Woz, Jobs i Apple I/II

London, 1976. Netko na pozornici pljuje na publiku i to se zove umjetnost. Amerika u međuvremenu blista u sedefu, sve su disko kugle i platnene hlače, i cijela nacija pleše na pjesmu o tome kako je netko survivao. Dvije obale, dva kontinenta, dvije vrste buke — a na trećem mjestu, u dolini punoj voćnjaka nekih pedesetak kilometara južno od San Francisca, buka je posve druge vrste. Tiša. Zuji, ne urla. Miriše na kositar za lemljenje, ne na znoj i pivo.

Zove se Silicijska dolina, iako je taj naziv u opticaju tek nekoliko godina i još ga pola ljudi ne koristi. Prije toga je to bila samo dolina, i to voćna — kruške, marelice, šljive. Sad između voćnjaka rastu nešto drugo: garaže. Ne kao mjesto gdje parkiraš auto, nego kao mjesto gdje ga izbaciš napolje da bi unutra stao stol s lemilicom, oscilator i hrpa čipova kupljenih od tvrtke koja ih je bacila kao škart.

Riječ startup ne postoji — nitko još nije smislio taj naziv. Ono što danas zovemo startupom, tada se zove, ako se uopće nekako zove, hobi koji je otišao malo predaleko. Biznis plan? To imaju odrasli, u odijelima, u zgradama s klimom. Ovi klinci duge kose i naočala koje im padaju s nosa nemaju plan. Imaju popis dijelova i nedostatak novca da ih kupe.

Zato se prodaje. Kombi — onaj isti kojim se vozilo na plažu ili na koncert — ide na oglase u novinama, jer je struja koju vuku novi čipovi važnija od toga gdje ćeš spavati vikend. Ide i kalkulator, ono malo elektroničko čudo koje je prije dvije godine bilo vrh tehnologije i luksuz, a sad je samo predmet čija cijena na burzi rabljene robe pokriva jedan procesor. Razmjena je uvijek ista: nešto što je jučer bilo vrijedno, za nešto što možda vrijedi sutra. Nitko ne zna hoće li.

Homebrew Computer Club sastaje se u nekoj školskoj dvorani, i to je najbliže što ova scena ima instituciji — zamisli klub filatelista, samo umjesto maraka razmjenjuju se šeme sklopova i ponosno se hvali koliko je čips stalo na jednu pločicu. Nema investitora u publici, ima entuzijasta s notesima. Netko donese uređaj koji radi. Netko drugi ga kopira, poboljša, donese sljedeći put svoju verziju. Ideja da bi shemu trebalo čuvati kao tajnu, patentirati, zaključati — ta ideja postoji, ali je u ovoj sobi manjina. Ovdje se dijeli. Zasad.

U toj dvorani, na jednom od tih sastanaka, sjede dvojica koje spaja isto ime — obojica se zovu Steve — i gotovo ništa drugo. Jedan gradi stvari da bi ih pokazao drugima i vidio da rade — to mu je dovoljna nagrada. Drugi gleda istu shemu i vidi nešto što nijedan inženjer u sobi ne vidi: kutiju, boju, cijenu, i red ljudi koji je žele kupiti. Kombi još nije prodan. Kalkulator još nije prodan. Ali jedan od njih dvojice već računa koliko će kombija trebati prodati kad ovo krene ozbiljno.

Steve Wozniak nije htio osnovati firmu. Htio je čip koji radi više posla nego što bi trebao, i htio je da to netko vidi. To je sva razlika između njega i čovjeka s kojim će mu ime ostati zauvijek zalemljeno, i vrijedi je reći odmah, na prvoj stranici, prije nego počnemo pjevati o Dolini silikona i garažama koje su promijenile svijet: jedan od te dvojice je gradio računala iz ljubavi. Drugi je gledao u ta računala i vidio nešto posve drugo — priliku.

Woz je dizajnirao kao što drugi ljudi rješavaju križaljke: zbog osjećaja kad ti sve sjedne na svoje mjesto. Njegova opsesija nije bila brzina ni snaga, nego škrtost — koliko malo čipova ti treba da postigneš isto što konkurencija postiže s dvostruko više njih. Gledao je tuđe sklopove i vidio rasipništvo, viškove, inženjere koji problem rješavaju grubom silom umjesto da ga prvo dobro pogledaju. Kad je slagao ono što će postati Apple I, brojio je čipove kao škrtac novčiće, i svaki ušteđeni čip bio mu je osobna pobjeda — mala umjetnička instalacija koju je, do kraja, jedino on razumio.

I htio je to podijeliti. Ne prodati — podijeliti. Nosio je svoju napravu na sastanke Homebrew Computer Cluba, i tamo je radio nešto što bi svaki današnji startup-savjetnik proglasio ludošću: davao je sheme. Besplatno. Fotokopije, iz ruke u ruku, uzmi-i-napravi-si-sam. Za Woza je to bila logika hobista, ne biznismena — ako je nešto lijepo napravljeno, zašto bi to skrivao? Znanje se ne čuva pod ključem, znanje se pušta da cirkulira, i ako još netko pametniji od tebe smisli kako to poboljšati, svi su na dobitku.

To je rečenica koja pokreće cijelo ovo poglavlje, i vrijedi je zapamtiti prije nego krenemo dalje: Woz je pitao »kako da to napravim bolje«, Jobs je pitao »kako da to netko plati«. Nijedno pitanje nije pogrešno. Ali samo jedno od njih pretvara garažni hobi u firmu koja će za nekoliko godina vrijediti više od cijelih drugih industrija.

Bitno je odmah razdvojiti mit od čovjeka. Woz nije bio naivni idealist kojeg je pametni Jobs »otkrio« i iskoristio — to je prejednostavna priča koju voliš čuti na predavanjima o poduzetništvu, jer ima jasnog junaka i jasnog... pa, ne baš zlikovca, ali barem lika s planom. Stvarnost je dosadnija i zanimljivija istovremeno: dvojica prijatelja koji su se poznavali godinama, koji su zajedno već pravili ono što ćemo za tren spomenuti (phreaking — subkultura zaljubljenika koji su hakirali telefonsku mrežu da bi zvali besplatno, uz blue boxove i sitni kriminal iz dosade), i koji su jednostavno htjeli različite stvari od istog predmeta na stolu. Jedan je htio da predmet bude savršen. Drugi je htio da predmet postoji u tvojem domu, u tvojoj sobi, s tvojim novcem u njihovom džepu.

Ono što slijedi u ovom poglavlju je priča o tome kako su se ta dva htijenja pomirila — dovoljno dugo da promijene svijet, i nedovoljno dugo da ostanu prijatelji na isti način do kraja.

Prije nego što je bilo Applea, prije nego što je bilo garaže, prije nego što je bilo bilo čega što se moglo prodati — bilo je crne kutijice s tipkama, veličine kutije cigareta, koja je zvučala kao telefonska centrala jer je, u praksi, upravo to i bila. Zove se blue box. Woz ju je sagradio, digitalno, preciznije i jeftinije nego bilo tko prije njega. A Jobs je bio taj koji je shvatio da se takva stvar — može prodati.

Priča je poznata, ali vrijedi je ispričati polako, jer ovdje se prvi put pojavljuje formula koja će ih pratiti sljedećih dvadesetak godina: Woz izmišlja čudo, Jobs pita koliko para ima u čudu. Blue box je radio na principu koji je već desetljeće bio poznat frikovima s druge strane zemlje (o njima, i o cijeloj toj sceni, više u poglavlju 20) — telefonska mreža AT&T-a upravljala je pozivima preko tonova, a ako znaš prave frekvencije, možeš mrežu nagovoriti da te propusti kroz vrata na koja nisi platio kartu. 2600 Hz je bio ključ; cijela podzemna kultura izgradila se oko tog jednog tona kao oko svetog broja.

Woz je pročitao članak o toj sceni u časopisu Esquire, nazvao prijatelja, i za par dana imao digitalnu verziju kutije koja je do tad postojala uglavnom kao analogni sklop sastavljen od pokera i strpljenja. Njegova verzija bila je manja, stabilnija i jeftinija za proizvesti — inženjerski, čisto zadovoljstvo. Moralno? Malo krađe telefonskih usluga od multinacionalne korporacije koja je ionako naplaćivala apsurdne cijene za međugradske pozive — dvadesetjednogodišnjaku 1971. to nije teško opravdati.

Blue box kutije prodavali su od vrata do vrata po kampusu, s pravim biznis rizikom koji nosi ilegalna roba — jednom su Jobsu pod prijetnjom noža uzeli i kutiju i pare, a nisu ni pomislili zvati policiju, iz očitih razloga (teško je prijaviti krađu uređaja čija je jedina svrha krađa telefonskih usluga). Woz je sastavljao, Jobs je pregovarao, cijena i marža i predviđanje potražnje — sve elementi koje će šest godina kasnije primijeniti na potpuno legalan proizvod, samo s više nula na kraju.

Jobs je kasnije, u intervjuima, znao reći nešto poput toga da bez blue boxa ne bi bilo Applea — rečenica koja se prepričava kao dokazana činjenica, a zapravo je jedan citat iz jednog intervjua, uljepšan pričanjem unatrag. Istinita je u onom smislu u kojem su istinite sve priče o počecima velikih firmi: naravno da je prvi zajednički projekt oblikovao njihov odnos, naravno da su tu prvi put isprobali podjelu uloga koja će im donijeti bogatstvo. Ali nije da su sjeli s kutijom u ruci i vidjeli budućnost. Vidjeli su priliku da zarade dovoljno za pizzu, i to im je, u tom trenutku, bilo dovoljno.

Apple I je bila pločica. Gola, zelena, s čipovima zalemljenim gušće nego što je razumno, i s uputama koje su u prijevodu glasile: kupi kućište, kupi tipkovnicu, kupi transformator, i snađi se dalje sam. Prodalo se oko 200 komada, uglavnom ljudima koji su znali što je lemilica i nisu se bojali strujnog udara. Apple II je nešto sasvim drugo. Dolazi u plastičnom kućištu boje slonovače, s otvorom za kazetofon (tako se tada spremao program — na običnu audio kazetu, jer diskovi još nisu bili pristupačna stvar), sa zvukom, s bojom na ekranu — i, ovo je bitno, radi kad ga upališ. Ne moraš ništa lemiti. Ne moraš ni znati što je lemilica. Otvoriš kutiju, spojiš kabel, i gotovo.

Razlika između ta dva stroja nije razlika u čipovima. Ista obitelj procesora, slična logika ispod haube — Woz je i za Apple I i za Apple II dizajnirao s istom obsesijom da izbjegne svaki nepotreban tranzistor. Razlika je u tome što je netko odlučio da stroj mora izgledati kao proizvod, a ne kao projekt. I taj netko je, dosljedno svom liku iz prve sekcije ovog poglavlja, bio Jobs.

Wozu je bilo dovoljno da stroj radi. Jobsu nije bilo dovoljno da radi — trebalo je da se čovjek prilikom otvaranja kutije osjeti kao da je kupio nešto vrijedno, ne kao da je kupio komplet za sastavljanje. Naručio je kućište od dizajnera imenom Jerry Manock, insistirao na boji koja se zove Pantone 453, tražio da se ventilacijski otvori riješe bez ventilatora — jer ventilator bruji, a bruj kvari dojam mira i pouzdanosti. Taj problem s hlađenjem, usput, riješio je inženjer Rod Holt elegantnim napajanjem koje je manje grijalo cijeli sustav; Jobs je onda uzeo taj tehnički rezultat i prodao ga kao filozofiju tišine. Klasična podjela rada, koja se u ovom poglavlju ponavlja kao refren: Woz riješi problem jer mu je zanimljiv, Jobs mu nakalemi priču zašto je to važno.

Za to je trebao treći čovjek, i tu ime Mike Markkula zaslužuje više prostora nego što ga obično dobije. Markkula je bio umirovljeni menadžer marketinga iz Intela — tada već vodeće tvrtke za proizvodnju čipova, dakle nije dolazio iz garaže nego iz ozbiljnog svijeta gdje se znalo što je poslovni plan — čovjek koji je već zaradio dovoljno da mu novac ne mora biti glavna briga. Kad su mu Woz i Jobs 1977. donijeli Apple I, nije vidio hobističku pločicu. Vidio je proizvod koji nema još samo jednu stvar: odraslu osobu koja zna napisati poslovni plan. Uložio je 250.000 dolara vlastitog novca, postao treći partner firme i, ono što se rijetko spominje, sjeo i s Wozom i s Jobsom da im napravi plan rasta na pet godina — u trenutku kad je cijela tvrtka bila dva čovjeka i garaža.

Markkulin novac nije samo platio dijelove. Platio je ono što ni Woz ni Jobs nisu imali: kredibilitet. S Markkulom u priči, banka je bila spremna razgovarati. S Markkulom u priči, dobavljači čipova nisu tražili plaćanje unaprijed od dvojice dugokosih dvadesetogodišnjaka. Odrasli novac ne kupuje samo komponente — kupuje da te ostatak svijeta uzme zaozbiljno.

I onda dolazi pitanje koje ovo poglavlje mora postaviti direktno, jer je ono srž priče: kako je Apple II pobijedio? Jer 1977. tržište kućnih računala nije bilo prazno. Commodore PET je bio jeftiniji. Tandy TRS-80 se prodavao kroz tisuće trgovina RadioShacka — tada najvećeg američkog lanca trgovina elektroničkom robom, nešto kao da danas imaš dućan s računalima na svakom drugom uglu — s distribucijom o kojoj je Apple mogao samo sanjati. Ni jedan ni drugi nije bio tehnički inferioran u svakom pogledu — PET je, recimo, imao ugrađen monitor, što je Apple II nije imao. Da je pobjeda odlučena po specifikaciji, ne bi bilo jasno zašto je baš Apple II postao stroj koji je definirao desetljeće.

Pobijedio je jer je bio paket, ne popis brojki na papiru. Boja na ekranu — koju ni PET ni TRS-80 nisu imali u toj mjeri — pretvorila je stroj iz alata u igračku, i baš ta razlika je prodavala kućanstvima, ne samo inženjerima. Utor za proširenja (osam njih; Woz je inzistirao na tome protiv Jobsovog nagona da ih smanji na dva ili tri — jedna od rijetkih rasprava koje je Woz dobio) otvorio je vrata trećim stranama da grade kartice, softver, periferije — što će, nekoliko poglavlja dalje u ovoj knjizi, dovesti do VisiCalca, programa koji će sam po sebi opravdati kupnju stroja u poslovnim uredima. Kućište koje ne izgleda kao znanstveni instrument nagovorilo je supružnika koji nikad ne bi pustio golu pločicu s čipovima u dnevnu sobu. Ništa od toga nije bila jedna genijalna ideja. Bio je to zbroj desetaka malih odluka, tehničkih i estetskih, koje su se poklopile jer su ih donosila dva čovjeka koji su na stroj gledala iz dva različita kuta — i treći koji je znao kome to sve prodati.

Zato kad danas netko kaže da je Apple II bio Jobsov proizvod, tehnički je u pravu na način na koji je netko u pravu kad kaže da je pizza talijanska jer je pizza nastala u Italiji — istina, ali preskače cijelu priču o tome tko je zapravo umijesio tijesto. Woz je umijesio tijesto. Jobs je odlučio u kojoj kutiji će se prodavati. Markkula je platio pekaru, ne tvrtka. Legenda pamti samo ime na vratima.

Sad, kad si vidio obojicu na djelu, vrijeme je za presudu koju svi izbjegavaju izreći. A ona je jednostavna: ni Woz ni Jobs, sami, ne bi ti danas značili apsolutno ništa. Woz bi bio genijalan inženjer u HP-u koji dizajnira kalkulatore, možda dobije nagradu na internom natjecanju, i umre nepoznat izvan kruga ljudi koji čitaju sheme za zabavu. Jobs bi bio čovjek s dobrim ukusom i lošim proizvodom — prodavač koji nema što prodati, jer ne postoji čarobni štapić kojim natjeraš tranzistore da rade nešto što ne znaju.

Ovdje ti industrija prodaje mit u dvije verzije, i obje su lažne na isti način. Verzija jedan: Jobs je vizionar, čovjek koji je iz čistog uma izvukao budućnost, a onda platio ljude da mu je sagrade. Verzija dva, ona za nas nerde: Woz je čarobnjak, genij koji je sam, u garaži, stvorio računalo dok su svi drugi pušili cigarete i pili disko-koktele. Obje verzije imaju zajednički nedostatak — briše se druga osoba. A istina, ona dosadna, nezanimljiva za naslovnicu, glasi: bila je to suradnja. Ne harmonična, ne jednaka, ali suradnja.

Razlika između njih dvoje nije bila u geniju — bila je u tome što je genij radio. Woz je gradio jer je volio graditi; da mu nitko nikad nije platio ni dolar za Apple I, on bi vjerojatno dizajnirao sljedeći stroj za zabavu, pa sljedeći, i umro sretan i siromašan s hrpom shema u fioci. Jobs nije znao lemiti, nije razumio ni polovicu onoga što je Woz radio na razini tranzistora — ali je znao nešto što je Wozu bilo posve nebitno: da stroj mora izgledati kao da ga je napravio nečiji odrasli rođak, a ne tinejdžer koji je kućište sklepao od kutije za paštetu.

I tu dolazimo do detalja koji, po meni, govori više o karakteru dvojice ljudi nego bilo koja anegdota o dizajnu čipova. Kad su prve dionice Applea trebale otići pravim vlasnicima, Woz je uzeo dio svojeg udjela i podijelio ga ljudima koji su mu, po njegovom mišljenju, zaslužno pomogli — inženjerima, prijateljima, ljudima koji su noćima sjedili s njim nad pločama, a koji formalno nisu bili osnivači i ugovorom im ništa nije pripadalo. Zvao je to Woz plan, i nekima je taj potez donio pravo bogatstvo koje im papirologija nikad ne bi dala.

Jobs takav gest nije napravio. Ne jednom, ne u tom trenutku, ne kasnije kad su padale milijarde. Ne kažem da je to kriminal — velikodušnost se ne može zakonski propisati — ali kažem da, kad tražiš dokaz karaktera, ne gledaš govor na pozornici. Gledaš što čovjek radi s dionicama kad nitko ne mora znati.

Dakle presuda, ako je baš tražiš: obojica su genijalci, ali u disciplinama koje se međusobno ne prevode. Jedan je znao pretvoriti fiziku u proizvod uz najmanji mogući broj čipova; drugi je znao pretvoriti proizvod u priču koju ljudi žele ispričati. Bez Woza, Jobs prodaje zrak. Bez Jobsa, Woz dijeli sheme besplatno cijelom Homebrew klubu, i netko drugi, netko manje škrupulozan, uzima ideju i zarađuje na njoj. Igra je uvijek imala dva igrača — samo je jedan od njih naučio kako o tome poslije pričati.

Apple II ne završava u ovom poglavlju, samo izlazi iz garaže. Sljedeće poglavlje priča o Trojki iz '77 — Apple II, Commodore PET i Tandy TRS-80, tri stroja koja su iste godine sletjela u dnevne sobe i pretvorila „osobno računalo” iz fantazije hobista u nešto što se prodaje u trgovini pored fena za kosu. Woz je svojim dizajnom osigurao da Apple II bude taj koji ostane u sjećanju kao ozbiljan igrač, a ne kao kutija s pločom bez kućišta. To je njegov potpis, upisan trajno, bez obzira na to što će mu ime kasnije nestati iz naslova.

Dvije godine kasnije dogodi se stvar koja Apple II pretvori iz zanimljivog stroja u obavezan alat: VisiCalc. Program za tablične proračune — danas bi mu rekao „nešto kao Excel”, banalno i posvuda, ali tada je to bila revolucija — dostupan je gotovo isključivo na Apple II. O tome detaljnije u poglavlju 27, ali poanta stoji ovdje: prvi put netko kupuje računalo ne zato što voli elektroniku, nego zato što mu treba za posao. Wozova mašina, građena iz ljubavi prema štednji čipova, postaje platforma na kojoj se računa profit poduzeća. Inženjerska igračka odrasla je u alat za rad — bez ijedne promjene u hardveru, samo zahvaljujući jednom komadu softvera koji je netko drugi napisao.

A onda se putovi, koji su do sad hodali paralelno, počinju razdvajati. Apple raste, ulazi novac, ulaze menadžeri, ulaze sastanci na kojima se govori o tržišnim udjelima umjesto o broju čipova na ploči. Woz ostaje inženjer u firmi koja mu polako više ne treba kao inženjeru — 1981. sam pilotira malim avionom koji se srušio; preživio je, ali s privremenim gubitkom pamćenja, i ta nesreća se poklapa s osobnom krizom identiteta unutar tvrtke koju je sagradio. Njegov konačni odlazak iz Applea, godinama poslije, doći će bez drame, tiho, kao netko koji izlazi iz sobe u kojoj je zabava odavno prestala. Jobs, s druge strane, ide dalje po istoj logici koja ga je vodila od početka — dojam, kontrola, proizvod kao objava vjere. Ta priča, s usponom i padom i još jednim usponom, dolazi u knjizi 3.