Trojka iz 1977.

Ljeto 1977. Amerika je istovremeno na Tatooineu i u kaotičnom mraku New Yorka. U svibnju otvaraš kino, red se vuče oko blok zgrada, klinci izlaze zaslijepljeni i pola godine kasnije još pokušavaju objasniti roditeljima što je to Sila. U kolovozu Elvis pada mrtav na pločicama vlastite kupaonice u Memphisu, i cijela jedna Amerika — ta poslijeratna, čista, uglađena — odlazi s njim. A u srpnju, dok Elvis još diše, New York jednostavno gasi se. Kvar u trafostanici, grad utone u mrak, i iz tog mraka izlazi nešto što se dotad krilo po podrumima: pljačke, vatre, i klinci s gitarama koji tri akorda odsviraju brže nego što ih normalan čovjek stigne zapamtiti. Punk. Zvuk generacije koja je odlučila da je sve pokvareno, pa nek se onda i čuje da je pokvareno.

Čudna godina za rođenje nečega tako pristojnog kao što je kućno računalo. Ali baš zato i savršena — jer 1977. je godina kad Amerika napola sanja o Death Staru i svjetlosnim mačevima, a napola gori u mraku vlastitih gradova. Ljudima treba nešto što obećava budućnost bez opasnosti da im netko u međuvremenu razbije prozor.

Prodavač u toj robnoj kući, čovjek koji je do jučer prodavao radio-prijamnike i možda pokoju gramofonsku ploču, gleda tu kutiju s istom mješavinom poštovanja i panike kojom bi gledao NLO da mu sleti na parkiralište. Gdje je staviti? Pored kalkulatora? Pored igraćih konzola? On ne zna što je to — samo zna da to očito nije igračka, a očito nije ni ona ozbiljna stvar iz podruma, s labosom i mirisom kositra po kojem se prepoznaje hobist sa šarafcigerom i lemilicom u ruci.

Roditelji stoje malo dalje, ruku prekriženih, s onim pogledom koji roditelji rezerviraju za stvari koje koštaju kao rata za auto a nemaju kotače. „A čemu to služi?”, pitaju. Nitko im ne zna dati potpuno pošten odgovor, jer istina je da 1977. to još nitko posve ne zna. Klinci, s druge strane, ne pitaju ništa. Klinci stoje zalijepljeni za ekran kao da gledaju vatru — hipnotizirani, bez potrebe za objašnjenjem, jer njima je odgovor na pitanje „čemu služi” jednostavan: služi tome da je *kul*.

Te godine na policama stoje tri kutije, svaka sa svojom pričom i svojim ambicijama, i nijedna od njih ne zna da će zajedno — slučajno, i ne uvijek na temelju pameti — otvoriti vrata kroz koja će za deset godina prošetati cijela jedna civilizacija informatičara. Ali to je priča za sljedeće stranice. Za sada samo zapamti sliku: mrak nad Manhattanom, laserski mač na plakatu kina, i tiho zujanje ventilatora u kutiji koja upravo uči Ameriku da se računalo ne mora bojati dodirnuti.

Zamisli 1975. Želiš računalo? Onda ćeš prvo naučiti lemiti, drugo ćeš naučiti čitati sheme koje izgledaju kao mapa podzemne u Tokiju, treće ćeš dobiti kutiju s pločom i hrpom čipova — i ako sve to dobro spojiš, tvoja nagrada su svjetlucave lampice koje ništa ne rade dok im ti osobno, prekidač po prekidač, ne kucneš naredbu u strojnom kodu (jeziku kojeg razumije jedino procesor, a ti ga učiš napamet kao da učiš govoriti s tosterom). To je Altair 8800. Ljubav na prvi zalemljeni spoj — ali ljubav rezervirana za ljude koji imaju petak navečer slobodan i ne planiraju imati djevojku.

Dvije godine kasnije, 1977., odeš u dućan, staviš novčanicu na pult, odneseš kući kutiju — i ono unutra radi. Nema lemilice. Nema sheme koja izgleda kao mapa podzemne. Utikač u zid, kabel u televizor, i gotovo. Što se dogodilo u tih dvadesetak mjeseci da hobi za čudake postane proizvod za obitelji? Kratki odgovor: sve se poklopilo istovremeno, kao kad triput zaredom pogodiš zeleno na semaforu i onda posumnjaš da grad radi protiv tebe iz inata.

Prvi komad slagalice su cijene čipova, o kojima je već bilo riječi — mikroprocesor koji je 1971. bio egzotična i skupa životinja, do sredine desetljeća pretvorio se u jeftin, masovno proizvediv dio koji možeš kupiti u rasutom stanju, poput čavala. Kad glavni mozak stroja padne s tisuća dolara na desetke, cijeli izračun oko toga isplati li se praviti gotovo računalo za obični dnevni boravak mijenja se iz temelja. Netko konačno može reći: „Ajde, napravimo kutiju koja to sve već ima unutra, pa je samo prodamo” — a da mu se cijela firma ne nasmije u lice.

Drugi komad je nešto tako prizemno da ga lako zaboraviš: kućište. Ne pod cijenom rakete, samo plastika ili lim koji drži stvari na okupu i sprječava da ti dijete zabije žličicu u naponski krug. Zvuči trivijalno, ali psihološki je to razlika između „projekta u garaži” i „uređaja koji stoji na komodi pored telefona”. Kad nešto ima poklopac, mozak ti automatski vjeruje da je to gotov proizvod, a ne hrpa dijelova koja čeka da je ti dovršiš. Ista logika po kojoj je namještaj iz plosnatog paketa uvijek uvjerljiviji kad ga sklopiš nego kad su ti dijelovi na podu s uputama na devet jezika.

Treći komad slagalice je onaj o kojem se najmanje priča, a možda je najvažniji: kaseta. Ne ona za Michaela Jacksona, nego običan kućni kasetofon kao — pazi sad — jedinica za pohranu podataka. Prije toga, ako si htio sačuvati program, prepisivao si ga rukom svaki put kad upališ stroj, poput monaha koji svako jutro iznova ispisuje istu molitvenu knjigu. Kasetofon je omogućio da program snimiš, isključiš računalo, uključiš ga sutradan, i — učitaš isto što si ostavio. Sporo, škripavo, uz onaj poznati zvuk kao da se netko davi u telefonskoj slušalici, ali radi. I bitno: kasetofon svi već imaju kod kuće. Nije trebalo kupovati posebnu, skupu perifernu jedinicu — dovoljno je posegnuti u ladicu gdje stoji uređaj na kojem se snima poruka baki za rođendan.

Dakle, 1977. nije bila nikakvo čudo, niko nije sjedio u kadi i doživio iluminaciju. Jednostavno se poklopilo troje: mozak je postao jeftin, kutija je postala uvjerljiva, memorija je postala nešto što već imaš u ormaru. Kad se sve troje spoji, dobiješ trenutak u kojem hobi prestaje biti hobi i postaje polica u dućanu. A na tu policu, tijekom te godine, staju tri stroja koji će si međusobno grickati kupce cijelu godinu.

Dobro, sad zamisli da si roditelj s viškom love 1977. i da te dijete gnjavi za računalo. Odeš u dućan i prodavač ti pokaže tri kutije. Jedna od njih izgleda kao da je pala iz svemirskog broda — bijelo, plastično kućište, zakrivljeni rubovi, gotovo dizajnersko, dok su Commodore i Radio Shack djelovali kao da su ih sastavili u petak popodne, netko kome je vikend već počeo u glavi. Apple II je, s druge strane, izgledao kao da ga je netko volio. I to nije bila slučajnost — Steve Jobs je, još dok je bio klinac s idejama većim od budžeta, inzistirao da stroj ne smije izgledati kao stroj. Treba izgledati kao kuhinjski aparat, kao nešto što normalna žena stavi na stol i ne osjeća potrebu to sakriti u garažu.

A onda ga uključiš. I tu Apple II izvuče svoj adut koji ni Commodore ni Radio Shack nisu mogli parirati — boju. Ne zelenu fosfornu monokromiju kao kod TRS-80, nego pravu, punokrvnu boju na običnom TV-u u dnevnoj sobi. Šest boja u grafičkom modu visoke rezolucije, do šesnaest u onom niske — i odjednom računalo nije bilo alat za računanje poreza, bilo je portal. Wozniak je taj čip za grafiku dizajnirao skoro sam, noću, dok je danju još radio u HP-u i, tehnički, krao vrijeme firmi da napravi budućnost u svojoj spavaćoj sobi.

I onda ono što je Apple II zapravo učinilo pravim čudovištem, a ne samo lijepom igračkom — otvorio je kućište i rekao svijetu: dođi, dodaj nešto. Unutra je čekalo sedam takozvanih »slotova za proširenje«, praznih utora poput današnjih USB priključaka, samo veće i sirovije, u koje je bilo moguće utaknuti karticu za disketni pogon, za mrežu, za bolju grafiku, za bilo što što još nije izmišljeno. To je bila tiha genijalnost — Apple nije morao znati što će ljudi htjeti spojiti, samo je ostavio rupe i pustio tržište da ih popuni. Deset godina prije nego što je itko izgovorio riječ »ekosustav« kao poslovnu strategiju, Woz ga je već zavario u limenu kutiju.

Pa je onda i prodaja bila — realno, skromna. Prve godine odu tisuće komada, ne desetci tisuća. Commodore i Radio Shack, jeftiniji i dostupniji, guraju daleko veće brojke u istom razdoblju. Ali evo paradoksa koji je Apple II naučio cijelu industriju, i koji industrija zaboravlja pa iznova uči svakih desetak godina: nije važno tko prodaje najviše komada, važno je tko posjeduje aureolu. Apple II je bio računalo o kojem se pričalo na zabavama, ono koje se vrtjelo u serijama i reklamama za budućnost, ono koje je izgledalo kao da dolazi iz 1985., dok je fizički stajao u 1977.

I ta aureola je čekala samo jednu stvar da se pretvori u stvarnu, brutalnu, tvrtke-mijenjaju-poslovanje prodaju. Godina je 1979., program se zove VisiCalc, i o tome ćemo detaljno u poglavlju dvadeset sedam — ali zapamti to ime već sad, jer bez njega je Apple II ostao lijepa, skupa igračka za entuzijaste. S njim je postao razlog da direktor osobno ode u dućan i kupi računalo. Ali to je priča za kasnije. Za sada, 1977., Apple II je samo najljepše i najskuplje dijete trojke — i svi znaju da će nešto veliko doći, samo još nitko ne zna što.

Dok je Apple II u trgovinama glumio skupu igračku iz budućnosti, u pozadini se motala jedna sasvim druga priča — priča o čovjeku koji je cijeli život prodavao pisaće mašine i kalkulatore, i koji je, čisto slučajno, imao pod svojim krovom sve što mu je trebalo za nešto puno veće. Zove se Jack Tramiel, šef Commodorea, i za njega je računalo isto što i kalkulator, samo malo pametniji komad plastike koji treba prodati što jeftinije, u što većim količinama, što više puta. Njegova rečenica — »računala za mase, ne za klase« — nije još izgovorena baš 1977., ali duh te rečenice već tad diše iz svakog dijela PET-a. Ovo nije proizvod za entuzijasta koji voli otvarati kućište. Ovo je proizvod za čovjeka koji želi kupiti kutiju, staviti je na stol i pustiti nekog drugog da brine kako ona uopće radi.

I zato je Commodore PET (Personal Electronic Transactor — da, taj naziv postoji samo da opravda skraćenicu koja zvuči kao kućni ljubimac) sve strpao u jedno. Ne računalo, pa monitor, pa uređaj za pohranu podataka kao odvojene kutije koje kupuješ i spajaš kabelima — nego jedan komad, s ugrađenim malim crno-bijelim ekranom i kasetofonom za pohranu podataka, sve u istom metalnom sanduku. (Diskete i tvrdi diskovi tada su bili preskupi ili jednostavno nisu postojali za kućnu upotrebu, pa se program spremao na običnu audio kasetu, baš kao pjesma — samo što je učitavanje trajalo vječnost i zvučalo kao da netko muči faks uređaj.) Danas to zovemo all-in-one dizajn i tapšamo iMac po ramenu što ga je izmislio; PET je to radio desetljećima prije, samo ljepše zvuči kad to kaže Apple.

Pa dobro, reći ćeš, ako je tipkovnica katastrofa — ona malena, gumena, chiclet tipkovnica koju je svako dijete koje ju je dotaknulo prezirilo — kako je PET onda uopće preživio prvu godinu na tržištu? Odgovor se ne krije u dizajnu, nego duboko u utrobi kompanije, na mjestu koje kupac nikad nije vidio i za koje ga, iskreno, nije ni trebalo biti briga — a upravo je to razlog zašto je bilo toliko važno. Commodore je, sasvim slučajno, godinu prije kupio proizvođača čipova MOS Technology — kupio ga, kažu neki, jer mu MOS nije mogao platiti dug, pa je Tramiel jednostavno uzeo firmu kao naplatu. I u toj firmici je sjedio čip po imenu 6502, isti procesor koji je pogonio i Apple II, i kasnije Nintendo, i pola svih kućnih računala tog doba.

To znači da Commodore, za razliku od Applea, nije morao ići kome moliti popust na procesore, ni čekati u redu za isporuku, ni ovisiti o tuđim cijenama i tuđim rokovima – sam je proizvodio srce svog stroja. Ta vertikalna integracija, sve pod jednim krovom, od čipa do kućišta, nije bila zvučna fora za brošuru; nikoga u trgovini to nije zanimalo dok je gledao ekran i kasetofon. Ali je značila da PET može biti jeftiniji od Apple II, i da tako ostane iz mjeseca u mjesec, dok se konkurencija muči s troškovima nabave. Tiha supermoć, bez fanfara i slogana – samo činjenica da tvoj protivnik plaća tebi za dio vlastitog proizvoda.

I tako je nastala prilično čudna zvijer: računalo rođeno u firmi za kalkulatore, s dušom jeftinoće umjesto glamura, s tipkovnicom koju je mrzilo svako dijete koje ju je ikad dotaknulo — a ispod haube, tiho i bez ičije pohvale, jedan od najpametnijih poslovnih poteza cijele te 1977. Apple je imao boju i auru budućnosti. PET je imao maržu i strpljenje. Povijest će, kao što uglavnom voli, više pamtiti onoga koji je bio ljepši za gledati — ali onaj koji je kontrolirao vlastiti lanac opskrbe, taj se smijao zadnji.

I onda dolazi treći. Nema Appleovu auru, nema Commodoreovu industrijsku genijalnost. Dolazi iz trgovine u kojoj si dosad kupovao baterije, kabele za antenu i, ako je falilo sreće, gumu za bicikl. Radio Shack — lanac dućana koji je do tog trenutka bio sinonim za jeftini elektronički sitniš — odjednom stavlja na policu računalo od 599 dolara i zove ga, bez ikakve mašte, TRS-80. Tandy Radio Shack, model 1. Ime kao da su ga smislili u liftu, između dva kata.

Ali evo trika koji je bio genijalniji od svega što su Jobs i Tramiel smislili te godine: Radio Shack je 1977. imao preko tri tisuće dućana po cijeloj Americi. Tri tisuće. Ne specijaliziranih trgovina za entuzijaste, ne dealera koji znaju objasniti čemu to služi — tri tisuće mjesta gdje je prosječan tata, u nedjelju, tražeći novu antenu za auto, mogao slučajno prošetati pored police i ugledati računalo koje trepti na ekranu. Apple je trebao specijalizirane prodavače i vjeru u budućnost. Commodore je trebao distributere koji bi tek morali skužiti da ovo nije kalkulator. Radio Shack je već imao vrata, blagajne i osoblje. Samo je trebao staviti kutiju na policu, pored baterija.

I rezultat? TRS-80 je u prvim godinama prodavao bolje od Applea II i Commodore PET-a — zajedno, u nekim mjesecima. Ne malo bolje. Osjetno, sramotno bolje. Dok je Apple gradio legendu u garažama Silicijske doline i dok su novinari pisali ode o eleganciji, u stvarnom svijetu, u stvarnim domovima, najviše ih je bilo — ružnih, sivih, s tipkovnicom koja je zvučala kao da kucaš po limenci — TRS-80. Ova činjenica je jedna od onih koje povijest voli progutati, jer nije zgodna za pričanje. Legenda treba heroja s vizijom, ne lanac trgovina gumom za bicikl koji je slučajno pogodio pravi trenutak.

Nadimak koji je zalijepio — Trash-80 — govori sve o toj nepravdi. Smeće-80. Netko duhovit, negdje u redakciji ili na sajmu, smislio je igru riječi i ona je zaživjela s takvom snagom da je nadživjela sam stroj. A stroj, realno, nije bio smeće. Bio je jeftiniji od Apple II, imao je solidan Z80 procesor, i ozbiljan interpreter za BASIC — jednostavan programski jezik iz tog doba, pisan naredbama bliskim engleskom, kojim su korisnici sami sastavljali svoje programe, umjesto da čekaju da im netko drugi napiše softver. I, što je bilo ključno, TRS-80 je bio dovoljno pristupačan da ga kupi obitelj koja nije razmišljala o računalima kao statusnom simbolu, nego kao o stroju koji možda pomogne djetetu s domaćom zadaćom, ili tati da napokon vodi evidenciju troškova bez bilježnice.

Ono što je stvarno bilo trash na TRS-80 bilo je hardversko iskustvo koje je odudaralo od imidža: tipkovnica koja je pucketala kao stari pisaći stroj, kasetni pogon koji je znao pojesti podatke iz čistog hira, i notorni problem koji su korisnici zvali RF interferencija — dovoljno se približiš telefonu ili nekom drugom uređaju koji zrači radiovalove, i cijeli ekran poludi, kao da se računalo naljutilo što mu smetaš. Ali sve to je bila cijena koju je masovna publika bila spremna platiti, jer alternativa nije bila bolje računalo, alternativa je bila nikakvo računalo.

I tu je poanta ove treće runde — jer trojka iz 1977. nije bila natjecanje u tome tko će napraviti bolje računalo. Bila je natjecanje u tome tko će svoj stroj staviti pred više ljudi. TRS-80 je to natjecanje pobijedio brojkama, dok je gubio na svakom drugom kriteriju koji su nostalgičari kasnije odlučili proglasiti važnim. To je poanta koja se ponavlja kroz cijelu povijest tehnologije, samo se stalno zaboravlja: pobjeđuje ono što je dostupno, ne ono što je najbolje. A tko je dostupniji od dućana koji već stoji na svakom uglu?

Dobro, kućište je na stolu, kabel je u utičnici — i sad? Sad se dogodi ono što nitko u Cupertinu, Santa Clari ili Fort Worthu nije naručio, ali svi su se tiho nadali: netko treba nešto s tim raditi. A to nešto nije bilo »upravljanje nuklearnom elektranom« ni »obračun plaća za tisuću zaposlenika«. Bilo je puno prizemnije, i baš zato važnije. Igra u kojoj svemirski brod puca po drugom svemirskom brodu. Tablica u kojoj tata konačno vidi zašto nikad nema love za godišnji. Program koji dijete uči množiti do sto, uz zvučni signal kad pogriješi. Trojka iz 1977. nije donijela računanje u dom. Donijela je razlog da računanje bude zabavno, korisno ili barem podnošljivo — a to je, ispada, bio deseti put veći posao od samog računanja.

I tu nastaje tržište koje prije toga nije postojalo, jer nije imalo kome prodavati. Tko će ti kupiti softver za stroj koji imaš u podrumu i koji si sam sastavio od pločice i nekoliko stotina dolara strpljenja? Nitko, jer takvih je bilo možda pet tisuća na cijelom kontinentu, i svaki je već napisao svoj program, hvala, ne treba mu tvoj. Ali sad imaš tri proizvođača koji su preko noći, u istoj godini, nagurali strojeve u dnevne sobe širom Amerike — i svaki od tih strojeva čeka nekoga da mu dade posao. Igre za obitelj koja je maloprije kupila Apple II jer je boja na ekranu bila ljepša od svega što su vidjeli. Programi za kućne financije za tatu koji je PET-u vjerovao jer je izgledao kao kalkulator na steroidima, dakle ozbiljna stvar. Edukativni softver za mamu koja je TRS-80 kupila u dućanu elektroničke opreme, bez ikakve namjere, ali je prodavač bio uporan, a cijena pristojna. Svatko od njih postaje mušterija. I odjednom postoji razlog da netko sjedi u garaži i piše kod za tuđi stroj, a ne za svoj — jer na drugom kraju grada postoji netko voljan platiti za to. To se zove tržište. Prije trojke, to je bio klub. Poslije, to je bio posao.

A onda dolazi drugi dio priče, tiši, ali dugoročno pametniji od prvog: časopisi. Byte, Creative Computing, kasnije desetak drugih po cijelom svijetu — svi s istom formulom koja danas zvuči apsurdno, ali je tada bila potpuno normalna. Otvoriš stranicu, i tamo je stotinjak redaka koda u BASIC-u, ispisanih sitnim slovima, i čekaju te da ih, ozbiljno, prekucaš. Ručno. Svako slovo, svaki broj, svaka zagrada, jer nije postojao internet s kojeg bi to skinuo, nije postojao ni disk na koji bi netko to snimio i poslao poštom po razumnoj cijeni. Prekucaš, dakle, cijeli program, tipku po tipku, i ako pogriješiš jednu jedinu zarezu na liniji 340 — ništa ne radi, i sad tražiš tu zarezu satima, kao iglu u plastu sijena koje si sam nabacao. Zvuči kao mučenje. I djelomično jest bilo. Ali to je bio, iako to nitko tako nije zvao, najbolji tečaj programiranja koji je ikad postojao — besplatan, praktičan, i s nagradom na kraju u obliku igrice koja radi ili tablice koja se posloži.

Jer eto poante te muke: dok kucaš tuđi kod, red po red, počneš ga razumjeti. Skužiš zašto je petlja ovdje, zašto je varijabla tamo, i prije nego shvatiš — mijenjaš liniju 340 ne jer je greška, nego jer ti se ne sviđa boja neprijatelja, i hoćeš je promijeniti u ljubičastu. To je prvi trenutak kad dijete iz 1977. postaje nešto više od korisnika. Postaje autor, makar autor jedne promijenjene linije. I ta generacija — klinci koji su sjedili pred Apple II ili PET-om ili TRS-80, s časopisom na koljenima i prstima punim otisaka tipkovnice — ta generacija je, kad je odrasla, postala developerska armija devedesetih. Ne svi, dakako. Ali dovoljno njih da statistika postane šala koju svi programeri iz te ere prepoznaju: pitaj bilo kojeg developera rođenog sredinom sedamdesetih kako je počeo, i osamdeset posto priča će spomenuti jedan od ta tri stroja i jedan časopis s listingom koji je prekucavao dok mu se nije spustio mrak.

I tu se zatvara krug koji je ovo poglavlje pratilo od prve stranice. Nijedan od te trojke nije bio zamišljen kao alat za nešto ozbiljno. Apple II je bio skupa igračka s bojom koju si mogao priuštiti tek ako si stvarno htio. PET je bio kalkulator koji je prerastao svoju kućicu. TRS-80 je bio nešto što ti je prodao čovjek koji je pet minuta prije toga prodavao produžne kabele. Nijedan nije nosio etiketu „ovo će promijeniti svijet”, jer takvu etiketu ne stavljaš na proizvod koji ni sam proizvođač nije shvaćao dokraja. A upravo je ta odsutnost ozbiljne svrhe bila tajno oružje. Da je 1977. netko pokušao prodati „ozbiljno poslovno računalo za obitelj”, propalo bi za tjedan dana — tko bi to kupio, obitelji nisu poduzeća. Ali strojevi koji nisu obećavali ništa osim „možeš ovime nešto zabavno napraviti, ako se potrudiš” — ti su se prodavali, ti su odgajali korisnike, i ti su, bez plana i bez konferencijske prezentacije, stvorili prvu generaciju ljudi kojima je računalo bilo normalna stvar u kutu dnevne sobe, a ne čudo iza staklene stijene u sveučilišnom podrumu. Platforma bez ozbiljne svrhe pobijedila je jer joj svrhu nije trebao smisliti marketing. Smislili su je klinci, sami, prekucavajući liniju 340, iznova i iznova, dok im se nije sklopilo.