Wikipedia (2001)

Godina je 2001. Ako želiš znanje, ono ima cijenu i ima vratara. Britannica ti dolazi na kompletu CD-ova, u kutiji dovoljno teškoj da razbije prst, i staje kao mjesečna rata. Microsoft je bio pametniji — ugurao je svoju Encartu u dogovore s proizvođačima računala, pa je pola svijeta dobilo enciklopediju već instaliranu na novom PC-u, a nije ni znalo zašto ju je platilo. Ekspert je titula koju dobiješ tek kad odradiš doktorat, uđeš u urednički odbor i čekaš da netko iznad tebe umre ili se penzionira. Znanje se piše u uredima, s vratima koja se zatvaraju.

Zamisli da tada, na nekom skupu ljudi u odijelima koji ozbiljno raspravljaju o budućnosti izdavaštva, ustaneš i kažeš: znate što, ja bih da enciklopediju pišu nasumični ljudi s interneta. Bez plaće. Bez provjere diplome. Bez urednika koji stoji iza njih i jamči da nisu debili. Svatko može otvoriti stranicu i promijeniti rečenicu, baš tako, u hodu, i onda otići spavati bez posljedica.

I tu dolazimo do dijela koji ovo poglavlje čini malo drukčijim od ostalih. Nećemo ti samo ispričati priču — hoćemo da ti sam postavljaš pitanja, ono glupo-pametno pitanje koje ti prvo padne na pamet kad čuješ ovakvu ludu ideju. Čekaj, molim? Svatko? I to radi? Tko su ti ljudi? Zašto to rade badava? Kako znam da nije puna baja i tri sprdnje? I — možda najbitnije — tko, dovraga, plaća hosting za sve to?

Sva ta pitanja su legitimna. Postavili su ih 2001. i akademici i biznismeni i, budimo iskreni, i sami ljudi koji su prvi klik napravili. Nitko — baš nitko — nije bio siguran da će ovo proraditi.

A evo nas, dvadeset i nešto godina kasnije. Ti čitaš enciklopediju — ovu, koju upravo držiš, digitalnu, pisanu s ljubavlju i puno šale — i ona ima pretka. Projekt koji po svakom pravilu poslovne logike, akademske tradicije i običnog zdravog razuma nije trebao profunkcionirati. A funkcionira. Uglavnom. I to „uglavnom” je, vjeruj mi, puno bolji rezultat nego što je 2001. bilo tko očekivao.

Dobro, stani. Prije nego zaroniš dalje, moraš mi objasniti jednu stvar, jer meni ovo ne ide u glavu. Kažeš da svatko, baš svatko, može otvoriti tu stranicu i promijeniti što je napisano? Bez ispita, bez diplome, bez ikoga koji provjerava tko si? Ja mogu sad, ovog trena, upisati da je Zagreb glavni grad Mjeseca?

Tehnički, da. Probaj, vidjet ćeš da će netko to ispraviti prije nego stigneš zatvoriti tab. Ali pitanje koje postavljaš je zapravo pravo pitanje, i 2001. su ga postavljali i mnogo pametniji ljudi od tebe i mene, s puno više novca u igri. Zato ti prvo moram ispričati o projektu koji je trebao biti Wikipedia, a nije bio. Zvao se Nupedia.

Nupedia je bila ozbiljna. Prava enciklopedija, pisana od strane ljudi s doktoratima, s procesom recenzije koji je izgledao kao da su ga posložili akademici koji se boje da će ih netko na fakultetu uhvatiti u grešci. Sedam koraka provjere. Sedam! Netko napiše članak, pa ga pregleda urednik, pa ga pregleda još jedan recenzent, pa se šalje na lekturu, pa na finalnu provjeru... Zvuči odgovorno, zvuči kao da radiš stvari kako treba.

I jest, sve je to zvučalo krasno na papiru. Samo, u prvoj godini tog silnog, odgovornog, sedmerostupanjskog procesa, Nupedia je proizvela ukupno dvanaest članaka.

Dvanaest. Godišnje. Da su htjeli pokriti samo natuknice koje danas Wikipedia ima o vrstama žohara, trebalo bi im nekoliko tisućljeća, uz pretpostavku da nitko ne uzme godišnji odmor. Ovo je klasičan slučaj savršenstva kao paralize — istog onog sindroma koji je, četrdesetak godina prije, zakočio ALGOL: jezik dizajniran od odbora koji je svaku odluku htio dovesti do idealne forme, pa se odbor prepirao dok ga svijet nije jednostavno zaobišao. Kad ti je cilj savršenstvo, obično ne dobiješ ni savršenstvo ni proizvod. Dobiješ sastanke.

Onda je netko — Ward Cunningham je smislio alat nešto ranije, ali ovdje ga je za Nupediju uveo Larry Sanger, uz Jimmyja Walesa koji je gledao brojke i shvatio da nešto ne valja — rekao, dobro, hajde da napravimo jednu jeftinu, brzu, glupu stranicu sa strane. Ne da zamijeni Nupediju. Bože sačuvaj, samo da ljudi tamo mogu brzo nabacati ideje, skice, nacrte prije nego to ide u onaj svečani sedmerostupanjski stroj za mljevenje kvalitete. Wiki, zvala se ta tehnologija — riječ dolazi od havajskog wiki wiki, brzo brzo, i to je bilo doslovno to. Brza verzija. Backstage prostorija, ne pozornica. Otud i ime koje je ostalo do danas — Wikipedia, spoj te „brze” wiki tehnologije i (encyclo)pedije, jer nitko se nije trudio smišljati nešto pametnije, a ispalo je da baš to ime savršeno opisuje čitav projekt.

Znaš već kako ova priča ide, jer ova enciklopedija je puna takvih priča. Backstage je pojeo pozornicu. Wikipedia, ta sramotna, neozbiljna, nikom-ne-treba-provjera-kvalitete, brza-i-prljava rođakinja, imala je u prvom mjesecu više članaka nego Nupedia u cijeloj godini. U prvoj godini, desetke tisuća. Nupedia je do 2003. tiho umrla, kao onaj rođak na obiteljskom slavlju kojeg svi spominju s tugom, ali kojeg se nitko baš i ne sjeti pozvati na sljedeće.

Zašto je to radilo? Zato što proces koji na prvu izgleda ludo — pusti bilo koga da dira bilo što — ima ugrađenu tajnu koju ne vidiš odmah: greška se popravlja brže nego što se stvara. Nije da vandalizma nema, bogami ga ima. Ali ima i deset puta više ljudi kojima je stalo da to poprave nego onih kojima je zabavno to pokvariti. Kvantiteta urednika nadjača kvalitetu kontrole. To ti u tom trenutku zvuči kao glupost. Statistički, ispada čudo.

Dobro, kažeš, prihvaćam da sustav radi. Ali tko su ti ljudi, stvarno? Sjedi netko u dva ujutro i prepravlja zarez na članku o poljskoj željeznici — zašto? Nema plaću. Nema šefa koji će ga pohvaliti. Nema ni ime na koricama, jer korica nema. Pa tko je to?

Odgovor je neugodno jednostavan: ljudi kojima je to zabavno. Ne u smislu da im je zabavno kao što je zabavno igrati igru — nego u onom dubljem, opsesivnom smislu u kojem je nekome zabavno prebrojati sve poštanske brojeve u državi. Wikipedia je pretvorila opsesiju u infrastrukturu, i to je, ako ćemo iskreno, jedan od najvećih hakova u povijesti interneta. Nije trebala platiti stručnjake. Samo je trebala pronaći ljude koji već znaju sve o srednjovjekovnim opsadnim spravama i pitati ih — hoćeš li to negdje zapisati, umjesto da to samo znaš u glavi i vadiš na kvizovima?

Urednici Wikipedije, grubo podijeljeno, dolaze u tri vrste. Prva su opsesivci — ljudi s jednom temom kojom su progutani cijeli život, i konačno imaju gdje to istresti. Netko tko zna povijest svake nogometne utakmice između dva kluba iz trećeg razreda mađarske lige. Netko tko prati taksonomiju kukaca kao drugi ljudi prate sapunice. Prije Wikipedije, to znanje je umiralo s njima, ili završavalo u fascikli koju nitko ne čita. Sad ima adresu — konkretan članak, na konkretnom URL-u, koji će sutra pročitati netko na drugom kraju svijeta.

Druga vrsta su bibliotekari duše — ljudi kojima ne treba tema, treba im red. Ne piše nove članke, nego ispravlja formatiranje, sređuje referencije, briše duplikate kategorija. To su isti ljudi koji u stvarnom životu abecedno slažu knjige koje nitko ne traži baš tim redom. Wikipediji su takvi ljudi, iskreno, vredniji od genijalaca — enciklopedija koja izgleda kao enciklopedija, a ne kao forum na kojem se svi svađaju velikim slovima, njihovo je djelo.

I tu dolazimo do onoga što svaki laik pita drugim riječima, ali uvijek pita isto: zašto to rade besplatno? Ekonomisti to zovu ekonomijom volonterskog rada, i zvuči hladno kad se tako kaže, ali suština je ljudska, ne tehnička. Ljudi rade besplatno kad im posao daje tri stvari koje plaća često ne daje: osjećaj da je njihovo znanje konačno negdje korisno, osjećaj zajednice s drugim ljudima koji vole istu stvar, i — priznajmo — malo statusa. Urednik s dvadeset tisuća izmjena ima svoj mali svijet u kojem je netko. Nije Nobel, ali nije ni ništa.

A onda, prirodno, kad staviš zajedno opsesivce, bibliotekare i one koji se svađaju oko zareza — treću vrstu urednika koja živi za edit-ratove — u istu virtualnu prostoriju bez šefa, dogodi se ono što se dogodi svakoj skupini ljudi bez šefa. Nastane birokracija. Sama, iz ničega, kao plijesan. Svaki članak na Wikipediji ima, naime, svoju sjenu — pridruženu stranicu za raspravu, odvojenu od samog teksta enciklopedije, zvanu talk stranica — i baš tu se, izvan pogleda običnog čitatelja, odvija sav taj rat. Predložiš izmjenu, netko se ne slaže, počinje rasprava koja može trajati tjednima, s citiranjem pravila koja su, opet, napisali drugi volonteri. Edit-ratovi — kad se dvoje urednika naizmjenično prepravljaju i vraćaju istu rečenicu — postali su toliko česti da Wikipedia ima poseban mehanizam, tzv. pravilo tri povrata: napraviš isti povrat izmjene četvrti put u dvadeset i četiri sata, dobiješ upozorenje, pa blokadu. Anarhija je, dakle, sama iznjedrila zakon. Nitko to nije planirao. Samo se pokazalo da nekoliko tisuća ljudi s jakim mišljenjima ne može funkcionirati bez pravila, čak i kad im nitko ne plaća poslušnost.

Dobro pitanje. Zapravo, TO je pitanje. Ako mi kažeš da bilo koji frajer s WiFi-jem i lošim mišljenjem o povijesti Balkana može urediti članak o Balkanu — a onda me pitaš zašto bih vjerovao ijednoj rečenici — imaš pravo biti sumnjičav. Odgovor nije „vjeruj nam”. Odgovor je „provjeri sam, alat je ugrađen u stranicu”.

Svaki članak ima gumb koji piše „Povijest izmjena” (View history). Klikneš i vidiš cijeli životopis teksta — tko je što napisao, kad i što je promijenjeno. Nije to neki skriveni log koji čuva služba u podrumu — to je javno vlasništvo, otvoreno kao knjiga žalbi. Netko upiše glupost, sljedeći ju vrati za dvije minute, treći doda izvor da bude sigurno. Vidiš cijelu tu koreografiju, korak po korak. Probaj to s Britannicom — hoćeš vidjeti tko je 1997. promijenio rečenicu o Napoleonu? Nemaš pojma. Netko u uredu je to napisao, netko drugi je to pročitao, i to je to. Kod Wikipedije je transparentnost sam mehanizam povjerenja — ne obećanje, nego dokaz koji možeš otvoriti.

Drugi mehanizam: izvori. Rečenica koja nema fusnotu na kraju je rečenica koja visi u zraku i, teoretski, svatko je smije obrisati bez pitanja. Ozbiljni članci — a takvih je iznenađujuće mnogo — imaju desetke fusnota, poveznica na knjige, novinske članke, znanstvene radove. Wikipedia formalno ne tvrdi ništa svoje. Ona samo posreduje ono što je već negdje napisano i provjereno. Zato ono pravilo koje svi mrze — „nema izvora, ne ide u članak” — zapravo i jest sav trik. Nije da nemaju mišljenje. Nemaju dopuštenje da ga imaju.

I onda postoji NPOV — kratica za Neutral Point of View, odnosno „neutralna točka gledišta”, jedno od tri-četiri temeljna pravila zajednice koje se ponavlja kao mantra u svakoj svađi na talk stranici. U prijevodu: napiši i jednu i drugu stranu priče, pa pusti čitatelja da sam presudi. Ne znači da uvijek ispadne savršeno — ali znači da postoji standard prema kojem se svaka rečenica može optužiti i suditi. To je razlika između Wikipedije i tvog rođaka na Facebooku koji je „istražio” cjepljenje. Rođak nema NPOV. Wikipedia bar formalno mora.

Ono što je manje zabavno za priznati: pristranosti nisu samo vandalski upadi, one su ugrađene u sam sastav urednika. Većina ljudi koji uređuju Wikipediju su muškarci, tehnički pismeni, iz razvijenog svijeta. To znači da su članci o softverskim frameworcima i o opskurnim znanstveno-fantastičnim serijalima često detaljniji nego članci o povjesničarkama, spisateljicama, cijelim ženskim generacijama znanstvenica koje su postojale i radile, samo ih nitko od tih urednika nije smatrao dovoljno „bitnima” da im posveti popodne. Rodna praznina — gender gap, kako je zovu u internim raspravama — nije teorija zavjere, dokumentirana je i priznata unutar same zajednice. Wikipedia ti pokazuje svijet — ali kroz oči ljudi koji su imali vremena i volje da ga zapisu, a taj uzorak nije neutralan, koliko god NPOV pravilo bilo lijepo napisano.

A onda postoje hoax članci — cijele izmišljene priče koje su preživjele godinama jer su bile dovoljno dosadne da ih nitko ne provjeri. Postoji slavan primjer izmišljenog rata iz devetnajstog stoljeća (Bicholim Conflict) koji je stajao skoro pet godina prije nego što ga je netko razotkrio kao čistu fikciju — nitko ratovao, nitko poginuo, sve iz glave jednog urednika. Postoje izmišljene biografije, izmišljeni glumci u izmišljenim filmovima. Poanta priče nije „vidiš, sve je lažno” — poanta je da su takvi slučajevi rijetki i da ih se, kad se nađu, pamti baš zato što su rijetki. Kad bi bili pravilo, ne bi bili anegdota koju prepričavaš.

I tu stiže znanstvena provjera koja je 2005. natjerala mnoge da progutaju knedlu. Nature je uzeo 42 znanstvena članka, po jedan iz Wikipedije i jedan iz Britannice na istu temu, i poslao ih anonimnim recenzentima na ocjenu grešaka. Rezultat: Britannica je imala u prosjeku 2,92 greške po članku. Wikipedia 3,86. Razlika postoji — ali nije razlika kao između enciklopedije i školskog zadatka prepisanog s interneta. Razlika je kao između dva profesora, od kojih je jedan malo nemarniji. Za projekt koji nema plaćene urednike, nema uredničku hijerarhiju, nema ni jedan jedini ugovor o autorskim pravima — to nije poraz. To je poraz za sve koji su bili sigurni da amateri ne mogu proizvesti nešto usporedivo s institucijom staroj dvjesto godina.

Tko to onda plaća? Pitanje koje bi svaki normalan poslovni analitičar postavio prije svega ostalog, a Wikipedia ga je godinama odgovarala na način koji zvuči kao poslovni suicid: donacije. Male, dobrovoljne, uglavnom od ljudi koji su kliknuli na onaj žuti baner koji te podsjeti da postojiš u tuđem sustavu vrijednosti — »Wikipediji treba tvoja pomoć« — i onda ti se, iz nekog razloga, sažali. Nema dioničara. Nema kvartalnih izvještaja koje treba uljepšati. Nema investitora koji zove u devet ujutro i pita zašto rast korisnika nije dvoznamenkast.

I tu dolazimo do odluke koja je, gledano unatrag, odredila cijeli identitet projekta: nema oglasa. Nikad. Zamisli na sekundu alternativni svemir — Wikipediju s bannerima. Sponzorirani članak o povijesti Rima „uz podršku” proizvođača tjestenine. Pop-up na dnu ekrana dok čitaš o kvantnoj mehanici. Taj svemir postoji, samo se drugačije zove — zove se MySpace znanja, digitalno dvorište zatrpano reklamama u kojem je sadržaj postao izlika za prikazivanje oglasa, a ne obrnuto. Wikipedia je izabrala biti dosadna, siva, bez animiranih banera — i time je, paradoksalno, postala jedna od rijetkih stranica na internetu kojoj vjeruješ da ne pokušava ništa prodati. To povjerenje se ne kupuje. Ono se, ironično, jedino može ne-kupiti.

OK, ali čekaj — ako nema oglasa, tko konkretno drži lampu upaljenom? Wikimedia Foundation, neprofitna organizacija osnovana 2003., koja tehnički ne piše niti jedan članak, ali plaća servere, pravnike i inženjere koji održavaju infrastrukturu da stranica ne padne kad pola planeta odjednom traži isto ime nekog premijera. Prihod dolazi od milijuna malih donacija — prosječna donacija je smiješno mala, negdje oko petnaestak dolara — a ne od pet velikih sponzora kojima bi onda, htio-ne htio, dugovala uslugu. To je razlika između »zahvalna sam ti« i »moram te poslušati«. Wikipedia duguje uslugu gomili anonimnih ljudi, što je u praksi isto što i nikome.

A onda: 'Tko je to zapravo osnovao?' Pitanje koje zvuči jednostavno, a otvara jednu od ljepših malih drama u ovoj priči. Wales je lice projekta, poduzetnik, čovjek koji se pojavljuje u dokumentarcima. Sanger je bio taj koji je vodio Nupediju i skovao ime „Wikipedia”. Dvije verzije priče postoje paralelno: Walesova, gdje je on vizionar koji je smislio ideju i platio prve poslužitelje, i Sangerova, gdje je on bio taj koji je prepoznao da brzi, otvoreni wiki-eksperiment treba postati glavni projekt, a ne sporedna igračka uz sporu Nupediju. Nakon što je napustio projekt 2002., Sanger je godinama insistirao na tituli suosnivača; Wales ga je, ovisno o desetljeću izjave, spominjao velikodušnije ili manje velikodušno. Nijedna strana ne laže potpuno, obje pretjeruju malo u svoju korist — što je, realno, standardna cijena svakog osnivačkog mita.

Ono što nijedna strana spora ne mijenja: Wikipedia je, po broju posjeta, jedna od deset najposjećenijih stranica na svijetu — i jedina među njima koja nema za cilj da te zadrži nasilno, prati te po internetu ili proda tvoje podatke oglašivaču. Najveći neprofitni uspjeh weba nije slučajno kalambur — mislim to literalno. Facebook, Google, Amazon imaju modele monetizacije koji se mjere u desetcima milijardi dolara godišnje. Wikipedia nema nijedan takav model — nosi je ista gomila malih donacija koju smo već spomenuli — a ipak stoji uz njih na vrhu ljestvice, kao dokaz da im, valjda, netočno vjerujemo kad kažu da nešto vrijedi truda samo ako netko od toga ozbiljno profitira.

Dobro, posljednje pitanje, i onda te pustim na miru: što to, u biti, govori o ljudima? Jer ako zbrojiš cijelu ovu priču — hrpa nepoznatih ljudi, bez šefa, bez plaće, bez sastanaka, napravila je referentno djelo koje pobija Britannicu — to je čudan podatak o vrsti koja inače ne uspijeva organizirati ni susjedski sastanak zgrade.

Odgovor: da, i nije prvi put. Sjeti se poglavlja o Linuxu — ista formula, isti rezultat, isti šokirani analitičari. Torvalds je 1991. objavio jezgru operacijskog sustava kao hobi-projekt, i cijela je struka s pravom rekla da to ne može funkcionirati, da je decentralizirani razvoj bez hijerarhije recept za kaos. Deset godina kasnije Linux pokreće burzovne servere i teleskope. Wikipedia je isti eksperiment, samo s rečenicama umjesto s kodom. I dala je isti odgovor onima koji su tvrdili da ne može uspjeti: može. Ne zato što su ljudi anđeli — nego zato što je dovoljno velika masa ljudi, s dobrim alatom za nadzor i dovoljno vremena, statistički pouzdanija od jednog čovjeka s diplomom i lošim danom. Suradnja skalira. To je poanta cijele ove serije, i evo je opet, ovaj put u obliku enciklopedije.

A ima i drugi sloj, društveni. U svijetu gdje se sve ograđuje — svaki članak iza paywalla, svaka baza podataka nečije vlasništvo, svaki API s cjenikom po pozivu — Wikipedia je ostala javno dobro u punom, staromodnom smislu te riječi. Zajednička njiva na kojoj ne moraš platiti ulaznicu. To je toliko rijetko na modernom webu da djeluje kao anomalija, kao greška u sustavu koju nitko još nije popravio. Nadamo se da je nikad neće.

Ali ostavimo zlobu na trenutak sa strane, jer ono što na kraju ostaje nije spor o autorskim pravima, nego jednostavan podatak: postoji mjesto na internetu koje je nastalo iz čiste, praktički iracionalne želje da se nekome, negdje, objasni kako radi motor s unutarnjim izgaranjem. Bez naknade. Bez šefa. I dvadesetak godina kasnije, to mjesto još stoji, i još raste.