Compaq i klonovi

Houston, 1982. Vani je četrdeset stupnjeva u hladu, ako hlad uopće postoji u gradu koji je sagrađen da dokaže da klima-uređaj može pobijediti prirodu. Nafta je jeftina, kamioni veliki kao kuće, a ljudi ovdje ne pitaju za dopuštenje — pitaju za cijenu, i onda odu i naprave stvar. To je grad koji je poslao ljude na Mjesec preko radijske veze, iz sobe pune cigaretnog dima, tako da mu ideja o trojici inženjera koji napuštaju firmu u kojoj su radili da bi osnovali novu nije nikakva ludost. U Houstonu je to, jednostavno, utorak.

Rod Canion i još dvojica inženjera napuštaju sigurne, dobro plaćene poslove u Texas Instrumentsu — tada uglednoj i respektabilnoj korporaciji za proizvodnju čipova i elektronike, mjestu gdje se ide na sigurno i plaća stiže svakog prvog — i sjedaju u restoran s pitama, House of Pies, ako je legenda točna, a legenda je, kao i uvijek, ljepša od onoga što se stvarno dogodilo. Nemaju ured, nemaju ploču za crtanje, nemaju ni pristojan komad papira. Imaju podmetač ispod pite i kemijsku olovku, i na tom podmetaču crtaju obris računala koje stane u kofer.

Račun s tog ručka, kažu, još postoji negdje u ladici, uokviren kao relikvija — možda je to istina, možda je to priča koju je marketing naknadno ispolirao dok je Compaq već vrijedio milijarde. Ne bi bilo prvi put da povijest računalstva piše legendu unatrag, počevši od uspjeha pa tražeći dovoljno romantičan trenutak nule. U ovom slučaju: papirnati podmetač, tri čovjeka i jedna rečenica koja je vjerojatno zvučala kudikamo skromnije uživo nego poslije u knjigama — nešto kao „ajmo probati napraviti IBM-ov komad, samo da se može nosit”.

Godinu dana prije, 1981., IBM je izbacio svoje Personal Computer i, gotovo protiv vlastite volje, otvorio vrata koja će mu se poslije zalupiti u lice. Kod je poznat, dijelovi se kupuju u dućanu, svatko tko ima odvijač i dovoljno bezobrazluka može sastaviti nešto što izgleda kao IBM PC. Skoro sve, dakle. Jedna se stvar ne kupuje u dućanu, ne stoji u priručniku i ne smije se ni pipnuti bez odvjetnika u sobi — mali komad softvera zaliven u čip, koji budi računalo i govori mu tko je. BIOS. IBM ga je napisao, IBM ga je zaštitio autorskim pravom i IBM je taj kod čuvao kao recept za Coca-Colu.

Kopirati taj BIOS znači ići na sud — i ne na mali. Ali zaobići ga, čisto i pravno, tako da dokazivo nikad nisi ni pogledao njegov kod, otvara pred tobom cijelu industriju koja samo čeka da joj netko dopusti da postane jeftina. Trojica u Houstonu, još s masnim prstima od pite, upravo su odlučila da će to dopuštenje same sebi izdati.

Houston, 1982. Vruće kao u paklu, kao što u Houstonu uvijek jest, i trojica bivših inženjera Texas Instrumentsa sjede u restoranu s pitama i crtaju po papirnatom podmetaču za pivo. Ne po bilježnici, ne po ploči, ne po nekom elegantnom prezentacijskom slajdu — po podmetaču, onom istom na koji bi normalan gost prolio kečap. Rod Canion, Jim Harris, Bill Murto. Trojac koji je upravo napustio sigurne plaće u ozbiljnoj korporaciji da bi osnovao firmu čiji poslovni plan u tom trenutku doslovno stane na krug od kartona promjera petnaest centimetara.

Legenda kaže da je na podmetaču bila nacrtana silueta prijenosnog računala. Ne znam koliko je to točno — ovakve priče imaju tendenciju uljepšavanja s godinama, netko čuva podmetač u ladici pa ga izvadi kad dođe novinar, i onda je odjednom svaka linija na njemu proročanska. Ali suštinski detalj stoji, i to je ono što je bitno: ideja nije bila nova tehnologija. Ideja nije bila brže računalo, jeftinije računalo, ljepše računalo. Ideja je bila — kopija. I to ne bilo kakva kopija.

IBM PC je u tom trenutku vladao uredima Amerike kao apsolutni monarh. Firme su kupovale IBM jer je IBM, a ne nužno zato što je bio najbolji komad silicija na tržištu — kupovao se brend, sigurnost, garancija da nećeš biti otpušten zbog toga što si preporučio pogrešnu kutiju. Ali IBM PC je bio taman toliko velik i taman toliko prikovan za stol da ga nitko nije ni pokušao maknuti s njega. Canion i ekipa su gledali u tu činjenicu i vidjeli praznu tržišnu nišu veličine cijele sobe: što ako postoji IBM PC koji stane u kofer?

Zvuči jednostavno, gotovo trivijalno, kao stvar koju bi svatko smislio pod dušem. Zalijepi ručku na PC, dodaj mali ekran, i gotovo, genije. Samo — nije bilo tako jednostavno, i tu na scenu stupa riječ koja će odrediti cijelu sudbinu ove firme, cijele industrije koja će se izroditi iz nje, i, ako se malo zaleti, cijele priče koju čitaš u ovoj knjizi. Ta riječ je kompatibilnost.

Ne devedeset posto kompatibilnosti. Ne „radi s većinom programa, uz manje sitne izuzetke koje ćemo riješiti u sljedećoj verziji”. Sto posto. Apsolutno, bez pardona, bit-po-bit isto ponašanje kao pravi IBM PC. Zašto? Jer je 1983. postojala jedna aplikacija koja je sama nosila prodaju cijele platforme — Lotus 1-2-3, proračunska tablica koja je uredima donijela smisao za posjedovanje računala uopće. Uz njega je tu bio i WordStar, tada najpopularniji program za pisanje teksta, ono što bi danas bio Word, samo puno škrtiji na ljepoti sučelja i puno bogatiji na tipkovničkim kraticama koje su ti trebale za svaku sitnicu. I ni Lotus 1-2-3 ni WordStar nisu bili pisani po nekim otvorenim standardima. Bili su pisani direktno protiv IBM-ovog BIOS-a, gotovo grubo, koristeći svaki njegov kutak jer su programeri znali točno na kojem se hardveru vrte.

Dakle: ako želiš prodati ijedan komad ove nove, prenosive kutije, ona mora pokretati baš svaki komad softvera koji postoji za IBM PC i mora prihvatiti baš svaku proširenu kartu koju netko ugura u njezine utore, bez ijedne razlike koju bi kupac primijetio. Ne devedeset posto. Sto.

Problem je bio taj što je taj isti BIOS, srce kompatibilnosti koje su htjeli kopirati, bio zaštićen zakonom o autorskim pravima, a IBM je imao vojsku odvjetnika čiji je jedini životni cilj bio da nijedna firma, bila ona iz Houstona ili odakle god, ne prekopira ni jedan njegov bajt. Papirnati ubrus iz onog restorana dao je ime firmi — Compaq, od „compatibility and quality”, kompatibilnost i kvaliteta — i dao smjer u kojem će ići. Ali između ideje naškrabane na kartonu i računala spremnog u kutiji, ekipa je morala smisliti kako doći do stopostotne kompatibilnosti bez da ijednom pogleda u IBM-ov izvorni kod. Pokazalo se, iznenađujuće, da je to moguće — i, još iznenađujuće, potpuno legalno.

Dobro, imaš plan. Imaš i podmetač za čaše prepun brojki od kojih ti se ruke znoje od uzbuđenja. Ali imaš i jedan mali problem: IBM PC nije samo hrpa standardnih dijelova koje kupiš na veliko i sastaviš u kutiju. U njemu sjedi jedan komadić koda, sitan, samo nekoliko kilobajta, koji sve to drži na okupu — BIOS, kratica za „Basic Input/Output System”. To je ono što se probudi čim pritisneš gumb za paljenje, prije nego što se pojavi bilo kakav operativni sustav, prije nego što disk, tipkovnica i ekran uopće progovore jedni s drugima. IBM je taj kod napisao, IBM ga je zaštitio autorskim pravima, i IBM je vrlo jasno stavio na papir: tko ga prekopira, vidjet će se na sudu.

A tu je stvar — bez tog BIOS-a, tvoje ‚kompatibilno’ računalo nije kompatibilno ni s čim. Možeš kupiti isti Intelov procesor, iste čipove, istu ISA sabirnicu (zamisli je kao skup fizičkih utora i vodova kroz koje procesor, memorija i sve kartice u računalu dobacuju podatke jedni drugima, kao neka interna autocesta) — sve isto — ali ako BIOS ne komunicira s ostatkom stroja na identičan način na koji to radi IBM-ov, onda ti Lotus 1-2-3 neće raditi, WordStar će se zamrznuti, i cijela tvoja genijalna ideja propada na prvom testu u dućanu, kad neki nesretni kupac pokuša pokrenuti isti softver koji mu radi na pravom IBM-u.

Najjednostavnije rješenje — i mnogi su ga isprobali — bilo je jednostavno prekopirati IBM-ov BIOS, bit po bit. Postoje čak i firme koje su to napravile, i završile točno onako kako misliš da završe: u sudnici, s IBM-ovim odvjetnicima koji se smješkaju kao mačke koje su upravo pojele kanarinca. Autorsko pravo na softver u to doba nije bilo potpuno ustaljena stvar u sudskoj praksi, ali BIOS je bio dovoljno jasan slučaj — to je kod, kod ima autora, autor je IBM, kraj priče.

Compaqovi ljudi su, dakle, morali napraviti nešto pametnije od kopiranja. Morali su smisliti BIOS koji radi identično kao IBM-ov, a da pravno ne dodirne ni jedan njegov red koda. Zvuči nemoguće? Nije, samo treba biti malo paranoičan i imati puno love za pravnike. Rješenje se zove clean-room reverse engineering — čisto inženjerstvo unatrag, ako ćemo ga prevesti — i to je jedan od onih pojmova koji zvuče kao nešto iz špijunskog filma, a u stvarnosti je birokracija podignuta na razinu umjetnosti.

Evo kako to ide, bez šifriranja. Uzmeš dvije grupe inženjera. Prva grupa, zovimo je tim A, sjedne s IBM-ovim BIOS-om i secira ga do zadnjeg bita. Ne kopiraju kod — pišu specifikaciju. Dokument koji kaže: „kad se pošalje ovaj signal na ovu adresu, stroj mora odgovoriti ovako”. Ništa o tome kako je IBM to interno napisao, samo što se treba dogoditi, u svakoj milisekundi, na svakom koraku. Ogroman, dosadan, precizan dokument. Zamisli upute za sastavljanje IKEA ormara, samo za nešto što nema slike, ima tri tisuće stranica i piše ga netko tko je taj ormar prije toga rastavio šarafcigerom, prebrojao svaki vijak i zapisao ga u bilježnicu, umjesto da samo gurne novi u kutiju.

Onda dođe tim B. Tim B nikad, ni jednom, ne smije vidjeti IBM-ov BIOS. Ne smiju biti u istoj zgradi kad se on analizira, ne smiju čitati mailove tima A, ne smiju čak ni znati imena ljudi u timu A ako je moguće. Njima se samo doda specifikacija — onaj dokument bez traga originalnog koda — i kaže: napišite BIOS koji radi ovo. Od nule. Svojim rukama, svojim kodom, svojim stilom. I napišu ga. Ispadne BIOS koji se, kad ga upališ, ponaša identično kao IBM-ov — jer poštuje ista pravila — ali unutra je potpuno drugačiji kod, jer ga je napisao netko koji original nikad nije ni pipnuo.

Firma koja je taj model odradila najbolje i pretvorila ga u proizvod za sve zvala se Phoenix Technologies — i ime tu nije slučajno birano. Iz IBM-ovog pepela, novi BIOS. Phoenixov BIOS Compaqu nije radio direktno; on je proces standardizirao i licencirao ga bilo kome tko je htio graditi svoj kompatibilac, a htjeli su gotovo svi. Odjednom, isti onaj postupak koji je Compaq stajao mjesece pravnog cjepidlačenja, manja firma je mogla kupiti kao licencu i preskočiti ravno na sastavljanje kutije.

Bitno je shvatiti što se ovim procesom zapravo dogodilo, jer to je prava prva posljedica cijele priče. IBM je htio zaštititi svoj kod. I uspio je — nitko ga nije ukrao, ni jedan red. Ali ono što se zapravo štiti autorskim pravom jest izraz ideje, a ne ideja sama. Ponašanje stroja, ono što BIOS radi, nije bilo izraz nečije kreativnosti — bilo je funkcija, pravilo igre. Compaq i Phoenix su, poštujući zakon do zareza, dokazali da se funkcija može legalno preslikati bez da se ukrade ni slovo koda. Standard se odvojio od svog vlasnika i postao javno dobro, i sve zahvaljujući tome što je netko bio spreman platiti ekipu ljudi da tri mjeseca iznova piše specifikaciju umjesto da samo kopira datoteku.

Prvi Compaq Portable izlazi u ožujku 1983., i riječ „portable” (prijenosno) u njegovu imenu treba shvatiti onako kako marketing shvaća sve — kreativno. Stroj vagne oko 13 kilograma. Za usporedbu, to je kao da nosiš dvije gajbe piva i pritom se pretvaraš da je to normalno, jer navodno ideš na posao, a ne u teretanu. Ima mali monitor od devet inča ugrađen u kućište koje sliči kovčegu za šivaću mašinu, tipkovnicu koja se otkopča i, kad sve zbrojiš, dizajn koji je „prenosiv” u istom smislu u kojem je klavir prenosiv — tehnički da, ako ti pomažu dvojica.

Brojke iza toga su ono što ovu priču pretvara iz zanimljive anegdote u prekretnicu. Compaq u prvoj godini prodaje ostvaruje preko 111 milijuna dolara prihoda — i to postaje, u tom trenutku, najbrži rast prihoda do sto milijuna dolara u povijesti američkog poslovanja. Ne najbrži rast neke tehnološke firme. Najbrži rast, točka, ikad zabilježen. Trojica inženjera koja su prije godinu-dvije crtala poslovni plan na podmetaču za pivo u teksaškom restoranu sad gledaju u tablicu koja izgleda kao da je netko pomiješao decimalni zarez.

Ali Compaq nije bio jedini koji je shvatio trik s čistom sobom iz prošlog poglavlja. Trik je bio toliko dobar da ga je netko odlučio zapakirati i prodavati dalje kao gotov proizvod, umjesto da ga svaka firma iznova otkriva. Ta firma zove se Phoenix Technologies, i njihov posao je genijalno jednostavan: napravili su svoj, legalno čist BIOS, kompatibilan s IBM-ovim ponašanjem, i onda ga — licencirali. Bilo kome. Za novac.

I tu se klon prestaje ponašati kao proizvod, a počinje ponašati kao vrsta. Nije jedan Compaq protiv jednog IBM-a — sad je desetak, pa pedesetak, pa stotine proizvođača, od Della do bezimenih tvrtki iz predgrađa Taipeija, koji svi rade suštinski istu stvar: sklapaju kutije koje pokreću isti softver kao IBM-ov original, samo jeftinije, brže i s manje birokracije. Tajvan se baš zato pojavljuje kao izvor tih bezimenih proizvođača jer je već tada, sredinom osamdesetih, tiho postajao ono što je i danas — globalna radionica za jeftinu elektroniku, mjesto gdje se sklapa gotovo sve, a potpisuje se tuđim imenom. Standard koji je IBM zamislio kao svoju vlasničku igračku upravo postaje javno dobro, a IBM to još ne zna — ili zna, ali se ponaša kao da ne zna, što je, priznajmo, u korporativnom svijetu često ista stvar.

Compaq ostaje najbolji primjer koliko se brzo ta lančana reakcija odvila. Od skice na podmetaču do najbržeg rasta prihoda u povijesti prošlo je manje vremena nego što danas treba da se u nekoj korporaciji odobri promjena boje gumba na intranetu. Trinaest kilograma plastike i metala bilo je dovoljno da se dokaže poanta: kompatibilnost je vrjednija od originala, jer original ima vlasnika, a kompatibilnost ima tržište.

Zamisli da izmisliš riječ, ta riječ postane toliko popularna da je koristi cijeli svijet, a onda jednog dana shvatiš da riječ više ne znači ono što si ti htio da znači — znači ono što žele svi ostali. Upravo se to dogodilo IBM-u. Ne u prenesenom smislu, doslovno. Skovali su kraticu PC, personal computer, osobno računalo, i mislili su da je to njihov proizvod, njihov brend, njihova stvar. Sredinom osamdesetih riječ se odvojila od tvorca kao balon koji ti je pobjegao iz ruke na vjetru. »PC« više nije značilo IBM-ovo računalo. Značilo je bilo koje računalo koje radi ono što IBM-ovo radi, samo jeftinije. Ime je ostalo. Vlasnik je nestao.

IBM to, naravno, nije gledao skrštenih ruku. Godine 1987. izbacuju PS/2 liniju, a s njom i novu sabirnicu — Micro Channel Architecture, MCA. Tehnički, nije bila loša. Bila je brža od stare ISA sabirnice, uredniji dizajn, manje čačkanja s prekidačima i džamperima koje si morao ručno namještati (da, tako se to radilo, dobrodošao u osamdesete). Ali MCA je imala jednu malu, kobnu razliku od svega što je IBM ranije napravio — bila je vlasnička. Htio si je koristiti? Plati licenciju. Htio si praviti kartice za nju? Plati licenciju. Isti IBM koji je nemarno objavio specifikacije originalnog PC-a i pustio cijeli svijet da ih kopira, sad je odjednom shvatio vrijednost patenta i pokušao zatvoriti vrata — nakon što je pola industrije već ušlo kroz njih i namjestilo namještaj.

MCA je polako umrla ne zato što je bila loša tehnologija, nego zato što je stigla nekoliko godina prekasno, s pogrešnom filozofijom. Pravilo igre bilo je već postavljeno — otvoreno pobjeđuje zatvoreno, ne jer je moralno superiornije, nego jer se brže množi. Svaka firma koja može kopirati bez pitanja, kopira. Svaka firma koja mora tražiti dopuštenje, čeka. A tržište ne čeka nikoga.

Ono što je slijedilo je dugo, sporo umiranje jedne dominacije. IBM ostaje velik igrač u serverima, u mainframeovima (onim ogromnim, skupim računalima za banke i vlade), u konzultantskim uslugama — ali osobno računalo, taj mali kutak tržišta koji su sami pokrenuli 1981., postaje im sve manje bitno, sve manje profitabilno, sve više administrativni teret. Margine na hardveru padaju iz godine u godinu jer se stotinu firmi utrkuje ko će prodati isti komad plastike jeftinije. IBM je taj rat već izgubio negdje krajem osamdesetih, samo im je trebalo dvadeset godina da to i papirologijom potvrde.

2005. IBM prodaje cijelu diviziju osobnih računala kineskoj firmi Lenovo. Za 1,25 milijarde dolara. Zvuči kao puno novca, dok se ne sjetiš da je to firma koja je stvorila tržište vrijedno stotina milijardi — i da prodaju vlastitog djeteta, samo dvadeset i četiri godine nakon što ga je začela na sastanku u Boca Ratonu, gradiću na Floridi gdje je 1981. mala i pod pritiskom vremena skupljena ekipa inženjera sklepala prvi IBM PC. ThinkPad, jedina stvar koju su ikad zaista voljeli u toj diviziji, i danas postoji, samo pod drugim vlasnikom, s drugim logom, u drugoj zemlji.

I sad dolazimo do onog dijela domino-efekta koji je najteže progutati: IBM nije izgubio PC tržište zbog lošeg proizvoda, lošeg marketinga ili lošeg menadžmenta u klasičnom smislu. Izgubio ga je zbog jedne odluke iz 1981., da otvori arhitekturu kako bi brže izašao na tržište. Ta odluka je bila genijalna u trenutku kad je donesena — i katastrofalna dvadeset godina kasnije. Ista sitnica koja je stvorila industriju, na kraju je pojela onoga koji ju je stvorio. Nijedan MCA (nova, zatvorena sabirnica kojom je IBM pokušao ponovno zaključati vrata), nijedan PS/2 (linija računala kojom je to trebao provesti u djelo), nijedan pravni odjel nije to mogao popraviti. Vrata su bila otvorena, i kroz njih je prošao cijeli svijet — samo ne natrag.

Dobro, sad povežimo sve niti. Podmetač u restoranu za pite na kojem je nastao poslovni plan. Čista soba u kojoj inženjer B nikad nije vidio ni redak IBM-ova koda. Kofer od 13 kila koji zoveš prijenosnim računalom samo zato što ga bar ne moraš vijcima pričvrstiti za stol. Sve to skupa je jedna jedina rečenica, i ta rečenica glasi: platforma je otvorena, i nitko je više ne kontrolira.

A kad nitko ne kontrolira platformu, dogodi se nešto što nijedan poslovni plan nije mogao predvidjeti ni na tom podmetaču, ni na stotinu drugih koji su nastali poslije njega. Cijena pada. Ne malo — glavinja nizbrdo iz godine u godinu, jer sad se ne natječeš s jednim IBM-om koji diktira maržu, nego s desetkom tvrtki koje sve prodaju istu stvar i sve žele da baš njihova kutija stoji na tvom stolu. Compaq je otvorio vrata, Phoenix je prodao ključ svima, i onda se u ta vrata nagrnulo toliko ljudi da se cijena kutije s IBM-ovih pet tisuća dolara srušila na iznos koji je mogla platiti obična srednja klasa, a ne samo knjigovodstveni odjel neke korporacije.

I tu je taj trenutak koji voliš preskočiti kad pričaš povijest tehnologije, jer zvuči premalo dramatično da bi bio prekretnica: računalo je ušlo u dom. Ne u ured, ne u laboratorij, ne u sveučilišni podrum s klima-uređajima — nego u dnevnu sobu, na pisaći stol pored telefona s brojčanikom. To se nije dogodilo zato što je IBM to htio. Dogodilo se zato što IBM to više nije mogao spriječiti.

Zamisli na sekundu paralelni svijet u kojem IBM 1981. angažira bolje pravnike, ili u kojem odluči BIOS patentirati čvršće, na način koji clean-room trik ne bi mogao proći. Taj svijet nije teško zamisliti — jedna platforma, jedan proizvođač, cijena diktirana iz jedne zgrade u New Yorku, i tvoje djetinjstvo bez računala kod kuće jer bi ono koštalo kao auto. Umjesto toga imaš svijet u kojem se PC pretvorio u opću imenicu, kao aspirin ili termos, riječ koja je prestala pripadati bilo kome baš u trenutku kad je počela pripadati svima.

Za sad je dovoljno da znaš ovo: cijela industrija koja ti danas dopušta da kupiš prijenosno računalo za cijenu jedne bolje večere izlaska postoji zato što je nekoć jedna kompanija napravila grešku koju nije mogla popraviti na vrijeme. Domino je pao 1982. u Houstonu. Svijet je i danas na koljenima od te lančane reakcije — samo ti se čini normalno, jer nikad nisi upoznao onaj drugi svijet, onaj s jednim vlasnikom i jednom cijenom.