Posao stoljeća: MS-DOS

Godina je 1980. Ako pitaš bilo kojeg direktora u IT industriji gdje je novac, dobit ćeš isti odgovor bez razmišljanja: u željezu. U kućištu, u čipovima, u disketnim jedinicama (onim spremnicima podataka veličine korice knjige, preteči USB-a) koje se prodaju po cijeni malog auta. Softver je ono što dođe uz kutiju, poput uputa za sastavljanje namještaja — nužno zlo, stavka koja se spominje u fusnoti ugovora, negdje ispod stavke „kabel za struju”. Svi to znaju. Baš svi. I upravo zato je ovo priča o trenutku kad je jedan čovjek znao nešto što svi ti „svi” nisu.

U Bellevueu, predgrađu Seattlea, u neupadljivom uredu, sjedi firma od tridesetak ljudi koja se zove Microsoft. Ne prave računala. Ne prave ništa što bi mogao opipati — prave BASIC interpretere, sitne programčiće koji ljudske naredbe (napisane u programskom jeziku BASIC, tada omiljenom među entuzijastima) prevode u jezik razumljiv procesoru; zamisli ih kao prevoditelja koji stoji između tebe i stroja i govori mu što točno da radi. To je posao, pošten posao, dovoljan za plaće i pizzu petkom, ali nitko ozbiljan u toj zgradi ne trlja ruke i ne šapuće da će za par godina biti najvrjednija tvrtka na planetu. Bill Gates ima dvadeset i četiri godine i ono što bi većina ljudi opisala kao energičnu nervozu — čovjek koji ugovor čita triput jer sumnja da je netko negdje ostavio rupu, i onda još jednom jer se pita može li on tu rupu iskoristiti.

S druge strane zemlje, u Armonku, u državi New York, sjedi International Business Machines — plavo odijelo cijele industrije, firma toliko velika da njezini odjeli imaju odjele, i toliko spora da to smatra vrlinom. U industriji je zovu jednostavno „Big Blue”, veliki plavi, po plavoj boji njihova logotipa i, valjda, po veličini sjene koju bacaju. IBM je odlučio ući na tržište osobnih računala, tih malih igračaka za garažu i školski kabinet koje su do sad prepuštali entuzijastima i startupima s imenima kao Apple. Treba im operativni sustav — onaj osnovni program koji upali stroj i onda mu govori kako da razgovara sa svim ostalim programima, otprilike kao što recepcija u zgradi usmjerava svakog posjetitelja na pravi kat. Treba im brzo. I treba im, kao svakoj korporaciji te veličine, netko drugi da to napravi, jer inženjeri iz Armonka imaju važnijeg posla — bave se mainframeovima, onim ormarima veličine sobe koji rade knjigovodstvo bankama i osiguravajućim kućama i koji, za razliku od tih novih igračkica, stvarno donose novac.

A onda je tu detalj koji nijedna organizacijska shema ne bilježi, ali koji pokreće pola ove priče: Mary Maxwell Gates, Billova majka, sjedi u odboru dobrotvorne organizacije United Way of America (zamisli neku vrstu velike, ugledne humanitarne udruge kroz koju prolaze uglavnom ljudi s vrha poslovnog svijeta) — zajedno s Johnom Opelom, čovjekom koji je tada već bio predsjednik IBM-a. Nije to bila urota, nije bio šapat u hodniku s kovertom novca. Bilo je nešto puno običnije i puno opasnije: poznanstvo. Vrata koja se za druge ne otvaraju, za Microsoft su se otvorila prirodno, kao gostu koji je već bio na sličnim zabavama.

Nitko u toj priči, u tom trenutku, ne vidi cijelu ploču. IBM vidi hardver koji treba operativni sustav kao dosadnu formalnost. Gates vidi priliku da ne izgubi posao velikom klijentu. Nitko, baš nitko, ne vidi da se za idućih pet minuta razgovora odlučuje tko će vladati svijetom računala sljedećih dvadeset godina. Jedino što je tada bilo jasno jest da netko mora nešto potpisati. A tko čita sitna slova ugovora — to je, ispada, uvijek bila prava priča.

Ljeto 1980. IBM je imao problem koji se ne rješava inženjeringom, nego rokom. Projekt zvan »Chess« — budući IBM PC — morao je izaći na tržište za dvanaest mjeseci, što je za IBM brzina koja graniči s nepristojnošću. Firma koja je navikla razvijati mainframeove (one ogromne, sobom-velike računalne ormare za banke i vlade, gdje se projekti mjere u godinama, ne mjesecima) pola desetljeća odjednom je morala kupovati dijelove sa strane umjesto da ih sama izmišlja. Procesor je stigao od Intela. Tiskane pločice od podizvođača. I onda je netko u sobi podigao ruku i pitao — dobro, a operativni sustav?

Tišina. Jer IBM taj dio posla nikad nije ozbiljno gledao kao posao. Softver je u toj glavi bio ono što danas zovemo „troškom montaže” — nešto što ide uz stroj, a ne nešto što se prodaje samo za sebe. Novac je bio u limenci, ne u onome što u limenci šumi. Ta jedna rečenica izgovorena u sobi za sastanke, ta kategorizacija softvera kao sitniša, koštat će IBM više nego sve loše dizajnirane pločice sljedeća tri desetljeća zajedno — ali to je tek budućnost, i nitko za tim stolom to još ne zna.

Adresa broj jedan bila je logična: Digital Research, mala firma u mjestu Pacific Grove u Kaliforniji, koju je vodio Gary Kildall — čovjek koji je napisao CP/M, operativni sustav koji je u to doba bio de facto standard za mikroračunala (tadašnji naziv za osobna računala, ona veličine pisaćeg stola, za razliku od IBM-ovih mainframeova iz prethodnog ulomka). Ako trebaš operativni sustav, logično je otići kod čovjeka koji ga već ima, spreman, testiran, s gotovom bazom korisnika. Logika je bezgrešna. Izvedba je katastrofa, i o njoj postoji cijelo poglavlje u prvoj knjizi ove enciklopedije — ovdje samo toliko koliko treba da razumiješ zašto se IBM sljedeći tjedan pojavio negdje potpuno drugom.

Adresa broj dva, kompromisna, gotovo nasumična, bila je Microsoft u Bellevueu. I evo prve stvari koju treba razjasniti prije svega ostaloga u ovom poglavlju, jer inače ništa od onoga što slijedi neće imati smisla: Microsoft, u trenutku kad je IBM pokucao na vrata, nije imao vlastiti operativni sustav. Ni jedan red koda. Nulu.

To bi u normalnoj poslovnoj logici bio kraj razgovora. Kupac pita imate li proizvod, prodavač kaže ne, kupac odlazi. Ali Bill Gates 1980. nije bio u poslu prodaje proizvoda. Bio je u poslu prodaje mogućnosti da proizvod postoji do trenutka kad zatreba. Umjesto da kaže ne, rekao je nešto u fazonu — imamo rješenje, dajte nam malo vremena da ga sredimo. Rečenica koja je u tom trenutku bila gotovo laž, i koja je ispala najprofitabilnija laž u povijesti komercijalnog softvera.

Zašto je IBM to prihvatio bez da je odmah otišao provjeriti kod pet drugih firmi? Zato što IBM u tom trenutku nije tražio najboljeg pisca operativnih sustava na svijetu. Tražio je bilo koga tko će prestati biti problem na popisu zadataka, i to jučer. Softver je sitniš — sjeti se te rečenice iz sobe za sastanke — pa se onda i birao kao sitniš: prvi koji kaže »da, sredit ćemo« dobiva posao. Nitko u toj sobi 1980. nije mislio da upravo određuje tko će za dvadeset godina biti najbogatiji čovjek na planetu. Mislili su da rješavaju jednu stavku na popisu obaveza koji treba otkljukati do određenog datuma, ništa dramatičnije od toga. Novac, kao i uvijek u ovoj priči, curio je prema onome koji je razumio pravila igre bolje od onoga koji je pravila igre napisao.

Dok IBM-ovi odvjetnici i Gates smišljaju kako uopće Big Blue smije poslovati s firmom od trideset ljudi (o tome više u sljedećoj sekciji), postoji mali, prljavi problem koji u toj eleganciji ugovora nitko ne rješava: Microsoft nema operativni sustav. Nula redaka koda. Ono što ima je telefonski broj u Seattleu i osjećaj da bi neki susjed mogao imati rješenje.

Susjed se zove Seattle Computer Products, firma koja sklapa kartice i računala za entuzijaste, i u njoj radi programer po imenu Tim Paterson. Paterson je, otprilike godinu prije nego što je IBM uopće sjeo za stol s Gatesom, napisao operativni sustav za novi Intelov 8086 procesor — jer je SCP-u trebalo nešto što će voziti njihov hardver, a Digital Research kasnio je s portom. Paterson to nije zvao proizvodom budućnosti. Zvao je to QDOS — Quick and Dirty Operating System, „brzo i prljavo”. Sam je to tako nazvao, bez ironije, bez marketinške agencije koja bi mu rekla da to nije naziv za nešto što će za koju godinu voziti desetke milijuna strojeva. Brzo i prljavo je ono što je i bilo — napisano u nekoliko mjeseci, dovoljno slično CP/M sučelju da postojeći programi prežive prelazak (o tome, i o tome koliko je „slično” zapravo bilo „identično”, više u sljedećoj sekciji), i dovoljno funkcionalno da radi.

Microsoft ne kupuje viziju. Microsoft kupuje ono što je već napisano, testirano i, što je najvažnije, spremno za upotrebu. Prva transakcija, u prosincu 1980., je licenca — Microsoft plaća 25.000 dolara SCP-u za pravo distribucije. Sitniš. Ali kad IBM-ov ugovor postane stvaran, sitniš više nije dovoljan — Microsoft treba puno, neupitno vlasništvo, ne posudbu. I u srpnju 1981. dolazi drugi, pravi udarac: Microsoft otkupljuje sva prava na QDOS (u tom trenutku već preimenovan u 86-DOS) za dodatnih 50.000 dolara. Kad sustav napokon stigne na police, IBM ga prodaje pod svojim imenom, PC-DOS, kao dio paketa uz vlastita računala — dok Microsoft, mudro, zadržava pravo da istu stvar, samo prekrštenu u MS-DOS (Microsoft Disk Operating System), licencira baš svakom drugom proizvođaču koji poželi sklopiti kompatibilan stroj. Ista utroba, dva imena, i samo jedna od te dvije tvrtke shvaća da je upravo to razlika između posla i imperija.

A evo dijela koji ovu priču pretvara iz „dobre nabavke” u „poslovni model prije nego što je poslovni model imao ime”: kad Seattle Computer Products prodaje svoje pravo na 86-DOS, nema pojma za koga stvarno radi. Rod Brock, vlasnik SCP-a, zna da prodaje Microsoftu. Ne zna, ili barem ne zna sa sigurnošću, da Microsoft taj sustav odmah pretače u IBM-ov novi personalni računalo — projekt koji se u tom trenutku u industriji vodi pod šifrom, tajan kao da se sprema desant, a ne tipkovnica s ekranom. SCP prodaje robu ne znajući da je upravo prodao ulaznicu za najvažniji ugovor desetljeća, po cijeni koja odgovara jednom malom, korisnom operativnom sustavu za entuzijaste. Ne po cijeni temelja imperija.

To nije prevara u pravnom smislu — nitko nije lagao, ugovor je potpisan, novac je isplaćen, u ratama koliko god to boli izgovoriti. To je nešto starije i puno neugodnije: informacija ima cijenu, i onaj koji zna više uvijek plaća manje. Microsoft je znao za IBM. SCP nije. Ta razlika u znanju vrijedi, u današnjem novcu, mirno par milijardi dolara, a papirologija to nigdje ne bilježi, jer se to nikad nigdje ne bilježi. Brock će kasnije tužiti Microsoft za dodatnu naknadu i djelomično uspjeti — ali sud dijeli mrvice, ne kolač.

Za 75.000 dolara, plaćenih u ratama, Microsoft kupuje ne operativni sustav — kupuje opciju. A opcije, kad ih plati onaj koji zna nešto što drugi ne znaju, imaju naviku da se isplate stostruko.

Sad dolazimo do papira koji je vrijedan više od cijele IBM-ove zgrade u Boca Ratonu. Ne šalim se s brojkom, samo malo dramatiziram redoslijed — ali suštinski, ovo je taj trenutak. Nakon što je Microsoft kupio QDOS (o tome sljedeća sekcija, strpi se), Gates i njegov poslovni partner Paul Allen sjeli su s IBM-om dogovoriti uvjete. IBM je htio operativni sustav za svoje novo računalo. Microsoft je htio novac. Dosad sve normalno, svaki ugovor na svijetu izgleda tako. Ono što nije bilo normalno stajalo je u sitnom tisku, u klauzuli koja je vjerojatno prošla bez posebne pozornosti na IBM-ovoj strani stola: Microsoft zadržava pravo licencirati taj isti operativni sustav bilo kome drugom. Svakome. Bez ograničenja, bez ekskluzivnosti, bez ičega što bi IBM-u dalo monopol nad vlastitim proizvodom.

Zvuk koji sad čuješ zvuk je IBM-ova odvjetnika koji se, četrdeset godina poslije, još bacaka u snu.

IBM je za taj posao platio ono što se u to doba smatralo pristojnom, ali ne ni približno herojskom svotom — negdje oko 430.000 dolara jednokratno, plus manje naknade po dogovoru za razvoj i podršku. Za usporedbu, to je manje nego što je IBM trošio na kavu i keksiće po godišnjim skupovima menadžmenta (dobro, pretjerujem, ali ne toliko koliko bi ti htio). Poanta je: za IBM to nije bio strateški ulog, nego linija u budžetu, negdje između papira za pisače i najma dizala. I baš to je bio problem — ne cijena, nego kategorija u koju je stavljena.

Jer u glavama IBM-ovih menadžera 1980. godine svijet je bio posložen po jasnom redu: hardver je biznis, softver je trošak koji taj biznis omogućuje. Kupiš čavle da sagradiš kuću; ne staješ misliti da bi čavli jednog dana mogli biti vrjedniji od kuće. Softver je za njih bio čavao — nešto što mora postojati da bi stroj radio, ali nikome normalnom ne bi palo na pamet da se čavlima naplaćuje licenca po komadu, zauvijek, svakom tko igda kupi drugu kuću. Ta pretpostavka — da je vrijednost u komadu metala koji možeš dodirnuti, a ne u instrukcijama koje mu govore što da radi — nije bila glupost. Bila je posve razumna s obzirom na svih prethodnih trideset godina računalne industrije. Samo je bila kategorijalno pogrešna za sljedećih četrdeset.

Da malo posložimo brojke, jer ovo je poglavlje gdje brojke odrađuju posao umjesto pridjeva: IBM je od prodaje vlastitih PC-jeva zarađivao marginu na hardveru koja je, pod pritiskom klonova, iz godine u godinu padala. Microsoft je od svake licence — bilo IBM-u, bilo Compaqu, bilo bilo kome drugom — zarađivao fiksnu naknadu po jedinici, uz gotovo nikakav trošak proizvodnje, jer se kopiranje diskete jednostavno ne računa kao proizvodnja u onom smislu u kojem se to računa za matičnu ploču. Kad se tržište PC klonova otvorilo — a otvorilo se, i brzo, jer je IBM sam objavio specifikacije svog računala, o čemu više u poglavlju 3 — svaki novi proizvođač koji je sastavio gotovo identično računalo, samo bez IBM-ovog logotipa na kućištu, automatski je postao novi izvor prihoda za Microsoft, i nula posto dodatnog rizika za IBM. IBM je, u praktičnom smislu, platio troškove istraživanja i razvoja za operativni sustav koji je onda hranio cijelu industriju koja je IBM-u polako jela ručak.

Zašto je IBM pristao na to? Ne zato što su bili glupi — bili su neki od najboljih inženjera i pravnika svog doba. Pristali su zato što u toj sobi 1980. nitko nije mogao zamisliti da bi operativni sustav mogao biti „proizvod”, a ne „usluga koja dolazi uz proizvod”. Cijela ekonomska logika ere govorila je da se vrijednost stvara u atomima — u čipovima, u pločama, u limenom kućištu. Softver je bio nešto što softverski inženjeri rade da bi metal radio ono za što je kupljen. Platiš jednom, dobiješ funkcionalnost, kraj priče. Ideja da bi netko mogao naplaćivati isti komad koda tisuću puta, svaki put po punoj cijeni, s troškom kopiranja koji se približava nuli, jednostavno nije postojala kao poslovni model u glavama ljudi koji su pregovarali taj ugovor.

Gates je to znao. Ili je barem intuitivno osjetio da je ta pretpostavka pogrešna, čak i ako to 1980. nije mogao formulirati kao ekonomsku teoriju. Znao je da je jedina prava valuta u ovom poslu vlasništvo nad platformom, a ne jednokratni honorar za posao. IBM je gledao stablo — jedan ugovor, jedna narudžba, jedan proizvod koji treba isporučiti do kraja godine. Microsoft je gledao šumu — svaki budući klon, svaku buduću prodaju, svaki sljedeći stroj koji će ikad pokrenuti nešto što se zove DOS.

To je razlika između trgovca i vlasnika zemlje na kojoj se trguje. IBM je te 1980. mislio da prodaje računala. Microsoft je te 1980. mislio da prodaje pravo da se na svijetu uopće pojavi računalo koje nešto radi. Povijest je presudila u korist druge ideje, i presuda je stajala ravno 430.000 dolara — plus poneka licenca ovdje, poneka tamo, sve dok se brojka nije pretvorila u nešto što više nitko ni ne pokušava izgovoriti naglas u jednom dahu.

Sad dolazimo do dijela priče koji svi žele da bude crno-bijel, jer crno-bijelo se lijepo prepričava uz pivu: Tim Paterson je ukrao CP/M, gotovo, presuda, idemo dalje. Samo što stvarnost, kao i obično, nije htjela suradnju s dobrom pričom.

Evo činjenica, onih dosadnih koje ne umanjuju dramu nego joj daju kosti. QDOS je pozivao svoje funkcije na skoro identičan način kao CP/M: isti raspored sistemskih poziva (onih naredbi kojima program traži od sustava da mu, recimo, otvori datoteku ili ispiše nešto na ekran), slična imena, slična logika. Za programera koji je pisao pod CP/M-om, prijeći na QDOS bilo je poput presjedanja iz jednog auta u drugi model iste marke — volan je na istom mjestu, mjenjač radi isto, samo je značka drukčija. To nije slučajnost. Paterson je imao pristup CP/M dokumentaciji, znao je što tržište očekuje, i napravio je sustav koji se ponaša isto — da bi postojeći CP/M programi, i još važnije, programeri koji su ih pisali, mogli prijeći bez muke.

Je li to krađa? Ovdje pravnici zarađuju satnicu. Kildall je tvrdio da jest — da je Paterson kopirao strukturu njegovog sustava, možda i dijelove koda, i da je cijeli QDOS parazit na godinama njegova rada. Paterson je cijeli život tvrdio suprotno: da je napisao svoj kod od nule, da je sličnost u pozivima posljedica namjerne odluke da bude kompatibilan (jer to je tržište tražilo), a kompatibilnost nije krađa nego — pripazi na riječ — interoperabilnost. Ista stvar, druga etiketa, ovisno tko govori.

Paterson je, uzgred, cijelu priču provodio pokušavajući javno razjasniti stvar — objavljivao je analize koda, tražio nezavisne stručnjake da usporede QDOS i CP/M redak po redak. Rezultat je uvijek isti: sličnost u funkciji, ne u implementaciji — dakle, sustavi rade isto, ali su napisani drukčije, kao dva čovjeka koja rješavaju isti zadatak svaki svojim rukopisom. Za sud je to dovoljno da preživiš. Za povijest nije dovoljno da te se sjeti.

Jer evo apsurda cijele priče: Tim Paterson je napisao operacijski sustav koji je pokretao stotine milijuna računala, izravnog pretka svega što je Windows ikad postao — a danas ga na ulici ne prepozna nitko. Kildall je barem ostao kao tragični lik, čovjek koji je propustio priliku, onaj o kojem se pišu poglavlja (ovo poglavlje, konkretno, taj dio priče već je odradilo). Paterson je ostao fusnota u tuđoj biografiji. Napisao je proizvod vrijedan milijarde dolara i za to dobio — prisjeti se prošle sekcije — otprilike toliko koliko danas platiš za pristojan rabljeni auto.

I to je poanta koja ostaje kad se prašina sudskih spisa slegne: u ovoj priči nitko nije čist, ali nitko nije ni čudovište. Kildall je izgubio posao stoljeća zbog birokratskog detalja i možda malo arogancije. Paterson je napisao kod koji je promijenio svijet i ostao anoniman. Gates i Microsoft su uzeli tuđi rad, tuđe ideje, tuđu nesreću — i pretvorili to u ugovor koji će sljedeća sekcija pokazati u punoj, zastrašujućoj brojci. Pravde nigdje. Novca svugdje. Savršena tech priča.

Dobro, presuda. Jer to je ova sekcija — presuda, ona koja se čita nakon što je porota već sve čula o QDOS-u, o Patersonu i o Kildallu, čovjeku koji je propustio spasiti povijest jer je baš tog dana kad su IBM-ovi izaslanici pokucali na njegova vrata bio u zraku, pilotirajući svojim privatnim Cessna avionom umjesto da sjedi za stolom i potpisuje ugovor. Sad slijedi novac, doslovno, do zadnje kune. Ili dolara, jer o dolarima je riječ, i to o toliko dolara da brojka počinje zvučati kao šala.

75.000 dolara. Toliko je Microsoft platio za QDOS, u ratama, kao da kupuje rabljeni kombi. Taj iznos, prilagođen današnjoj inflaciji, vrijedi negdje oko 250.000 dolara — dakle, cijena solidnog stana u boljem kvartu, ne cijena imperija. A od tog imperija je, u trenutku kad je Bill Gates bio najbogatiji čovjek na planetu, ta prvobitna investicija vrijedila — pripremi se — otprilike 700 milijardi dolara, manje-više, kroz sve iteracije DOS-a, Windowsa i licenci koje su iz njega izrasle. Računaj sam koliko je to puta veće od uloga. Ja sam odustao nakon što mi je kalkulator ispisao broj s previše nula da bi imao smisla.

I upravo to je poanta koju industrija mitova voli progutati i ispovraćati kao inspirativni citat za LinkedIn. Priča o Gatesu kao vizionaru koji je „vidio budućnost personalnih računala” zvuči puno bolje nego priča o sinu poslovne žene koja je sjedila u istom dobrotvornom odboru kao predsjednik IBM-a, i o firmi koja je, kad je trebalo brzo isporučiti proizvod, jednostavno kupila tuđi rad i preprodala ga uz jednu klauzulu koja će za deset godina vrijediti više od same tvrtke koja je taj rad naručila. Nije to manje impresivno — samo je impresivno na posve drugi način. Impresivno je koliko dobro razumiješ vlasništvo, a ne koliko dobro razumiješ kod.

Zato je ova sekcija, u duhu cijelog poglavlja, manje o DOS-u i više o jednoj rečenici u jednom papiru. IBM je platio da se razvije proizvod, ali nije platio da bude jedini koji ga koristi — i tu je, u toj sitnoj pravnoj rupi, rođena cijela filozofija koju danas zovemo »platforma«. Ne prodaješ auto. Iznajmljuješ cestu i naplaćuješ svakom autu koji njome prođe. Svaki klon PC-a koji je izašao iz bilo koje fabrike na svijetu, od Compaqa do Della prije nego što je Dell bio Dell, morao je platiti Microsoftu za pravo da uopće postoji kao računalo. IBM je, htio ili ne, postao prvi i najveći kupac vlastite konkurencije, i to je platio iz vlastitog džepa.

Konstruktivni dio, jer i otrov mora ostaviti nešto korisno na dnu čaše: ova priča je od tada obavezna lektira svakom osnivaču startupa koji makar jednom pomisli da je pisanje boljeg koda dovoljno. Nije. Vlasništvo nad platformom — ne nad proizvodom, ne nad jednim ugovorom, nego nad pravima koja taj ugovor ostavlja otvorena — vrijedi više od svake linije koda koju ćeš napisati u životu. Silicijska dolina to danas zove „platform play” i predaje na MBA satima kao da je otkriće iz devedesetih. Nije. Otkriveno je 1980., u sobi u Seattleu, uz kupovinu tuđeg softwarea za cijenu rabljenog kombija, i jednu rečenicu koju je netko bio dovoljno pametan da ne izbriše.