Tim Berners-Lee piše prijedlog (1989)

Ožujak 1989. CERN, taj golemi europski hram fizike na granici Švicarske i Francuske, izgleda kao grad koji se stalno seli. Za one koji nisu blizu fizike — CERN je Europska organizacija za nuklearna istraživanja, mjesto gdje tisuće znanstvenika sudaraju čestice u ogromnim podzemnim tunelima da bi vidjeli od čega je svemir stvarno sastavljen. Znanstvenici dolaze na tjedan, na mjesec, na godinu, rade svoje eksperimente pa odu — a za sobom ostave gomilu papira, formata datoteka i sustava dokumentacije koji ne govore jedan s drugim. Jedan tim vodi bilješke na VAX-u, drugi na Macintoshu, treći na nekom Unix stroju koji sutra možda više nitko ne održava. Netko ode u Ameriku, a njegov jedini kolega koji je znao gdje je što spremljeno ode s njim — u glavi. Institucija koja proučava najsitnije čestice svemira ne zna, u praktičnom smislu, gdje je spremila jučer.

To se ne zove kriza. Zove se normalan tjedan. CERN je navikao na to da zaboravlja — tisuće ljudi u prolazu, svaki sa svojim strojem i svojom logikom, i institucionalna amnezija koja se jednostavno prihvaća kao cijena znanosti tog opsega. Nitko ne piše hitne dopise o tome. Nitko ne zove sastanak kriznog stožera. Zaboravljanje je pozadinski šum zgrade, kao zujanje klima-uređaja.

Vani, svijet izgleda trajno podijeljen. Berlinski zid još stoji, čvrst kao da je tu zauvijek — past će za osam mjeseci, ali u ožujku 1989. to nitko ne zna sa sigurnošću, pa se svijet ponaša kao da neće pasti nikad. Granice između istoka i zapada, između sustava i sustava, doimaju se kao geološka činjenica, a ne kao privremeno stanje.

Taj Englez zove se Tim Berners-Lee, softverski inženjer u CERN-ovoj grupi za mrežne sustave, čovjek tihog glasa i još tiše ambicije da promijeni svijet — jer on, iskreno, tada ne misli da mijenja svijet. Misli da rješava dosadan, lokalan, birokratski problem: kako da ljudi u ovoj zgradi pronađu ono što im treba, bez da moraju znati na kojem je stroju, u kojem formatu i kod koje osobe.

Tog mjeseca odnosi svom šefu Mikeu Sendallu dokument. Deset, možda dvanaest stranica. Naslov dokumenta — i ovo je, kunem se, istina, ne izmišljam za efekt — glasi: „Information Management: A Proposal”, odnosno „Upravljanje informacijama: prijedlog”. Zvuči kao naslov koji bi ubio zanimanje i najstrpljivijem čitatelju, a upravo je taj dosadni papir, gurnut šefu u ruke, sadržavao klicu weba.

Sendall uzima papire. Ne zna, dok ih uzima, da u rukama drži jedan od najvažnijih dokumenata dvadesetog stoljeća — dokument koji se u tom trenutku ne razlikuje od desetaka drugih internih tehničkih prijedloga koji mu svaki tjedan slijeću na stol, svaki s obećanjem da će nešto malo pojednostaviti, malo ubrzati, malo manje zaboravljati.

Kreni od genetike, ne od CERN-a. Prije nego što je Tim Berners-Lee postao čovjek koji je izmislio nešto što će se jednog dana zvati »web«, bio je dijete dvoje ljudi koji su radili na Ferranti Mark I. Da, na tom Ferrantiju — prvom komercijalno dostupnom računalu na svijetu, onom golemom ormaru s elektronskim cijevima koji je 1951. bio toliko rijedak da su ga ljudi dolazili gledati kao da je izvanzemaljac sletio u Manchester. Mary Lee Woods i Conway Berners-Lee, mama i tata, programirali su to čudovište u vrijeme kad je programiranje još bilo posao za ljude s notesima i beskrajnim strpljenjem — debugiranje se radilo olovkom, ne tipkovnicom.

Znaš onu foru da djeca automobilskih inženjera vole gume? Ovo je ista fora, samo s posljedicama za cijelu civilizaciju. Za stolom kod Berners-Leeovih se, po njegovim vlastitim riječima, razgovaralo o binarnim brojevima (onom sustavu s nulama i jedinicama u kojem računala zapravo »razmišljaju«) kao što se u drugim kućama razgovara o vremenu. Klinac koji odrasta uz to ne postane nužno programer — ali postane netko kome je posve normalno da se problemi rješavaju tako da se stvar rastavi na najsitnije komadiće, a onda se ti komadići poslože tako da imaju smisla.

I tu dolazimo do prve stvarne opsesije, one koja se vukla kroz cijeli njegov život prije nego što je imala ime. Tim je od malena bio fasciniran vezama — ne vezama u smislu poznanstava, nego vezama u smislu informacija koje pokazuju jedna na drugu. Kao dijete je, kaže legenda, znao crtati zamišljene mreže veza između stvari u glavi, na način na koji drugi klinci crtaju dinosaure. Ne bavimo se ovdje time je li to bilo baš tako slikovito — bitno je da je smjer razmišljanja bio postavljen rano: informacija sama za sebe je polovica priče, druga polovica je kako se ta informacija spaja s deset drugih.

Konkretan dokaz da to nije bila samo naknadna legenda dolazi iz 1980., devet godina prije famoznog prijedloga. Berners-Lee je tada, kao konzultant u CERN-u — da, već je tu, prvi put, prije nego što ćemo pričati o drugom, sudbonosnom dolasku — napisao program za sebe. Zvao se Enquire. Nije bio enciklopedija, nije bio baza podataka u klasičnom smislu — nešto između bilježnice i paukove mreže. Svaka stranica u Enquireu mogla je pokazivati na drugu stranicu: klikneš pojam, odeš na povezani pojam, i tako dalje, unatrag i unaprijed, bez ikakve hijerarhije koja te tjera da sve trpaš u jednu ladicu.

Zvuči poznato? Trebalo bi. To je, bez pretjerivanja, osobni wiki — devet godina prije nego što je riječ »hipertekst« postala nešto što bi ti šef ozbiljno shvatio kao prijedlog, i dvadesetak godina prije nego što će netko drugi tu istu ideju nazvati Wikipedijom i pretvoriti je u referentnu točku cijelog interneta. Enquire nikad nije napustio CERN-ove hodnike, nikad nije postao proizvod, i gotovo je izbrisan iz postojanja kad je Berners-Lee jednom promijenio računalo, a disketu s njim više nije mogao pročitati. Ali ideja je ostala u njemu, sjedila je i čekala.

I to je prava poanta ovog malog rodoslovlja prije nego što stigneš do memoranduma koji je promijenio svijet: web nije bljesak genija koji se dogodio jednog ožujskog jutra 1989. Web je taj isti dječji instinkt za povezivanjem, uzgajan gotovo dva desetljeća, prošao kroz roditelje koji su programirali stroj širok kao sobu, kroz alat koji nitko nije tražio i koji je propao, i onda konačno stigao pred pravog čovjeka, u pravoj instituciji, u pravom trenutku institucionalnog kaosa. Taj kaos, uzgred, zaslužuje svoju rečenicu — i dobit će je, odmah sad.

CERN 1989. nije firma. Nije ni institut u onom smirenom smislu u kojem zamišljaš instituciju s pločicom na vratima i istim ljudima koji tu sjede trideset godina. CERN je nešto poput prometnog čvora: tisuće fizičara dolaze na pola godine, godinu, dvije — odrade svoj eksperiment na sudaraču, napišu bilješke onako kako njima ima smisla, i odu. Netko drugi preuzme njihov ured, njihovo računalo i, teoretski, njihov posao. U praksi preuzme prazninu.

Zamisli tvrtku u kojoj svaki odjel govori svojim jezikom, koristi svoj softver, i pola ljudi se mijenja svakih šest mjeseci. Sad zamisli da ta tvrtka gradi akcelerator čestica vrijedan milijarde. E, to je CERN.

Dokumentacija u CERN-u ne zastarijeva. Umire. Umire onog trena kad autor prođe kroz vrata s kutijom svojih stvari, jer znanje nije bilo na papiru — bilo je u njegovoj glavi. Ono što je ostavio na disku ili u bilježnici bio je samo podsjetnik njemu samom, pisan na način koji je imao smisla — njemu samom. Nitko drugi ga nije trebao razumjeti. Sve do dana kad netko drugi baš to mora razumjeti, a nema više kome postaviti pitanje.

Tim Berners-Lee je gledao isti problem i vidio nešto drugo. Ne nedostatak strukture — nedostatak veza. Nije problem što baze podataka nisu iste. Problem je što ni jedna baza podataka, koliko god bila savršena, ne može znati unaprijed sve načine na koje će netko jednog dana htjeti povezati jedan podatak s drugim. Fiksna shema je kavez. A CERN-u ne treba kavez, CERN-u treba paukova mreža — nešto što raste organski, bez ikoga u sredini koji odlučuje što se s čim smije spojiti.

To nije bila njegova ideja od nule, i on to nikad nije skrivao. Vannevar Bush je 1945. sanjao o Memexu, stroju koji bi povezivao dokumente asocijativno, kao što to radi mozak. Ted Nelson je šezdesetih kovao riječ „hipertekst” — tekst koji vodi do drugog teksta, umjesto da se čita samo od početka do kraja — i cijelo desetljeće gnjavio svijet svojim Xanaduom, projektom koji je bio toliko ambiciozan da se, uz dužno poštovanje, gradio i danas se ne isporučuje. Doug Engelbart je 1968. na onoj legendarnoj „majci svih demonstracija” pokazao miš, prozore i klikljive poveznice pred publikom koja je vjerojatno mislila da gleda mađioničarski trik.

Ideje su, ukratko, čekale u čekaonici dvadesetak godina. Nisu bile pogrešne — bile su samo prerane. Trebao im je čovjek s konkretnim, dosadnim, birokratskim problemom koji mu treba rješenje odmah, jučer, jer mu netog petka kolega odlazi iz CERN-a i nosi sa sobom znanje koje nigdje nije zapisano. Berners-Lee nije htio promijeniti svijet. Htio je da kolega iz Osake ne mora zvati kolegu u Ženevi da bi pronašao dokument koji, teoretski, već postoji negdje na tim serverima. Rješenje koje je smislio bilo je toliko jednostavno da je gotovo sramotno da ga nitko prije nije spojio na ovaj način — i baš zato je promijenilo sve.

Ako postoji nagrada za najmanje uzbudljiv naslov ikad zakucan uz nešto što će za pet godina promijeniti način na koji cijela vrsta razmišlja, čita, kupuje i svađa se — taj dokument je pobjednik, i to s prilično komotnom prednošću. Nema tu »Building the Future«, nema »The Network That Will Change Everything«. Ima administrativni ton čovjeka koji traži da mu se popravi evidencija dokumentacije. Što je, tehnički, točno ono što traži.

Skini sad taj sloj administrativne dosade i pogledaj što je stvarno unutra, jer unutra je — ozbiljno — cijeli web kakav danas poznaješ, samo napisan prije nego što je taj svijet postojao. Tri stvari. Samo tri. Zapamti ih, jer cijela ova enciklopedija industrije, cijeli ovaj kaos od trilijun dolara, sjedi na tri ideje koje bi stale na jednu stranicu.

Prva: hipertekst — riječ koja zvuči kompliciranije nego što jest. U suštini je to samo dokument koji sadrži poveznice na druge dokumente, tako da klikom skočiš s jednog teksta na drugi, umjesto da čitaš linearno od početka do kraja kao papirnatu knjigu. To Tim nije izmislio — Vannevar Bush je sanjao o memexu još 1945., Ted Nelson je skovao samu riječ šezdesetih, Douglas Engelbart je 1968. demonstrirao klikanje po povezanim dokumentima uživo pred publikom koja ga je gledala kao šamana (o tome više u dvadesetom poglavlju, ako te zanima gdje je ta ideja čekala dvadeset godina u ladici). Tim nije izmislio hipertekst. On je samo — i ovo je ta razlika koja mijenja svijet — rekao: dosta teorije, hajde da to stavimo na žicu koja već postoji.

Druga stvar: internet. Već postoji. TCP/IP — osnovni skup pravila po kojima se računala uopće dogovaraju kako razmjenjivati podatke, zamisli ga kao poštanski sustav s adresama i pravilima pakiranja koji internet koristi od početka osamdesetih — akademske mreže povezuju fakultete, CERN ima svoje kabele, sve to živi i disaše i prenosi pakete. Tim ne predlaže novu infrastrukturu. Ne traži novi kabel, novi protokol na fizičkoj razini, ništa što bi CERN-ov IT odjel morao kopati po podu da provuče. On kaže: postoji cijev, hajde da kroz nju pustimo nešto pametnije od transfera fajlova.

I treća, ta koja je stvarno njegova, ta zbog koje ovaj dokument uopće zaslužuje da mu posvetimo poglavlje: univerzalni identifikator. Svaki dokument, svaka stranica, svaki resurs na svijetu dobiva jednu jedinstvenu adresu, i ta adresa je sama dovoljna da ga pronađeš, bez obzira gdje fizički živi. Zvuči trivijalno dok to čitaš 2026. — pa dobro, adresa, i? Ali 1989. ovo je ludilo. To znači da dokument na računalu u Švicarskoj i dokument na računalu u Kaliforniji mogu biti povezani jednim klikom, bez da ijedan od ta dva sustava zna ništa o postojanju onog drugog osim te jedne niske znakova. Danas tu nisku zoveš URL — kratica za »Uniform Resource Locator«, odnosno »jedinstveni lokator resursa«, a u praksi je to ona adresa koju tipkaš u preglednik i ne razmišljaš o njoj — i koristiš ju bez razmišljanja pedeset puta na dan. Tim ju je 1989. tek trebao smisliti.

Hipertekst, plus internet, plus univerzalna adresa. To je cijeli prijedlog. Nema kvantnog šifriranja, nema revolucionarnog protokola koji bi zahtijevao novu generaciju hardvera, nema ničega što bi CERN-ov financijski odjel prepoznao kao rizik vrijedan spominjanja. Samo spajanje tri stvari koje su sve već postojale, na način na koji ih dotad nitko nije spojio.

Dokument je otišao na Sendallov stol. I evo tog trenutka koji zaslužuje vlastiti spomenik u nekom muzeju menadžmenta, negdje pored slike Xeroxovih rukovoditelja koji su gledali GUI i miš i rekli — ne, hvala, mi radimo fotokopirke (o toj katastrofi je bilo riječi u drugoj knjizi, i vjeruj mi, ovaj kontrast boli). Sendall je pročitao prijedlog, uzeo olovku, i na marginu napisao tri riječi koje su, gledano unatrag, najvažnija rečenica u povijesti korporativnog odlučivanja: „Vague, but exciting”.

Nejasno, ali uzbudljivo. Ne »odobreno«. Ne »sjajna ideja, krenimo sutra«. Ne poslovni plan, ne budžet, ne tim od dvadeset ljudi. Samo dopuštenje da se čovjek dalje bakće s tim u svoje vrijeme, uz svoj redovni posao, bez da mu se to zabranjuje. To je sva podrška koju je web ikad dobio od institucije koja ga je rodila. Nitko u CERN-u 1989. nije mislio da gleda budućnost civilizacije. Gledali su softverskog inženjera koji ima čudnu fiksaciju na povezivanje dokumenata i odlučili — dobro, nek se igra, ne košta nas puno, možda ispadne nešto korisno za internu dokumentaciju.

I upravo je to najvažniji detalj cijele ove priče o odlučivanju: blagonaklona neodlučnost. Ne genijalni menadžerski uvid, ne vizija budućnosti, nego čista, ravnodušna dopuštenost. Sendall nije rekao da ili ne. Rekao je nešto što u prijevodu znači „ajde, ne smeta mi”. Usporedi to s Xeroxom i onom istom vrstom kolebanja pred nečim čudnim i nejasnim — samo što je tamo ta neodlučnost ubila najveću priliku desetljeća, a ovdje je, čistom slučajnošću ravnodušnosti, pustila da nastane web.

Razlika između revolucije i propuštene revolucije, u oba slučaja, nije bila u genijalnosti onoga koji odlučuje. Bila je u tome hoće li taj čovjek reći „ne”, ili samo — „ne baš”.

Sendall je odobrio, da. Ali odobrenje uz riječi „vague, but exciting” („neodređeno, ali uzbudljivo”) u CERN-u 1989. ne znači da ti netko dodijeli tim, budžet i kat zgrade. Znači samo da te nitko ne spriječi da nastaviš raditi ono što si već radio — u pauzama, u nedjelju, kad nitko ne gleda. Prijedlog je otišao u ladicu. Ne u onu zaboravljenu ladicu, nego u onu vrstu ladice u koju stvari padnu i čekaju da se netko dovoljno uporan vrati, otvori vrata i kaže: dobro, idemo dalje, unatoč svima.

Tim Berners-Lee nije čekao da mu netko kaže da može. To je bitna crta ovog čovjeka i vraćat ćemo se na nju do kraja poglavlja: on ne traži dozvolu, traži suradnika. Pronašao ga je u kancelariji preko puta — Robert Cailliau, Belgijanac, inženjer koji je već imao svoju verziju iste ideje i koji je, na svu sreću za povijest, imao ono što je TBL-u nedostajalo: politički instinkt. Znao je kako se piše prijedlog da ga menadžment stvarno pročita, a ne samo pusti da klizi po marginama.

Zajedno su, kroz 1990., prepravili originalni dokument. Ne zato što je ideja bila loša — ideja je bila, kako je Sendall rekao, uzbudljiva. Prepravili su ga zato što prva verzija nije imala ono što svaki prijedlog treba da preživi u velikoj instituciji: konkretan plan, konkretnu cijenu, konkretan dobitak za CERN, a ne samo za znanost uopće. Drugi krug bio je manje poetičan, više inženjerski — manje „ovo bi mogao biti novi način razmišljanja o informacijama”, više „ovo će vam riješiti problem s dokumentacijom, i to za otprilike cijenu jednog dobrog računala”.

I tu dolazimo do dijela priče koji, kad ga čuješ prvi put, zvuči kao urbana legenda, a nije: računalo koje im je trebalo da bi eksperiment krenuo bilo je NeXT.

Sjeti se tog stroja — spominjali smo ga ranije u ovoj knjizi, u poglavlju o Steveu Jobsu i njegovom izgonu iz vlastite firme. NeXT je bio Jobsov egzilski projekt, crna kockasta mašina koju je smislio čovjek koji nije imao Apple, ali je imao dovoljno novca i dovoljno ega da izgradi savršeno prekomplicirano, savršeno elegantno računalo na koje je pola tržišta gledalo kao na znanstveni kuriozitet. NeXT se prodavao loše — fakultetima, laboratorijima, ljudima koji su imali novca za igračke. CERN je, u svojoj birokratskoj mudrosti — ili čistoj slučajnosti — imao par tih strojeva.

NeXT je imao nešto što je taj projekt trebalo desetljeće da prizna kao vrijednost: NeXTSTEP, operativni sustav pun alata za brzo sklapanje softvera, objektno orijentiran do srži — što u prijevodu znači da se program slaže od gotovih „paketića” kôda koji se mogu ponovno koristiti i kombinirati, umjesto da se svaka funkcija piše iznova od nule, kao od kockica Lego za programere. Sustav je bio dizajniran tako da jedan čovjek može u par mjeseci napraviti stvari za koje bi drugdje trebao tim od desetero. Berners-Lee to nije tražio zbog filozofije. Tražio je zbog brzine. Trebao je prototip, ne teoriju, i NeXT mu je dao alat da prototip napravi sam, bez čekanja na odobrenja, na budžete, na sastanke.

Do kraja 1990. na tom crnom kubusu postojalo je nešto što se u javnosti još nije zvalo World Wide Web, ali je već imalo sva tri stupa koja će ga definirati: adresu (URL), jezik (HTML) i protokol (HTTP). Ta godina tišine nije bila godina ništa — bila je godina u kojoj se ideja, dok je svijet gledao negdje drugdje, dok se rušio Berlinski zid, dok se raspadao Istočni blok, dok su naslovnice pisale o svemu osim o ovome, polako, u jednoj sobi, na jednom stroju koji je trebao biti komercijalni promašaj, pretvarala u kod.

Sad, zamisli da si upravo izumio nešto što će za trideset godina vrijediti više od svih naftnih polja na planetu zajedno. Nešto na čemu će se sagraditi Amazon, Google, Facebook, cijela industrija reklama koja te prati od jedne stranice do druge kao vjerni, malo jeziv pas. Što bi ti napravio? Patentirao. Naplaćivao licenciju za svaki server koji pokrene HTTP. Umro bogatiji od faraona. Tim Berners-Lee je napravio suprotno — i to nije bila jednokratna odluka iz priručnika za odnose s javnošću, to je bila crta koja je prošla kroz cijeli njegov život, od prve linije koda nadalje.

Sjeti se čega je sve ovo krenulo: institucionalne amnezije u CERN-u, znanstvenika koji odlaze i ostave dokumentaciju koju nitko drugi ne razumije ili ne može pronaći. Berners-Lee nije sanjao o imperiju. Sanjao je o tome da se prestane gubiti vrijeme na traženje nečega što je netko drugi već zapisao prije tri godine, u sustavu koji više nitko ne zna otvoriti. To ti je cijela ambicija. Riješiti bibliotekarski problem. Ne osvojiti svijet — samo srediti ormar.

Kad je 1993. CERN konačno morao odlučiti što će s web tehnologijom — patentirati, naplaćivati, zadržati kontrolu, ili pustiti u javnu domenu bez ikakvih tantijema — Berners-Lee je gurao upravo to drugo. I gurao je uporno, jer je znao nešto što menadžeri nisu odmah vidjeli: mreža vrijedi samo ako je svatko može koristiti bez pitanja za dozvolu. Zaključana tehnologija ostaje CERN-ov interni alat. Otvorena tehnologija postaje infrastruktura civilizacije. CERN je pristao. Odrekao se prava koja su u alternativnoj vremenskoj liniji mogla vrijediti trilijune — a Berners-Lee nije stao na tome: godinu dana poslije osnovao je W3C, konzorcij čiji je jedini posao brinuti da web zauvijek ostane otvoren i besplatan za svakoga, bez sitnih slova i bez računa na kraju mjeseca.

Nije Berners-Lee bio svetac bez mrlje — bio je i inženjer koji je znao da zatvoren sustav umire brže od otvorenog, da mreža raste jedino ako je svatko može kopirati, mijenjati, graditi na njoj bez odvjetnika u pozadini. Bio je to i pragmatičan potez. Ali kad odvagneš pragmatizam i altruizam u čovjeku koji je mogao potpisati ugovor i povući se u vilu na jezeru, a umjesto toga je osnovao W3C i ostatak karijere proveo brinući da mreža ostane besplatna, otvorena i ničija — vaga prevagne na onu drugu stranu.

Dokument s najgorim naslovom u povijesti revolucija je predan. Šef je na njega škrabao samo dvije riječi — »vague, but exciting« (nejasno, ali uzbudljivo) — i pustio čovjeka da radi. Prošla je godina tišine, kupljeno je računalo NeXT, ideja je prepravljena, isprobana, puštena u svijet bez cijene na etiketi. Sve što je ostalo je da netko sjedne i to zapravo napiše — prve linije koda koje će postati stranica, poslužitelj i preglednik u jednom. To se nije dogodilo u ovom poglavlju.

To se događa na prvoj stranici sljedeće knjige.