Amiga protiv Atari ST

Srpanj 1985. Na Wembleyju i u Philadelphiji svira Live Aid, Freddie Mercury drži milijardu i pol ljudi u šaci, a diljem svijeta frizure rade stvari koje bi danas tražile dozvolu — mulleti sprijeda uredni, straga kaos, kao da je pola glave otišlo na razgovor za posao a pola na koncert. Neonsko ružičasto i tirkizno prodiru u sve, od navlaka za tipkovnice do naslovnica časopisa. Osmobitna računala, ona s prošlih poglavlja, još stoje na kućnim stolovima i još griju procesore — ali negdje u pozadini već se čuje zujanje nečeg novog. Šesnaest bita kuca na vrata, i to ne pristojno.

Ono što se vidi na sceni jesu dvije kutije. Ono što se ne vidi, a što je zapravo cijela drama, jest tko je koga izdao da bi te kutije uopće postojale. Jer ovo nije priča o dvije firme koje su se slučajno našle na istom tržištu — ovo je priča o razvodu, i to onom najgorem, gdje oboje odu, a onda se, iz čiste zlobe, useljaju u kuću preko puta jedno drugome.

U isto vrijeme, u jednoj garaži u Kaliforniji postoji startup zvan Amiga Corporation — pun bivših Atarijevaca, ljudi koji su radili na Atarijevim čipovima i sad grade nešto novo, nešto u što će Atari htjeti uložiti. I htio je. Pregovori o ulaganju u Amigu i njen custom čip bili su gotovo dogovoreni. A onda se, u posljednji trenutak, Amiga predomislila i pobjegla — ravno u ruke Commodorea. Onog istog Commodorea kojeg je nedavno napustio Jack Tramiel, čovjek koji ga je osnovao i vodio tridesetak godina, a zatim otišao i kupio — pogodi što — baš Atari.

Zamisli tu scenu: Jack Tramiel napusti Commodore, kupi Atari da bi se natjecao baš s Commodoreom kojeg je napustio. Amiga, firma puna bivših Atarijevaca, htjela je otići upravo Atariju — ali je u zadnji čas otišla ravno Commodoreu. Sudske tužbe lete prije nego što je bilo koji stroj lansiran. Nitko u ovoj priči ne ratuje protiv stranca — svi ratuju protiv verzije sebe iz prošle godine.

A publika? Publika će ovo odigrati kao svetu stvar. Nigdje, ni prije ni poslije, plemenska pripadnost jednoj kutiji od plastike nije bila toliko duboko lična. Reći nekome da mu je stroj sranje značilo je ozbiljno narušiti prijateljstvo, na školskom dvorištu ili u informatičkom kutku susjedstva. Dvije firme, rođene iz istog razvoda, sad su svojim korisnicima podijelile plemenske zastave — i te zastave, kako ćemo vidjeti, izdržat će duže od samih firmi koje su ih podigle.

Zamisli boksački meč u kojem se dva borca mrze, ali ne zato što su različiti, nego zato što su nekad bili isti tim. Trenirali u istoj teretani, jeli isti obrok, spavali na istim krevetima na kat. Pa se jedan odselio, drugi je to shvatio kao izdaju, i sad se tuku pod reflektorima dok cijela dvorana urla. To je Amiga protiv Atari ST-a.

Glavni lik ove drame zove se Jack Tramiel. Tramiel nije čovjek koji odlazi tiho. Tramiel odlazi i onda se okrene i zapali kuću iza sebe, samo da bi bio siguran da se nitko ne useli. Nekoliko mjeseci kasnije kupuje Atari — tvrtku u agoniji, ostavljenu od Warner Communicationsa kao vreća s rupom koju više nitko ne želi krpati. Kupuje je jeftino, kupuje je brzo, i kupuje je s jednim ciljem upisanim negdje između redaka ugovora: da se osveti tvrtki koju je upravo napustio.

Trebao im je novac, a taj novac u ovoj priči dolazi — pripremi se za obrat koji zvuči kao scenarij za popodnevnu sapunicu — upravo od Atarija. Atari je uložio pola milijuna dolara u Amigu, s pravom prvokupa na njihov „custom” čip kad bude spreman (to je čip dizajniran posebno za taj stroj, ne kupljen s polica kao neki obični dio — nešto poput toga da ti netko šije odijelo po mjeri umjesto da ga kupiš u dućanu). Rukovanje, osmijeh, papirologija. Sve normalno — dok Tramiel nije preuzeo Atari i shvatio da bi tako mogao dobiti tehnologiju za koju su, po njegovom mišljenju, njegovi bivši zaposlenici bili preplaćeni.

Tramiel je, sasvim razumljivo za čovjeka koji ne poznaje pojam „pusti prošlost”, poludio. Atari je tužio Amigu za kršenje ugovora prije nego što je Amiga 1000 — prvi model tog računala koji je trebao izaći na tržište — uopće stigao u trgovine. Ne poslije lansiranja, ne kad se pokazalo da proizvod prodaje loše, nego prije nego što je proizvod uopće postojao na policama. Parnice su se vukle godinama, u pozadini svakog priopćenja za javnost, svake reklame, svake demonstracije na sajmu. Publika je gledala blistave boje na ekranu; odvjetnici su u drugoj sobi računali štetu u milijunima.

I baš tu je poanta ove predigre, prije nego što uđemo u tehničke detalje: ovaj rat nikad nije bio o tranzistorima. Bio je o egu dvojice — ili više — ljudi koji su se osjećali izdano, i o firmama koje su tu emociju pretvorile u marketinški plan. Amiga je htjela dokazati da je bolja od tvrtke koja ju je odbila financirati po njezinim uvjetima. Atari je, pod Tramielom, htio dokazati da može napraviti bolji stroj bez ičije pomoći — uključujući pomoć ljudi koji su mu upravo pobjegli. Kad dvije strane uđu u utakmicu s tim gorivom u rezervoaru, ne igraš više za tržište. Igraš da onom drugom dokažeš da je pogriješio što te je ostavio — ili što te je uzeo.

Publika koja je 1985. čekala nove strojeve, dok je s radija još odjekivao Live Aid, nije imala pojma o svemu ovome. Vidjeli su dva sjajna 16-bitna čuda, spremna izbaciti osmobitne dinosaure iz dnevnih boravaka. Nisu vidjeli sudske spise, ni Tramielov bijes, ni Amigine inženjere koji su noću po hotelima potpisivali ugovore koji su im možda spasili firmu, a možda je osudili na desetljeće borbe. Gong je upravo udario. Runde slijede.

Prva runda, dakle. I umjesto da izađe na binu s pesnicama, Amiga izlazi s orkestrom. Jer to u biti i jest — Commodore 1985. ne pravi računalo, pravi multimedijalni studio koji se slučajno uklapa u kutiju veličine kruha. I odmah moraš znati jednu stvar da bi shvatio zašto je ta kutija bila toliko ispred svog vremena: Amiga nije radila stvari brzo zato što je procesor bio brz. Radila ih je brzo zato što je imala pomoć. Puno pomoći.

Unutra sjede tri posebna čipa i, ono što je najbolje, netko im je dao imena kao da su članovi bendova, a ne dijelovi silicija. Agnus se brine za memoriju i pomiče grafiku po ekranu, dok glavni procesor, Motorola 68000, radi nešto pametnije — na primjer, ništa, jer ne mora. Denise slika sliku birajući iz palete od 4096 boja, ali na ekranu odjednom prikazuje tek 32 od njih — u trenutku kad je konkurencija sretna ako izvuče šesnaest. Paula svira zvuk, i to u stereu, s digitalnim uzorcima zvuka, dok većina kućnih računala tog vremena pišti kao da netko davi žabu kroz slamku. Tri specijalista, svaki radi jednu stvar savršeno, a glavni procesor samo dijeli zadatke i pije kavu. To je bila filozofija — ne jedan snažan mozak, nego mali tim genijalaca koji ne smetaju jedni drugima.

I onda ide multitasking. Zvuči kao dosadna riječ dok je ne staviš u kontekst: 1985., na kućnom računalu, možeš imati više programa upaljenih istovremeno, i to stvarno istovremeno, a ne varka gdje jedan čeka da drugi završi svoje. AmigaOS je to radio preemptivno, izraz koji zvuči kao dijagnoza, a znači samo — operativni sustav odlučuje tko dobiva procesorsko vrijeme, ne sam program. Danas ti to zvuči kao standardna oprema na svakom telefonu u tvom džepu. Tad je to bila znanstvena fantastika koja radi na stroju koji je stajao manje od auta.

E sad, kad već gradiš katedralu, moraš je i pokazati svijetu, i tu na scenu stupa Boing Ball. Riječ je o demou koji je Commodore vukao po sajmovima kao cirkusku atrakciju — crvena i bijela kuglica u šahovskom uzorku odbija se po ekranu, baca sjenu, i to sve u stvarnom vremenu, bez trikova i bez laganja. Ljudima u publici to nije bilo „samo” demo grafike, to je bio dokaz da postoji dimenzija koju ostala kućna računala jednostavno ne mogu doseći. Kuglica se odbija, publika ostaje bez teksta, a negdje u pozadini stoji Jay Miner — čovjek koji je dizajnirao te čipove i koji je toliko volio svoju psicu Mitchy da joj je ime urezao u shemu čipa kao skriveni potpis — i samo se smiješi, jer znao je da drži u rukama nešto što svijet još nije spreman posložiti u glavi.

I to je, u biti, cijela tragedija prve runde. Amiga nije izgubila jer je bila loša — izgubila je jer je bila toliko dobra da ju je bilo preskupo napraviti dovoljno jeftinom da si je svi mogu priuštiti. Barokna katedrala impresionira, ali ljudi žive u kućama. Custom čipovi koji misle za sebe zvuče genijalno u prospektu, a onda netko u nabavi zbroji koliko koštaju kad ih dizajniraš posebno, u malim serijama, umjesto da uzmeš jeftine standardne komponente kao svi ostali. Ta računica je progonila Amigu cijelu njezinu karijeru — svaka nova generacija bila je tehničko čudo i financijski teret istovremeno.

Ono što ostaje, godinama poslije, jest da je Amiga stroj o kojem programeri i danas govore onim posebnim glasom kojim se priča o preminulom geniju iz obitelji — „da je samo imao malo više vremena, malo više love, sve bi bilo drukčije”. Multitasking koji je pretekao Windows za godine, boje koje su pretekle konkurenciju za generacije, zvuk koji su glazbenici sempleirali desetljećima poslije. Sve je tu, sve spremno, samo — preskupo za svijet koji je tek trebao naučiti da mu tako nešto treba. I dok Amiga uvjerava svijet da vrijedi platiti za katedralu, na drugoj strani ringa stoji tip koji ne prodaje katedrale. On prodaje čekiće.

Dok su inženjeri Amige crtali barokne freske od silicija, u drugom je kutu ringa stajao čovjek koji freske nije volio. Tramielova filozofija se mogla sažeti u tri riječi: brzo, jeftino, dovoljno dobro. Ne najbolje. Dovoljno dobro. Za Tramiela je „dovoljno dobro po pola cijene” uvijek bilo bolje od „savršeno, ali skupo” — i cijela je njegova karijera dokaz da ta računica u pravilu pobjeđuje.

Atari ST je nastao po toj recepturi, i to brzinom koja danas zvuči kao urbana legenda: inženjeri su ga sastavili u nekoliko mjeseci, koristeći Motorolin 68000 procesor — isti onaj koji kuca u srcu Amige, samo utrpan u jeftinije kućište, s manje šminke oko njega. Nema custom čipova s imenima. Nema Agnusa, Paule i Denise koji šapuću jedno drugom preko sabirnice, kao u Amigi. Ima čip, ima RAM, ima kućište, ima cijenu koja je kupca tjerala da kaže »ajme, ovo je jeftinije od Amige, a i dalje ima boje i zvuk«. Tramiel nije htio graditi katedralu. Htio je graditi dućan koji prodaje jeftine katedrale, i u tome je — moraš mu priznati — bio genijalan.

Ali promijenilo je. Glazbenici su tih godina kupovali sintisajzere koji su imali MIDI, i trebalo im je računalo koje taj signal može primiti, snimiti, urediti i poslati dalje, a da pri tom ne moraju kupovati posebnu, skupu karticu koju bi naknadno gurali u kućište. Amiga je imala bolju grafiku, bolji zvučni čip, bolji multitasking. Amiga nije imala MIDI iz kutije. Ta jedna, gotovo nemarna odluka gurnula je Atari ST ravno u snimateljske studije Europe i Amerike, i tamo je — čuj ovo — ostao desetljećima. Ne kao muzej. Kao radni alat. Fatboy Slim je na njemu pravio hitove kad je Amiga već davno bila fusnota u nekoj drugoj priči.

Ono što je ST-u nedostajalo u sofisticiranosti, nadoknađivao je u pouzdanosti i cijeni — i, iskreno, u praktičnosti. Nije ti trebao doktorat iz čipologije da bi ga razumio. Upališ, radi, jeftin je, i u Europi je zbog toga postao ozbiljan konkurent, posebno tamo gdje su ljudi tražili radnu alatku, a ne izložbeni komad. Amiga je bila stroj kojem se čudiš. Atari ST je bio stroj koji koristiš i zaboraviš da ga koristiš — što je, paradoksalno, najviši kompliment koji tehnologija može dobiti.

Runda je, dakle, izjednačena po bodovima, ali ne po logici. Amiga je osvajala srca dizajnerima i igračima. Atari ST je osvajao novčanike svima ostalima i, usput, slučajno, osvojio jednu industriju za koju nitko u Commodoreu nije ni znao da se bori. To je Tramielova poanta u praksi: nije važno tko sanja najljepše. Važno je tko dođe do police po pristupačnoj cijeni i tko slučajno stavi pravi konektor na pravo mjesto.

Treća runda, i ovo je ta gdje se sudac napije prije nego stigne izbrojati poene. Cijene su prve na redu, i tu su oba tabora tvrdoglava kao mazge vezane za isti kolac. Commodore lansira Amigu 1000 po cijeni koja je, uljudno rečeno, ambiciozna. Atari, čim to skuži, izbaci ST tjedan-dva ranije, za pola love i s ugrađenom disketnicom koju Amiga naplaćuje kao opciju. Tramiel je to radio cijeli život: pogledao konkurenta, oduzeo petsto dolara od cijene i čekao da mu drugi objasne zašto je to bila greška. Nije bila. ST se u trenu profilirao kao stroj za onoga tko želi 16-bitnu snagu, a nema tatu s kreditnom karticom, dok je Amiga godinama nosila etiketu skupe igračke — što je nepravedno, jer je bila i katedrala, ali katedrale se ne grade jeftino, to je poanta katedrala.

Igre su druga runda i tu, iskreno, Amiga pobjeđuje po bodovima bez puno rasprave. Ono što su Agnus i Denise radili s paletom boja i spriteovima — sitnim grafičkim sličicama, recimo liku, mecima ili neprijatelju, koje čip sam pomiče po ekranu bez da procesor mora iznova crtati cijelu sliku — pretvorilo se u generaciju platformera i pucačina koje su na ST-u djelovale kao da gledaš istu igru kroz zamagljeni prozor: boje rjeđe, zvuk siromašniji, animacija krući. Ali gdje je Amiga stvarno zabila nešto što ST nikad nije mogao ni sanjati, jest video produkcija: NewTek-ov Video Toaster, kartica koja se utakne u Amigu 2000 i pretvori kućno računalo u televizijski studio, koristile su lokalne kabelske postaje širom Amerike, koristila ga je i serija Babylon 5 za svoje specijalne efekte. Zamisli to — serija koju gledaš na kabelskoj televiziji (ili, kod nas, na piratskoj VHS kopiji) montirana na stroju koji je istovremeno bio onaj omraženi „skupi kompjuter za igrice” u susjedovoj sobi. Amiga nije samo igrala — ona je snimala TV.

ST je, s druge strane, osvojio bojno polje na koje Amiga nikad nije ozbiljno ušla: glazbu i poslovni softver po Europi. Imao je, naime, ugrađen MIDI port, i to je bilo dovoljno da glazbenik svira na tipkovnici a ST to snimi i uredi kao notni zapis. O tome i o glazbenim studijima pričat ćemo odvojeno, ali dovoljno je reći da je ST u tom svijetu bio jednoglasno prihvaćen standard, dok se Amiga tamo nije ni pojavila na radaru. Dodaj tome uredske pakete i CAD alate koji su u Njemačkoj i Švicarskoj bili razlog da male firme kupuju ST u gomilama — i dobiješ sliku dva stroja koja su, umjesto da se sudare, uglavnom promašila jedan drugog i pogodila različite publike. Rat na papiru, mirovni sporazum u praksi.

Dakle, kako brojimo rundu? Amiga vodi u igrama i video produkciji, ST vodi u glazbi i poslovnom softveru u Europi, cijene idu Atariju, a demoscena — ona subkultura programera i digitalnih umjetnika koji su natjecateljski istiskivali iz strojeva zvučne i vizualne efekte za koje ih proizvođač nikad nije platio, samo da dokažu tko izvuče više iz istog čipa — ide obojici, jednako i bez milosti, kao zajednička djeca dva roditelja koji se mrze ali su nekako uspjeli odgojiti nešto lijepo. Bodovna razlika na kraju treće runde: nerazriješeno. Što je, ako smo iskreni, upravo ono što obožavatelji obje strane i danas na forumima odbijaju priznati.

I dok se Amiga i ST tuku po demoscenskim partyjima, po stranicama časopisa, po pubovima gdje se raspravlja jesu li Denise i Paula bolje od jeftinog MIDI porta — negdje u kutu, u sivom plastičnom kućištu koje nitko ne fotografira za naslovnicu, tiho se događa nešto puno dosadnije. PC klon. Onaj isti iz Dijela I ove knjige, onaj kojeg su i Commodore i Atari gledali s prezirom kao na spor, nezgrapan, poslovni uređaj za ljude u odijelima. Dok se plemena kolju za čast svojih čipova, klonovi jeftine. VGA kartica postane standard, ne luksuz — to je, prostim rječnikom, komadić hardvera koji se naknadno utakne u PC i njemu podari boju i grafiku koju je Amiga imala ugrađenu u tvornici od prvog dana. Sound Blaster se pojavi 1989. i radi istu stvar za zvuk — jeftina kartica koja se docguradi u obični, dosadni PC i naknadno mu podari nešto što je nalikovalo na glazbu — i iako ga prvih par godina svi kritiziraju da je »samo ružna imitacija Amigina zvuka«, on ima jednu prednost koju ni Agnus ni Paula ni najbolji custom čip svijeta nemaju: iza njega stoje tisuće firmi koje ga sve mogu graditi, umjesto jedne firme koja mora sama financirati vlastitu čaroliju.

To je poanta ovog dvoboja, i vjerojatno svakog dvoboja u ovoj knjizi koji uključi riječ »standard«: strast ne pobjeđuje distribuciju. Amiga ima bolji hardver 1985. nego PC 1990. To je činjenica, ne nostalgija — Boing Ball demo je, kad ga danas pokažeš nekome, dokaz da je stroj bio genijalan. Ali genijalnost jednog čipseta iz jedne firme ne može se natjecati s desecima proizvođača koji se međusobno podrezuju za cijenu tvornice u Tajvanu. Kad je jeftinije sastaviti PC klon nego popraviti Amigu, priča je gotova, koliko god ti Paula lijepo svirala uzorke.

Do 1993. cijela rasprava Amiga-ST postaje akademska. Commodore je u agoniji koja će potrajati još godinu-dvije prije nego umre javno i sramotno (poglavlje o tome zaslužuje svoju obdukciju, i dobit će je). Atari ST polako izlazi iz proizvodnje, Tramiel gubi interes za računala i seli fokus na igraće konzole koje neće uspjeti ni približno. Nijedan od njih više ne prodaje dovoljno da bude relevantan izvan kruga vjernih. VGA i Sound Blaster, ta dosadna dvojka, postali su de facto standard na kojem će se igrati Doom, Wolfenstein i sve što dolazi poslije. Rat se nije završio pobjedom jednog plemena. Završio je time što su oba plemena postala fusnota u priči o trećem igraču koji se nije ni trudio doći na bojno polje.