Windows XP i doba zrelog PC-ja

Listopad 2001. Amerika još drži dah. Kule su pale mjesec i pol prije, zrak je pun pepela koji se, kažu psiholozi, taloži u glavama i ostaje tamo godinama, a svijet se pita ima li smisla lansirati bilo što u trenutku kad su avionske karte postale pojam straha, a ne slobode. I baš tad, kao da normalnost mora doći odnekud, Microsoft odluči da je pravi trenutak za — pozadinu na radnoj površini.

Ne šalim se. Zamisli tu scenu: cijela planeta gleda vijesti u kojima se ruševine još dime, a u Redmondu ekipa lakira posljednje detalje na operativnom sustavu čiji je najveći marketinški adut — brežuljak. Zelen. Nebo plavo, oblaci baš onako kako bi ih dijete nacrtalo kad mu kažeš „nacrtaj lijep dan”. Ta pozadina zove se Bliss — blaženstvo — i to ime nosi tešku ironiju za jesen 2001., ali tada je nitko nije tako gledao. Ljudi su htjeli blaženstvo. Trebalo im je.

Fotografiju je 1996. snimio Charles O’Rear, fotograf krajolika iz okruga Sonoma u Kaliforniji — snimio ju je iz auta, u prolazu, bez filtera i bez Photoshopa, jer Photoshop bi tu sliku samo pokvario. Microsoft je otkupio prava i zalijepio je na milijune ekrana: u uredima, u učionicama, u sobama tinejdžera koji ni ne znaju gdje je ta Kalifornija. Ta livada je postala tapeta civilizacije. O tome više za par redaka — zaslužuje svoj okvir, ne fusnotu.

I ta smirenost će potrajati. Službeno trinaest godina podrške — što je u internetskim godinama otprilike geološko doba. Neslužbeno traje i dulje, puno dulje. Negdje u ovom trenutku, dok čitaš ovo poglavlje, postoji bankomat, blagajna u dućanu ili stroj u fabrici koji se budi uz onu fanfaru koje se startanja mnogi sjećaju. Idi, provjeri onaj bankomat blizu tebe. Ozbiljno. Poslušaj ga sljedeći put kad podižeš novac.

Ovo poglavlje, dakle, nije o tome kako je nešto počelo. Ono je o tome kako je nešto — završilo. U dobrom smislu, uglavnom. Osobno računalo je prestalo biti projekt, eksperiment, obećanje iz reklame. Postalo je namještaj. A namještaj, koliko god zvučao dosadno, ima jednu vrlinu koju ništa uzbudljivo nema: ostaje tu kad ga trebaš.

Zamisli veliku, kaotičnu obitelj koja se cijelo desetljeće hranila na dva stola. Za jednim su sjedili 9x — Windows 95, 98, ME — potomci DOS-a, praktični, brzi, kompatibilni sa svime, ali s genetskom manom koju nisi mogao izliječiti: cijela kuća se gasila kad bi jedan program pukao, jer nije postojao pravi zid između njega i sustava. Za drugim stolom, u tišoj sobi, sjedila je NT linija — Windows NT, 2000 — potomci projekta koji se, ako pamtiš K3 iz petnaestog poglavlja, uopće nije trebao zvati Windows. Geni su im dijelom od OS/2, sustava koji je IBM zamislio kao nasljednika DOS-a, a Microsoft ga je na kraju odnio kao trofej i tiho ugradio u vlastitu lozu. NT je bio stabilan, siguran, dosadan — i predaleko od običnog čovjeka da bi ga ikad stavio na kućno računalo. Dvije obitelji, dva stola, isto prezime na vratima.

Listopad 2001. Microsoft konačno spaja ta dva stola. Windows XP nije nova grana na stablu — on je trenutak kad se stablo prizna jednim stablom. Ispod haube kuca NT jezgra, ona ozbiljna i stabilna, ona koja ne padne čim joj jedan program zafrka memoriju. Iznad nje sjedi sučelje dovoljno pitko za nekoga tko je do sada palio računalo isključivo da bi igrao pasijans. Prvi put u povijesti osobnog računalstva kućni korisnik dobiva isti motor kao i poslovni korisnik — ne odvojenu, jeftiniju verziju, nego baš isti.

I tu se događa nešto što zvuči premalo da bi bilo revolucija, a jest: plavi ekran smrti prestaje biti svakodnevica i postaje incident. Za one koji se ne sjećaju — plavi ekran smrti je onaj zloglasni tamnoplavi zaslon prepun bijelog teksta na koji bi te sustav prisilno prebacio kad bi naletio na grešku toliko ozbiljnu da jednostavno nije znao što bi dalje, pa je digao ruke i sve zamrznuo. Zvuči smiješno kad to izgovoriš ovako hladno, ali probaj se vratiti u 1998. — pao ti je Word, pao ti je cijeli sustav, ugasi-upali, čekaj tri minute, ponovno upali Word. To je bilo normalno. To je bio dan. S XP-om, ako pukne jedan program, ostatak sustava — uglavnom — nastavlja disati. Nije da plavi ekran izumire zauvijek, samo prestaje biti kišobran koji nosiš svaki dan, i postaje ono što bi trebao biti: rijedak, čudan, vrijedan pitanja »što se sad ovo dogodilo«.

Zvuk pokretanja — ona kratka, umirujuća melodija koja bi te dočekala čim se Windows XP probudi — nije slučajno tako smirena. Netko je sjeo i namjerno komponirao osjećaj sigurnosti za taj trenutak paljenja stroja, jer je znao da je to, za milijune novih korisnika, jedini dodir s tehnologijom koji im ulijeva ili oduzima povjerenje.

Te dvije loze konačno su prestale postojati kao dvije priče. Ono što je ostalo zvalo se, jednostavno, Windows XP — i to je bio prvi put da riječ »stabilnost« i riječ »Windows« stanu u istu rečenicu bez ironije.

Instalirao si Windows XP, klikao Dalje – Dalje – Dalje kao i uvijek, a onda te dočekalo nešto novo: prozorčić koji traži da unutar 30 dana »aktiviraš« kopiju. Ne registriraš je, ne prijavljuješ je — aktiviraš je. Riječ zvuči kao da pališ raketu, a zapravo znači da Microsoft želi provjeriti jesi li ti taj kojem pripada onaj serijski broj s naljepnice, ili si prijatelj prijatelja koji je disk narezao u tri kopije.

To je bila prva masovna, ozbiljno provedena antipiratska mjera u povijesti stolnih operacijskih sustava. Windows 95 i 98 nisu te pitali ništa — ukucaš CD-key i gotovo, sustav ti vjeruje na riječ, kao komšija koji ti posudi kosilicu bez pitanja gdje ćeš je vratiti. XP je prvi put stao na vrata i rekao: čekaj malo, ovaj ključ se već koristi na pet drugih računala u tvom gradu, nešto tu ne štima.

Mehanika je bila jednostavna, čak elegantna za nekoga tko voli takve stvari: sustav uzme »otisak« tvog hardvera — grafičku karticu, disk, količinu RAM-a, par drugih parametara — i od toga napravi kod. Taj kod pošalješ Microsoftu, telefonom ili internetom, oni ti vrate potvrdu, i gotovo, kopija je vezana za tu konkretnu mašinu. Promijeniš previše komponenti odjednom — recimo dignes RAM i zamijeniš grafičku istog dana — i sustav posumnja da si ga presadio na drugo tijelo. Tada je trebalo zvati i objašnjavati čovjeku na drugom kraju linije da nisi napravio ništa sumnjivo, samo si kupio bolju grafičku.

Za tvrtke i za Zapad općenito to je bila tek usputna nelagoda, mala cijena poštenja. Za ovaj dio svijeta, gdje je legalna kopija Windowsa katkad koštala kao mjesečna plaća, aktivacija je bila objava rata. Cijela je generacija odrasla uz riječi »crack« (probijena verzija programa kojoj je zaštita izvađena kao trn iz noge), »keygen« (mali program koji ti sam izgenerira lažni, ali „valjani” serijski broj) i »loader« (program koji sustavu jednostavno slaže da je sve legalno i uredno aktivirano) — izgovorene s istom nježnošću kao imena kućnih ljubimaca. Majstor iz susjedstva koji je instalirao Windowse za sto kuna i redovito „riješio aktivaciju” bio je poznatija figura od većine lokalnih političara.

Ono što se u toj gunđavoj svakodnevici lako zaboravi jest da je XP zapravo otvorio vrata jednoj cijeloj eri koja je poslije trajala desetljećima: eri u kojoj operativni sustav nije samo softver koji ti pripada kad ga kupiš, nego softver koji te povremeno pita jesi li stvarno ti taj koji ga koristi. Microsoft je to zvao zaštitom intelektualnog vlasništva. Ostatak svijeta je to zvao DRM-om — »Digital Rights Management«, u prijevodu upravljanje digitalnim pravima — iako se u praksi radilo više o upravljanju tvojim strahom da će ti se sustav jednog dana ugasiti sam od sebe.

Prije XP-a, operativni sustav bio je predmet — kupiš disk, kod je tvoj, radiš s njim što hoćeš, nitko ne pita. Poslije XP-a, operativni sustav postaje odnos — trajna veza između tebe i proizvođača, s provjerama, rokovima i uvjetima koji se mogu mijenjati bez tvog pitanja. Ista logika koja je poslije došla na glazbu, filmove i igre prvo je testirana baš tu, na tvom desktopu, dok si mislio da samo instaliraš operativni sustav za igranje Counter-Strikea.

Piraterija, dakako, nije nestala — samo se prilagodila, kao i uvijek. Ali nešto se u tom trenutku definitivno promijenilo: legalnost softvera prestala je biti pitanje savjesti, a postala pitanje tehničke provjere. Kompjuter je počeo sumnjati u tebe. I to je, koliko god zvučalo apsurdno za jedan operativni sustav, bio pravi mali kulturni šok — prvi put u povijesti PC-ja, mašina te pita za dokaz da si stvarno ti.

E, sad dolazimo do dijela priče gdje se junak, taman kad je pomislio da je pobijedio, spetlja licem u pod. XP je izašao u listopadu 2001. Do ljeta 2003. imao je desetke milijuna instalacija, hvalospjeve kritičara, prekrasan zeleni brežuljak na radnoj površini — i rupu u mreži veliku kao vrata hangara. Kroz nju je 11. kolovoza 2003. prošao Blaster.

Blaster je bio crv u starom, poštenom smislu te riječi — a crv je, za razliku od virusa, zloćudni program koji se sam širi mrežom i ne treba da ga korisnik pokrene ili otvori neki privitak; on jednostavno pipa internet i sam se uvlači gdje stigne. Baš to je Blaster i radio: nije čekao klik, nije se skrivao u privitku s obećanjem golih fotografija, samo je tražio računala s otvorenim portom 135 — zamisli port kao jedna od stotinjak vrata na stražnjoj strani računala kroz koja programi razgovaraju s internetom, svako s drugom namjenom — i kroz ta vrata jednostavno ulazio. Bez lozinke, bez klika, bez ičije pomoći. U roku od nekoliko dana zarazio je stotine tisuća računala, a u pozadini je nosio poruku programeru koji je krivac — Billu Gatesu osobno — da mu je vrijeme za popravljanje softvera, a ne za zarađivanje novca. Duhovito. Manje duhovito za administratore mreža koji su tog kolovoza gledali kako im padaju cijeli sustavi, bolnice, željeznice, kompanije. Osjećaj je bio isti kao 1988. kad je Morrisov crv srušio pola tadašnjeg interneta — samo što ovoga puta „pola interneta” nije bilo pet tisuća sveučilišnih strojeva nego stotine milijuna kućnih računala širom planeta. Isti obrazac, samo petnaest godina i nekoliko redova veličine kasnije.

I tu, negdje između ta dva udarca, dogodila se rečenica koja je zapravo zaslužila svoje mjesto u povijesti industrije više nego bilo koja press konferencija. U siječnju 2002. Bill Gates poslao je interni memo cijeloj tvrtki s naslovom „Trustworthy Computing”. Poruka je bila jasna do boli: ako korisnik mora birati između sigurnosti i novih značajki, uvijek bira sigurnost, i Microsoft će se od sada tako i ponašati. Zvuči kao standardna korporativna proza koju nitko ne čita — osim što je ovaj put cijela tvrtka stvarno stala. Ne metaforički. Doslovno: razvoj je pauziran, deseci tisuća inženjera su na nekoliko tjedana prebačeni s pisanja novih funkcija na obuku o sigurnom programiranju i pretraživanje postojećeg koda za rupe. Zamisli da tvoja firma jednog jutra kaže: prestajemo raditi ono za što nas plaćaju, idemo prvo popravljati ono što smo pokvarili. To se u praksi gotovo nikad ne dogodi. Tada se dogodilo, i to je presedan koji se poslije citira u svakom udžbeniku o razvoju softvera — obično bez spomena da su trebali crvi koji su već prije toga gasili sustave i mreže da bi se dogodio.

Plod tog zaokreta stigao je u kolovozu 2004. pod skromnim imenom Service Pack 2, i bez šale — ovo je vjerojatno najvažniji servisni paket u povijesti operativnih sustava. Ne najveći. Ne najimpresivniji na papiru. Najvažniji, jer je promijenio zadanu postavku svijeta. Zamisli firewall (vatrozid) kao čuvara na ulazu zgrade koji gleda svakog posjetitelja i odlučuje smije li unutra — to je softverska barijera koja nadzire mrežni promet prema računalu i blokira ono što ne prepozna kao poželjno. Prije SP2, Windows Firewall je postojao, ali je bio isključen po defaultu — dostupan onima koji su znali da postoji i da ga treba uključiti, a takvih je bilo, realno, malo. Nakon SP2, firewall je uključen iz kutije. Jedna kvačica u instalacijskom programu, promijenjena s „ne” na „da”. Zvuči kao sitnica nedostojna spomena. Nije. Ta jedna kvačica je preko noći zatvorila vrata kroz koja su prolazili Blaster i Sasser i njihova cijela rodbina, na stotinama milijuna računala koja nikad ne bi same otišle u postavke to učiniti. SP2 je uz to donio i Security Center, jasnije upozorenja o ažuriranjima, stroža pravila za pokretanje privitaka iz maila — cijeli paket mjera koje danas smatramo toliko običnima da ih ne primjećujemo, baš kao što ne primjećujemo bravu na vratima dok je netko ne provali.

I baš tu, u toj krizi koja je izgledala kao poraz, XP je zapravo dobio ono što mu je trebalo da postane legenda koja traje trinaest godina, a ne još jedan Windows koji se zamijeni za dvije godine i zaboravi. Prije SP2 bio je brz i lijep, ali propusan. Poslije SP2 postao je brz, lijep i — konačno — dovoljno siguran da mu čovjek povjeri banku, posao i djetetovu domaću zadaću. Kriza nije bila kraj priče. Bila je obrat nakon kojeg je priča tek počela ozbiljno.

Trinaest godina. Zamisli to. Danas ti aplikacija za naručivanje hrane dobije redizajn triput godišnje, a XP je vladao dulje nego neki predsjednici, dulje nego što je trajala hladnoratovska pat-pozicija između dva ažuriranja tvog mobitela. Zašto? Jednostavno — bio je dovoljno dobar. A »dovoljno dobar« je, u tehnologiji, najopasnija i najmoćnija kombinacija riječi koja postoji. Kad je nešto dovoljno dobro, ljudi ga ne mijenjaju iz ljubavi. Mijenjaju ga tek kad ih netko prisili.

A prisiliti ih je trebalo, jer je sljedeći u redu bio Windows Vista, i tu Microsoft mora popiti gorku kavu vlastite proizvodnje. Ukratko, u tri rečenice, jer detaljnija obdukcija zaslužuje svoje poglavlje negdje drugdje: hardver na kojem su ljudi radili 2007. nije bio spreman za ono što je Vista tražila od njega, pa je stroj koji je jučer letio s XP-om počeo hripati kao astmatičar na trećem katu bez lifta. Obećanja iz najave — novi sustav datoteka, revolucionarna sigurnost, sučelje iz budućnosti — tijekom razvoja su rezana i rezana dok nije ostala samo sjena onoga što je najavljeno. Rezultat: milijuni korisnika koji su, kad im je ponuđen izbor, rekli ne, hvala, ostajem gdje sam — i to nije bila nostalgija, bila je racionalna odluka.

Pa je XP jednostavno — ostao. I ne samo na laptopima tvoje tetke koja odbija dirati nešto što radi. XP je otišao na mjesta gdje ga nikad nisi tražio, a gdje je, ako malo bolje pogledaš, posvuda. Bankomat iz kojeg vadiš kunu koja više nije kuna? Vrlo vjerojatno XP ispod haube, samo obučen u drugu masku dok čeka da ubaciš karticu. Kiosk za kupnju karte na kolodvoru, s onim sivim ekranom koji se zamrzne dok razmišlja jesi li stvarno pritisnuo to dugme? XP. Blagajna u dućanu, medicinski uređaj u bolnici, kontrolna ploča u fabrici koja proizvodi nešto o čemu nemaš pojma — XP, XP, XP, i tako do groteske.

Jer istekla podrška znači da nema više sigurnosnih zakrpa, nema više Microsoftovih inženjera koji brinu je li netko negdje probio vrata — a strojevi žive dalje, jer zamjena je skupa, jer prekid rada tvornice na jedan dan košta više nego cijeli IT budžet, jer netko je jednom napisao softver koji radi samo na tom sustavu, a taj netko je odavno u penziji ili mrtav, i dokumentacija se izgubila negdje između dva preseljenja ureda. Zvuči poznato? Naravno da zvuči — isti mehanizam koji je COBOL (programski jezik s kraja pedesetih koji svijet odavno proglašava fosilom) desetljećima držao u bankarskim sustavima, drži i XP na životnom potpornom aparatu po tvornicama i bankomatima i danas. Infrastrukturna inercija ne pita je li nešto moderno. Pita samo je li isplativo prestati.

I tu je prava poanta te trinaestogodišnje (i dulje) vladavine: ono što je počelo kao operativni sustav na tvom stolnom računalu, završilo je kao tiha, nevidljiva infrastruktura svijeta — najveći kompliment koji tehnologija može dobiti, a ujedno i najveća opomena onima koji dođu poslije. Napravi nešto dovoljno dobro, i platit ćeš to time da ga se nikad, nikad nećeš riješiti.

I onda se, negdje oko 2005., 2006., dogodilo ono najbolje što se osobnom računalu uopće moglo dogoditi. Prestalo je biti zanimljivo.

Zvuči kao poraz, znam. Zvuči kao da pišem obdukcijski nalaz umjesto sretnog završetka. Ali čekaj malo prije nego zaključiš da je priča o XP-u priča o padu — jer je upravo suprotno. PC nije prestao biti zanimljiv zato što je izgubio bitku. Prestao je biti zanimljiv zato što ju je dobio. Kompletno. Bez ostatka.

Razmisli što se događalo do tog trenutka. Svaka nova generacija računala bila je vijest. Ljudi su čekali novi procesor kao što danas čekaju novi iPhone. Windows 95 je imao red pred trgovinama, kao da izlazi novi „Ratovi zvijezda”. Instalacija novog operativnog sustava bila je mali kućni događaj — pozovi susjeda koji „to razumije”, spremi važne datoteke na disketu, zadrži dah dok se stroj gasi i pali po prvi put s novim sučeljem. To je bilo uzbuđenje. Uzbuđenje dolazi iz neizvjesnosti, a neizvjesnost dolazi iz toga da stvar još nije dobro riješena.

XP je tu neizvjesnost polako, kroz tih trinaest (i više) godina vladavine koje smo upravo prošli, ugasio. Ne jednim potezom, nego umorom sustava koji je konačno prestao pucati. Kad stroj radi trinaest godina bez da ga moraš ponovno upoznati, on prestaje biti čudo i postaje — pribor. Kao perilica rublja. Nitko ne čeka novu generaciju perilice rublja s uzbuđenjem, iako je i ona nekad, davno, bila revolucija u kućanstvu. Sad je samo stvar koja mora raditi, i to je najveći kompliment koji joj možeš dati.

I baš u tom trenutku, dok je desktop tonuo u tu ugodnu, zasluženu dosadu, industrija je već gledala drugdje. Ne zato što je desktop iznevjerio, nego zato što je posao bio gotov, a pozornost — ta hirovita, nezasitna zvijer koja pokreće cijelu ovu granu ljudske vrste — mora nešto jesti. Selila se prvo na web, na preglednike koji su počeli raditi stvari za koje se prije morao instalirati poseban program (o tome, strpljivo, u Dijelu II.), a onda, koju godinu kasnije, u tvoj džep, na uređaj koji je ionako uvijek s tobom (Dio IV., ako te ne mogu strpiti do tamo).

Desktop računalo nije umrlo. Ono i danas, dok čitaš ovo, sjedi u milijunima ureda i pokreće pola svjetske ekonomije, bez ikakve fanfare. Samo je prestalo biti mjesto gdje se pišu naslovi. XP je, koliko god paradoksalno zvučalo, bio taj most — zadnji operativni sustav čiji je izlazak bio vijest, čiji je zvuk pokretanja bio kulturni artefakt, čije je ime ljudi izgovarali s emocijom, pozitivnom ili negativnom, ali emocijom.