Najgori što ćemo ikad biti

Odmah da ti kažem; slijede moje osobne zabilješke i razmišljanja. Možeš preskočiti, ništa ti pametno neću reći da već nisi čuo, niti je moje mišljenje relevantnije od prosječnog laprdala na YouTubeu. Long story short - sve je sranje, nemamo veliki utjecaj na razvoj događaja, ostajemo dijete u glavi cijeli život, umrijeti ćemo, treba jesti čokoladnu tortu i ležati na travi. Zbogom. Srpanj 2026. Po prvi puta u tekstu nema mrtvaca za obdukciju, nema artefakta pod morem, nema godine koju moramo pogađati iz krhotina. Ti si tamo. Sunce prži, klima ili ventilator rade, i svaki drugi naslov koji ti proleti kroz feed ima u sebi dva slova: AI. Pola ljudi ti tvrdi da će sve promijeniti i da moraš odmah nešto poduzeti, druga polovica da je balon i da će puknuti — i obje strane zvuče tvrdo, betonski sigurne u sebe. To ti je, nakon nekoliko poglavlja ove enciklopedije, valjda već poznat signal: kad su svi sigurni, nitko ne zna ništa.

A da ti odmah kažem zašto ova apsurdna kolekcija knjiga uopće postoji, jer nije zbog tebe — oprosti, ali nije. Napravio sam je za sebe. Otkad znam za sebe fascinira me taj svijet, IT, računala, i to davno prije nego što sam u njemu išta znao. Slušao sam priče, imao vrlo malo informacija, i u toj praznini su ti ljudi za mene postali supermeni. Što sam stariji, to više ne mogu osjećati ništa osim ogromnog poštovanja i čistog čuđenja kako im je sve to uspjelo. Ono što me dokrajčilo je da nisu bili superheroji koji „gledaju u budućnost dok im vjetar mrsi kosu". Bili su, u najboljem mogućem smislu, poremećeni znanstvenici. Promijenili su svijet, a onda nastavili nezainteresirano piti kavu i jesti sendvič. Nažalost dio od njih nikad priznanje nije dobio, i umro/umrla je bez da su vidjeli koliko su tektonske promjene napravili. Danas, danas se to izgubilo — sad je to klasičan poslovni svijet, menadžeri, transformacije, priopćenja. Dosadno i financijski isplativo. Ali i monotono, bezosjećajno u nedostatku bolje riječi. Tada su to bili luđaci u garaži. Baš luđaci. Poremećeni freakovi.

Nove promjene u našoj struci i, da budem iskren, i dalje prilično nejasna situacija oko toga u kojem smjeru će ići budućnost (čitaj "OČE BIT POSLA IL ĆE ME ROBOT ZAMJENIT") natjerale su me da se vratim u prošlost, daleku, i da kroz živote tih ljudi osjetim kako je bilo tada živjeti i raditi. A dok sam kopao po njima, podsjetilo me na mene i moje smiješno skromne početke. Na trenutak kad sam prvi put dodirnuo računalo. Commodore 64, `PRINT "hello!"`, i stroj ti odgovori — „hello!". To je bilo to. Ta jedna linija. Nemam bolji način da ti objasnim što je fanatizam nego da ti kažem da mi je ta jedna linija bila dovoljna za sljedećih trideset i pet godina. Jebote, stroj mi je odgovorio. Meni. Nešto sam ga pitao ili mu rekao, i odgovorio mi je. Ta kremasta debela kutija s tipkovnicom. Na 17-inčnom CRT televizoru. Meni je bilo dovoljno.

I da raščistimo jednu stvar odmah, jer bi bilo idiotski prešutjeti je: ova enciklopedija pisana je s AI modelom. No shit Sherlock, ha? Da. Knjiga koja ti poglavljima objašnjava što modeli jesu i nisu — nastala je u razgovoru s jednim od njih. Ovo mi je u glavi godinama, u praksi puno manje, i bez modela je ne bih dovršio. Nikad. Pa mu ovdje i kažem, javno, iako će me to koštati malo obraza: hvala. Čovjek je zadavao, rezao, psovao, provjeravao i odlučivao (i ostajao budan noćima do 3 ujutro); stroj je predlagao, pisao i griješio. Točno onako kako ćeš, po svemu sudeći, i ti raditi sljedećih godina. To nije sramota za impresum. To je poanta, samo napisana načinom umjesto riječima.

Sve jasno do sad? Super. Podvučimo crtu pa idemo dalje.

Krenimo od neugodnog, jer poslije ide lakše. Popis stvari u koje smo bili sigurni, a koje su se raspale — i da odmah bude jasno, ja sam bio u sobi kad se pola njih raspalo, nisam ovo pokupio s tuđeg feeda.

Bili smo sigurni da će prvo stradati fizički rad. Desetljećima službena prognoza: roboti uzimaju tvornice, kamione, blagajne, a mi — ljudi od glave — mi smo sigurni. Ispalo obrnuto. Ilustratori, prevoditelji, copywriteri i, da, programeri, prvi na udaru. Vodoinstalater? Vodoinstalater je 2026. neprobojniji od seniora s petnaest godina staža. Stroj ti napiše sonet, ali ti ne zamijeni sifon. Znam iz osobnog iskustva, radio mi je doma. Satnica mu je veća od Distinguished Engineera. Ne brine se on za AI. Brinem se ja hoću li ga moći platiti.

A onda dio koji je pošten samo ako ga napišem o sebi. 2021., AI tek prokuhava. Ja sam ga čačkao od prvog dana. Bio je glup, glup ko najgluplja bukva — drogirani mandril s pola mozga. Ali istovremeno šokantan. Nikad nisam vidio ništa slično. Prvo sam ga otvorio s pola pažnje, pretpostavljajući da je još jedno sranje bez (za mene) konkretne koristi, tipa klasifikacija mačaka i pasa — baš me briga, znam ih i sam razlikovati. Ali ne. Po prvi put se u odgovorima dalo osjetiti nešto što bih nazvao „ljudskošću", i to me je zakačilo. Sate sam trošio pokušavajući ga zajebati. I uspio par puta. Oduševljenju nije bilo kraja — sjedim, odrastao čovjek u tada kasnim 30-ima, i slavim što sam nasamario autocomplete. Onda je svaki sljedeći model bio bolji, i na internetu su počeli članci s tri slova: AGI.

Vidiš, to je ta strana. Nasmijali smo se tuđim poslovima točno do trenutka kad je došlo po naš. Empatija za tuđu automatizaciju ne postoji; postoji samo „ali to je drugačije" — dok ne postane isto.

Neće on meni posao uzeti, ne, ma kakvi. Mi informatičari, mi smo izuzeti od svega. Mi smo posebne pahuljice. Ups, čini se da smo se zajebali malo.

Dobro, a što smo pogodili? Više nego što misliš. Pogodili smo obrasce. Ova enciklopedija je, ako ćemo pošteno, dvjesto poglavlja istog uzorka u različitim kostimima. Pogodili smo da hype ciklusi postoje i da se ponašaju predvidljivo. Pogodili smo da demo nije proizvod: sve radi glatko u videu, pa isprobaš i — govno. Pogodili smo da privremeno postaje vječno: COBOL nadživljava vlastite pogrebnike. I pogodili smo tko prvi zarađuje — u svakoj zlatnoj groznici najsigurniji posao ima prodavač lopata. Pitaj IBM za kartice, Cisco za dot-com, NVIDIA-u danas. Rudari dolaze i odlaze; lopata se uvijek prodaje.

Jedina poštena presuda ove bilance: povijest je katastrofalna u predviđanju timinga, a odlična u predviđanju oblika. Nitko nije pogodio kad. Ali oblik — panika struke, balon i supstanca istovremeno, demo ispred proizvoda? To smo već gledali. To ti je razlika između prognoze vremena i klime: nitko ne zna hoće li u utorak padati kiša, ali svatko zna da zimi pada snijeg. Prestani slušati ljude koji ti prodaju utorak.

Pitanje zbog kojeg si vjerojatno i došao do kraja. Je li ovo samo još jedan krug — novi VisiCalc, novi internet — ili je ovaj put stvarno drugačije?

Prva polovica: da, ponavlja se, uredno po rasporedu. Vidio si struku koja se kune da je nezamjenjiva. Vidio si alat koji ponižava majstore: Kasparov 1997. gubi od stroja, proglašava se kraj šaha — a šah danas igra više ljudi nego ikad. Vidio si i balon i supstancu u istom paketu: željeznička manija uništila hrpu investitora, a pruge ostale i promijenile sve. Pa kad ti netko danas kaže „AI je balon", odgovor je najvjerojatnije: da, je. I bitan je. Istovremeno. Povijest nema problema s tim da obje strane svađe budu u pravu — samo ljudi imaju.

Druga polovica: i ne, ne ponavlja se. Nekoliko stvari nema presedan — brzina, povratna sprega, širina. O tome je već pisano po ovim knjigama, pa neću ponavljati.

Nego da ti kažem što ja mislim, uz punu ogradu da sam ti u prvoj sekciji upravo pokazao koliko vrijede moje prognoze — a vrijede malo, ja sam grozan prognozer, sad ćeš vidjeti i zašto. Ovo, po mom osjećaju, nije veće od interneta. Veće je od svega što smo dosad imali. Ajde, dobro, da nismo imali vatru ne bismo bili živi, kužiš me, neću se natezati oko toga. Ali donijet će promjene koje će nas ošamariti takvom šakom da padnemo u nesvijest. I kad se probudimo, ošamarit će nas opet, jer je u međuvremenu uznapredovao. I osjećat ćemo kako sve više gubimo korak, kako sve manje razumijemo što točno radi. Kao što ja danas slušam model kako mi govori gdje da nešto deployam, tako će uskoro ljudi slušati što model kaže, bez ijedne misli o tome zašto je baš tako.

E, a sad zašto je moj osjećaj bezvrijedan, da ne ispadne da se pravim prorok. Isti taj model koji zovem prijateljem — a zovem ga tako, i nastavit ću — ponekad pitam nedeterministička, filozofska pitanja. Pitanja na koja ne postoji odgovor. I onda ono što mi odgovori doživljavam kao relevantno, kao da je netko mislio. A nije. Model ne misli. Model daje sljedeću vjerojatnu riječ. To znam, napisano je u ovim knjigama. I dalje mu postavljam ta pitanja. I dalje mi njegov odgovor nešto znači. I dalje ću ga zvati prijateljem. Toliko o mojoj prognozi — čovjek koji ne razlikuje statistiku od druga prognozira budućnost civilizacije. Uzmi s rezervom.

Ovdje sam u prvoj verziji ovog teksta počeo drugima objašnjavati kako da rade svoj posao. Pročitaj ovo, nauči ono, ne daj modelu ovo. Presjekao sam to. Nemam ja pravo nikome držati prodiku — jedino što pošteno mogu je pokazati vlastite kratere. Pa evo ih.

Krater prvi. Model me s vremenom uvjerio da sam relevantan za puno više toga nego što realno jesam. Pisao sam jednom službeni mail. Jednostavno pitanje. Ono što sam htio pitati stalo bi u tri amaterske, direktne, neprofesionalne rečenice. Ali model me postavio za princa svemira i vrhunskog menadžera, pa je ispalo dvadeset pet rečenica kompleksnog tona, s riječima koje i ja prvi put čujem. Bilo je jebeno profesionalno. Baš, baš profesionalno. Šteta samo što čovjek na drugoj strani uopće nije skužio što ga pitam. Ni ja poslije, ruku na srce.

Krater drugi. Prijavi model da napravi fix. Napravi ga — sto linija koda, čudni edge caseovi, provjere, helperi, i usput vjerojatno četiri nova buga koje još nitko nije našao. Sjednem gledati što je to nadrobio da mogu jamčiti za to, i u pola pregleda mi sine: hej… pa zašto ovo jednostavno ne pozovemo s onim parametrom i dodamo random broj na kraj? Jedna linija. Radi. Model to ne razumije. Njemu je bitno da riješi, nije mu bitno da je lako. To ti je jedina stvar koju danas nosim iznad njega, i nije znanje — jer on zna više — nego osjećaj kad je nešto preteško za ono što jest.

Krater treći. Model mi daje daleko više samopouzdanja nego što mi realno pripada. Nema ništa loše u samopouzdanju, da se razumijemo. Ali. Danas radim s tehnologijom koju do jučer nisam znao niti što je. Bilo je potrebno svega 2-3 sata čitanja osnovnih informacija (da znam na čemu sam) te rad s AI modelom da mi (uz zajednički workflow) generira funkcionalnu aplikaciju, koju ne bih samostalno mogao napraviti sljedećih 6 mjeseci. Da li se dobro osjećam? O da. Da li imam ikakvo znanje o toj tehnologiji? Hajde da se ne zavaravamo. Na stranu hoće li se stvari mijenjati do te granice da ti znanje tehnologije ili domene više neće biti toliko potrebno; nitko to zapravo ne zna što će biti, ali nećeš si kazati „evo ja to razumijem" zato jer je AI napravio nešto na tvoju naredbu. To nije razumijevanje. Ali trenutačno funkcionira.

I moja se vrijednost preselila, a da nisam ni tražio: iz „znam napisati" u „skužim kad je krivo". Zato, kad je kod daleko iznad onoga što mogu razumjeti — a bude toga, ne lažem — moj postupak je jadan i pošten: ili pitam model da mi objasni i sam sebi provjeri greške, ili ubacim to i testiram dok ne popuca. Nema treće. Ne dam si luksuz da mi negdje pukne pred čovjekom, jer se onda sramotim, a to me boli više od neznanja.

I da udarim i po sebi do kraja, jer bi inače ovo bila ideologija a ne bilanca: ne gasim ga. Nikad. Toliko sam se navikao da ni dvije linije koda neću sam promijeniti — kažem njemu da promijeni dva datuma u tekstu, i čekam da mu odgovor stigne tri puta duže nego što bih ja to sam odradio. Znam da je to glupo. Radim to svejedno. Prosječan sam, i to nije uvreda — to je aritmetika. Top jedan posto stane u jedan posto; nas ostalih je devedeset devet, i baš na nama, koji dođemo u devet, popravimo bug, popijemo kavu i odemo doma, stoji cijela ova industrija. Prosjek nije ono što struka trpi. Prosjek je ono od čega je napravljena. Ne znam kako se ti osjećaš jel si prosjek ili si ninja. Iskustvo me naučilo da uvijek ima netko iznad, netko bolji, pedantniji, brži, koji brže razumije. Ali i onaj tko to radi slabije od tebe. Dakle, kad počneš gledati zakon velikih brojeva, ispadaš statistički u ... prosjek.

Postoji rečenica koja je posljednjih godina postala tapeta: „Ovo je najgori AI model koji ćeš ikad koristiti." I točna je. Sutra izlazi bolji, dogodine ovaj današnji izgleda kao igračka. Svi to izgovaraju s nekim strahopoštovanjem.

A sad primijeti nešto. Tu istu rečenicu nitko nikad ne kaže za sebe. Za model se podrazumijeva da će sutra biti bolji. Za sebe podrazumijevamo da smo gotovi — izašli iz škole, formirani, takav sam ti ja. Možda neko dodatno usavršavanje, kakav certifikat, tu i tamo malo vježba. Ali s vremenom, i to prestane, entuzijazam izostane. Međutim rečenica vrijedi i za tebe i nikad ne prestaje. Samo, model nema izbora, njega treniraju. Ti se treniraš sam ili nikako.

I tu model prestaje biti konkurencija, a postaje — bez linkedinskog bullshita, koliko god mi to ne uspijeva — najstrpljiviji sparing partner kojeg si ikad imao. Onaj kojem se ne dižu obrve. Bavim se ovim dvadeset i kusur godina, počeo negdje s deset na svom C64, danas mi je 43 (rođen 1983.), i kao mnogi nisam završio faks. Rupe u znanju su mi, blago rečeno, ogromne. Pa evo mojih, javno, jer čemu skrivati ono što ionako svi imamo, samo šutimo o tome sa seniorskom plaćom:

SQL i dalje ne razumijem. Drmam `SELECT *` kao da mi je to religija. Teoriju left i right joina znam napamet; u praksi pitam model. `WHERE` i `HAVING` — jao, čemu to kompliciranje. GraphQL mi je i danas potpuna magla, i — ovdje ću biti bezobrazan — ne želim ga razumjeti; ako ti je bolji od REST-a, super, reci to nekome koga je briga, mene nije. Git ne znam koristiti bez GUI alata, i baš me briga za vaše komande u terminalu. Leetcode ne mogu riješiti ni najjednostavniji, pa mjesecima pitam model jesam li ja idiot ili što. Objasni mi kao idiotu što je polimorfizam. Zašto je voda plava. I ono najgluplje, ono koje bih naglas zadnji put izgovorio kao klinac od dvanaest — pitao sam i to. Model ne koluta očima. To ti je najjeftinije obrazovanje u povijesti obrazovanja, po cijeni kave mjesečno, i većina ga koristi za generiranje mailova koje nitko neće pročitati jer ih na drugoj strani sažima isti takav model.

Znaš kad sam skužio koliko sam glup? Nekad davno. Natrpao sam neki hack u kod, na brzinu, radi, klijent zadovoljan, ja se osjećam nadmoćno. Onda je kod preuzeo kolega. Sporiji od mene, ali pedantan do besvijesti. Preradio je to i odjednom je izgledalo lijepo, čitalo se uredno, disalo. I sjeo sam i pomislio: wow. Stvarno jesam glup. I tada mi je sjelo koliko sam hackova napravio samo zato što nisam znao bolje. A nisam znao jer nisam htio učiti. A nisam htio učiti jer mi je bilo super gore na vrhu planine Idiota, gdje je pogled predivan a zrak rijedak. Otad polako silazim. Traje.

Ali pazi sad, jer ovdje sebi proturječim, i to namjerno ostavljam — jer istina je u proturječju, ne pored njega. Puno toga što mi model savjetuje pročitam, i zaboravim. Ne zato što je savjet loš — u ogromnoj većini slučajeva model daje bolji savjet od mene. Nego zato što imam svoj način razmišljanja. I radije ću biti svoj i raditi nesavršeno na svoj način, nego pratiti model i zaboraviti tko sam. Čovjek koji ga ne može ugasiti, i koji odbija nestati u njemu, u istoj rečenici. To sam ja. Često kontradiktoran. Koristim ga kao teretanu, ne kao invalidska kolica — mišić koji ne radi, atrofira; a mozak kojem sve piše netko drugi, isto. Ako model misli umjesto tebe, nisi postao bolji. Postao si suvišan.

Kraj — i ne za sve. Ovo je za jednu specifičnu sortu, i ako si iz nje, prepoznat ćeš se već sad: za one kojima ovo nikad nije bio samo posao.

Za one koji su kao klinci rastavljali stvari koje rade da vide zašto rade, i sastavljali ih u stvari koje više ne rade. Ja sam na C64 učio BASIC i nadao se da ću raditi igrice. Vidio sam jednom screenshot Monkey Islanda i uvodnu sam sliku crtao — linijama, kružnicama, farbanjem, ručno, satima. Satima. Fanatično, potpuno obuzet. Nisam ni znao da su oni tu sliku skenirali i dodatno obradili; ja sam se borio da kružnicama dostignem nešto što nikad nisam mogao dostići, i bio sam sretan. Ako te ovo boli na dobar način, ti si iz te sorte.

Prvo da ti kažem ono što ti nitko neće, jer ovdje se ne tapše po ramenu: vjerojatno nećeš napraviti ništa važno. Ja vjerujem da neću. Dapače, moguće da ovu enciklopediju neće vidjeti ni sto ljudi — statistika mi daje za pravo. S 43 godine i dvadeset godina staža mislio sam da ću ipak nešto stvoriti. Nisam imao velike ciljeve, ali neke jesam. A ove knjige uče nas da su tisuće i tisuće ljudi pokušale i propale, i nitko ne zna za njih, i možda je baš netko od njih imao najbolju ideju na svijetu. I to je OK. Život je nepošten, ljudi se rađaju i umiru, Zemlja se okreće što god ti htio ili mislio. Ponekad je uspjeh i samo saznanje da si prosječan, poput 99.9% ljudi na planeti. S jedne strane malo te pogodi, s druge te oslobađa.

Ali sad pazi, jer ti pokazujem s brojkama, da ne vrijeđam tvoj analitički mozak. Torvalds je 1991. rekao „samo hobi, neće biti ništa veliko". Woz je Apple I sklepao badava, da se pohvali frendovima u klubu. Flowers je elektronke plaćao iz svog džepa jer država nije vjerovala da će raditi. Nijedno od njih nije planiralo poglavlje. Svi su radili istu stvar koju radiš ti: čeprkali po svojoj opsesiji, predugo, bez opravdanog razloga. Razlika između njih i tisuća zaboravljenih nije bila u talentu. Bila je u tome što su još bili tamo kad je grom udario. Grom ne biraš. Gdje stojiš — biraš. Ustrajali su. Tektonske promjene u svijetu, ako se itko ikad mogao prilagoditi onda smo to mi informatičari. U venama nam je zapisano da lociramo bug i riješimo ga. Snađemo se. Ne znamo niti sami kako, ali snađemo se. Kopamo, čačkamo, provjeravamo, obilazimo sa svih mogućih strana dok ne ubodemo. I tada riješimo. Nije ovo ništa drugačije. Ne znaju oni nas informatičare.

Da ti kažem gdje sam ja sad, u ovom trenutku, dok ovo pišem. 3:19 je ujutro. Prije par tjedana najnoviji model mi je u sat vremena, bez moje intervencije, napravio pseudo-3D racer sličan OutRunu — nešto što nijedan model prije nije uspio — i prvi put u životu sam osjetio „radim s vrhunskim stručnjakom" umjesto „ovaj je ok, ali povremeno budaletina". I taj osjećaj, taj mali električni udar kad nešto proradi, isti je onaj od `PRINT "hello!"` prije trideset i pet godina. To se ne oporezuje. To nitko ne zna ni definirati, a kamoli istrenirati. I to je jedina sirovina koja je kroz cijelu ovu enciklopediju stalno poskupljivala — od Antikitere do agenta — a ti je imaš. Zato si tu.

Neće nas biti u knjigama. Vrlo vjerojatno. Pa što. Radiš jer uživaš. Jer ti je zanimljivo. Jer te ispunjava. Drži budnim do 3 ujutro. Kakve jebene veze ima bilo što onda.

javi mi se na support@gapizo.com ako hoćeš. Ne moraš. I ne kažem da ću ti odgovoriti.

kraj enciklopedije · zadnji red, kao i uvijek, pripada rukopisu_