Gmail i AJAX (2004)

Proljeće 2004. Otvoriš inbox i osjećaš se kao stanar u premalom stanu — svaki novi mail znači da nešto staro mora izletjeti kroz vrata. Hotmail ti daje 2 megabajta prostora. Dvije fotografije s rođendana, jedna od njih malo veća, i eto — pun si. Pišeš mailove obitelji s uputom da ne šalju slike, molim, samo tekst, hvala. Brišeš stare poruke kao da čupaš korov iz vrta koji je premali za sve što bi htio saditi, i svaki put kad obrišeš nešto, negdje duboko u tebi zaškripi — jer to je bila poruka od nekoga, i sad je nema, jer ti je Microsoft dao stan veličine kutije za cipele i rekao da se snađeš.

A onda otvoriš bilo koju web-aplikaciju — nekakav forum, nekakav webmail, svejedno — i klikneš gumb. Ekran pobijeli. Čekaš. Cijela se stranica ponovno učitava, od vrha do dna, samo zato što si htio otvoriti jednu jedinu poruku. Web u 2004. radi identično kao 1996.: klikni, čekaj, gledaj bijelo, nadaj se da će se nešto pojaviti prije nego izgubiš strpljenje. Nitko se previše ne buni, jer nitko ne zna da bi moglo biti drukčije. To je jednostavno — internet.

1. travnja 2004. Firma poznata kao tražilica — ona kućica za pretraživanje, ništa više, tako je barem svi doživljavaju — objavljuje da lansira mail servis. Ne bilo kakav. Servis sa stotinama puta više prostora nego što ga imaš sad. Ne dvostruko. Ne deset puta. Stotine.

Datum, dakako, nije slučajan. 1. travnja je dan kad internet službeno postaje sumnjičav prema svemu što pročita — dan kad i najozbiljnije stranice objavljuju da su izumile teleportaciju ili da je Zemlja ravna, samo da vide koliko će ljudi podijeliti vijest prije nego skuže. I usred toga dana, ta ista tražilica koja je već jednom-dvaput prevarila internet za šalu sad tvrdi da će ti dati gigabajt prostora. Besplatno.

Forumi tog jutra ne slave. Forumi se cerekaju i čekaju otkrivanje. Netko piše: dobra šala, Google, sad reci da je april. Netko drugi: ček, jesu li ovo iste budale koje su nas već zajebavale za prvi april? Nevjerica je gusta, opipljiva, i — što će se pokazati kasnije tog dana — potpuno namjerno posijana.

1. travnja 2004., negdje oko podneva po kalifornijskom vremenu. U uredima novinskih redakcija po Americi zvone telefoni, i to na onaj specifičan način — kad urednik vikne preko cijele prostorije umjesto da pošalje mail. Google, firma koja se dotad bavila iskopavanjem odgovora iz interneta i ničim drugim, upravo je objavila da lansira mail servis. S jednim gigabajtom prostora. Besplatno. Po korisniku.

Da malo stanemo na toj brojci, jer bez konteksta ne znači ništa. U tom trenutku, ako si obični smrtnik s internetom, tvoj mail servis — najvjerojatnije Hotmail, jer to je 2004. i Microsoft još drži monopol na tvoju elektroničku poštu — daje ti dva megabajta prostora. Ne gigabajta. Megabajta. Dva. Toliko da staneš jednu, možda dvije fotografije s digitalca, prije nego ti sustav počne slati očajne poruke da je sanduče puno i da moraš nešto obrisati kako bi mogao primiti novu poruku.

I baš tu je problem. Jer je bilo 1. travnja.

Google je do tog trenutka već imao formiranu reputaciju firme koja voli prvoaprilske šale — svake godine bi objavili nešto apsurdno, MentalPlex koji čita misli, poslove na Mjesecu, i ljudi bi se nasmijali i zaboravili do sljedeće godine. Pa kad su ovog puta objavili da lansiraju mail servis s gigabajtom prostora (za usporedbu, to je pet stotina puta više od ona dva megabajta kod Hotmaila, dakle otprilike razlika između kutlače i cisterne za gorivo) — najprirodnija reakcija novinara, blogera i foruma bila je: dobro, opet nas zajebavaju. Samo je ovoga puta fora nešto ambicioznija.

Forumi tog popodneva izgledaju kao improvizirano suđenje. Jedni tvrde da je to nemoguće — gigabajt po korisniku bi značio trošak koji nijedna firma ne može opravdati bez ozbiljnog poslovnog modela iza toga, a Google (tada) nema ništa slično nekom oglašivačkom carstvu, samo tražilicu i nešto novca od IPO-a (skraćeno za prvu javnu prodaju dionica, trenutak kad firma prvi put izađe na burzu i počne prodavati svoje komadiće svima) koji se tek sprema. Drugi navode da su detalji previše konkretni za šalu — spominje se konkretno ime, Gmail, konkretno sučelje, screenshotovi. Treći, iskusniji u internetskom cinizmu, kažu: pa dobro, i šale znaju imati screenshotove, to ništa ne dokazuje.

Novinske kuće su u još gorem škripcu, jer njima nevjerica nije zabavna, njima je profesionalno sramotna. Objaviti vijest o novom proizvodu koji se poslije ispostavi kao prvoaprilska šala poziv je na ismijavanje cijele redakcije. Ne objaviti vijest koja se poslije ispostavi istinitom — i propustiti veliku priču — isto je loše, samo tiše loše. Neki mediji tog dana rade ono najsigurnije: objave vijest, ali s rečenicom koja zvuči kao osiguranje od odgovornosti, tipa da Google to još nije potvrdio službeno na način koji isključuje šalu.

Do kraja dana, kad su prve pozivnice (da, pozivnice — o tome poslije) stvarno počele stizati stvarnim ljudima i kad su ti ljudi u svom sučelju stvarno ugledali prijavljeni gigabajt prostora, sumnja se pretvorila u nešto puno vrjednije za firmu koja se tek širi izvan tražilice — u čistu, iskrenu fascinaciju. Nitko više nije pitao je li to šala. Svi su pitali kako se dođe do računa.

Dok se vani forumi cijede u nevjerici, u zgradi Googlea u Mountain Viewu jedan inženjer po imenu Paul Buchheit gleda ekran s mješavinom olakšanja i mučnine. Olakšanje jer je stvar konačno vani. Mučnina jer je ta stvar već tri godine bila samo u njegovoj glavi, a sad je konačno i u tuđim, i tuđi ljudi imaju mišljenja.

Priča kreće 2001., u Googleovom slavnom „20% vremena” — pravilu po kojem svaki inženjer jedan dan tjedno smije raditi na čemu god hoće, bez šefa koji mu dahće za vratom. Danas se to pravilo spominje kao legenda korporativne slobode; realno je bilo dosta jednostavnije: firma je imala hrpu pametnih ljudi i htjela je da povremeno budu nemirni. Buchheit je bio nemiran oko maila. Ne zato što je sanjao da će jednog dana zamijeniti Hotmail, nego zato što mu je njegov vlastiti inbox bio mrzak. Folderi, pravila, sortiranje po temama koje si morao izmišljati unaprijed — cijeli sustav bio je dizajniran za čovjeka koji unaprijed zna kako će mu se odvijati život. Nitko ne zna kako će mu se odvijati život.

Pa je napravio nešto što je zvučalo skoro glupo jednostavno: umjesto da mail sortiraš, mail pretražuješ. „Search, don't sort” — traži, ne sortiraj. Rečenica koja danas zvuči kao očita mudrost, tada je bila blaga hereza, jer se cijela industrija webmaila — Hotmail, Yahoo — natjecala u tome ko će ponuditi više foldera, više pravila, više kontrole nad kaosom. Buchheit je predložio da kaos jednostavno ostane kaos, i da se nad njim postavi Googleova jedina prava vjeroispovijest: tražilica. Ono što firma radi za cijeli internet, radit će i za tvojih pet tisuća e-mailova. Nije slučajno da ta rečenica miriše na DNK cijele kompanije — Google nije izumio pretraživanje maila, Google je samo prestao praviti razliku između „interneta” i tvog inboxa.

Projekt se prvo zvao Caribou (sjevernoamerički naziv za sob), jer je netko od inženjera imao naviku nasumičnim imenima životinja krstiti interne projekte, a ne zato što to ime ima ikakve veze sa stvarnim karibuima. Ime nije bilo problem. Problem je bio to što, kad je Buchheit prvi put pokazao demo unutar firme, reakcija nije bila slavlje — bila je nervoza.

Drugi problem bio je financijski, i taj je bio ozbiljniji od nervoze inženjera. Da ponudiš gigabajt prostora besplatno, moraš to nekako platiti — a Google zarađuje od reklama, ne od pretplata. Odgovor je bio elegantan i, gledano unatrag, gotovo neizbježan: mail se skenira, riječi se prepoznaju, i pored poruke se prikazuju oglasi koji odgovaraju sadržaju. Pišeš prijatelju o odmoru na Havajima, pojavi se oglas za avionske karte za Havaje. Nikakav čovjek ne čita tvoju poštu — algoritam samo prolazi kroz riječi, isto kao što prolazi kroz cijeli internet kad nešto tražiš na tražilici.

Ta rečenica — nikakav čovjek ne čita tvoju poštu — postat će jedna od najponavljanijih obrana u povijesti tehnološkog PR-a. Već istog dana kad je Gmail lansiran, i to samo u beta fazi (probnoj, nedovršenoj verziji dostupnoj tek ograničenom broju korisnika s pozivnicom), novinari i skeptici postavili su pitanje koje se neće smiriti godinama: ako mašina čita svaku riječ koju napišeš svojoj majci, je li to uopće privatno? Google 2004. nema pojma da je taj jedan detalj — algoritam koji čita poštu da bi prodao reklamu — sjeme koje će za desetak godina izrasti u punu žetvu nepovjerenja prema Silicijskoj dolini. Za sada je to samo redak sitnog printa koji nitko ne čita, jer svi su previše opijeni brojkom jedan gigabajt da bi pitali kako se ta brojka plaća.

Buchheit tog popodneva, dok mu inbox eksplodira pitanjima kolega i prvih korisnika, ne razmišlja o techlashu koji dolazi. Razmišlja samo da mu poslužitelji ne padnu. Povijest privatnosti internetske pošte može čekati sutra. Danas treba samo da mail stigne prije nego ga netko ručno refreshira (ponovno učita stranicu, jer to su ljudi tada još radili — pritiskali tipku i čekali).

Podne, 1. travnja 2004. Netko u redakciji nekog tehnološkog magazina napokon dobije pristup i otvori Gmail u pregledniku, spreman zapisati prvi dojam za članak koji će vjerojatno početi riječima „je li ovo prevara”. I onda se dogodi ono što će sljedećih dana ponoviti tisuće ljudi, redom, kao litanija: klikne na mail, mail se otvori, a stranica se — ne učita ponovno. Nema bljeska bijelog ekrana. Nema onog poznatog treptaja preglednika koji kaže: čekaj, radim na tome. Inbox samo… promijeni se. Kao da netko drugi sjedi u računalu i mijenja stvari dok ti gledaš.

Zvuči kao sitnica. Nije. To je jedna od onih promjena koje ne izgledaju revolucionarno dok ih gledaš, a onda se za pet godina osvrneš i vidiš da je taj trenutak bio kad se cijeli internet tiho preselio u drugu kategoriju stvari.

Da razumiješ zašto je to bilo toliko čudno 2004., moraš se vratiti na to kako je web radio do tada — a o tome je već bilo riječi kad se pojavio prvi <img> tag i stranice su prvi put dobile slike umjesto čistog teksta (K4, pogl. 2). Otad se web razvijao, ali suštinski po istom principu: preglednik traži stranicu, server je pošalje CIJELU, preglednik je nacrta, gotovo. Želiš sljedeću stvar? Klikni link, ponovi cijeli postupak od nule. Web stranica nije bila živa stvar — bila je dokument. Kao PDF koji se svaki put ponovno printa kad okreneš stranicu.

Gmail to nije radio. Kad klikneš mail, preglednik ne traži cijelu novu stranicu — on u pozadini, tiho, pošalje malu poruku serveru: „daj mi samo taj jedan mail”, dobije odgovor, i ubaci ga u postojeću stranicu, bez da je ponovno crta od nule. Adresna traka se ne mijenja. Stranica se ne trese. Djeluje kao magija.

Nije magija. Zove se XMLHttpRequest, i taj alat je preglednicima ugradio — davno prije Googlea — Microsoft.

Google nije izmislio ništa. Google je samo bio prvi koji je shvatio da se ta ista sitna tehnička mogućnost — dohvati malo podataka bez osvježavanja cijele stranice — može upotrijebiti za nešto puno veće od provjere je li stigao novi mail u korporativnom sandučiću. Može se upotrijebiti da CIJELA aplikacija radi na taj način. Svaki klik, svaka akcija, svaki dio Gmaila — arhiviraj, obriši, pretraži — sve ide kroz iste tihe, male pozadinske razgovore sa serverom. Stranica se učita jednom, ujutro, kad otvoriš preglednik. Onda samo živi, sat za satom, i mijenja se ispod tvojih prstiju bez da se ikad ponovno „pokrene”.

I tu dolazimo do stvari koju laik treba čuti jasno, jednom, bez žargona: to je trenutak kad web stranica prestaje biti dokument i postaje aplikacija. Do tog trenutka web je bio zbirka statičnih papira koje preglednik prevrće, stranica po stranica, kao knjiga. Od tog trenutka web postaje mjesto gdje programi — pravi, živi programi, s pamćenjem, s reakcijom na tebe u stvarnom vremenu — rade unutar preglednika, kao da su instalirani na tvom računalu. Gmail se, u toj priči, ponaša manje kao „stranica koju posjećuješ” i više kao aplikacija koju otvoriš i ostaviš otvorenu cijeli dan. Zvuči banalno danas — to očekuješ od svake stranice koju otvoriš. Godine 2004. to je bila znanstvena fantastika u pregledniku.

Trik nije imao ni ime cijelu godinu poslije lansiranja. Ljudi su ga zvali kako su znali — „ono što Gmail radi”, „taj Google trik”, netko bi rekao „remote scripting” i svi bi kimnuli iako nitko baš nije bio siguran je li to točan naziv. Trebalo je čekati veljaču 2005., kad je developer po imenu Jesse James Garrett — da, stvarno se tako zvao, zvuči kao lik iz vesterna koji je odlučio programirati umjesto pljačkati vlakove — napisao kratki esej i sve to konačno spojio pod jedan kišobran: Asynchronous JavaScript and XML. AJAX.

Ime se zalijepilo jer je bilo kratko, zvučalo je pametno na sastancima i moglo se skratiti na tri slova koja svaki menadžer voli izgovoriti bez da razumije što zapravo znače. Do kraja 2005. „AJAX” postaje riječ koju svaki startup lijepi na svoju naslovnicu, koristi li ga stvarno ili ne — a to je, uzgred, obrazac koji ćeš prepoznati kod svake sljedeće vruće tehnologije od tog dana nadalje.

Ali onaj urednik koji je 1. travnja gledao kako mu se novi mail pojavljuje sam od sebe, bez da je stranicu osvježio — njemu nije trebala riječ „AJAX” da bi napisao rečenicu koja je, gledano unatrag, bila potpuno točna: ovo ne izgleda kao stranica. Izgleda kao program.

Popodne, 1. travnja 2004., negdje oko 15 sati po američkom vremenu. Priopćenje je izašlo, forumi se svađaju je li riječ o šali, a Google je upravo napravio jednu genijalnu, gotovo zlobnu stvar: Gmail se, u ovoj fazi, ne može jednostavno registrirati. Nema gumba „napravi račun”. Postoje samo jedna vrata, a na njima piše: netko te mora pustiti unutra.

Zove se sustav pozivnica. Svaki novi korisnik Gmaila dobije, uz svoj sjajni 1 GB prostora, i pet ili šest pozivnica koje može poslati dalje — prijatelju, kolegi, susjedu koji je čuo da postoji nešto novo i sad te gnjavi svaki dan. Zvuči kao sitna administrativna odluka, tehnički detalj o kapacitetu servera dok Google širi infrastrukturu. Nije. To je jedan od najhladnokrvnijih poteza u povijesti softvera, i još k tome — potpuno namjeran.

I onda ta ludnica s eBayem samo nastavi rasti: cijene po pozivnici rastu, ponuda se ne stišava tjednima, u nekim trenucima čak i skoči preko onih poznatih stotinjak dolara — za privilegij da ti netko klikne jedan gumb i pošalje ti link. Ne kupuješ uslugu, ne kupuješ softver, ne kupuješ ni sat vremena tuđeg rada. Kupuješ pristanak. Platio si da te netko pusti u klub.

A Gmail adresa u tom trenutku nije samo adresa. Ona je značka. Imaš @gmail.com prije nego što je to imao tvoj brat, tvoj šef, cijeli tvoj razred — to je vrijedilo nešto. Ne racionalno, ne mjerljivo u koristi koju ti mail zapravo donosi, nego osjećajno, socijalno, sasvim stvarno. Ljudi su se hvalili time isto kao što se hvale novim telefonom. Inbox kao status. Ako imaš pet pozivnica koje možeš podijeliti, iznenada si i ti netko važan — vratar na najekskluzivnijoj zabavi u tehnološkom svijetu, a jedini ulaz je preko tebe.

Google, naravno, ovo nije radio iz dobrote. Svaka pozivnica koju pošalješ je marketing bez marketinškog budžeta. Ti prodaješ, ti nagovaraš, ti stvaraš buku — firma samo sjedi i broji nove korisnike koji stižu kroz vrata koja su otvorili njezini postojeći korisnici, entuzijastično, besplatno, s osjećajem da rade uslugu prijatelju. Klasična usmena predaja, samo umjetno suzbijana da bi buka trajala duže. Da su svima odmah dali pristup, priča bi potrošila samu sebe za tjedan dana. Ograničenjem su razvukli hype na skoro tri godine.

Ovo nije bio prvi put da je oskudica iskorištena kao gorivo za rast — i neće biti posljednji. Isti mehanizam, drugo desetljeće, drugi proizvod: Hotmail je rastao viralno na potpisu u vlastitim mailovima („Get your free email at Hotmail”, dodan automatski na dno svake poruke), Gmail raste na tome što ne možeš ući dok te netko ne pozove. Evolucija iste vrste trika — jedan otvara vrata svima i pušta virus da se širi, drugi zatvara vrata i pušta radoznalost da radi posao. Oboje su radili. Growth hacking prije nego je ta riječ ikad izgovorena, i recept koji se danas kopira do besvijesti — svaki novi startup koji lansira „zatvorena beta, pozovi prijatelja da preskoči red” duguje popodnevu 1. travnja 2004. malu zahvalu, iako je vjerojatno nikad ne pošalje.

Do ljeta te godine pozivnice su i dalje rijetke, i dalje se prodaju, i dalje vrijede kao mala valuta interneta. Google to pušta da traje. Zašto bi žurili ugasiti nešto što radi bolje od bilo koje reklame koju bi mogli platiti?

Sutradan, 2. travnja, dogodilo se ono što se u startup krugovima zove pravi test: konkurencija je počela zvati svoje inženjere u dva ujutro. Yahoo Mail, koji je do jučer mirno živio sa svojih par megabajta, odjednom je imao problem. Hotmail, taj isti Hotmail koji te je tjerao da brišeš mailove kao da čupaš korov iz vrta, isto. Nije bilo sastanka, nije bilo strategije — samo jedan broj, 1000 MB, koji je stajao na Googleovoj stranici kao pljuska. Kvote su se dizale preko noći, bukvalno, kao da je netko otvorio slavinu. Megabajt je za tjedan dana pojeftinio više nego u prethodnih pet godina zajedno. Zvuči kao sitnica dok to pišeš u jednoj rečenici — ali zamisli koliko je servera, novca i panike stalo iza toga da neka firma preko noći tisućerostruko poveća ono što daje besplatno. Deflacija megabajta, tako bi to rekao neki ekonomist da se ikad zamarao ovom industrijom. Meni je draže reći: prostor za mail prestao je biti roba za koju se cjenkaš i postao nešto što se dijeli kao zrak.

Ali to je bio samo prvi domino. Drugi je pao samo godinu poslije, i taj je bio zanimljiviji — ne zato što je veći, nego zato što je promijenio što web *smije* biti. Google Maps, početkom 2005., iste te AJAX cigle koje je Gmail prvi pošteno posložio jedna na drugu. Otvoriš stranicu s kartom i — vučeš je mišem. Ne klikneš na strelicu, ne čekaš da se stranica ponovno učita, ne gledaš bijeli ekran dok server negdje u Kaliforniji sastavlja novi HTML. Samo povučeš, i karta se pomakne, glatko, kao da je papir na stolu. Ljudi su to radili ukrug, bez razloga, samo da vide hoće li stvarno raditi. Nije im bilo jasno zašto radi — samo da RADI, i da ništa slično prije nije radilo. To je taj osjećaj kad tehnologija tiho promijeni pravila, a svi ostali samo osjete da je nešto drukčije, bez da znaju reći što.

Zato ovaj dan, kad ga danas gledaš unatrag, nije samo priča o jednom mailu s puno prostora. To je dan kad je web tiho prestao biti hrpa dokumenata koje otvaraš i zatvaraš, i postao mjesto gdje aplikacije žive — Web 2.0, kako ga ova knjiga zove, nije dobio ime tog dana, ali je tog dana dobio kosti. Sve što danas otvoriš u pregledniku i tretiraš kao program, a ne kao stranicu — tablice u Google Docsu, kartu koju vučeš, feed koji se sam puni dok scrollaš — sve je to unuk one iste ideje da server smije razgovarati sa stranicom iza tvojih leđa, bez da ti to remeti pogled.