Microsoft na sudu (1998)

1998. Redmond — mjestašce pored Seattlea gdje Microsoft ima sjedište, i odakle novinari otad firmu jednostavno zovu „Redmond” — miriši na pobjedu. Windows je na devet od deset stolnih računala na planetu, a ono jedno desetinu vjerojatno je pokvareno ili pripada nekom tvrdoglavom profesoru s Linuxom. Office je toliko standardan da riječ „dokument” u glavama cijele generacije znači .doc, ne papir. A preglednički rat koji smo upravo odgledali u poglavlju 4? Gotov je, ili barem tako izgleda iz Redmonda — Internet Explorer se uvlači u Windows kao stanar koji je promijenio brave dok si bio na godišnjem, a Netscape polako umire u kutu, s kavom koja mu se ohladila prije nego ju je stigao ispiti.

Bill Gates je najbogatiji čovjek na svijetu. Ne u onom apstraktnom smislu „papirnatih milijuna na burzi” — nego u smislu da mu je bogatstvo toliko golemo da novinari računaju koliko dolara zaradi po sekundi dok spava, kao da je to normalna vijest za pročitati uz jutarnju kavu. Firma koju je osnovao u garaži — dobro, ne baš u garaži, ali legenda voli garažu — postala je toliko velika da ljudi zaboravljaju da je uopće nekad bila mala.

I onda, baš kad pomisliš da je priča gotova i da slijedi odjavna špica s titlom „i živjeli su sretno i monopolno do kraja života” — netko u Washingtonu podigne ruku i kaže: čekaj malo.

Ministarstvo pravosuđa SAD-a, zajedno s dvadesetak američkih saveznih država, podnosi tužbu. Ne protiv sitnog igrača, ne protiv startupa koji je nekog samo iznervirao — nego protiv firme koja u tom trenutku diktira ritam cijele industrije. I ovakvo što nije bilo jučer. Zadnji put kad je država pokušala nešto slično sa softverom — dobro, s IBM-om, ali IBM je u to doba bio i softver i hardver i sve između — sudski postupak je trajao toliko dugo da su neki odvjetnici na slučaju bili stariji od inženjera koje su ispitivali. AT&T je prošao kroz slično još ranije, s posljedicama koje su, potpuno neplanirano, svijetu dale Unix. Te dvije priče, iako se nikad ne spominju u istoj rečenici, tiho su oblikovale sve što je dolazilo poslije. Sad je red na Microsoft.

Samo — ovo suđenje neće se pamtiti po paragrafima Shermanovog zakona (američkog antitrustovskog zakona iz 1890., onog koji određuje kad je monopol legalan a kad postaje kriminal), ni po finim pravnim distinkcijama između legalnog i nelegalnog monopola, koliko god te distinkcije bile važne. Pamtit će se po jednoj video-snimci. Po čovjeku čija firma stoji iza operativnog sustava što ga koristi pola planeta, kako sjedi pod zakletvom i, dok mu odvjetnik pod nos gura interni mail s riječju „browser” u njemu, pravi facu kao da je upravo čuo riječ na sanskrtu.

Dakle. Optužba je na stolu, obrana se sprema, dokazni materijal se gomila u kutijama visokim koliko i Gates u onim intervjuima kad glumi da ne razumije pitanje. Sud je zakazan. Zavjese se dižu.

Dobro, sjednimo. Ovo je sudnica, dakle idemo redom kako se to radi — prvo optužnica, pa dokazi, pa presuda. Nema preskakanja. Optužnica u ovom slučaju, „Sjedinjene Američke Države protiv Microsoft Corporation”, glasi ovako: firma iz Redmonda svoj monopol na operativnim sustavima za osobna računala iskoristila je kao palicu da izbriše konkurenciju na tržištu internetskih preglednika. Zvuči suho? Čekaj malo, bit će zanimljivije.

Prva stvar koju moraš skužiti, jer inače cijelo poglavlje nema smisla: monopol sam po sebi nije zločin. Nigdje u američkom zakonu ne stoji da je zabranjeno biti najveći, najbolji ili jedini na tržištu. Isti zakon koji je razbio naftnog diva Standard Oil, a kasnije natjerao telekomunikacijskog giganta AT&T na koljena, ne kažnjava veličinu. Kažnjava zloupotrebu te veličine da se ugasi tuđa šansa za utakmicu. Razlika je kao između toga da si najjači tip u kvartu i toga da tom snagom ideš razbijati tuđe bicikle da se ne bi natjecali s tobom u brzini. Prvo je legalno, čak i poštovano. Drugo završava na sudu. Zapamti ovo, jer cijela optužnica stoji ili pada na toj distinkciji.

Konkretno, tri stvari stoje u optužnici, i sve tri smo već vidjeli na djelu u poglavlju o preglednicima (4) — samo tamo kao priču, ovdje kao dokazni materijal s brojem. Prva je tying, odnosno vezivanje proizvoda. Internet Explorer nije bio program koji instaliraš ako želiš — bio je zalemljen u sam operativni sustav, nerazdvojiv od Windowsa kao što ti je nokat nerazdvojiv od prsta. Državni tužitelji tvrdili su da to nije tehnička nužnost nego strateška odluka: ako preglednik dolazi besplatno i već ugrađen, zašto bi ikad platio ili instalirao Netscape? Microsoft je odgovarao da je integracija poboljšanje proizvoda. Sud će odlučiti je li to poboljšanje ili trojanski konj — ali za sada, zapiši, ovo je optužba broj jedan.

Druga stvar, manje glamurozna ali brutalnija u praksi: pritisak na OEM partnere — kratica za „Original Equipment Manufacturer”, odnosno proizvođača koji ugrađuje tuđi softver ili dijelove u svoje uređaje. Proizvođači računala — Compaq, Dell, HP, svi ti ljudi koji su ti prodavali kutije s Windowsima unutra — dobivali su licencne ugovore koji su, u prijevodu s pravnog na ljudski, glasili: staviš Netscape na ekran prije nego što korisnik prvi put upali računalo, i gubiš licencu za Windows. Bez Windowsa nema posla. Nije to bila molba. Bila je to ponuda koju ne odbijaš, u stilu kojem bi se i kum iz filma nasmiješio s poštovanjem.

I treća stvar, ona koja u optužnici zvuči najbezveznije a u praksi je najzlobnija: predatorske prakse prema svima koji bi mogli ugroziti taj monopol u budućnosti, ne samo sada. Ne čekaš da konkurent postane opasnost, gušiš ga dok je još beba. Tužba je tvrdila da to nije konkurencija u klasičnom smislu — bolji proizvod pobjeđuje lošiji — nego korištenje monopolske pozicije na jednom tržištu (operativni sustavi) da se unaprijed onesposobi svaka prijetnja na drugom (preglednici, a kasnije i sve što preglednik jednog dana može postati).

Dakle, to je optužnica u tri stavke, jasno i glasno: veži proizvod, ucijeni partnere, ugasi prijetnju prije nego što izraste. Sad dolazi zabavni dio — dokazi.

Tužiteljstvo je moglo doći s ekonomistima, grafovima tržišnog udjela, teorijama o mrežnim efektima. Umjesto toga došlo je s najjeftinijim dokazom koji postoji: papirom koji je Microsoft sam napisao. Preciznije, s tisućama internih mailova koje vjerojatno nitko od uključenih nije zamišljao da će jednog dana čitati sudac u odori. To je najstarija ironija korporativnog svijeta — firma koja zna sve o šifriranju podataka, o sigurnosti mreža, o zaštiti intelektualnog vlasništva, u sudnicu je ušla s vlastitom prepiskom otvorenom kao dnevnik ispod jastuka.

Najpoznatiji citat cijelog suđenja nije uopće izgovoren u sudnici, nego je isplivao iz svjedočenja o sastanku Microsofta i Netscapea: „cut off their air supply” — presjeci im opskrbu zrakom. Rečenica se odnosila na Netscape, i ne metaforično, u smislu poslovne konkurencije — bukvalno, kao plan da se konkurentu prereže kisik prije nego što uspije disati. Nije to napisao novinar u naslovu, izgovorio je to menadžer Microsofta na sastanku s ljudima iz Netscapea, bez ikakve ideje da će ta rečenica jednog dana biti pročitana pred novinarskim kamerama kao dokaz optužbe. Druga fraza koja je prošla kroz cijelu industriju kao meme prije nego što su memeovi izmišljeni: „embrace, extend, extinguish”. Prihvati postojeći standard (embrace), proširi ga svojim vlastitim, nekompatibilnim dodacima (extend), pa čekaj da konkurencija koja se drži originalnog standarda jednostavno izumre (extinguish). Zvuči kao strategija iz udžbenika za osvajanje teritorija, jer to i jest bila — samo je teritorij ovaj put bio HTML.

Na svjedočkoj klupi izmjenjivali su se ljudi s ožiljcima. James Barksdale iz Netscapea gledao je kako preglednik koji je definirao sam pojam web preglednika pada s devedeset posto tržišnog udjela na marginalnu poziciju u dvije-tri godine — ne zato što je Netscape prestao biti dobar, nego zato što je Internet Explorer dolazio besplatno, ugrađen, neizbrisiv, u svakom Windows računalu koje je izlazilo iz tvornice. Predstavnici Suna bili su ljuti na to kako se Java — tehnologija zamišljena da radi jednako na svakom sustavu — pretvorila u Microsoftovu verziju koja je radila jedino onako kako je Microsoft htio da radi. Čak i Apple, koji nije prva pomisao kad se spominje ova priča, poslao je svjedoka da opiše koliko je pregovaračka pozicija bila neravna kad ti najveći partner istovremeno prijeti da će prestati razvijati Office za tvoju platformu ako ne prihvatiš njihove uvjete oko preglednika.

Obrana je pokušala kontekstualizirati svaki citat: rečeno je to u žaru trenutka, tvrdili su, agresivan jezik interne kulture koji ne odražava stvarnu politiku tvrtke, uobičajena hiperbola menadžmenta pod pritiskom. I, realno, djelomično su bili u pravu — ljudi u internim mailovima pišu stvari koje nikad ne bi izgovorili na konferenciji za novinare, to nije otkriće specifično za Microsoft. Ali kad se ista agresivna hiperbola ponavlja kroz stotine dokumenata, iz različitih odjela, kroz nekoliko godina, i uvijek ide u istom smjeru — prema istim konkurentima, s istim rječnikom osvajanja — onda to više nije stilska mana pojedinca koji je malo pretjerao u mailu. U sudnici se to zove nešto drugo: obrazac ponašanja.

Ono što je tužiteljstvo zapravo postiglo tim mailovima nije bilo dokazivanje da Microsoft ima monopol — to je bilo lako, brojke tržišnog udjela to dokazuju same. Postigli su nešto teže: dokazali su namjeru. Pokazali su da monopol nije nastao kao nesretna slučajnost tržišta koje voli pobjednika, nego kao rezultat svjesne, dokumentirane strategije da se konkurenciji, riječima jednog od vlastitih menadžera, „prereže dotok zraka”. Sud je to zapamtio. A kako će se pokazati u sljedećem koraku ove priče, zapamtit će i sam Bill Gates — na najgori mogući način, na video snimci, pod zakletvom.

Kolovoz 1998. Snimka kamere, obična konferencijska soba, stol, mikrofon. Bill Gates, najbogatiji čovjek na planetu, sjedi i njiše se na stolici. Ovo nije obično svjedočenje na sudu, nego takozvana depozicija — saslušanje pod zakletvom koje se odvija prije samog suđenja, snima se na kameru, i služi odvjetnicima da unaprijed izvuku iz svjedoka sve što mogu, prije nego što se pojavi pred sucem. Gates ne trese nogom od nervoze — njiše se cijelim tijelom, naprijed-natrag, kao dijete koje čeka da razgovor završi. Odvjetnici Ministarstva pravosuđa mu postavljaju pitanja. Gates gleda u stranu, gleda u strop, gleda bilo gdje osim u odvjetnika, i onda kaže rečenicu koja će mu progoniti reputaciju sljedećih dvadesetak godina: ne sjećam se.

Ne jednom, ne dva puta — preko stotinu puta u toj depoziciji Gates odgovara varijacijama na temu ne sjećam se, ne znam, nisam siguran što točno pod tim mislite. A ovo je čovjek koji je osobno diktirao arhitekturu operacijskog sustava koji je pokretao devedeset posto svjetskih računala, čovjek čiju su memoriju suradnici opisivali kao fotografsku — i sad, pred kamerom, iznenada pati od amnezije čim mu se postavi pitanje koje bi moglo inkriminirati njegovu firmu.

Vrhunac — ili dno, ovisi tko gleda — je trenutak kad odvjetnik David Boies pita Gatesa je li bio zabrinut (na engleskom: concerned) zbog Netscapea, tada vodećeg internetskog preglednika i najvećeg trna u oku Microsoftovom Internet Exploreru. Gates ne odgovara direktno. Umjesto toga otvara raspravu o samoj riječi: „Ovisi”, kaže, „što točno mislite pod 'zabrinut'.” Boies pokušava ponovno, Gates ponovno cjepidlači, i cijela epizoda se pretvara u lingvističku vježbu u kojoj najmoćniji softverski direktor svijeta glumi da ne razumije vlastiti jezik na razini srednje škole. Sudac Thomas Penfield Jackson, koji je kasnije te snimke gledao u sudnici, nije mogao suzdržati smijeh. Doslovno se nasmijao, javno, pred novinarima, na ponašanje glavnog svjedoka. To je bio trenutak kad je suđenje prestalo biti samo pravna procedura — postalo je spektakl u kojem svi gledaju kako se car svlači, sloj po sloj, bez da je ikad rekao ni jednu jasno inkriminirajuću rečenicu.

Ovo treba reći glasno, jer je važno za razumijevanje cijelog slučaja: postoji ključna razlika između pravne bitke i medijske bitke — dvije stvari koje se u ovom suđenju vode paralelno, ali s drastično različitim ishodima. Pravno, depozicija sama po sebi nije dokazala ništa presudno; Gatesovo cjepidlačenje nije bilo priznanje krivnje, samo neugodan performans. Ali sudnica u ovom slučaju nije bila jedina publika. Snimke depozicije puštane su na vijestima, isječci su kružili, novinari su pisali kolumne o čovjeku koji se njiše na stolici i pretvara da ne zna što je preglednik. Za javnost — i, važnije, za suca — dojam je bio brutalan: ovo je čovjek koji ima nešto sakriti i koji se ponaša kao da je iznad zakona.

I tu leži ironija koja će se vratiti kasnije u ovom poglavlju kao bumerang: sudac Jackson se javno rugao snimkama, davao je intervjue novinarima o tome kako je Microsoftovo ponašanje arogantno i što on osobno misli o firmi — i sve to dok je slučaj još bio u tijeku. Nasmijao se na pogrešnom mjestu, u pogrešnom trenutku, pred pogrešnim ljudima. To će mu žalbeni sud kasnije, prilično hladno, obrazložiti kao kršenje sučeve etike i iskoristiti kao razlog da mu se slučaj oduzme s klupe. Čovjek koji se najviše smijao Gatesovom teatru sam je, u konačnici, postao dio predstave — i platio cijenu koju Gates, tehnički, nikad nije platio za svoje njihanje na stolici.

Zato je ova epizoda, gledano danas, manje o pravu i više o rođenju nečega za što tada nismo imali ime: viralnost prije virala. Nema YouTubea 1998., nema Twittera, nema meme formata — a ipak, slika Gatesa koji se njiše na stolici i izbjegava pitanja postala je kulturna kratica, prenosiva bez interneta, samo kroz televizijske vijesti i naslovnice novina. Deset godina prije nego što je riječ meme uopće ušla u svakodnevni govor u kontekstu interneta, Amerika je već imala svoj prvi viralni klip o tehnološkom mogulu — i taj klip nije prikazivao nikakvu genijalnost, inovaciju ili viziju. Prikazivao je čovjeka koji se pravi glup pred kamerom, jer je to bila jedina strategija koja mu je preostala.

Dokazi optužbe u ovoj sudnici, dakle, nisu bili samo mailovi i ugovori s OEM partnerima. Najgori dokaz protiv Microsofta bio je Microsoftov vlastiti izvršni direktor, snimljen na deposiciji kako igra igru koju svi prepoznaju čim je vide — igru čovjeka koji nešto krije. Sud će presuditi na temelju zakona. Javnost je presudila na temelju stolice koja se njiše, mnogo brže i mnogo nemilosrdnije.

7. lipnja 2000. sudac Thomas Penfield Jackson izlazi s presudom i ta presuda je, na papiru, smrtna kazna. Microsoft se razbija na dvoje: jedna firma dobiva Windows, druga sve ostalo — Office, Internet Explorer, razvojne alate. Baby Bells, samo šesnaest godina kasnije — isti trik koji je Washington izveo 1984. kad je telefonskog giganta AT&T rasjekao na hrpu manjih firmi da bi razbio monopol, samo ovaj put s ikonicom prozora umjesto telefonske slušalice. Zamisli tu sliku — Bill Gates na jednoj strani hodnika, njegov vlastiti operativni sustav na drugoj, i dvije firme koje odsad moraju voditi odvojene knjige, odvojene uprave, odvojene sudbine. Dionice padaju. Redmond je u šoku. Novinari već pišu nekrologe.

I onda se dogodi ono što se u sudnicama događa rjeđe nego u filmovima, ali događa se: sudac sam sebi zabije nož u leđa.

Dok je slučaj čekao na žalbu, Jackson je počeo davati intervjue novinarima — Newyorkeru i drugima — u kojima je Microsoft uspoređivao s Napoleonom, s uličnim bandama, sa svime osim s firmom koja zaslužuje pravedno saslušanje. Rekao je da bi Bill Gates i njegovi ljudi, kad bi im dao priliku, opet radili istu stvar, jer ne razumiju da su pogriješili. Sve to izgovorio je prije nego što je žalbeni sud i stigao razmotriti slučaj. Sudac koji je trebao biti hladna vaga pravde ispao je navijač koji slavi prije kraja utakmice — pred kamerama, s imenom i prezimenom, i to će mu se, ubrzo, obiti o glavu.

Slučaj se vratio na niži sud, s novim sucem i, što je važnije, s novom administracijom u Washingtonu. Clintonova ekipa koja je slučaj pokrenula otišla je; stigao je Bush, i s njim ministarstvo pravde koje je imalo mnogo manje apetita za razbijanje najveće tehnološke firme svijeta na komadiće. Do studenog 2001. slučaj je nagođen. Nema razdvajanja. Umjesto toga — set obveza ponašanja: Microsoft mora omogućiti proizvođačima računala da skidaju ikone i mijenjaju zadane postavke, mora otkriti dio svojih API-ja konkurenciji (API, skraćeno od Application Programming Interface, je u biti upute za uljudno ponašanje između dva programa — skup pravila kako jedan softver „pozvoni” drugom i traži uslugu, bez da mora znati što se događa iza njegovih vrata), mora prihvatiti nadzor povjerenika koji će provjeravati poštuje li se sve to. Nikakve krvi, nikakvog dijeljenja imovine. Samo papirologija i obećanja.

Pa – jesu li se izvukli, ili su okovani?

Ovisi koga pitaš. Kritičari su vikali da je nagodba farsa, da je firma koja je dokumentirano gušila konkurenciju platila cijenu jednog administrativnog neugodnog popodneva i vratila se poslu kao da se ništa nije dogodilo — dionice su se, uostalom, brzo oporavile. Ali oni koji su pratili pomnije reći će da su te obveze ponašanja — pogotovo prisilno otvaranje API-ja i zabrana ugovornih prisila prema OEM-ovima — stvarno promijenile kako se Microsoft ponašao sljedeće desetljeće. Ne dovoljno da ih se voli. Dovoljno da netko drugi dobije zrak za disanje.

Nema pobjednika koji izlazi s trofejom u ruci. Ima firmu koja je izbjegla giljotinu, državu koja je dobila potpis na papiru umjesto glave na pladnju, i suca koji je, pokušavajući biti pravedan i moralan istovremeno, uspio biti ni jedno ni drugo do kraja.

Dobro. Dokazi su izneseni, mailovi pročitani, Bill se dovoljno naljuljao na stolici da se svima u sudnici zavrti u želucu. Sad je red na tebe. Ti si porota, ja sam samo tip koji je pročitao previše dokumenata i sad ti servira tezu — a teza glasi: to suđenje jest nešto promijenilo, samo ne ono što je pisalo u optužnici.

Microsoft nije razbijen na dijelove, kako se u jednom trenutku ozbiljno razmatralo — nikakvi „Baby Microsofti” po uzoru na Baby Bells. Nagodba iz 2001. je papirnati tigar: obveze o licenciranju, zabrane odmazde prema OEM-ovima koji su se drznuli ugraditi tuđi softver, gomila birokracije koju je pravni odjel progutao za doručkom. Ali tvrtka koja je 1998. hodala kao da joj cijela industrija duguje stanarinu, izašla je iz te zgrade drugačija. Uplašena. A uplašena korporacija je spora korporacija, i to je najskuplja stvar koja se Microsoftu ikad dogodila.

Gledaj vremensku crtu, samo nabrajanje bez patetike: dok se Ballmer u prvim godinama novog milenija bavio internim savjetima kako se ne ponašati kao monopolist, Google je tiho pojeo pretraživanje. Dok su pravnici u Redmondu čitali izvještaje o poštivanju nagodbe, Apple je pripremao iPhone. Mobitel, pretraga, kasnije i cloud — sve tri bitke koje je Microsoft izgubio ili zakasnio dobiti dogodile su se u desetljeću kad je tvrtka imala jednu ruku vezanu iza leđa, a odvjetnika kao sjenu na svakom sastanku. Ballmer je poslije dobio reputaciju čovjeka koji je prespao mobilni internet. Možda i jest. Ali čovjek koji donosi odluke s pravnim timom koji mu šapuće „pazi, opet smo pod lupom” donosi drugačije odluke od čovjeka bez lupe.

Ono što se, međutim, ponavlja kroz cijelu ovu enciklopediju — i ovo je teza koja neće sjesti svima, spremi fusnote — jest da država, ta spora, birokratska, nikad-ne-razumije-tehnologiju država, redovito ispadne najbolji vrtlar u industriji koja se kune da vrtlara ne treba. AT&T-ov pristanak na dekret iz 1956. (u prijevodu: nagodba s državom u kojoj tvrtka pod prisilom prihvaća pravila igre, bez da službeno prizna krivnju) otvorio je Unix svijetu jer telefonski monopol nije smio komercijalno prodavati softver — pa su ga podijelili badava, i cijela informatika je odrasla na tim temeljima. IBM-ov strah od antitrust čekića sedamdesetih naveo ih je da PC otvore trećim proizvođačima umjesto da ga zatvore kao IBM mainframe — otvorenost iz straha, ne iz filantropije, ali otvorenost koja je stvorila cijelu industriju „klonova”, tuđih računala sastavljenih po istom otvorenom receptu. I evo treći put: Microsoft, uplašen istim čekićem, ostavlja web dovoljno otvorenim da na njemu nikne sljedeća generacija koja ga sad, ironično, drži čvršće u šaci nego što je Microsoft ikad drznuo sanjati.

Nitko od te trojice nije htio biti vrtlar. Svi su htjeli biti car. Ali svaki put kad bi jedan car postao preglasan, netko u odijelu s aktovkom punom papira pokucao bi na vrata i rekao: ne tako brzo. I svaki put, iz pukotine koju je ostavio taj kucanje, izraslo je nešto što car nije planirao.