Osmobitna Jugoslavija: Galaksija, Orao i šverc Spectruma

Godina je 1984., i ne, nije to ona godina iz knjige — mi smo je već proživjeli, preživjeli, i uglavnom se nismo ni sjetili da bi trebala biti strašna. Jugoslavija je zemlja koja se službeno zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a nezvanično zemlja u kojoj „stojadin” parkiran pred zgradom — mali, ružičastoplavi Zastava 101, omiljeni auto cijele generacije — znači da si stigao, da imaš svoje mjesto pod suncem i pod balkonom. Tito je mrtav već četiri godine, ali njegova slika još visi u svakoj učionici i svakom uredu, kao da nitko nije siguran treba li ju skinuti ili samo pričekati da se sama otpetlja sa zida od starosti.

Zemlja je nesvrstana, što znači da nije ni s Amerikancima ni s Rusima, a to je politički zgodno i moralno visoko — samo što ima jednu manju posljedicu koju nitko na predsjedništvu nije stavio u prvi plan: nemaš ozbiljne veze ni s jednim tržištem koje proizvodi ono što će za deset godina pokretati svijet. Samoupravljanje je, na papiru, sjajna ideja — radnici sami odlučuju, radnički savjeti, delegatski sustav, sve fer i pravedno — samo što se u praksi pokazalo da radnički savjet teško može izglasati uvoz mikroprocesora (onog malog čipa koji je „mozak” svakog računala) kad zemlja kronično nema deviza, a devize su, u prijevodu za mlađe, bile jedino s čime se ikakva ozbiljna elektronika sa zapada mogla i kupiti.

A opet — i ovo je bitno, jer inače cijela slika izgleda kao sivi film o oskudici, a nije bilo tako — standard je još držao. Ljeto se i dalje ide na more, makar to more bude i dvjesto kilometara dalje nego što bi trebalo, jer ga svi jurišaju u istom tjednu. Sanremo, talijanski festival pjesme koji se svake godine prenosi uživo, pola Jugoslavije gleda na televiziji kao da je to Eurovizija i Olimpijada u jednom — jer, iskreno, i jest bila najvažnija stvar tog tjedna. Kupuje se, štedi se, gunđa se na inflaciju koja polako, a onda sve brže, počinje jesti plaću — ali djeca se i dalje šalju na more, kupuje se sladoled, i nitko još ne sluti da će za nekoliko godina cijena kruha rasti brže nego što uspiješ pojesti prethodni komad.

I baš u tom prostoru — dovoljno normalnom da se ne osjeća apokaliptično, dovoljno stegnutom da svaka devizna marka boli — klinci u ovoj zemlji počinju čitati strane časopise o računalima. Ne kupljene, nego posuđene, prepisane, prekopirane, donesene od tetke koja je bila na putu ili od oca koji je radio u Njemačkoj kao gastarbajter i vratio se s jednim primjerkom časopisa u koferu, kao da je donio zlatnu ploču s nebesa. Na stranicama tih časopisa fotografije Sinclaira, Commodorea, Atarija — strojeva u bojama koje ovdje ne postoje, u ambalaži koja miriše na drugi svijet. Za klinca u Beogradu, Ljubljani ili Osijeku to nije katalog proizvoda. To je razglednica s planeta na koji se ne može letjeti, jer nema goriva, jer nema deviza, jer je granica tu i granica je stvarna.

I onda, u siječnju te 1984., u jednom domaćem časopisu koji se zove „Galaksija” — ne, nije po filmu, nije po ničemu posebnom, samo zgodno i veliko ime za nešto novo — izlazi specijal koji će, iako to tada nitko ne shvaća, promijeniti to u što će ova generacija odrasti. Jer poruka tog specijala nije „gledajte što drugi imaju”. Poruka je jednostavnija i opasnija: ako ne možeš kupiti, sagradi sam. Evo sheme. Evo popisa dijelova koje možeš nabaviti na domaćoj pijaci elektronike. Lemilica, malo strpljenja, i tvoje računalo neće stajati koliko prosječna mjesečna plaća triput presavijena — stajat će koliko litra rakije i par dana muke.

Nitko u tom trenutku nije mislio da pokreće nešto veliko. Bio je to samo članak — jedna shema, jedan popis dijelova, jedno obećanje da granica koju je povukla carina ne mora biti i granica koju povlači mašta. Ali domine u ovoj priči padaju brzo, i padaju daleko — od jednog lemila do cijele generacije koja će, deset godina kasnije, pisati kod po cijelom svijetu jer je jednom, davno, u zemlji koja više ne postoji, morala sama sastaviti svoje prvo računalo.

Sitnica je, kao i uvijek u ovim pričama, bila smiješno malena. Nije to bio partijski dekret, nije bio petogodišnji plan, nije bio ni neki genijalni institut s budžetom i pečatom. Bio je to čovjek po imenu Voja Antonić, po struci elektroinženjer, po nuždi domišljan, koji je 1983. sjeo i zaključio nešto što je u tom trenutku zvučalo skoro pa uvredljivo jednostavno: računalo se može sagraditi bez ičega što Jugoslavija nema.

A Jugoslavija, da budemo precizni, nije imala baš ništa od onoga što je za to trebalo. Nije imala devize da uveze Commodore ili Sinclair — pomisliš da je stotinjak maraka mala para, dok to ne pretvoriš u prosječnu plaću i shvatiš da je to iznos za koji je čovjek radio mjesec i pol. Nije imala tvornicu koja bi štancala takozvane custom čipove, one specijalizirane silicijske mozgove koje su zapadne firme radile u vlastitim pogonima. I, realno, nije imala ni pravo to uvesti — carina je na računala gledala kao na luksuznu robu, otprilike u istoj kategoriji kao skije ili boca viskija, samo skuplju i s više žica.

Rezultat se zvao Galaksija — isto ime kao časopis u kojem je sve objavljeno, i to nije slučajnost, to je cijela poanta. Jer Antonić svoju shemu nije patentirao, nije je čuvao, nije otišao u fabriku po ugovor. Otišao je u redakciju popularnog znanstvenog magazina „Galaksija” i predložio specijal: „Računari u vašoj kući”, izašao u siječnju 1984. — i u njemu, crno na bijelom, kompletna shema računala. Raspored žica, popis dijelova, upute za lemljenje. Sve. Besplatno. Kupiš časopis za sitniš, odeš u trgovinu elektroničke opreme po otpornike i kondenzatore — sitne, jeftine komponentice koje ne rade ništa spektakularno, samo reguliraju struju i napon, ali bez njih ne postoji nijedan električni sklop na svijetu, a inače ih kupuju radioamateri za popravak tranzistora — i za par tisuća dinara imaš računalo na kuhinjskom stolu.

Zvuči ti to kao ludilo? Danas bi se to zvalo open hardware, imalo bi svoj GitHub repozitorij, konferenciju i keynote na kojem netko u flanelskoj košulji zajednici objašnjava zašto je otvorenost budućnost. Godine 1984. u Jugoslaviji to se zvalo — nemamo drugog izbora, pa da bar svi imamo isti nemamo-izbora. I upravo je ta prisila, a ne neka ideologija demokratizacije tehnologije, napravila prvi ozbiljni slom brane: računalo je prestalo biti stvar koju uvoze bogati i postalo stvar koju sastavljaš sam, s ćaletom, na stolu, dok mama vrišti da će izgorjeti stan.

Koliko je to zapravo bilo? Brojke koje kruže su, kao i sve brojke iz te ere, pola dokumentirane, pola prepričavane uz pivu, ali ono što se relativno pouzdano tvrdi jest da je naklada tog specijalnog broja »Galaksije« prodana u desetinama tisuća primjeraka, a procjenjuje se da je nekoliko tisuća ljudi doista sastavilo funkcionalno računalo po toj shemi. Ne kupilo. Sastavilo. Sa žicom, kalajem za lemljenje i strpljenjem, i bez ikakve garancije da će nakon svega raditi bilo što pametnije od žmigavca na semaforu.

To je fenomen koji nema baš puno usporedbi u svjetskoj povijesti računala — samizdat hardver. Znaš za samizdat u književnom smislu: kucane kopije zabranjenih knjiga koje kolaju iz ruke u ruku po istočnom bloku. E, ovo je isto to, samo umjesto zabranjene proze kolaju sheme za mikroprocesorske sklopove, umnožene fotokopiranjem u susjedstvu, posuđivane od kolege s posla čiji je brat inženjer. Nitko to nije zabranio — jednostavno nije bilo drugog puta do računala nego kroz taj jedan, uski, improvizirani prolaz koji je jedan čovjek probio kroz papir i tintu jednog mjesečnika.

I tu, u tom trenutku, kad je shema izašla na kioske po cijeni novina, počinje sve ostalo. Jer čim jedan čovjek dokaže da se računalo može sagraditi od otpornika, kondenzatora i procesora koje prodaju u dućanu elektroničke opreme na uglu, netko drugi, s pečatom i budžetom, mora se zapitati — pa dobro, ako to može klinac s lemilicom, zašto to ne bismo mogli i mi, ozbiljno, u fabrici, s planom proizvodnje? I tu država ulazi u priču. Ali to je već sljedeći korak domina koji je Antonić, sasvim nesvjesno, samo lagano gurnuo prstom.

Kad je članak u Galaksiji pustio duha iz boce, država je imala dvije mogućnosti. Prva: pustiti da se milijun klinaca po podrumima loti šarafcigerom i EPROM-ovima — čipovima za trajno spremanje programa koje se ručno „peklo” posebnim uređajem, standardnim alatom svakog hobista-elektroničara tog doba. Druga: uzeti ideju, staviti pečat, i uvesti je u učionicu kao službeni predmet. Jugoslavija, dosljedna sebi, odabrala je treću opciju — malo od svega, uz papire koji to prate.

Tako je nastao Orao. Projektirali su ga u Sarajevu, na Elektrotehničkom fakultetu, a proizvodila ga je tvrtka PEL Varaždin — dakle sasvim domaći lanac, od dizajna do lima. Nije to bio ni Sinclair, ni Commodore, ni bilo što što bi prepoznao da ga postaviš pored uvoznog uzora. Srce mu je bio Z80 — jedan od najpopularnijih i najjeftinijih mikroprocesora tog doba, isti koji je kucao i u Spectrumu, pa je bio pri ruci i jugoslavenskim proizvođačima kad devize nisu dolazile u pitanje. Uz njega, malo RAM-a i BASIC, programski jezik s jednostavnim naredbama na engleskom, smišljen baš za početnike, koji je trebao naučiti djecu da razmišljaju kao inženjeri. Iznimno važno za ono što dolazi: mogao se sastaviti i u kompletima. Ne samizdat kao Galaksija, ali dovoljno jeftin da ga fakultet, škola ili radna organizacija mogu nabaviti bez da moraju prodati kombi.

Orao nije bio jedini na popisu. Partner, proizveden u beogradskom institutu „Mihajlo Pupin”, bio je pokušaj da se stvori kompatibilnost s onim što je svijet već radio — donekle sličan PC-u, koliko je to socijalistička industrija mogla izvesti bez licenci koje bi trebalo platiti u devizama koje nije imala. Lola, iz istog beogradskog instituta, ciljala je više prema poslovnoj i obrazovnoj primjeni — ozbiljnije kućište, ozbiljnija namjena, manje igrica, više proračunskih tablica koje ionako nitko u toj školi nije znao koristiti. I onda Pecom, još jedan pokušaj, s još jednim skupom kompatibilnosti koje su djelomično radile, djelomično ne.

Svaka republika, gotovo svaki veći institut, htio je svoj model, svoju liniju proizvodnje, svoje ime na kućištu. To je zvučalo kao samoupravljanje na djelu — svatko doprinosi, svatko ima svoj komad kolača. U praksi je značilo da se ista energija koju je Galaksija besplatno podijelila u jednom članku sada trošila na desetak paralelnih, međusobno nekompatibilnih projekata, svaki sa svojom komisijom, svojim rokovima, svojim zastojem u nabavi limenih kućišta iz Njemačke koja su, ironično, i sama trebala devize — istih onih deviza kojih, podsjetimo se, nije bilo, pa je čitava priča o „domaćem računalu” stalno visjela o koncu jedne jedine uvozne stavke.

Ali funkcioniralo je — sporo, škripavo, uz kašnjenja koja bi danas izgledala apsurdno, ali funkcioniralo je. Sredinom osamdesetih po hrvatskim, srpskim, slovenskim, bosanskim učionicama sjedila je prva generacija djece koja je informatiku učila ne na uvoznom stroju kojeg je otac donio iz Trsta u prtljažniku, nego na strojevima koji su se, teoretski, mogli nazvati domaćim. Sklopljeni od uvoznih čipova, da, ali sastavljeni, testirani i programirani ovdje.

To je prva posljedica lančane reakcije koju je pokrenuo Antonićev članak: samizdat hardver za podrume postao je službeni predmet za razrede. Sitnica u časopisu izrasla je u državnu politiku obrazovanja. I upravo je ta institucionalizacija — kolika god bila spora i birokratski nezgrapna — stvorila prvu generaciju ljudi u ovoj priči koja je informatiku dobila kao redovan predmet, ne kao hobi kojim se bavi manjina s pristupom deviznom računu.

Dobro, imaš shemu iz Galaksije, imaš Orao u školi na dva sata tjedno pod nadzorom profesora koji sam uči iz priručnika brže nego što stigne predavati. Ali to je dvorište. Ono što svaki klinac zapravo želi stoji u izlogu u Trstu, zove se ZX Spectrum, ima gumene tipke kao žvakaća guma i sposobnost da od tebe napravi kralja razreda. Problem: između tebe i te kutije stoji granica, carinik i devizni zakon koji je pisao netko kome se očito nikad nije igralo Manic Minera.

Pa se onda ide u Trst. Autobusom, kombijem, ili osobnim autom tko ima Stojadina i strpljenja. Legalan uvoz robe iznad neke smiješno niske vrijednosti bio je administrativni pakao — dozvole, potvrde, štambilji, red pred šalterom koji traje duže nego što bi trajao utovar cijele robe iz Kine. Pa se onda snalazi. Spectrum se rasklopi iz kutije, umota u deku, strpa među prljavo rublje ili ispod rezervne gume u prtljažniku, i nada se da je carinik na smjeni onaj umorni, a ne onaj ambiciozni. Neki su ga nosili u komadima kroz više putovanja, kao da krče granicu ciglu po ciglu. Ne pišem ovo da hvalim šverc — pišem ga jer je to bio, iskreno, jedini realni put od želje do tipkovnice.

München je bio druga ruta — dalja, skuplja, ali za one s rodbinom na radu u Njemačkoj rutinska stvar. Radnik na privremenom radu (gastarbajter, ako baš hoćeš tehnički termin) kupi računalo za marke zarađene čisteći hale ili varajući lim po tvornicama, i donese ga kući na godišnji odmor kao poklon vredniji od svega ostalog u koferu. Cijena takvog Spectruma na crnom tržištu u Beogradu ili Zagrebu mogla je premašiti prosječnu mjesečnu plaću — i to nekoliko puta. Nije se kupovalo računalo. Kupovao se status, budućnost i pristupnica u klub ljudi koji znaju nešto što drugi ne znaju.

A onda kaseta. Original igra iz zapadne trgovine bila je nedostupna, preskupa i uglavnom nepostojeća opcija na domaćem tržištu. Rješenje je bilo lokalno, kreativno i posvuda: kopirnice kaseta na buvljacima i pijacama, štandovi gdje bi momak s dva kasetofona spojena kablom presnimavao igru za igrom dok čekaš, s cijenom koja je bila deseti dio originala. Nitko od tih ljudi nije razmišljao o autorskim pravima Sinclaira ili bilo koga drugog u Engleskoj — to je bila apstrakcija bez ikakve veze s realnošću dvorišta u Novom Sadu ili Splitu. Bila je to piraterija u punom, tehničkom smislu riječi, i istovremeno jedina infrastruktura opismenjavanja koju je ta generacija imala. Nema smisla to sad moralizirati s trideset godina udaljenosti i punog džepa — tako je bilo, i zahvaljujući baš tome je pola generacije prvi put vidjelo kod, ekran učitavanja i onaj razdražujući zvuk trake koji je značio da je igra, možda, napokon spremna.

Dobro, imaš shemu, imaš (ili si nabavio, gepekom, preko trećeg rođaka) čipove — otpornike, kondenzatore i ostale osnovne, jeftine elektroničke komponentice — imaš Spectrum ili domaći Galaksijin kloni na stolu. Sad ti treba jedna sitnica koju danas uzimaš zdravo za gotovo, a tad je bila luksuz vrijedan ubojstva: softver. Programi. Igrice. I tu je Jugoslavija riješila problem na način koji, kad ga danas objasniš nekome mlađem od trideset, zvuči kao urbani mit.

Emisija se zvala „Ventilator 202”, na Radiju Beograd, i baš na njoj se sve to i događalo. Voditelj bi rekao nešto u stilu „a sada, za sve vas sa Spectrumima”, pa bi iz zvučnika krenulo ono poznato pijukanje, cvrčanje, digitalni cvrkut koji je zvučao kao da netko muči papigu — i to je bio program. Igra. Kod. Zvuk je bio podatak.

Paket podataka, prenesen preko medija koji za to nije dizajniran, primljen, spremljen na lokalni spremnik (kaseta), spreman za pokretanje. Samo umjesto modema imao si radioprijamnik, i umjesto internetskog providera (ISP-a, firme koja te danas spaja na internet) imao si državni radio.

Uz radio, papir. Časopisi su bili druga arterija te čudne cirkulacije: „Svet računara”, „Računari”, kasnije „Moj Mikro” — mjesečnici koji su donosili recenzije igara koje devedeset posto čitatelja nikad neće kupiti (jer se ništa nije prodavalo normalno, sjeti se prošle sekcije, gepek i šverc), ali su donosili i nešto vrjednije: kod. Cijele stranice listinga u BASIC-u, brojeva i naredbi koje si prekucavao, red po red, satima, i na kraju, ako nisi pogriješio zarez negdje na tri stotine linija, imao si program. Ne skinuo. Napravio, prstima, iz papira.

I onda, iz te dvije stvari — radijskog krckanja i papirnatih listinga — nastalo je nešto što nitko nije naručio, ali što je bilo neizbježno: domaća scena. Klinci koji su prekucavali tuđi BASIC kod počeli su pisati svoj. Prvo sitno, kopije poznatih igara s domaćim twistom, a onda originalno — Galaksija i Orao dobili su svoje igrice, svoje demo-programe, svoje sitne alate, pisane u zagrebačkim, beogradskim, sarajevskim sobama, bez ikakve nade da će od toga zaraditi dinar, jer tržište za to praktički nije postojalo. Radilo se to iz čistog razloga što je bilo zabavno i što je to bio jedini način da imaš nešto svoje na ekranu.

Regionalna računalna kultura, dakle, nije nastala jer je netko sjeo i rekao: hajde da napravimo softversku industriju. Nastala je kao nuspojava oskudice, ista logika kao i Galaksija sama — kad nemaš ono što bi trebao imati, izmisliš zamjenu, i ta zamjena postane vlastita, čudna, prepoznatljiva stvar. Emisija na radiju koja emitira softver zvuči, iz today's ugla — dakle iz 2020-ih — kao satira, kao vic koji bi netko izmislio da nasmije internet. U 1985. je bila infrastruktura.

I to je četvrti korak domina koji ovo poglavlje gura dalje: nije dovoljno da je jedan čovjek dizajnirao računalo koje se moglo sagraditi kod kuće (prva sekcija), da ga je država uvela u škole (druga), da su ga trgovci prokrijumčarili preko granice po cijeni godišnje plaće (treća). Trebao je i medij — bilo koji medij, radio, papir, kaseta — koji će prenijeti sadržaj do tog hardvera, bez tržišta, bez distribucije, bez novca koji ionako nitko nije imao. Kad se sve četvero poklopi, ne dobiješ samo generaciju koja zna programirati. Dobiješ generaciju koja je programiranje doživjela kao zajedničku, gotovo ilegalnu aktivnost — nešto što se hvata iz etera i prepisuje iz novina, kao šifra koju samo posvećeni znaju dešifrirati.

Devedesete su pojele Jugoslaviju kao vatra papir. Rat, sankcije, hiperinflacija koja je brisala nule brže nego što ih je Narodna banka mogla tiskati — i cijela generacija koja je odrasla uz Galaksiju i prepisane Spectrum kasete stoji na ruševinama i mora nešto sa sobom. Neki odu. Neki ostanu. Skoro svi rade isto: kucaju kod, jer je to jedino što im nitko ne može zapaliti, blokirati na granici ili preko noći pretvoriti u ništa.

Pogledaj bilo koju veću IT firmu na Zapadu, od devedesetih naovamo, i naći ćeš nekoga s ex-yu prezimenom koje recepcionarka izgovori pogrešno tri puta prije nego odustane. To nije slučajnost, ni statistička anomalija koju bi neki forumski mudrijaš proglasio genetskom nadarenošću balkanskog naroda za brojeve — to je direktna, mjerljiva posljedica generacije koja je s dvanaest godina znala rastaviti i sastaviti računalo, jer je to bio jedini način da ga uopće ima. Snalažljivost se ne uči na fakultetu. Uči se kad ti nedostaje dio, a rok je bio jučer.

Ono što je oskudica stvarno dala nije pamet, nego refleks. Refleks da svaki problem prvo pokušaš riješiti onim što imaš u ruci, prije nego pitaš je li to uopće moguće. U firmi u Münchenu ili Torontu taj refleks ima ime — netko ga zove pragmatizam, netko resourcefulness, stavljaju ga u LinkedIn opis kao vještinu. Za dijete koje je pravilo interface kabel od žica izvučenih iz starog telefona to je bila srijeda popodne.

Zanimljivo je i to što se priča ne završava emigracijom. Domaće firme koje danas rade za pola svijeta, od Novog Sada do Zagreba, nisu izrasle iz ničega — izrasle su iz istih ljudi koji su ostali i koji su na istom refleksu izgradili tvrtke, umjesto da ga prodaju tuđima. Galaksija nije proizvela izvoznu robu. Proizvela je izvoznu naviku razmišljanja, a ta se navika, ispada, prenosi i onima koji tu shemu nikad nisu ni vidjeli — jer ju je prenio profesor, stariji kolega, otac koji je pričao kako je nekad lemio ploču u kuhinji.