Gates, Allen i "Otvoreno pismo hobistima" (1976)

Zamisli podrum negdje u Kaliforniji, 1976. Netko je upravo poštom dobio papirnatu vrpcu s programom — umnoženu na tuđem uređaju za posudbu, umotanu u smeđi omotnicu i predanu iz ruke u ruku na sastanku kluba. Nitko ne pita smije li. Pitanje je čak i pogrešno postavljeno — kao da bi na seoskoj slavi netko tražio dozvolu prije nego posudi susjedov recept za rakiju. Kopiraš vrpcu, prosljeđuješ dalje, možda ubaciš i svoj „patch” (mala popravka ili dodatak kodu, kao kad na tuđi recept dodaš svoj čili jer ti fali žestine), i to je to. To nije krađa. To je, u tom svijetu, pristojnost.

Taj svijet ima svoja pravila i nijedno od njih nije napisano, ali svi ih znaju: informacija se širi, ne prodaje. Računala su skupa, znanje ne mora biti. Homebrew Computer Club u Menlo Parku (jedan od onih klubova hobista gdje se ljudi okupljaju da zajedno kubure oko računala, malo poput autoklubova, samo umjesto motora imaš pločice s čipovima) okuplja ljude kojima je to gotovo religija — pola inženjera, pola anarhista, svi uvjereni da će upravo ova sprava u kutu, ta hrpa čipova zvana Altair 8800, promijeniti nešto što ni sami ne znaju precizno imenovati.

A onda, iz Albuquerquea u Novom Meksiku — grada koji nitko ne bi spontano povezao s revolucijom — stižu dva dvadesetogodišnjaka s drugačijim planom. Bill Gates i Paul Allen napisali su BASIC za taj isti Altair, jezik koji tu hrpu čipova pretvara u nešto s čime se stvarno može nešto raditi. Napisali su ga, usput budi rečeno, bez ijednog Altaira u blizini — na velikom sveučilišnom računalu Harvarda, simulirajući stroj koji nisu ni vidjeli. (Detalj koji zaslužuje svoj okvir malo kasnije, jer je previše dobar da se samo spomene i preleti.)

I tu je kvaka. Gates i Allen ne gledaju na svoj BASIC kao na recept za rakiju koji se prepisuje s koljena na koljeno i dijeli po susjedstvu. Gledaju na njega kao na proizvod, uloženi rad, mjesece bez sna — i, sasvim logično po njihovoj računici, kao na nešto što bi trebalo donijeti novac. Problem je što se taj proizvod, čim je izašao iz kutije, počeo ponašati potpuno po pravilima onog drugog svijeta. Vrpce se kopiraju. Vrpce se posuđuju. Vrpce putuju od kluba do kluba brže nego što ih se može naplatiti.

Uskoro će jedan od te dvojice sjesti i napisati pismo. Neće ga poslati poštom svakom pojedincu — objavit će ga, kao optužnicu, u glasilu koje čita upravo onaj podrumski svijet vrpci i posudbe. I taj svijet će, sasvim prirodno, sjesti u ulogu porote.

Optuženi: hobisti Amerike, kolektivno. Tužitelj: William Henry Gates III, dvadeset godina, iz Albuquerquea, Novi Meksiko. Datum podnošenja optužnice: 3. veljače 1976. Naziv dokumenta, skromno kao i sve što slijedi: „Otvoreno pismo hobistima” („Open Letter to Hobbyists”). Pročitano naglas na sastanku Homebrew Computer Cluba, pismo je zatim prekopirano u desetak biltena hobističkih klubova širom zemlje, i, ironično s obzirom na temu, kopirano brže i šire nego bilo koji BASIC koji je Gates ikad napisao.

Optužba glasi: krađa. Ne u zakonskom smislu — 1976. autorsko pravo na softver je maglovito kao i sam pojam „personalno računalo” — nego u onom starijem, moralnom smislu koji se ne treba dokazivati na sudu, samo osjetiti u želucu. Gates i Paul Allen napisali su Altair BASIC, prevoditelj — program koji je obične riječi i naredbe pretvarao u jezik razumljiv stroju, umjesto da vlasnik satima preklapa sklopke da bi unio jednu jedinu instrukciju — i taj je prevoditelj vlasnicima MITS-ovog Altaira 8800, jedne od prvih „kućnih” računalnih kutija, dao razlog da uključe stroj u nešto pametnije od bljeskanja lampica. I onda su gledali kako se taj softver umnožava kroz klubove kao žvakaća guma na cipeli — brzo, ljepljivo, i bez ikakvog povratka prema njima.

Citat, jer citat ovdje nosi cijelu težinu slučaja: „Tko može priuštiti profesionalni rad besplatno?” Pitanje postavljeno ne kao retorika za publiku, nego kao iskrena, gotovo uvrijeđena zbunjenost — kao da je pisac stvarno mislio da je odgovor toliko očit da se pitanje ne treba ni postavljati. Softver, kaže pismo, nije zrak. Softver je posao, sati, kod koji se piše na Harvardovom simulatoru u tri ujutro (o tome malo kasnije, jer ta sitnica će postati zgodna za obranu). A rad se plaća, ili se prestaje raditi.

Brojka koju Gates iznosi kao glavni dokaz: manje od deset posto ljudi koji koriste Altair BASIC platili su za njega. Devedeset posto slobodnih jahača, kaže, na leđima deset posto koji su bili pošteni — ili, ovisno kako gledaš, deset posto koji su bili spori u prepoznavanju rupe u sustavu. Nema revizije te brojke, nema metodologije priložene uz pismo, samo tvrdnja bačena kao kamen u staklenik. I upravo je zato ovaj slučaj toliko zgodan za sudnicu: dokaz postoji samo u obliku uvjerenja tužitelja da je oštećen.

Optužnica ne staje na brojci. Gates ide dalje, u ono što će postati njegov zaštitni žig kroz cijelu karijeru: povezuje osobnu štetu s općom dobrobiti. Ako se ne plaća, tvrdi, „malo tko će moći priuštiti da piše, testira i debugira softver” — a debugiranje je, pojednostavljeno, traženje i krpanje grešaka u kodu, onaj dio posla koji nikad ne izgleda glamurozno, ali bez kojeg program radi kao auto bez kočnica. Nije riječ samo o njegovom novcu — riječ je, kaže, o budućnosti cijele te tehnologije koju hobisti navodno vole. Bez plaćanja nema profesionalnog softvera; bez profesionalnog softvera nema industrije; bez industrije, garaže ostaju garaže. Elegantna logička lestvica, svaka stepenica postavljena tako da optuženi ispadne kriv ne samo njemu, nego samom sebi.

Optužnica se zaključuje pozivom, ne prijetnjom — Gates traži da mu se javi svako tko želi platiti, čak i oni koji „samo želite da se ovaj softver dalje razvija”. Blaga nota molbe ispod ljutnje. Ali sud ne sudi po tonu, sud sudi po tvrdnjama, a tvrdnje su na stolu: masovno kopiranje, minimalna naplata, i pitanje koje će odjekivati kroz sljedećih pedesetak godina industrije, prevedeno na desetke jezika i naplaćeno u desetke valuta — tko, zaboga, može priuštiti profesionalni rad besplatno?

Tužiteljstvo poziva prvog svjedoka, i taj svjedok je — sam kod. Altair BASIC nije stao u nekih osam kilobajta memorije, kako bi se možda očekivalo — stao je u verziju od samo 4K. Da ti to malo prevedem: 4 kilobajta je toliko sićušan prostor da danas u njega ne bi stala ni jedna fotografija s mobitela, a Gates i Allen su tu morali smjestiti cijeli programski jezik, i to za procesor koji je jučer izašao iz fabrike i još nije imao ni pošteno napisanu dokumentaciju. To nije mala stvar — to je granica inženjerske ludosti. Radio je. Radio je dobro. Ljudi su ga kupovali, posuđivali, prepisivali na papirnu vrpcu i onda tu vrpcu davali susjedu — ne zato što je bio dobrotvorna akcija u tijeku, nego zato što je bio, jednostavno, najbolji alat koji je postojao za tu mašinu. Kad optužba kaže da je proizvod bio dovoljno dobar da ga svi hoće, a dovoljno slobodan da ga nitko ne plati — to nije retorika. To je opis stanja na terenu, s brojkama iza njega: pisma, izvještaji iz MITS-a, računi koji se ne poklapaju s brojem instalacija koje ljudi hvale na sastancima klubova.

Drugi dokaz je jednostavniji od prvog i upravo zato teži: profesionalni softver ne pada s neba. Netko sjedi, ne spava, pije jeftinu kavu iz automata i piše asemblerski kod za procesor koji nema ni pravu dokumentaciju — i taj netko, kad završi, ima račun za stanarinu isto kao i svi ostali. Optužba ovdje ne traži suosjećanje, traži logiku: ako pišeš kod mjesecima, a on ti donese nulu, sljedeći put ćeš raditi nešto što ti donosi plaću. Nećeš pisati BASIC. Pisat ćeš ono što se ne može kopirati — ili ćeš prestati pisati. Bilo koji od ta dva ishoda ubija ono što je hobistička zajednica, s rukom na srcu, htjela: sve bolji i bolji softver, u sve većim količinama.

I evo trećeg dokaza, onog koji optužba čuva za kraj, jer je najveći: pogledaj gdje smo sad. Cijela industrija softvera, ona vrijedna bilijune dolara, ona koja plaća stanove u San Franciscu koje inače nitko ne bi mogao platiti — nastala je upravo na ideji da se kod prodaje kao proizvod, a ne dijeli kao recept za pekmez. Microsoft je to prvi javno i glasno rekao 1976., u pismu koje je svima zasmetalo, i onda je to isto provodio u djelo desetljećima nakon toga. Bez tog trenutka — bez nekog tko će stati i reći ne, ovo se plaća — ne postoji Silicijska dolina kakvu poznaješ, ne postoje ni takozvani IPO-i (trenutak kad tvrtka prvi put izda i prodaje svoje dionice na burzi, i preko noći se okupa u gomili tuđeg novca), ne postoji čak i taj laptop pred tobom, sklopljen od komponenti čiji su dizajneri plaćeni jer je netko, negdje u lancu, uspio zaštititi vrijednost onoga što je stvorio.

Optužba počiva. Nije htjela pokazati da je hobistička zajednica zla — htjela je pokazati samo jedno: da simpatična priča o vrpcama koje kolaju iz ruke u ruku ima cijenu, i da je tu cijenu, na kraju, platio netko čije je ime bilo na dnu pisma, dok su svi ostali dijelili njegov rad i njegov novac trošili na benzin za sljedeći sastanak kluba.

Dobro, tužilaštvo je izložilo svoje. Sad je red na obranu — a obrana ima materijala, samo treba strpljenja da ga se posloži, jer ovo nisu jedan, nego tri argumenta, i svaki od njih zasijeca u prethodnu priču s druge strane.

Prvo, etika. Zajednica hobista 1976. godine nije bila skup kriminalaca kojima je krađa najveća zabava — bila je to zajednica koja je softver tretirala kao znanje, a znanje se, po njihovoj logici, dijeli. Ne krade se recept za kruh kad ga prepišeš curi susjede. Ne kradeš patku kad naučiš prijatelja kako se peca. Ta ista logika, prenesena na vrpce i papirnu traku, glasila je: netko je riješio problem, riješeno je jednom za sva vremena, i sad se to znanje širi, jer širenje je smisao cijele priče. Homebrew Computer Club sastojao se od ljudi koji su radili posao danju, a navečer, iz čiste ljubavi, besplatno popravljali tuđ kod. Za njih Gatesovo pismo nije zvučalo kao poziv na poštenje. Zvučalo je kao netko tko je došao na piknik na koji je svako donio svoje jelo, i onda počeo naplaćivati porcije.

Drugo, i ovo je ono što tužilaštvo radije ne bi spominjalo naglas: taj BASIC, taj famozni profesionalni rad za koji Gates traži plaćanje, nije nikao iz vakuuma privatnog poduzetništva. Nastao je na računalu PDP-10 na Harvardu, na sveučilišnim resursima, kroz noći provedene u laboratoriju koji nije plaćao ni Gates ni Allen — plaćali su ga porezni obveznici i donatori te institucije. Pa dobro, pitanje se onda samo postavlja: čiji je to točno profesionalni rad? Ako softver vrijedi zato što je nastao ozbiljnim, plaćenim, institucionalnim radom — onda taj rad, tehnički, nije platio Gates. Platio ga je Harvard. Gates je samo sjedio za terminalom i tipkao, doduše briljantno, ali na tuđem struju, tuđem satu, tuđem računalu. Ironija je gusta kao kajmak: čovjek koji je propovijedao da se ne uzima ono što nisi platio, sam je uzeo strojno vrijeme koje nije platio, da bi napisao proizvod za koji je tražio da ga svi drugi plate.

I treće — a ovo je ono najzanimljivije, ono što se gubi kad pismo citiraš samo kao patetičan krik ugroženog poduzetnika. Gates nije BASIC prodavao hobistima. Gates je BASIC prodao MITS-u, tvrtki koja je proizvodila Altair, i to ekskluzivno — što je značilo da je MITS bio jedini legalni distributer, jedini koji je smio naplaćivati kopije. Dakle, formalno, novac koji je Gates trebao dobiti od svakog legalnog primjerka BASIC-a nije trebao dolaziti izravno od korisnika, u nekom poštenom odnosu majstor-kupac. Dolazio je kroz MITS, prema ugovoru koji su Gates i Allen sami potpisali, s uvjetima koje su sami pregovarali.

Kad su kopije počele kolati mimo tog ugovora, Gates nije napisao pismo MITS-u, svom poslovnom partneru s kojim je imao stvarni, pravni, potpisani odnos. Napisao je pismo hobistima — ljudima koji nikad nisu potpisali ništa, nikad se nisu formalno obavezali na ništa, i koji su, po pravilima svog malog svijeta, samo radili ono što se u tom svijetu uvijek radilo: kopirali su nešto dobro da bi ga podijelili. To nije isto što i prekršiti ugovor. To je, u najgorem slučaju, prekršiti nepisano pravilo koje je Gates htio da postoji, a koje dotad nikad nije ni bilo izrečeno, kamoli potpisano.

Obrana, dakle, ne kaže da je kopiranje bilo besprijekorno pošteno. Obrana kaže nešto sitnije, ali opasnije: da optuženik u ovoj priči možda cijelo vrijeme viče na pogrešnu publiku, u pogrešnom trenutku, s argumentom koji, kad ga malo okreneš, i sam ima rupu veliku koliko i Altairovo kućište.

Sud poziva svjedoke iz galerije. Ne stručnjake, ne pravnike — samo ljude koji su bili u prostoriji kad je pismo stiglo. A stiglo je, umnoženo i prekucano, u desetke hobističkih glasila širom Amerike: „Homebrew Computer Club Newsletter” u Kaliforniji, „People's Computer Company”, te „Computer Notes”, koji je izdavao sam MITS. Pismo je putovalo brže od BASIC-a na kojeg se ticalo.

Prva grupa svjedoka: bijesni. I ne oni koji su se osjetili krivima, nego oni koji su se osjetili uvrijeđenima. Kako to, pita jedan tipičan glas s te strane, da nam ovaj dvadesetogodišnjak koji je BASIC pisao na tuđem računalu, na sveučilišnom vremenu koje nije platio ni centa, sada drži predavanje o tome što je poštenje? Za hobista koji je cijeli život razmjenjivao sheme sklopova i vrpce s magnetofonskim zapisima kao što se razmjenjuju recepti za kolače, pismo nije zvučalo kao apel na moral. Zvučalo je kao da je netko upravo zaključio da zabava sad ima cijenu, i to retroaktivno.

Bilo je, doduše, i ozbiljnih glasova podrške — ne treba ih brisati samo zato što su bili manjina. Neki su pisali da je Gates, koliko god drčno to formulirao, zapravo postavio pitanje na koje zajednica nije imala odgovor: ako svi kopiraju, a nitko ne plaća, tko će sljedeći put sjediti mjesecima i pisati interpreter za novi stroj? Taj argument nije umro s pismom. Preživio je, mutirao, i na kraju izgradio cijelu industriju.

Ali najzanimljiviji svjedok ne govori riječima, nego djelom. Dok se prepirka u pismima vrtjela u krug, dio zajednice je jednostavno zaključio da je najbolji odgovor na optužnicu dokaz da optužba nije nužna. Ako je problem to da BASIC za Altair nije besplatan, rješenje nije prepirka o moralu. Rješenje je napisati svoj, besplatan.

I tako je nastao Tiny BASIC. Nije to bio jedan projekt jedne osobe — bio je to niz verzija, pisanih i objavljivanih u časopisu »Dr. Dobb's Journal of Computer Calisthenics & Orthodontia« (da, ime je stvarno toliko apsurdno kao što zvuči), gdje je svatko mogao objaviti svoju implementaciju, tuđu preraditi i vratiti je zajednici bez ičije dozvole. Bio je manji, siromašniji od Gatesove verzije, stao je u samo nekoliko kilobajta memorije gdje bi Microsoftov BASIC jedva dahtao — ali radio je, i bio je svačiji.

Sud primjećuje da ova dva svjedočanstva — bijesni pojedinac koji piše ljutito pismo uredniku, i cijela zajednica koja umjesto pisma napiše kod — govore različitim jezicima o istom sukobu. Jedan traži da mu se prizna vlasništvo. Drugi dokazuje da vlasništvo nije jedini način da nešto vrijedi postojati. Oba su, kako će se pokazati, imala pravo — samo ne u isto vrijeme i ne na istom mjestu.

Pa dobro, poroto, vrijeme je da se povučete u vijećnicu — koja je u ovom slučaju vaš vlastiti naslonjač i eventualno kava koja se ohladila dok ste čitali prethodne tri stranice. Pismo je pročitano, svjedoci su ispitani, Tiny BASIC je isplivao kao proto-otpor, i sad treba nekako presuditi tko je 1976. bio u pravu: mladić iz Albuquerquea koji traži da mu se plati rad, ili hobisti koji su taj rad tretirali kao recept za pecivo koji se prosto dâ susjedu.

Evo problema s tom presudom: povijest ju je već donijela, i donijela ju je na dvije strane istovremeno, što suci u pravnom sustavu inače ne bi smjeli raditi, ali povijest se ne obazire na procesna pravila. Gates je dobio svoje carstvo. Microsoft postaje sinonim za softver koji se plaća, koji dolazi u kutiji, koji ima licencu deblju od samog priručnika — ekonomiju u koju su uloženi milijuni ljudskih sati i koja je, priznajmo, funkcionirala dovoljno dobro da danas kucaš ovaj tekst na uređaju čiji je softver netko negdje potpisao ugovorom, a ne stavio na dijeljenu vrpcu.

Ali dobili su i oni drugi. Richard Stallman je, gotovo kao izravan odjek ovog pisma, desetak godina kasnije osnovao GNU projekt — softver koji se ne samo besplatno daje, nego čije je davanje upisano u samu licencu, kao ustavnu obavezu. Ta licenca se zove GPL, a u praksi znači ovo: uzmi kod, radi s njim što hoćeš, mijenjaj ga, ugrađuj ga, prodaji uslugu oko njega — ali ono što dalje daš mora ostati isto tako besplatno i otvoreno, zauvijek, kao lanac koji se ne prekida. Zovu to »copyleft«, mala igra riječi na copyright, i upravo je taj detalj razlog zašto se od GNU-a izlegao Linux, a od Linuxa cijeli open source pokret koji danas tiho pogonja polovicu interneta dok se nitko ne pita tko je platio profesionalni rad. Odgovor: platio ga je netko drugi, negdje drugdje, drugim modelom — ali platio je, jer džemper se ne plete sam, ni kad ga daješ badava.

Rat, ako ga tako želiš zvati, traje i danas. Vodi se na GitHub-u (mjestu gdje programeri danas objavljuju i dijele svoj kod, javno ili tajno) i u korporativnim odjelima pravne zaštite intelektualnog vlasništva, u komentarima ispod svakog članka o piratstvu, u tvojoj vlastitoj glavi kad odlučuješ hoćeš li platiti za aplikaciju ili potražiti besplatnu alternativu. Gates iz 1976. i onaj hobist koji je njegovo pismo izvrijeđao u biltenu Homebrew klupa — oboje su još ovdje, u tebi, kad god otvoriš App Store i na sekundu zastaneš.