GUI je ukrao svatko od svakoga

Postoji priča koju je čuo svatko tko je ikad kliknuo mišem — a klikom mišem, uzgred, upravljaš baš onim što ova priča objašnjava: GUI, kratica za Graphical User Interface, odnosno grafičko sučelje, ono što vidiš na ekranu umjesto crnog prozora s trepćućim kursorom u koji moraš tipkati komande kao neki hakerski čarobnjak. Priča ide otprilike ovako: negdje u Kaliforniji, 1979., sjedi hrpa znanstvenika u Xerox PARC-u i igra se s prozorčićima, ikonicama i mišem — igračkom za koju nemaju pojma što bi s njom. Dolazi mladi Steve Jobs, vidi budućnost, i — kako to obično kažemo, poluglasno, uz osmijeh — ukrade je. Odnese kući, ulašta, napravi Macintosh. A onda, nekoliko godina kasnije, dođe Bill Gates, vidi Macintosh, i — istom logikom — ukrade njega. Odnese kući, ne ulašta baš previše, napravi Windows. Xerox je naivac koji je pustio zlato kroz prste. Apple je lopov, ali lopov s ukusom. Microsoft je lopov bez ukusa, koji je slučajno pokupio novac koji je trebao pripasti drugima.

Lijepa priča. Ima sve što dobra priča treba — jasne uloge, jasnog krivca, jasnu žrtvu, i jednu rečenicu koja sve zapečati kao biblijski stih. Tu rečenicu izgovara sam Jobs, u dokumentarcu, ozbiljnog lica: „Dobri umjetnici kopiraju, veliki umjetnici kradu.” Pripisuje je Picassu. I zvuči kao nešto što bi Picasso rekao — genijalac, provokator, čovjek koji je doslovno rastavio ljudsko lice pa ga sastavio naopako. Samo je problem što nema nikakvog dokaza da je Picasso to ikad izgovorio. Nitko to nije zapisao, nitko to nije čuo, nijedan pouzdan izvor to ne potvrđuje. Jobs citira mit da bi opravdao mit. Krađa citira krađu. Ako ti se to učini poetičnim — pričekaj, bit će još poetičnije.

I tu bi priča trebala stati, s poukom podvučenom debelom crtom: eto vam, djeco, tako izgleda genijalnost — malo talenta, malo bezobrazluka. Samo što priča, kad je razmotaš karika po karika, nije verižni lanac s jednim lopovom na kraju. Ona je štafeta na kojoj su svi trčali, svi predavali palicu, i — što je najsmješnije — svi na kraju otišli na sud tvrdeći da su trčali sami.

Dakle. Skini uloge s te tri strane kao stare naljepnice s kutije, i pogledaj što je stvarno pisalo ispod.

Postoji priča koju svi znaju, i to je već sumnjivo, jer priče koje svi znaju rijetko su istinite u punom opsegu — obično su glačane toliko puta da su izgubile sve hrapave rubove koji ih čine stvarnima. Ta verzija ide i dalje: Jobs izlazi iz PARC-a s očima punim iskri, rađa se Macintosh, izlazi Lisa, pa Mac, prekrasan, revolucionaran, graciozan. A onda dolazi Bill Gates, gleda Macintosh onako kako je Jobs gledao PARC, i — bum — Windows. Krug se zatvara. Kotač se okreće. Svatko je nekome nešto uzeo.

Ova verzija priče ima nešto što svaka dobra legenda mora imati: uloge su dodijeljene i nitko ne smije izaći iz kostima. Microsoft je, u toj podjeli, lopov bez ukusa, onaj koji ukrade Rolex i onda ga nosi na teretani preko trenirke. Ako priča ima moral (a ove uvijek imaju), moral je jednostavan: kopiranje je grijeh, ali stupanj grijeha ovisi o tome jesi li kopirao s klasom.

I tu dolazimo do onoga što ovu priču čini toliko primamljivom — ona nije samo pojednostavljena, nego dramaturški dizajnirana. Ima uvod (genijalac zaboravljen u ladici), zaplet (posjet, otkriće, prosvjetljenje) i rasplet (dvije generacije proizvoda koje danas koristi svatko tko sjedi za računalom). Ima čak i citat koji sve zapečati — Jobsovu izjavu da dobri umjetnici kopiraju, a veliki umjetnici kradu, koju je navodno izrekao Picasso, koju Jobs navodno citira, a koja je (doći ćemo i do toga) sumnjiva na svakoj razini, koliko god slojeva skineš. Mit unutar mita, kao ruske babuške, samo što umjesto drvenih figurica dobivaš netočne atribucije.

Zašto je ova verzija toliko žilava, zašto je nastavnici informatike i YouTube dokumentarci prepričavaju od 1996. do danas bez ikakvog stida? Zato što je jednostavna, a jednostavne priče pobjeđuju istinite priče u svakom rangiranju koje mjeri koliko se dobro prepričava uz pivo. Tri lika, tri jasne motivacije, jedna morala vrijedna rečenica za kraj. Problem je što stvarna povijest GUI-ja nema tri lika. Ima desetke, možda i stotine, i nijedan od njih nije čist kao što legenda traži. Xerox nije bio nevin genije — dobro je znao što ima i pokušao ga naplatiti, samo kasno i loše. Apple nije bio samo lopov s ukusom — bio je i kupac koji je platio ono što uzeo, ugovorom, dionicama, papirom koji i danas postoji u arhivima. A Microsoft, taj famozni lopov bez ukusa? I on je, gle čuda, imao papir sa svojim potpisom — Apple mu je, sasvim legalno, licencirao dio onoga za što ga danas svi optužuju da je ukrao.

Dakle, prije nego krenemo rastavljati ovu priču karika po karika — jer hoćemo, i bit će bolno za sve tri strane, ne samo za onu koju najviše voliš — vrijedi zapamtiti zašto je ova verzija uopće postala verzija. Nije nastala iz zle namjere ili neznanja. Nastala je zato što svaka industrija treba svoj grijeh i svoje pokajanje, svoju priču o padu i otkupljenju, i GUI je dobio baš tu — jasnu, dramatičnu, i, kao što ćemo vidjeti, uglavnom pogrešnu.

Dobro, prva optužena je Xerox. Naivac iz priče, znanstvenici u sivim kutama koji su iz čiste dobrote pustili dva klinca iz garaže da razgledaju budućnost. Samo – evo problema s tom slikom već na prvom koraku: Xerox PARC (Palo Alto Research Center, istraživački odjel Xeroxa) nije izmislio grafičko sučelje 1979. godine. Oni su ga usavršili, spojili u koherentan proizvod, dali mu ime Alto. Ali ideja je već imala vlastitu, dugu i pravu bradu prije nego što je ikoji inženjer iz Palo Alta uopće sjeo za crtaću ploču.

Douglas Engelbart je jedanaest godina prije toga, u onoj demonstraciji koju danas zovemo Majkom svih demova (K1, pogl. 30), pokazao miš, hipertekst, prozore na ekranu i suradnju u stvarnom vremenu — pred publikom koja je u to gledala kao u NLO. To nije bio skeč, nije bio koncept nabačen na papiru. To je bio radni sustav, uživo, 1968. godine. Xerox PARC nije otkrio da se računalom može upravljati pokazivanjem — samo je došao i rekao: ej, ovo je dobro, uzmimo par ljudi koji su to radili s Engelbartom (i uzeli su ih, doslovno, cijeli mu je tim otišao) i napravimo od toga nešto što se može prodati.

A onda ideš još dublje, i tu priča postaje gotovo smiješna, jer prije Engelbarta, prije nego što je bilo koga zanimalo da miš pomiče kursor, postojao je Ivan Sutherland i njegov Sketchpad. Godina — 1963. Ne 1968., ne 1979. Šezdeset treća. Sutherland je na računalu TX-2, stroju veličine sobe, olovkom crtao po ekranu i radio nešto što se zvalo izravna manipulacija objektima na zaslonu — crtao, brisao, kopirao likove, sve to gledajući u stvarnom vremenu na monitoru. To je bio njegov doktorski rad. Ne korporativni projekt s budžetom i timom za odnose s javnošću, nego disertacija jednog frustriranog genijalca koji je htio da računalo prestane biti kalkulator i počne biti prozor.

Ono što se stvarno dogodilo — i što mit voli progutati bez žvakanja — jest da su sve te ideje kružile. Sutherland je predavao, pisao radove, ljudi su ga citirali. Engelbartov institut (Augmentation Research Center) bio je otvoren za posjete, konferencije, publikacije. Xerox PARC je zapošljavao ljude koji su fizički radili s Engelbartom prije nego što su prešli u Palo Alto. Ovo nije mreža tajnih agenata koji jedni druge potkradaju po noći. Ovo je znanstvena zajednica koja radi ono što znanstvene zajednice trebaju raditi — grade jedni na drugima, javno, s imenima i datumima koji stoje u radovima.

Zato je apsurdno da bilo koja karika u tom lancu — Xerox, Apple, svejedno — kasnije ustane i kaže: ovo je moje, jedino moje, i tužim te ako ga koristiš. Kao da netko u štafeti na trećoj dionici odjednom zahtijeva vlasništvo nad cijelom stazom, jer je baš on trčao kad je publika gledala.

I tu dolazimo do sljedećeg sloja te iste priče — jer Xerox i Apple nisu samo susjedi u lancu ideja, dvije karike u istoj štafeti koja se nadovezuju jedna na drugu. Bili su i poslovni partneri, s ugovorom, potpisom i cijenom. A to je sasvim druga vrsta krađe od one o kojoj legenda pjeva.

Dobro, sad dolazimo do dijela koji mit najviše mrzi, jer mit voli provalu, a ovo je papirologija. Prosinac 1979. Steve Jobs i skupina inženjera iz Applea ulaze u Xerox PARC i gledaju Alto — miš, prozore, ikone, cijelu tu budućnost koja će za pet godina postati Macintosh. Legenda to prepričava kao pljačku stoljeća: naivni znanstvenici otvorili vrata vuku u kokošinjac. Samo, vuk je platio ulaznicu. I ne bilo kakvu — pravu, s potpisom, u dionicama.

Već smo to spomenuli u drugoj knjizi (K2, poglavlje o Xeroxu koje bi vjerojatno trebalo zvati »Kako sam prodao budućnost za sitniš«), ali vrijedi ponoviti jer je to srce ove sekcije: Xerox je preko svog investicijskog ogranka uložio milijun dolara u Apple prije njegovog IPO-a — trenutka kad firma prvi put izađe na tržište i počne prodavati svoje dionice bilo kome tko ima novčanik i volju da riskira — i to po cijeni koja je Appleu bila neugodno povoljna, a u zamjenu je dobio jedno: pristup. Ne šapatom u hodniku, ne kroz otvoren prozor u tri ujutro. Ugovorom. S potpisom nekog Xeroxovog menadžera koji je vjerojatno mislio da radi standardnu financijsku transakciju, a zapravo je upravo potpisao najskuplji poklon u povijesti industrije. Kad Jobs kasnije kaže da je Xerox bio „slon koji ne vidi vlastito zlato”, to je istina, ali istina koja prešućuje da je slon i sam otvorio vrata trezora i uzeo novac za to.

Ali evo gdje priča postaje stvarno neugodna za Apple, jer se isti mehanizam — licenca, ugovor, potpis — ponavlja šest godina kasnije, samo što ovaj put Apple igra ulogu Xeroxa. U K1 dijelu ove enciklopedije (poglavlje 14, ako se sjećaš, a ako ne — nema veze, dovoljno je da znaš da postoji) pratili smo kako je Microsoft radio Windows 1.0. Ono što se u tom poglavlju spominje usput, ovdje zaslužuje istaknuto mjesto: Apple je Microsoftu službeno licencirao dijelove Macintoshevog sučelja za korištenje u ranim verzijama Windowsa. Ne kroz demo u sobi bez svjedoka, nego kroz ugovor — s brojem verzije, s ograničenjima, s potpisom koji će Apple deset godina kasnije gorko žaliti što je stavio na papir.

Zašto bi Apple to učinio? Iz istog razloga zbog kojeg je Xerox pustio Jobsa u zgradu — jer u tom trenutku suradnja izgleda pametnije od paranoje. Microsoft je 1985. bio ključni partner za Macintoshev softver (Excel je prvo živio na Macu, ne na PC-u), i Apple je htio da Windows izgleda dovoljno slično da Microsoftu olakša prebacivanje aplikacija, a dovoljno drugačije da ne bude — pa, ovo. Kratkovidnost? Naivnost? Vjerojatno oboje. Ali definitivno ne krađa. Krađa ne traži dopuštenje unaprijed i ne dolazi s brojem klauzule.

Ono što ovo govori o samom mitu je jednostavno: priča o krađi je uvijek dramatičnija od priče o pregovaračkom timu koji je precijenio vlastitu pregovaračku poziciju. „Ukrali su nam ideju” zvuči kao naslov filma. „Potpisali smo loš ugovor jer smo mislili da suradnja s konkurencijom neće naštetiti” zvuči kao bilješka sa sastanka odbora — istinita, dosadna i potpuno neprikladna za biografiju genija. Zato mit briše papirologiju. Papirologija ne prodaje karte za kino.

Pa dobro, reći ćeš, ali postoji razlika između licenciranja nekoliko elemenata i preslikavanja cijelog sučelja piksel po piksel — i imaš pravo, jer upravo je to razlika koju je Apple pokušao naplatiti na sudu. Samo što je sud, kad je konačno sjeo i pogledao papire, imao svoje mišljenje o tome gdje licenca prestaje i gdje počinje — pa, ništa. I to je sljedeći čin ove priče.

Dobro, sad je vrijeme za presudu. Ako je ovo poglavlje sudnica — a formalno gledano, i jest bilo sudnica, sedam godina po kalifornijskim sudovima — onda je ovo trenutak kad sutkinja spusti čekić. Godina je 1988., Apple podiže tužbu protiv Microsofta i, iz nekog razloga, i protiv „malog” proizvođača softvera zvanog Hewlett-Packard, zbog njegovog sučelja New Wave. Optužba: Windows 2.0 i New Wave kradu izgled i osjećaj Macintosha. Ne kod. Ne algoritme. Izgled i osjećaj. Prozore koji se preklapaju, ikone, izbornike koji padaju s vrha ekrana, koš za smeće u kutu. Apple je sastavio popis od 189 elemenata koje smatra ukradenima i predao ga sudu kao popis za kupovinu.

189 stvari. Zamisli tu tablicu. Netko je sjedio — vjerojatno odvjetnik koji u životu nije prstom dotaknuo miš — i brojao koliko piksela u Windowsima podsjeća na piksele na Macu. Oblik pokazivača. Način na koji se ikona pretvara u aktivni prozor. Sjena ispod prozora. Ozbiljno, sjena ispod prozora je bila na popisu.

Sud je proveo godine razmatrajući taj popis, element po element, kao da procjenjuje 189 zasebnih mini-slučajeva unutar jednog velikog. I evo presude, u skraćenoj verziji: od 189 elemenata sudac je zaključio da je Apple već licencirao Microsoftu prava na 179 od njih kroz ugovor iz 1985. — onaj isti ugovor iz prošlog dijela ove priče, koji se sad vratio kao bumerang ravno u čelo. Za preostalih deset sud presuđuje da većina jednostavno nije originalna dovoljno da bi bila zaštićena, a preklapajući prozori, izbornici, ikone — sve su to funkcionalni elementi koje bi svaki proizvođač GUI-ja neizbježno morao koristiti na sličan način, jer postoji ograničen broj načina da se nešto tako jednostavno prikaže na ekranu. Konačna presuda pada 1994., nakon žalbe: od 189 navodno ukradenih elemenata sudu je preostalo priznati zaštitu za — drži se — ništa značajno. Apple je izgubio.

I baš kad misliš da je drame kraj, u priču se iznenada ubacuje i Xerox. Ne 1988., ne dok je sve u punom jeku — nego 1989., godinu dana nakon što je Apple već pokrenuo svoju tužbu. Xerox, firma koja je zapravo prva razvila sve te elemente u PARC-u, tuži Apple za krađu GUI-ja. Malo prekasno za moralno ogorčenje, ne misliš? Xerox je gledao Apple i Microsoft kako se svađaju oko toga tko je kome što ukrao, pa se sjetio — čekaj, mi smo original, mi bismo trebali biti u ovoj svađi. Sud je tužbu odbacio brzo i bez puno drame: zastara. Xerox je propustio zakonski rok za podnošenje tužbe za gotovo desetljeće. Da su htjeli tužiti, trebali su to napraviti kad je Lisa izašla 1983., a ne kad je sve to već postalo mit koji se prepričava na konferencijama.

Dakle — tri strane, tri tužbe (jedna stvarna protutužba, jedna zakašnjela), i na kraju svega, nula pobjednika u sudskoj dvorani. Što nam to govori? Da GUI, kao koncept, kao skup ideja o prozorima, ikonama i pokazivačima, nikad nije bio ničije vlasništvo. Ne Xeroxovo, koliko god su ga oni prvi sastavili u jednu koherentnu cjelinu. Ne Appleovo, koliko god su ga oni prvi doveli na tržište s dovoljno ukusa da postane poželjan. A pogotovo ne Microsoftovo, koji ga je samo najbrže distribuirao na najviše računala. Sud nije rekao da nitko nije kopirao nikoga — sud je rekao da kopiranje ideja koje su previše fundamentalne, previše funkcionalne, previše zajedničke da bi bile privatno vlasništvo, jednostavno nije zločin.

A sad zamisli, na trenutak, alternativnu povijest. Zamisli da je 1994. sud presudio drugačije — da je Apple pobijedio, da je „look and feel” postao zaštićen kao autorsko djelo, i da je Microsoft morao platiti milijarde ili, gore, povući Windows s tržišta i redizajnirati ga u nešto potpuno drugačije: bez prozora, bez ikona, bez koša za smeće. Što bi to značilo? Značilo bi da bi jedna kompanija, ona koja je slučajno prva stavila određenu kombinaciju piksela na tržište, imala pravo vlasništva nad načinom na koji cijela civilizacija komunicira s računalima. Svaki operativni sustav, svaka aplikacija, svaki telefon koji ćeš ikad držati u ruci — sve bi to moralo tražiti dozvolu, plaćati licencu ili izmišljati bizarne zaobilaznice samo da izbjegne tužbu. Zamisli sučelja gdje se prozori ne mogu preklapati jer je preklapanje patentirano. Zamisli izbornike koji se otvaraju sa strane, ružno i nepraktično, samo zato da izbjegnu sličnost. To ne bi bio bolji svijet. To bi bio svijet zamrznut u jednoj estetici, jer je netko stigao prvi do suda, a ne prvi do ideje.

Dobro, vaga na stol. Ako je ovo suđenje, a jest, netko sad mora dobiti presudu — i presuda glasi: svi su krivi, pa je zapravo nitko kriv, jer su se svi bavili istim poslom, samo su neki bili iskreniji oko toga.

Onda Microsoft. Microsoft nije krao s ukusom, Microsoft je krao s proračunskom tablicom. Windows 1.0 je izgledao kao da je netko gledao Mac kroz zamagljeno staklo i zapisivao dojmove, a Windows 95 je izgledao kao da je netko konačno skinuo naočale i vidio što je Apple radio cijelo desetljeće. Estetski, katastrofa u usporedbi. Poslovno, najveći potez u povijesti softvera — jer Microsoft nije prodavao ljepotu, prodavao je kompatibilnost, cijenu i licencu svakom OEM-u koji je sastavljao kućište u garaži (OEM je, u prijevodu, tvrtka koja kupi dijelove, sklopi računalo pod svojim imenom i na njega naljepi Windows za koji je platila Microsoftu). Dizajn je izgubio od distribucije. Uvijek gubi.

I onda Xerox, tihi treći lik u ovoj drami, koji izgleda kao žrtva jer je najsporije reagirao, a zapravo je samo najkasnije shvatio da postoji nešto što treba obraniti. Platili su Altu, platili su PARC, platili su desetljeće plaća najboljim ljudima na svijetu da izmisle stvar koju onda nisu znali upakirati u kutiju i prodati u dućanu. Kad su se konačno sjetili tužiti, 1989., tužili su Apple, ne Microsoft — posao je bio gotov, tržište podijeljeno, i sud im je rekao — prekasno, i uzgred, ono što tužite nije ni bilo vaše u onom obliku u kojem tvrdite. Xerox nije žrtva krađe. Xerox je žrtva vlastite spore reakcije, što je u ovom poslu isto smrtno kao i biti pokraden.

Dakle: tri firme, tri verzije istog grijeha. Apple je kopirao s ukusom pa se pravio da nije kopirao. Microsoft je kopirao bez ukusa pa se nije uopće trudio pretvarati. Xerox je platio kopiranje da bi ga netko drugi iskopirao, i onda se čudio kako se to dogodilo. Ako tražiš nevinog u ovoj priči, potraži ga negdje drugdje — ovdje ga nema, ima samo brzine i sreće u tome ko će prvi stići do police u dućanu.

Ali evo gdje priča prestaje biti ogovaranje i postane nešto što bi trebalo pomalo boljeti i one koji vole čistu podjelu na dobre i loše: da je bilo koja od te tri firme uspjela zapečatiti GUI kao svoje vlasništvo — patentom koji drži, tužbom koja prolazi, sudom koji kaže da izgled i osjećaj JESU intelektualno vlasništvo — ne bi imao desktop na kojem sad čitaš ovo. Imao bi jedan desktop, licenciran, s taksom po instalaciji, i verziju za ostatak svijeta koja izgleda kao da je crtana ravnalom u mraku. Sketchpad je posudio od nikoga, jer nikog nije bilo prije njega. Engelbart je posudio od Sketchpada. PARC je posudio od Engelbarta. Apple od PARC-a, Microsoft od Applea, i svi od svih od tada nadalje, pa do onog izbornika koji desnim klikom otvaraš dvadeset puta na dan a nikad se ne pitaš čiji je.

Ideje koje ostaju zatvorene u jednoj tvrtki ostaju polugotove. Trebaju cirkulirati, propasti kod jednog, pa se popraviti kod drugog, pa se raspasti kod trećeg koji je zaboravio zašto su uopće dobre — to je jedini poznati proces sazrijevanja u ovom poslu, i on izgleda kao krađa samo dok ga gledaš izbliza, s lupom i odvjetnikom u ruci. Odmakni se korak, i ono što vidiš nije lanac zločina. Vidiš štafetu. A štafeta, usput, tek počinje — jer sljedeći na redu s bocom u ruci nosi ime Microsoft, i tamo priča postaje još manje nevina.