IBM PC (1981): Slon nauči trčati

Godina 1981. Ronald Reagan useljava se u Bijelu kuću s glumačkim osmijehom i uvjerenjem da je za Ameriku ponovno jutro, iako je vani, realno, još mrak Hladnog rata — samo malo hladniji, kao špricer koji je stajao previše dugo u ledu. Sovjeti gledaju, Amerikanci gledaju Sovjete, i svi zajedno čekaju da nešto konačno pukne, ili da barem prođe reklama.

Prvog kolovoza te godine, u jedan iza ponoći, pali se kanal koji će se zvati MTV. Prva slika koju svijet vidi jest raketa koja se odvaja od tla, a zatim astronaut koji na Mjesecu zabija zastavu s logom kanala, a prva pjesma koja krene je — bez ironije, ili baš s njom, koliko god je moguće natrpati je u tri minute — »Video Killed the Radio Star«, pjesma o tome kako je novi medij upravo pokopao stari, emitirana na novom mediju koji je upravo pokopao stari. Netko u produkciji toga dana zaslužio je povišicu za smisao za humor, ili otkaz zato što nitko drugi nije shvatio foru.

Na kuhinjskim stolovima širom planete stoji plastična kockica u šarenim bojama koja će do kraja godine prodati desetke milijuna komada i slomiti volju odraslim ljudima koji su, do tog trenutka, mislili da su pametni. Rubikova kocka. Genijalna u svojoj glupoj jednostavnosti — šest strana, devet kvadratića po strani, i beskonačna količina ljudskog vremena koje će nestati u pokušaju da se sve poklopi. Zvuči poznato? Trebalo bi. To je, u biti, ista priča kao i s računalima te godine — samo je kod kocke bar odmah vidljivo koliko je teško.

Jer dok se svijet zabavlja s Reaganom, MTV-jem i kockicom, u poslovnim zgradama Amerike odvija se druga vrsta slagalice, mnogo skuplja od plastike. Tvrtke odjednom trebaju računala. Ne kao znanstveni kuriozitet, ne kao hobi za nerde u garažama — nego kao alat, ozbiljno, za tablice, za popise, za stvari koje se plaćaju u dolarima. I taj tržišni prostor, koji bi po svakoj logici trebao pripasti IBM-u, već je pokupljen. Od klinaca.

Apple II je do 1981. prodao stotine tisuća komada, uglavnom zahvaljujući programu koji se zove VisiCalc — prva tablica koja se pojavila na ekranu umjesto na papiru, i prvi pravi razlog da direktor nabavke uopće poželi računalo na svom stolu. Steve Jobs i Steve Wozniak, dvojica koja su to računalo sklopila u garaži, sad prodaju poslovnim odjelima velikih korporacija. Odjelima koji su, teoretski, trebali čekati da im IBM kaže što je ozbiljno a što nije. Samo što IBM, za razliku od dvoje klinaca u garaži, ne radi ništa brzo.

IBM je 1981. sinonim za računalo u istoj mjeri u kojoj je i sinonim za sporost — a to nije uvreda, to je poslovni model. Prosječan IBM-ov proizvod prolazi kroz toliko odbora, odobrenja i međuodjelnih sastanaka da bi, kad bi hodao, od zamisli do police u trgovini stigao za otprilike četiri do pet godina. Za mainframe računala — one ogromne, hladnjačama veličine sobe ohlađene strojeve koje su tada kupovale samo banke, vlade i najveće korporacije, po cijeni stana — to i nije problem, kupac čeka, jer nema kome drugom otići. Ali tržište osobnih računala ne čeka nikoga. Ono se mijenja brže nego što IBM-ov odbor uspije zakazati sljedeći sastanak o prošlom sastanku.

Zato negdje krajem 1979. i tijekom 1980., dok Reagan još samo najavljuje kandidaturu i dok MTV postoji tek kao ideja na sastanku u nekoj drugoj zgradi, u IBM-u počinje tiho vrenje. Ne u smislu velike objave, fanfara i konferencije za novinare — IBM se ne najavljuje, IBM se dogodi. Netko unutar tvrtke mora smisliti kako natjerati slona da, samo ovaj put, zaboravi na protokol i potrči.

Ono što slijedi jedna je od rijetkih priča u korporativnoj povijesti gdje birokratski gigant, natjeran u kut, odluči napraviti nešto što nikad prije nije napravio: požuriti se. Još je čudnije da u toj žurbi donese nekoliko odluka toliko neobičnih za svoj karakter da će mu, dvadesetak godina kasnije, doslovno pojesti ručak. Ali to je priča za kasnije. Za sada je 1981. godina, i slon se, prvi put u životu, sprema na trk.

Godina je 1980., i IBM je taman odlučio da mu treba osobno računalo — otprilike onako kako slon odluči da mu treba trčati sprint. Problem je što slon ima svoj tempo, a taj tempo se zove birokracija. Standardni IBM proces za novi proizvod izgledao je ovako: jedan komitet predlaže, drugi komitet analizira prijedlog prvog komiteta, treći komitet piše izvještaj o tome zašto su prva dva komiteta u pravu ili krivu, a onda se sve to šalje na vrh da netko potpiše papir — za tri do četiri godine. U industriji koja se mijenja iz mjeseca u mjesec, to je brzina fosilizacije.

Netko u IBM-u je, srećom, bio dovoljno pametan da shvati jednu jednostavnu stvar: ako ovaj projekt puste kroz normalnu mašinu, umrijet će prije nego što iz nje izađe. Pa su ga izvukli iz mašine. Fizički. Mali tim, dvanaestak i nešto ljudi pod vodstvom Billa Lowea i Dona Estridgea, prognan je iz sjedišta u Boca Raton na Floridi — dovoljno daleko od Armonka u New Yorku, glavnog IBM-ovog stožera, da ih nitko ozbiljno ne kontrolira, a dovoljno blizu da im se, ako nešto zagusti, može poslati avion s odijelima koja pitaju gdje su rezultati.

Rok je bio brutalan po IBM-ovim standardima — godina dana, od ideje do gotovog proizvoda na tržištu. Za firmu koja je navikla graditi svoje čipove, svoje diskove, svoj operativni sustav, sve u kući, sve provjereno tisuću puta prije nego što bi ijedan inženjer smio reći „gotovo je” — godina dana je bila znanstvena fantastika. Da su pokušali igrati po starim pravilima, ekipa u Boca Ratonu bi 1990. i dalje raspravljala o boji kućišta.

Zato je Lowe, kad je predstavljao plan pretpostavljenima, izgovorio rečenicu koja se, ispada, pokazala vrjednijom od većine patenata koje je IBM ikad prijavio: nećemo graditi ovo računalo, nego ga sastaviti. Kupujemo procesor od nekoga. Kupujemo operativni sustav od nekoga. Kupujemo diskovne pogone, kupujemo memoriju, kupujemo monitor — sve što postoji na tržištu i radi, mi to uzimamo i spajamo, umjesto da ponovno izumimo kotač u vlastitoj radionici, sporo i skupo, kao i uvijek.

Zvuči kao sitna operativna odluka, tehnički detalj koji bi trebao ostati zakopan u nekom internom memu iz 1980. Nije. To je jedina odluka u ovoj priči koja je stvarno bitna, sve ostalo je posljedica. Kad najveća i najsporija tehnološka firma na planetu odluči da više ne mora sama graditi apsolutno svaku sitnicu, to je trenutak kad se cijela industrija tiho preslaguje ispod stola, a nitko to još ne primjećuje.

Za sada, u Boca Ratonu, to je samo dvanaestak ljudi s rokom koji ih tjera i slobodom koju rijetko ko u IBM-u ikad dobije. Odmetnici, u najkorporativnijem mogućem smislu te riječi — s identifikacijskim markicama i penzijskim planom, ali odmetnici.

Tim u Boca Ratonu imao je samo godinu dana. Godinu dana da slon nauči trčati, dok je cijela ostala kompanija još vagala hoće li se ta trka isplatiti — a za firmu koja je do tada za svaki novi model računala trošila i po pet-šest godina, to je bilo kao da od nekoga tražiš da sagradi kuću za vikend. Kad imaš toliko malo vremena, prestaneš razmišljati kao IBM i počneš razmišljati kao svaki normalan čovjek u škripcu: ne izmišljaš toplu vodu, kupiš je u dućanu.

Zato je odluka bila jednostavna, čak pomalo ponizna za firmu koja je desetljećima gradila svoj svijet od temelja: procesor kupljen od Intela, operativni sustav uskoro dolazi od male firme iz Seattlea, portovi, čipovi, žice — sve raspoloživo na tržištu, sve nešto što je već postojalo prije nego je bilo IBM-ovo. Tim je, uzgred, interno zvao projekt „Chess”, i nemoj se zbuniti — nema tu nikakvog šaha, samo kodni naziv koji su birali ljudi koji su svoje vrijeme trošili na sastavljanje računala, a ne na smišljanje poetičnih imena. Chess tim nije sastavljao računalo. Slagao ga je od kockica koje je netko drugi već izrezao.

A onda su napravili nešto što je u toj kući, punoj čuvanih patenata i pravnih odjela debljih od telefonske imenice, graničilo s herezom: objavili su shematske dijagrame. Cijelu unutrašnjost stroja, nacrtanu i otisnutu, dostupnu svakom inženjeru koji je htio zaviriti pod poklopac. Ne u nekom tajnom cirkularu za partnere — u priručniku koji je išao uz sam uređaj.

I onda dolazi detalj koji je, retrospektivno, jedina prava tajna u cijeloj priči. Sve je bilo kupovno, sve je bilo javno — osim jedne stvari. BIOS. Onaj mali sloj softvera koji, prije nego se operativni sustav i probudi, govori stroju kako da razgovara sa svojom vlastitom tipkovnicom, ekranom, diskom. Sitnica, kod od nekoliko tisuća redaka — a upravo je to bilo jedino što je IBM zapravo napisao i jedino što je stvarno štitio autorskim pravom.

Pa su, u istom onom priručniku gdje su otisnuli dijagrame, otisnuli i sam BIOS. Ne opis, ne sažetak — pravi listing, redak po redak, kao da netko objavi recept za tajni umak i onda pored njega stavi napomenu da ga svejedno ne smiješ kuhati kod kuće. Zvuči kao apsurd, i jest, ali logika je bila: neka svijet vidi da ovo postoji, neka programira periferije i softver oko njega — samo neka ne kopira sam kod, jer je taj kod copyrightiran.

Naivna pretpostavka — a prave, velike greške uvijek jesu naivne. Istina je da je pravni monopol na nekoliko tisuća redaka kôda otporan koliko i papirnati zid: dovoljno je da netko pročita što BIOS radi, zapamti funkciju, a ne slova, i onda napiše svoj kod koji radi isto, samo drugim putem. Ne kopiraš recept, kopiraš okus. To se zove obrnuto inženjerstvo (reverse engineering), i jedna će mala firma iz Texasa to dovesti do savršenstva već za dvije godine — toliko savršenstva da će cijela industrija dobiti ime po tome što je uspješno prekopirala IBM-ov stroj bez da je prekopirala IBM-ov kod.

Ali to je priča za iduće poglavlje. Za sada, 1981., IBM nema pojma da je upravo napisao priručnik za vlastito kloniranje i podijelio ga besplatno svakome tko zna čitati shematski dijagram. Misle da su samo uštedjeli šest mjeseci razvoja. I jesu. Samo što ta ušteda dolazi s računom koji stiže tek nekoliko godina kasnije — i s kamatama.

Dobro, tim u Boca Ratonu ima rok, ima pravilo (kupuj, ne gradi) i ima praznu tablu na koju treba upisati dvije riječi koje će odrediti sudbinu cijele industrije za sljedeća četrdesetak godina: procesor i operativni sustav. Zvuči kao odluka za koju se okupi konzilij genijalaca, tjednima vaga arhitekture, crta dijagrame i mjeri instrukcije u nanosekundama. Stvarnost je, kao i uvijek kad je rok kralj, mnogo prizemnija.

Intel je u tom trenutku imao 8086, solidan šesnaestobitni procesor. I imao je 8088 — istu arhitekturu, iste registre, ali s osmobitnom vanjskom sabirnicom prema ostatku sustava. Da ti razjasnim o čemu se radi: broj bitova sabirnice govori koliko podataka procesor može odjednom „progurati” prema memoriji i ostatku računala, kao razlika između jednotračne i dvotračne ceste za isti promet — 16-bitna verzija vozi dvostruko širu traku podataka u istom trenutku, 8-bitna mora sve prevesti kroz uže grlo, u dvije ture. Drugim riječima, 8088 je jeftiniji brat. Sporiji u komunikaciji s memorijom, ali kompatibilan s hrpom postojećih, jeftinih osmobitnih čipova za sve ostalo — memorijske kontrolere, ulazno-izlazne sklopove, sve što se već proizvodilo u ozbiljnim količinama i ozbiljno jeftino. Tim je računao brojke, ne slavu: 8088 je značio jeftiniju matičnu ploču, brže dostupne komponente, manje čekanja na dobavljače. Rok je opet pobijedio eleganciju. Zapamti to, jer će se ta rečenica u ovoj knjizi ponoviti još desetak puta pod drugim imenima.

Operativni sustav je bio druga priča, i tu je stvar dobila okus sapunice. Logičan izbor, onaj koji bi svaki normalan čovjek u toj sobi 1980. potpisao bez razmišljanja, zvao se CP/M. Digital Research, mala firma iz Kalifornije, imala je de facto standard za osmobitne strojeve — svatko tko je nešto značio u tom svijetu vrtio je CP/M. IBM je poslao ljude tamo. I onda se — ovisno koju verziju priče čitaš — dogodio ili slavni gaf s ugovorom o povjerljivosti koji Gary Kildall (ili njegova žena, ili njegov odvjetnik, verzije se ovdje razilaze) nije htio potpisati bez čitanja, ili avionska nesreća raspoloženja, ili jednostavno nesporazum koji je koštao milijarde. Cijela ta drama, s imenima i satima, čeka te u poglavlju 16, i vrijedi je pročitati kao pravi triler, jer jest.

Za sada je bitno ovo: vrata Digital Researcha su se, na jedan ili drugi način, zatvorila. A IBM je imao rok koji nije čekao ničiju gordost. Sljedeći poziv otišao je jednoj manjoj firmi u Seattleu, koju je do tada IBM poznavao uglavnom po tome što je pravila interpretere za BASIC — jedan od prvih i najjednostavnijih programskih jezika, nešto poput „prvog kotača” u svijetu programiranja, koji su tada koristili gotovo svi kućni računalni entuzijasti. Ta firma se zvala Microsoft. Mladi Bill Gates i Paul Allen u tom trenutku, iskreno, nisu imali operativni sustav za prodati — imali su nešto puno vrijednije: hladnokrvnost i telefonski broj tvrtke koja je taj sustav stvarno imala. Kupili su ga, prepakirali, i tako je nastao PC-DOS, odnosno njegova sestra-verzija koja je ostala u Microsoftovom vlasništvu — MS-DOS. Cijela ta akrobacija, od licence do ugovora koji je Microsoftu ostavio pravo prodavati isti sustav i svima ostalima, dovoljno je važna i dovoljno sočna da zaslužuje cijelo sljedeće poglavlje samo za sebe. Ovdje samo zapamti jednu rečenicu: IBM je te godine mislio da kupuje proizvod. Zapravo je kupovao budućeg vlasnika industrije.

I tu je poanta cijele ove epizode, ona koja se ponavlja kroz cijelu povijest tehnologije kao neki tvrdoglavi refren: kad žuriš, ne biraš najboljeg partnera, biraš dostupnog partnera. IBM nije tražio tvrtku koja će za deset godina biti vrednija od njega samog — tražio je bilo koga tko će mu do određenog datuma isporučiti radni operativni sustav, jer je odbor u New Yorku već zakazao press konferenciju. Gary Kildall je vjerojatno imao bolji proizvod. Microsoft je imao bolji timing i, što je ključno, bio je spreman potpisati papire istog dana kad su mu ih donijeli, a ne tjedan poslije.

Tako je slon, u trku da uopće stigne na start, sklopio dva partnerstva pod stresom — jedno s dobavljačem jeftinijeg procesora, drugo s malom firmom kojoj se, u tom trenutku, u zgradi u Boca Ratonu nitko previše nije obazirao na budućnost. Oba su izgledala kao razumne, čak dosadne, tehničke odluke. Ispalo je da su to dva ugovora koji su, gotovo u tišini, prekrojili cijelu industriju u sljedećih dvadesetak godina — i da je jedan od njih, taj s Microsoftom, kandidat za najbolji poslovni potez u povijesti kapitalizma. Ali to je priča za sljedeće poglavlje. Za sada, IBM ima procesor i operativni sustav. Nedostaje mu još samo — kupci.

12. kolovoza 1981. IBM je u newyorškom hotelu Waldorf Astoria priopćio svijetu da ulazi u posao s osobnim računalima. I na trenutak — stvarno samo na trenutak — cijela je industrija zastala, zbunjena, kao pas kad mu pokažeš karton umjesto lopte. IBM? Osobno računalo? To je kao da ti direktor banke dođe na vrata s biciklom za dostavu pizze. Ne uklapa se, zar ne?

Jer IBM je do tada bio sinonim za nešto ozbiljno, skupo i zaključano u klimatiziranoj sobi na koju pazi čovjek u bijelom mantilu — to je bio »mainframe«, ogromno računalo veličine ormara (ili cijele prostorije), koje je cijela firma djelila kao zajednički bunar, a ne stvar koju bi ikad stavio na svoj stol. IBM je bio mainframe, ugovor na deset godina, rukovanje na sastanku odbora. A sad ti isti IBM kaže: kupi kutiju, stavi je na stol, spoji u struju i igraj se. Kolektivni mozak korporativne Amerike je pukao. Ne od šoka što IBM ulazi u PC — nego od šoka što PC uopće zaslužuje da IBM u njega ulazi.

Nevjerica je, međutim, trajala točno onoliko dugo koliko čovjeku u odijelu treba da shvati što se upravo dogodilo. A onda je krenuo stampedo. Ne zato što je taj novi model — službeno nazvan IBM 5150, ime koje ćemo od sad koristiti kad govorimo o samoj kutiji — bio revolucionarno bolji od Apple II-a; i nije bio, bio je skuplji i u nekim stvarima sporiji. Stampedo je krenuo zato što je IBM upravo napravio nešto važnije od dobrog proizvoda: napravio je dozvolu.

Da bi razumio tu dozvolu, moraš se staviti u kožu prosječnog CFO-a 1980. godine — to je financijski direktor, čovjek koji potpisuje nabavke i za svaki dinar odgovara pred odborom, pa mu igra na sigurno nije hobi nego opis posla. Taj čovjek nikad u životu nije potpisao narudžbu za nešto što se zove »osobno računalo«, jer to zvuči kao igračka za klince koji programiraju u garaži — a njegovi klinci u garaži rade upravo to, na Apple II-u, dok on doma pije viski i pravi se da ne razumije o čemu pričaju. Kupiti Apple za firmu? Kako da to opravda odboru? »Kupili smo kompjuter od dvojice hipika iz Kalifornije koji ga sastavljaju u garaži« nije rečenica koja te čini junakom kvartalnog izvještaja.

Ali kupiti IBM? To je druga priča. IBM se ne mora opravdavati. Izreka je već postojala u korporativnim koridorima — nitko nije otpušten zato što je kupio IBM — i sad je ta ista rečenica, koja je desetljećima štitila kupce mainframeova (onih ormara veličine sobe koji su prije toga bili sinonim za »ozbiljno računalo«), počela štititi i kupce ove nove, smiješne kutije na stolu. Legitimacija nije došla iz tehničkih specifikacija. Došla je iz tri slova na kućištu.

A onda je IBM, taj isti dinosaur odbora i procedura, napravio potez koji nitko nije očekivao: doveo je Charlieja Chaplina. Točnije, glumca u kostimu njegovog slavnog Skitnice — šeširić, štap, brčić, onaj lik iz nijemih filmova kojeg je cijeli svijet volio jer je bio simpatični gubitnik, ne prijeteći moćnik — koji u reklamama šeta i s nježnošću dodiruje tipke novog računala. Korporacija koja je upravo prodala dušu brzini i kompromisu odjednom posuđuje najtopliji, najnedužniji lik u povijesti filma da joj proda kutiju punu tuđih čipova.

Ali radilo je. Chaplin je omekšao ono što je IBM inače bio — hladan, korporativan, zastrašujući — i dao mu lice koje se smiješi umjesto lice koje naplaćuje. Odjednom je kupovina IBM-ovog računala djelovala kao odluka srca, ne samo odluka odbora. A kad ti se poklope srce i odbor (odnosno CFO koji na kraju potpisuje račun), dobiješ ono što je 1981. dobio IBM: red čekanja.

Narudžbe su stigle brže nego što ih je itko planirao — toliko brže da su interni prognozeri, koji su računali prodaju u stotinama tisuća jedinica kroz nekoliko godina, izgledali kao da su gledali u pogrešnu kuglu za predviđanje budućnosti. Slon nije samo naučio trčati. Slon je, na vlastito zaprepaštenje, pretekao geparde koji su ga ismijavali dok je vezao pertle.

Krenimo od brojki, jer su ovdje zabavnije od bilo koje anegdote. IBM je za prvih pet godina procijenio prodaju od nekih 250.000 komada — što je, za korporaciju te veličine, bio oprezan, skoro stidljiv broj, projekt osmišljen da se previše ne petlja s ozbiljnim poslom. Do 1983. prodaju su već brojili u milijunima. Do sredine osamdesetih osobno računalo više nije bilo hobističko čudo iz podruma, igračka za entuzijaste koji vole lemiti — postalo je stavka u proračunu svake ozbiljne tvrtke, uz papir za pisaći stroj i kavu za sastanke. Slon je otrčao krug brže nego što je itko, uključujući i njega samog, mislio da može.

I onda se dogodila ona sitna jezična čarolija koja se događa samo kad je pobjeda toliko potpuna da jezik nema drugog izbora nego da je prizna: pridjev je postao imenica. Ljudi nisu govorili „računalo koje je kompatibilno s IBM-om” — to je bilo presporo, previše administrativno. Govorili su, jednostavno: kompatibilan. Kupuješ kompatibilan. Radi na kompatibilnom. Kao da je cijela industrija dobila jedno ime, a IBM je, sviđalo mu se to ili ne, postao ne proizvođač računala nego mjerna jedinica za sve ostale. Metar, kilogram, kompatibilan.

Jer evo u čemu je caka koju u Boca Ratonu, u žurbi da stignu do roka, nitko nije imao vremena preispitati: ako je jedina stvar koju stvarno moraš patentirati i čuvati pod ključem BIOS — ono malo softvera koje budi računalo i govori mu tko je tko — a sve ostalo (procesor, memorija, sabirnica kojom ti dijelovi međusobno razgovaraju, kućište) možeš naručiti iz kataloga, onda si upravo napisao uputu za vlastito kloniranje. Netko pametan i gladan mora samo napisati svoj BIOS, jednak po funkciji, drugačiji po slovu zakona, i onda može sklopiti, od istih dijelova, kod istih dobavljača, isto računalo. Legalno. Jeftinije. I brže, jer taj netko nema odbore, nema Boca Raton kao izuzetak — ima cijelu tvrtku organiziranu kao Boca Raton.

IBM to 1981. nije vidio kao problem, jednostavno zato što 1981. IBM nije vidio nikoga tko bi mogao biti ta prijetnja. Konkurencija je bila Apple, koji je bio zatvoren kao školjka i nije igrao tu igru, i par hobističkih firmica koje se nisu računale. Otvorena arhitektura je bila genijalno rješenje za problem od prošle godine — stigni na tržište za dvanaest mjeseci ili nemoj uopće ići. Nitko u toj sobi nije razmišljao o problemu od 1983., a taj se problem zvao — pričekaj samo jedno poglavlje — Compaq.

Pa dobro, kaže čovjek koji ovo čita s pivom u ruci, i što je tu tako strašno? IBM je i dalje prodavao milijune komada, tržište je raslo, svi su bili sretni. Istina, kratkoročno. Ali tempirana bomba ne otkucava zbog ovogodišnjeg izvještaja dioničarima — otkucava zato što svaka firma koja klonira kompatibilan PC ne kupuje ništa od IBM-a, osim, u najboljem slučaju, poštovanja. Ne plaća IBM-u licenciju za dizajn. Ne plaća marketinšku premiju za tri slova na kućištu. Samo uzme recept — koji je IBM sam, vlastitom rukom, stavio u priručnik — i ispeče isti kolač u jeftinijoj pekarnici.

Slon je, drugim riječima, naučio trčati baš u trenutku kad je najviše trebalo trčati — i to mu se ne može oduzeti, 1981. je bila stvarna, potpuna, zaslužena pobjeda. Ali trčao je pravo prema rubu provalije koju je sam iskopao, samo što ta provalija još nije bila obilježena znakom upozorenja. Znak će postaviti jedan mali tim u Teksasu, s inženjerskim priborom i istim onim priručnikom na stolu, i to je priča za sljedeće poglavlje. Cijela ova knjiga, uostalom, u jednom smislu nije ništa drugo nego povijest te provalije — koliko je duboka, tko sve u nju padne, i tko na kraju izađe s druge strane s najviše novca u džepu.