Gates nije izmislio ništa (i to je bilo genijalno)

Zamisli dvoranu. Ne sudsku, još ne — zamisli je kao onu veliku dvoranu u kojoj se dijele nagrade, s crvenim ćilimom i kamerama, jer upravo je tu ovaj čovjek najčešće sjedio zadnjih pet desetljeća. Bill Gates. Ne treba prezime, ne treba fotografija. Kažeš ime i u glavi ti se sam posloži paket: najbogatiji čovjek na svijetu (dugo, dugo godina), čovjek koji danas putuje po Africi i cijepi djecu, genije koji je u dvorištu roditeljske kuće — u nekoj verziji priče — sklepao operativni sustav i s njim pokorio planet. Legenda je uredna. Legenda ima luk, ima garažu, ima trenutak prosvjetljenja. Legenda je, ukratko, savršena za dokumentarac.

Samo što danas nismo na dodjeli nagrada. Danas smo, hajde da budemo iskreni prema formi ovog poglavlja, u drugoj vrsti dvorane — onoj s drvenim stolovima i čašama vode koje nitko ne pije. Optuženik je ušao u istom sivom džemperu u kojem je ulazio u sve dvorane zadnjih pedeset godina. Sjeda. Pravnici s obje strane slažu papire. I sudac — to smo, nažalost, ti i ja — čita optužnicu naglas, prvi put bez patetike u glasu.

I sad ćeš reći — pa dobro, nije loše ni to, netko treba i prodavati. Samo pričekaj popis dokaza koji dolazi. DOS, temelj cijelog carstva? Kupljen za oko 75.000 dolara od malene firme u Seattleu, od programera koji je i dalje živ i zdrav i dobro se snašao u karijeri (o tome smo već pisali, poglavlje 2, ako te zanima jetka verzija). Windows, ta prekretnica koju svaka djevojčica i dječak devedesetih pamte kao prvi dodir s računalom? Sučelje koje je, blago rečeno, „inspirirano” negdje drugdje (poglavlje 14, dolazi puni dokazni materijal). Excel je stigao poslije Lotusa. Word poslije WordPerfecta. Internet Explorer, taj je napokon stigao poslije Netscapea, u trenutku kada je bilo lakše kupiti tržište nego napraviti bolji proizvod od onog koji ga je već imao.

Poroto, prije nego krenemo — jedno upozorenje suda. Ovo suđenje neće raspravljati je li Bill Gates dobar čovjek. Ta rasprava ima svoju knjigu, svoju zakladu, svoje statistike o iskorijenjenoj malariji, i mi joj se ovdje ne pridružujemo. Ovo suđenje raspravlja nešto uže — je li mit koji smo mu skovali istinit. A istina, po iskustvu ovog suda, gotovo uvijek ispadne zanimljivija od legende. Samo treba imati petlju sjesti i slušati dokaze do kraja.

Časni sude, prije nego uđemo u papire, jedna napomena: optuženik nije ovdje jer je pokrao staricu na ulici. Optuženik je ovdje jer je, po legendi koja se prodaje u svakoj knjizi o poduzetništvu od 1995. naovamo, genij koji je iz garaže i iz glave promijenio svijet. Tužiteljstvo tvrdi drugačije. Tužiteljstvo tvrdi da ćete, kad prođemo popis dokaza, ostati s jednom nezgodnom činjenicom: da u cijelom tom carstvu, od operativnog sustava do preglednika, nema ni jednog trenutka koji zaslužuje riječ »izum«. Ne jedan. Provjerite popis.

Dokaz A. Operativni sustav koji je pokretao milijarde računala. Zovemo ga MS-DOS. Nastao je — o tome smo već pisali, poglavlje 2, slobodno provjerite — kupovinom licence za QDOS od Seattle Computer Productsa, za smiješan iznos. Genijalna rečenica nije bila u tom ugovoru, nego u sljedećem koraku — u ugovoru s IBM-om, gdje je Microsoft ugurao klauzulu o neekskluzivnosti kojoj ćemo se vratiti kasnije. Nula redaka novog koda napisanih od nule za temeljnu ideju. Kupljeno.

Dokaz B. Windows, sučelje koje je definiralo kako izgleda računalo za dvije generacije ljudi. Prozori, ikone, miš, izbornici koji se otvaraju kad kliknete — sve to postojalo je već na Xerox Alto i Star strojevima, mašinama koje je Xerox razvijao u svom istraživačkom centru, ali nikad nije uspio prodati ideju svijetu; to je poslije, dorađeno, učinio Apple na Macintoshu. A Windows je, dokumentirano, tužen upravo za to — taj spor (pogledajte poglavlje 14, ako vas zanima cijela drama) završio je presudom u korist Microsofta, ne nagodbom, dijelom i zbog ugovora koji je Apple sam potpisao za Windows 1.0. Sučelje nije izmišljeno u Redmondu. Kopirano, dorađeno, licencirano djelomično legalno, djelomično na rubu.

Dokaz C. Excel. Tablični kalkulator koji danas svaki knjigovođa na planetu otvara refleksno, kao što dišete. Prije Excela postojao je Lotus 1-2-3. Prije Lotusa postojao je VisiCalc — prvi program koji je običnim ljudima, a ne samo matematičarima, pokazao da tablica s brojkama može sama preračunati sve ostalo kad promijenite jednu jedinu ćeliju, čime je pokrenuo cijelu industriju. Microsoft tu ideju nije izmislio; samo je stigao na zabavu kad je već bila u punom jeku, dok su drugi već godinama prodavali tu istu ideju na disketama.

Dokaz D. Word. Prije njega, WordPerfect je bio toliko dominantan u uredskom svijetu da su cijele tvrtke odbijale mijenjati softver samo da ne moraju učiti nešto novo — bio je to onaj program u kojem se pisalo sve, od poslovnih pisama do magistarskih radova. Word je stigao kasnije, sporije, s manje značajki — i onda, godinama poslije, pojeo tržište. Ne bolji izum. Bolja distribucija.

Dokaz E, i ovaj je posebno mio tužiteljstvu, jer je najsvježiji u sjećanju: Internet Explorer. Netscape je pokazao svijetu što je preglednik i kako izgleda internet za obične ljude — o tome smo pisali u poglavlju o IPO-u koji je zapalio Wall Street. Microsoft je stigao poslije, ugradio svoj preglednik u operativni sustav, i tu priču, s Netscapeom u ulozi žrtve, sudija je već obradio u posebnom poglavlju o antitrustu — onim zakonima koji postoje upravo zato da firma sa monopolom ne može jednostavno zgaziti svaku konkurenciju samo zato što može. Napomena: ovdje ne govorimo o tome je li to bilo legalno. Govorimo samo o tome je li bilo — izumljeno. Nije.

Fast follower — »brzi sljedbenik«, ako baš hoćeš na hrvatski. Zvuči kao sportska kategorija, kao da je Microsoft trčao maraton pola koraka iza pobjednika iz principijelnosti, iz strateške skromnosti. U prijevodu na običan jezik fraza znači ovo: pusti drugoga da napravi sve skupo i rizično — testira tržište, uvjeri kupca da mu tehnologija treba, podnese udarce prve verzije koja loše radi — a ti onda dođi s verzijom koja radi dovoljno dobro, s novcem za marketing kojeg konkurent nema, i s ugovorima s proizvođačima hardvera koji tvoj proizvod stavljaju na svako računalo prije nego što ga kupac i vidi.

To nije eufemizam za lijenost. To je eufemizam za nešto puno neugodnije za mit o geniju: da je najveće bogatstvo epohe personalnog računala nastalo ne od ideje, nego od brzine kojom se tuđa ideja prepozna, obradi i proturi na police — prije nego izvornik stigne udahnuti.

Tužiteljstvo ovime zaključuje izlaganje dokaza. Poroto, molim vas, pogledajte popis još jednom. Pa recite mi — zvuči li vam ovo kao optužnica protiv genija, ili kao opis posla koji netko naprosto radi bolje od svih ostalih?

Sud daje riječ obrani. I obrana, treba priznati, ne dolazi s izlikama — dolazi s protunapadom. Teza optužbe glasi da Gates nije izmislio ništa. Obrana ne poriče tu činjenicu. Obrana pita drugo pitanje: a je li to uopće bila igra u kojoj se pobjeđuje izumom?

Zamisli da je industrija personalnih računala 1975. jedno veliko, kaotično tržište pametnih ideja koje nitko ne zna kapitalizirati. Xerox PARC izmišlja grafičko sučelje i usavršava miš, i onda ih ostavi u laboratoriju kao skupu igračku za znanstvenike u bijelim kutama. Gary Kildall, čovjek koji je napisao CP/M, operativni sustav koji je trebao postati standard, ode letjeti avionom umjesto da potpiše ugovor s IBM-om (boli koliko god puta pročitaš). Posvuda po Silicijskoj dolini vrve genijalne ideje bez ikoga tko bi ih spakirao, zapakirao i prodao milijunu ljudi koji ne znaju što je bajt. E, tu upada Gates. Ne s idejom. S vještinom prepoznavanja koja ideja vrijedi novca — i to prije nego što je to bilo očito bilo kome drugom.

Ta vještina se zove timing, i ona je, po mišljenju obrane, rjeđa roba od inspiracije. Inspiracija je jeftina — svaki drugi inženjer u 1975. imao je neku genijalnu skicu na salvetama iz kafića. Prepoznati koja skica postaje milijardu dolara, i to prije nego što ima i jedan jedini kupac — to je vještina koju ne uče na fakultetu, jer se ne može predavati. Dokaz je Altair 8800, prvo kućno računalo koje su entuzijasti mogli kupiti i sastaviti sami — Gates je za njega napisao BASIC interpreter, programski jezik koji je stroju trebao dati bilo kakav smisao, a napisao ga je naslijepo, testirajući kod na simulatoru, jer stvarni Altair nikad nije ni vidio dok je pisao program. To je nešto između kockanja i jasnovidnosti, samo bez ezoterije.

Optužba će reći — dobro, priznajemo BASIC, ali to je jedna epizoda, iznimka koja potvrđuje pravilo. Obrana odgovara da jedna epizoda dokazuje sposobnost, a ostatak karijere dokazuje da je ta sposobnost bila usmjerena drugamo — ne prema pisanju koda, nego prema nečemu što se rijetko zove genijem, a jest: prema ugovorima.

Vratimo se na poglavlje 2 i prisjetimo se detalja koji obično prođe u sjeni te velike drame o IBM-u i Kildallu. Kad je Microsoft prodao DOS IBM-u, Gates nije prodao licenciju. Prodao je neekskluzivnu licenciju. Jedna riječ, a cijela razlika u ishodu civilizacije. Svaki drugi pregovarač na njegovom mjestu uzeo bi novac i zahvalio Bogu na najvećem ugovoru karijere. Gates je uzeo manje novca po komadu — i pravo da isti proizvod prodaje bilo kome drugome koji je htio sklopiti kloniranu, IBM-kompatibilnu kutiju. Kad se tržište klonova otvorilo — Compaq i pola tuceta drugih tvrtki koje su shvatile da mogu sastaviti identičnu kutiju bez IBM-ova logotipa — Microsoft je imao operativni sustav spreman za svaku od njih. IBM je imao samo svoje kutije.

To nije programiranje. To nije čak i poslovna intuicija u onom smislu u kojem to zvuči kao sreća. To je ugovorna arhitektura — netko je unaprijed vidio strukturu igre koja se tek trebala odigrati i postavio jedno pravno pravilo koje je desetljeće kasnije odredilo tko vlada tržištem. Obrana tvrdi: taj potez zaslužuje isto poštovanje kao patent. Patent štiti ideju. Ova klauzula je stvorila cijelo tržište iz praznine, samo formulacijom jedne rečenice u ugovoru. Ako to nije intelektualni doprinos, onda riječ „intelektualni” ne znači ništa osim „ima diplomu s Harvarda”.

Naravno, sud primjećuje da obrana pažljivo preskače pitanje je li ta genijalnost bila poštena prema onima koji su izgubili — Kildall konkretno. Ali to, kaže obrana, dolazi kasnije. Ovaj dio suđenja nije o moralu. Ovaj dio je o tome je li optuženik uopće bio sposoban za nešto vrijedno divljenja. Uz BASIC koji je pisao naslijepo, zajedno s Paulom Allenom, ide i ugovor koji je predvidio budućnost prije nego što je budućnost postojala. Sve to govori da optuženik jest bio sposoban za nešto vrijedno divljenja, čak ako to ne izgleda kao izum u onom romantičnom, laboratorijskom, eureka-u-kadi smislu na koji je čitatelj navikao iz televizijskih biografija.

Obrana zove sljedećeg svjedoka, a on nije čovjek — on je cijela industrija. Sud, molim, pogledajte oko sebe. Ne samo na Redmond. Na sve.

IBM nije izmislio računalo. Netko drugi je davno prije toga sastavio prve elektroničke mozgove u podrumima sveučilišta i vojnih laboratorija, dok je IBM još bušio kartice za popis stanovništva i plaćao radnike po satu. Pa je IBM u pravom trenu skupio pravi tim, napravio pravi ugovor s pravom vladom, i pretvorio tuđu ideju u strojeve koji su desetljećima definirali riječ »računalo«. Nitko danas ne kaže „ma nije IBM izumio računalo, pa nisu ništa”. Kažu: IBM je vladao računalima.

Apple nije izmislio grafičko sučelje. To je učinio Xerox PARC, isti taj institut gdje su sedamdesetih godina sjedili genijalci koji su znali sve osim kako to prodati. Steve Jobs je došao u posjet, vidio miša i prozore na ekranu, i napravio ono što Xerox nikad nije uspio: spakirao je to u kutiju koju je htjela kupiti tvoja mama. Apple nije izmislio ni telefon — on postoji od 1876. Apple je 2007. uzeo dodirni zaslon (koji ni to nije izmislio), internet (koji definitivno ni to nije izmislio) i glazbeni player (koji je sam već imao, tuđeg podrijetla), spojio ih u jedan sjajni pravokutnik i pretvorio se u najvrjedniju kompaniju na planetu.

Google nije izmislio tražilicu. Kad su Larry i Sergey još pisali doktorski rad, na internetu su već postojali AltaVista, Yahoo, Lycos — čitava skladišta tuđih algoritama koji su rangirali stranice i redom padali u zaborav. Google je samo — »samo« u onom istom ironičnom smislu u kojem je Microsoft »samo« kupio DOS — bio bolji u jednoj sitnici: rangiranju rezultata po tome koliko drugih stranica na njih upućuje. Jedna matematička ideja, elegantno prodana kroz čisto sučelje, i eto ti kompanije koja je od glagola postala imenica.

Sud primjećuje obrazac koji obrana pokušava pretvoriti u temelj svoje teze: izum i carstvo su, kroz cijelu povijest tehnologije, gotovo uvijek dvije različite osobe, dva različita desetljeća, dvije potpuno različite vještine. Izumitelj rješava problem koji nitko drugi nije ni primijetio. Onaj-koji-dođe-drugi rješava problem koji je izumitelj ostavio neriješen: kako to prodati, distribuirati, učiniti dosadno pouzdanim, ugurati u ured i dom milijardu ljudi koji nikad u životu neće pročitati tehnički rad o tome kako to uopće radi.

Svjedok završava iskaz jednom rečenicom koju sud bilježi kao ključnu za ovaj slučaj: optužba pred sobom nema iznimku, nego pravilo. Pitanje koje ostaje jest je li to pravilo opravdanje — ili samo objašnjenje.

Tužiteljstvo traži riječ za unakrsno ispitivanje. Obrana je upravo dovršila lijepu priču o izvršenju kao umjetnosti — a sad dolazi dio suđenja koji obrana najviše mrzi, onaj u kojem se svjedoku postavi pitanje na koje nema udobnog odgovora.

Dobro, kaže tužitelj, prihvatimo na trenutak da je izvršenje genijalnost. Prihvatimo da je Gates bio bolji trgovac, bolji strateg, bolji čitač tržišta od svih oko sebe. Pitanje je: po koju cijenu?

Cijena ima ime, i imena se mogu nabrojati. DR-DOS, koji je radio bolje od MS-DOS-a i umro jer je Windows 3.1 znao prepoznati konkurenciju i ispisati krivičnu poruku o grešci koja nije postojala — ovo je sudski dokumentirana činjenica, ne urbani mit. WordPerfect, koji je dominirao uredskim tržištem dok Microsoft nije bacio Word u paket koji se ne prodaje zasebno, nego dolazi s Windowsima kao da je dio zraka. Netscape, čiji je preglednik bio bolji proizvod dulje nego što bi iko u Redmondu priznao, a umro je jer je Internet Explorer bio besplatan, ugrađen, i — dokazano u sudnici, ovoj stvarnoj, s pravim sucem — dio dogovorene strategije da se konkurentu presiječe zrak. Lotus 1-2-3, čije je tržište Excel pojeo ne boljom tablicom nego boljim vezama s OEM partnerima — proizvođačima hardvera koji ugrađuju softver u svoje računala prije nego što ih uopće izlože na policu, pa je Excel jednostavno bio tamo čim bi kupac otvorio kutiju, dok je Lotus morao moliti da ga se instalira.

I evo pravog pitanja za porotu, onog koje ovo poglavlje zapravo postavlja: može li nešto biti genijalno i štetno u isti mah?

Odgovor je da. Naravno da je da. Cijela ova knjiga, od prve stranice do zadnje, jedna je duga demonstracija te iste rečenice — samo primijenjena na drugačije likove i drugačija desetljeća. Genijalnost nije moralna kategorija, nikad nije bila, i svako poglavlje koje ovu enciklopediju tretira kao priču o herojima previđa upravo to. FUD (strah, nesigurnost, sumnja — širenje glasina o kompatibilnosti i sigurnosti konkurentskih proizvoda, dokumentirana i imenovana taktika, ne teorija zavjere) genijalan je potez ako ga mjeriš tržišnim udjelom. Isti potez uništio je firme koje su pravile bolje proizvode i platio ljude koji su vjerovali da bolji proizvod pobjeđuje.

Zato je ova sekcija namjerno smještena baš ovdje, između obrane i presude — jer optužba i obrana, obje, imaju pravo. Obrana je u pravu da je izvršenje vještina. Optužba je u pravu da je ta vještina imala leševe. Sud ne mora birati koja je tvrdnja istinita, jer obje jesu, istovremeno, u istoj rečenici, o istom čovjeku.

Nema iskupljenja u ovoj sekciji, i ne treba ga biti. Sud samo utvrđuje: cijena je bila stvarna, imena su poznata, dokumenti postoje. Što se s tom cijenom radi — je li se otpisuje kao trošak poslovanja ili se broji kao dug — to prepuštamo poroti u zadnjoj sekciji. Za sada, unakrsno je gotovo. Svjedok se povlači.

Poroto, prije nego zatvorite oči i zamislite presudu, dvije stvari na stol. Prva: kult izumitelja je mit — prava, romantična, hollywoodska laž. Von Neumann, matematičar kojeg mnogi zovu ocem modernog računala, nije izmislio računalo iz čiste glave, nego je uzeo ideje koje su već lebdjele po sobama punim inženjera i stavio svoje ime na memorandum. Dvojac u garaži nije izmislio osobno računalo — sastavili su ga od tuđih čipova, tuđih ideja i tuđe hrabrosti onih koji su prvi pokušali i propali. Ako suđenje ovoj optuženoj strani zahtijeva čist, netaknut trenutak stvaranja iz ničega — takav trenutak, poroto, gotovo nikad nije postojao, ni za jednog velikog igrača u ovoj industriji. Optužba koja glasi „nije izmislio ništa” vrijedi, tehnički, za pola svetaca tehnologije koje ste ikad štovali.

Pa evo, poroto, evo presude — i ona neće biti udobna, jer nije ni trebala biti. Bill Gates jest izuzetno vješt čovjek. Taj BASIC, pisan bez stroja pred sobom, nije trivijalan trik nego pravi inženjerski pothvat i zaslužuje priznanje bez cinizma. Ugovor s IBM-om, koji je osigurao pravo licenciranja svima, komad je pravnog razmišljanja tako oštrog da ga informatičari i danas proučavaju kao da je algoritam. To divljenje je zasluženo i ne treba ga se stidjeti.

Ali vještina i metoda nisu ista stavka na računu. Možete diviti se šahistu, a prezirati ga ako mu je pravilo pobjeđivanja "prevrni ploču kad gubiš". Industrija to razdvajanje ni 2026. ne zna izvesti — gledate danas ljude koji govore o brzini izvršenja kao o vrhovnoj vrlini, dok se u istoj rečenici tiho progutaju metode kojima se ta brzina postiže. Ime presuditelja ostavljam nepopunjeno; sami znate na koga mislite kad kažem da se ta priča i danas piše, samo pod drugim logom.