Homebrew Computer Club

Menlo Park, negdje sredina sedamdesetih. Nemoj tražiti točan datum jer priča koju ćemo ispričati vrti se oko jedne konkretne večeri — ali sam grad, sama godina, to je prije stanje uma nego kalendarski upis. Kalifornija je taman izašla iz jednog opijenja i ušla u drugo: prosvjedi su se stišali, cvijeće u kosi se osušilo, ali paranoja prema Velikom Bratu i vjera da mali čovjek može promijeniti svijet — to je ostalo. Samo se promijenilo oružje. Umjesto transparenta, lemilica.

Zamisli zrak: miris kolofonija s vrha lemilice, onaj slatkasti dim koji ti zapeče u nosu i ostane u sjećanju cijeli život ako si ga ikad omirisao, pomiješan s mirisom trave koja se pušila dvije ulice dalje i patchouli parfema koji je već tada bio klišej. To je Menlo Park. Grad u kojem se u istoj garaži mogao naći transformator za radio-amatere iz pedesetih i fotografija Che Guevare zalijepljena na zid pored sheme integriranog kruga — onog malenog crnog pravokutnika s nožicama koji je u sebi skrivao stotine električnih sklopova, a danas bi ga svaki klinac zvao samo „čip”.

Jer to je bila poanta, ako je poanta ikad bila jasno izrečena: računala nisu smjela ostati zauvijek u rukama IBM-a, vlade i par sveučilišta s klimatiziranim salama u koje običan čovjek nije mogao ući ni s propusnicom. People's Computer Company — da, stvarno se tako zvala firma koja nije bila firma, više novinski list i skup entuzijasta — već je propovijedala tu jednostavnu, skoro naivnu jednadžbu: računala ljudima. Ne korporacijama, ne generalima, ne birokratima. Ljudima. Tebi. Meni. Klincu iz susjedstva koji je pokupio lemilicu jer mu je otac rekao da je bolje lemiti čipove nego pušiti nešto u parku.

I onda, u knjižari — ne u novinama, ne na radiju, u knjižari, na oglasnoj ploči među reklamama za jogu i ponudama za cimera — komadić papira, otkucan na pisaćoj mašini čije slovo „e” malo skače iznad linije: Amateur Computer Users Group. Homebrew Computer Club. Dolazi tko želi. Ne treba diploma, ne treba preporuka, ne treba novac. Samo dođi.

Te večeri počet će sastanak koji nitko od prisutnih neće smatrati povijesnim. Bit će to samo još jedan utorak — s tom razlikom da će netko u toj sobi, za par godina, potpisivati ugovore vrijedne milijarde dolara. Ali to još ne znaju.

19:00. Utorak. Menlo Park, negdje između zime 1975. i one iduće — datum nije bitan, jer se ovo ponavlja svaka dva tjedna kao liturgija, samo se mijenjaju lica na parkiralištu. Auditorij pripada Stanfordovom linearnom akceleratoru čestica, ustanovi u kojoj se inače pod cijenu od nekoliko stotina milijuna dolara razbijaju atomi da bi se razumjelo od čega je svemir sagrađen. Večeras u njemu neće pucketati čestice nego kalajne žice, i to je, kad malo razmisliš, na neki način ista rabota — ljudi koji rastavljaju stvar dovoljno duboko da je poslije mogu sastaviti bolje.

Parkiralište se puni na način koji nijedan organizator nije planirao i nijedan osiguravar ne bi odobrio. Kombi bube, poneki chevrolet s rupom na sjedalu, bicikli naslonjeni na ogradu jer neki od ovih ljudi još nemaju vozačku dozvolu. Iz auta izlaze skupine koje na prvi pogled nemaju baš nikakve veze jedna s drugom — i u pravu si, nemaju, osim jedne stvari koja je u ovoj dolini upravo počela biti važnija od svega ostalog.

Evo tko silazi iz tih auta, ako bi na vratima radio inventuru kao na vojnom cenzusu: inženjeri iz Hewlett-Packarda, kompanije koja tada već ozbiljno pravi računala i mjerne uređaje, cijeli dan projektiraju nešto legalno i vlasničko, a večeras dolaze podijeliti to isto znanje besplatno — kao da to popodne i ova večer pripadaju dvama posve različitim moralnim svjetovima. Tu su i bivši prosvjednici iz šezdesetih, kosa im je još dugačka, ali stav malo umoran od transparenta — shvatili su da se sloboda govora danas možda bolje širi kroz sklopove nego kroz megafon. I srednjoškolci, dovezeni od roditelja, koji će se sljedeći sat praviti da su punoljetni, jer nitko na vratima ne traži dokumente — ovo naprosto nije taj tip kluba.

Zajednički nazivnik na tom parkiralištu nije diploma, nije dob, nije ni to koliko love imaš — nešto što u svakom drugom kutku ove zemlje, 1975., obično određuje s kim ćeš razgovarati i tko će te uzeti ozbiljno. Zajednički nazivnik je hoćeš li unutra sjesti i razgovarati o registrima i logičkim vratima — sitnim električnim sklopovima koji odlučuju hoće li neki bit unutar računala biti nula ili jedan, dakle same cigle od kojih je sve ostalo sagrađeno — kao da je to najzanimljivija tema na svijetu. A za ove ljude, iskreno, i jest.

Ono što ovu skupinu drži zajedno formalno se zove Homebrew Computer Club, a to je ime koje su smislili preko pisma na ciklostilu, jer nešto se moralo napisati na vrh oglasa. Ali nitko unutra ne razmišlja o klubu kao o instituciji. Razmišljaju o njemu kao o mjestu gdje se konačno može reći rečenica poput »ja sam sastavio računalo kod kuće« i ne dobiti pogled kao da si upravo priznao zločin — jer to je taj čip koji objedinjuje »mozak« računala, ono što je nekad zauzimalo cijeli ormar sad stane na dlan ruke. Vani, u ostatku Amerike, računalo je stvar koja stane u zgradu i kojom upravlja korporacija u odijelu. Ovdje, na ovom parkiralištu, upravo se dogovara nešto posve drugo — da bi računalo mogao imati i ti, u garaži, sam.

Vrata auditorija su se otvorila. Gomila se počinje kretati unutra, mrmljajući o baudovima i bootstrap loaderima kao što bi drugi mrmljali o rezultatu utakmice — baud je mjera brzine kojom podaci putuju, a bootstrap loader mali program koji, kad upališ računalo, prvi »probudi« ostatak sustava, otprilike kao alarm koji tjera mozak da se pokrene prije nego što se sjetiš vlastitog imena. Devetnaest i trideset. Unutra ih čeka čovjek sa štapom u ruci i s popisom u glavi, i on je taj koji će sljedeći sat pretvoriti u nešto što nijedna korporacija na svijetu tada nije znala organizirati — sastanak bez šefa, gdje svatko smije govoriti, i gdje se, začudo, sve stigne reći.

Pola sata prije nego što je službeno išta počelo, dvorana već zuji kao pojačalo koje je netko zaboravio isključiti. Ljudi sjede na podu, na rubovima stolova, na vlastitim jaknama prostrtim po linoleumu — stolica nikad nema dovoljno, i nikome to ne pada na pamet spomenuti kao problem. Onda, u 19:30, netko lupi rukom po katedri i dvorana se sama utiša. Ne zapovijeda mu se poštovanje. Njemu se poštovanje jednostavno — dogodi.

Lee Felsenstein hoda s teškim štapom, posljedicom preboljele detske paralize, i taj štap je postao njegovo žezlo prije nego što je on to i sam primijetio. Kad njime pokaže na tebe, red je da govoriš. Kad ga zabode u pod, red je gotov. Nazivaju to »mapping sekcijom« — svatko tko ima nešto što je gradio, kupio, pokvario ili shvatio od zadnjeg puta, dobiva minutu-dvije da to izgovori naglas, pred svima. Ne prezentacija. Nema slajdova, nema PowerPointa (uostalom, godina je 1975., taj alat postoji tek u tuđoj budućnosti). Samo čovjek, papir u ruci, i soba koja sluša.

Pravilo je nepisano, ali apsolutno: ono što doneseš, dijeliš. Netko izvadi shemu koju je nacrtao slobodnom rukom — spoj memorijskog čipa, trik kako prevariti sat da radi dvostruko brže, rješenje za buku na liniji — i ta shema krene kružiti po sobi iz ruke u ruku, netko je prepiše na svoj blok, netko postavi pitanje, netko drugi ispravi grešku koju je autor sam napravio. Nitko ne pita „je li ovo vlasništvo tvoje firme”. Nitko ne pita, uostalom, jer nitko od njih nema firmu; imaju garažu, imaju posao od devet do pet negdje kod Lockheeda ili HP-a, i imaju ovu sobu gdje je sve što izmisliš — javno dobro čim ga izgovoriš.

Ovo se ne smije brkati s naivnošću — ti ljudi znaju točno što rade. Felsenstein je bio na Berkeleyju kad se prosvjedovalo za slobodu govora, sudjelovao je u pokretu koji je vjerovao da informacija treba teći slobodno kao i riječ na trgu, i sada tu istu ideju samo prenosi na sheme integriranih krugova. Tehnologija kao produžetak politike, samo umjesto transparenta imaš voltmetar.

Ekonomija sobe je čudna ako je gledaš izvana. Nitko ne plaća članarinu koja bi značila nešto; postoji dobrovoljni prilog za fotokopiranje newslettera koji Fred Moore i nekolicina drugih sastavljaju svaki mjesec, gdje pišu bilješke sa sastanaka i sažetke onoga što je pokazano. To je jedini novac koji se ovdje vidi. Vrijednost koja se razmjenjuje nije dolar — nego pažnja, ugled i mala doza besmrtnosti koja dolazi kad tvoju shemu prepiše netko koji je, možda, pametniji od tebe.

I baš zato treba, godinama kasnije, kad netko pokuša objasniti otkud su nikli meetupi, hakatoni i onaj čudni ritual gdje programeri stoje u redu da pokažu ekran petnaestorici stranaca, vratiti se baš ovamo — u ovu dvoranu, na ovaj pod bez dovoljno stolica. Format „pokaži pa objasni” nije izmišljen u nekom uredu u San Franciscu 2010. godine, uz kavu i granola pločice koje sponzorira neki startup. Izmišljen je ovdje, s voltmetrom u ruci i štapom koji odlučuje tko govori.

Ali za sada, u ovoj sobi, štap se opet pomiče. Felsenstein ga usmjeri prema stražnjem redu, gdje mršav dvadesetogodišnjak nervozno prevrće hrpu papira pretrpanih rukom pisanim shemama. »Ti«, kaže Felsenstein. »Pokaži nam što imaš.«

20:30. Soba se stišava onako kako se stišava razred kad netko podigne ruku, samo što ovdje nema nastavnika koji bi rekao tko je na redu. Netko jednostavno ustane, odgurne stolicu, i to je znak. Cijela procedura Homebrew kluba svodi se na tu jednu gestu: ako imaš nešto, pokažeš. Ne najaviš unaprijed, ne pošalješ sažetak, ne popuniš formular za predstavljanje projekta. Ustaneš.

Te večeri na redu je mršav tip u naočalama, tih do neugodnosti, iz onih koji u razgovoru gledaju u tvoje cipele umjesto u tvoje oči. Nosi ploču. Ne kućište, ne monitor, ne ništa što bi obična osoba prepoznala kao računalo — samo zelenu pločicu prošaranu čipovima, s kablom koji vodi do stare tipkovnice i, bogme, do televizora posuđenog od kuće. Steve Wozniak. Za ovu prostoriju, večeras, samo još jedan član s hrpom komponenti u rukama.

Spoji kabel. Ništa se ne dogodi tri, četiri sekunde koje traju kao minuta — od onih pauza kad ti srce stane jer ne znaš je li stroj mrtav ili samo sabran. Onda, na ekranu televizora, slova. Ne grafika, ne boje, ne glazba — slova koja se ispisuju kako ih on tipka, u trenutku kad ih tipka. Echo, najbanalnija stvar na svijetu za svakog tko je ikad kucao na tipkovnici. A soba prasne.

Slijedi ono što je zapravo srž cijele kulture kluba, ono što ga razdvaja od svakog inženjerskog sastanka koji si ikad zamislio: nitko ne pljeska brošuri. Nitko ne pljeska PowerPointu, jer PowerPointa nema. Pljeskaš stroju koji upravo radi, uživo, pred tobom, s kablovima koji vise i lemom koji se još hladi. Homebrew nema mehanizam za laž. Ne možeš reći da ti nešto radi — moraš to spojiti u struju i pokazati, i ako ne radi, cijela soba to vidi u sekundi, i tvoja reputacija pada isto brzo kao što bi porasla da je radilo.

To je i razlog zašto je aplauz ovdje čudna vrsta valute — ne trošiš ga na uljudnost, štediš ga za stvarno iznenađenje. Kad netko pokaže rutinu koja radi kako je i obećao, dobiješ kimanje glavom, možda usklik odobravanja. Kad netko pokaže nešto što nitko u sobi nije očekivao da je moguće za tu cijenu — tipkovnica koja odmah ispisuje slovo na televizoru, na primjer — dobiješ tu specifičnu tišinu koja prethodi pravom pljesku, onu u kojoj trideset ljudi istovremeno računa u glavi koliko bi njima to koštalo da su to sami sastavili, i onda shvaćaju da bi mogli, jer je čovjek upravo stao pred njih i rekao — evo, ovako.

Iza njega red čeka i dalje — netko s modificiranim modemom, netko s pločom koja generira ton, jedan srednjoškolac s nečim što tvrdi da je jeftinija verzija postojećeg proizvoda za desetinu cijene, i publika će sve to isto tako gledati, isto tako suditi po tome radi li ili ne radi, a ne po tome kako je to opisano. Nitko ovdje ne kaže: vjeruj mi na riječ. Cijela je poanta da ne moraš vjerovati nikome na riječ — spojiš u struju i vidiš.

Woz odspoji kabel, pokupi ploču, sjedne. Nikakve fanfare, nikakvog govora o budućnosti industrije. Netko mu priđe i pita gdje je nabavio taj čip za znakove — on odgovori, i to je to. Nema patenta na tu informaciju, nema tajne. Do sljedeće srijede ta shema kola po pola doline u fotokopijama. To je jedina valuta koja ovdje uistinu vrijedi više od aplauza: da netko drugi uzme tvoju ideju, popravi je, i pokaže ti iduće srijede što je s njom napravio. Cijela soba postane jedan spori, kolektivni, glasni proces učenja — bez naknade, bez ugovora, samo uz obećanje da će i on, kad dođe njegov red, ustati i pokazati.

Predavanje je gotovo, pljesak se stišao, ali klub se ne raspada — samo se preseli. Vrata dvorane otvore se i cijela ta masa od tridesetak, četrdesetak ljudi izlije se na parkiralište SLAC-a, i tu, baš tu, počinje ono što će neki od njih poslije nazvati najvažnijim dijelom večeri. Ne predavanje. Parking.

Prtljažnici se otvaraju kao školjke. Netko iz kombija vadi kutiju od cipela punu otpornika sortiranih po vrijednosti, netko drugi prodaje TTL čipove — standardnu obitelj jednostavnih logičkih čipova, građevne blokove svakog kućnog projekta tog doba — po dolar i pol komad, jer ih je »slučajno« nabavio više nego što treba za svoj projekt. Nitko ne pita odakle. Ovo nije crno tržište u zlom smislu — ovo je jedino tržište koje postoji, jer u dućanu tih dijelova još nema, a ako ih ima, prodaju se u paketima od tisuću za tvornice, ne za čovjeka koji hoće samo pet.

Cijene se dogovaraju na oko, u hodu, uz lupanje po poklopcu prtljažnika kao da je tezga na buvljaku. Tu se čuje ona rečenica koja će se, u sljedećih pet godina, ponoviti stotinama puta u varijacijama: »Imam ja jedan komad koji bi ti trebao, dođi sutra do garaže.« Garaža. Uvijek garaža. Cijela dolina još ne zna da će ta riječ postati klišej vrijedan milijardu dolara po slovu.

Neki od tih razgovora nisu o dijelovima. Netko spominje da bi trebao neku pločicu tiskati u više primjeraka — pita ima li tko iskustva, ima li tko kontakt kod tiskara koji ne postavlja previše pitanja. Netko drugi kaže da bi mogao sastaviti nekoliko komada za prijatelje ako ljudi donesu svoje dijelove. Rečenica koja zvuči bezazleno, kao posudba alata za susjeda — a zapravo je, ako je zapišeš i pogledaš unatrag, prva linija poslovnog plana. Nitko od njih to tako ne zove. Nitko ne kaže »osnivamo firmu«. Kažu »hoćeš da ti sastavim par komada«.

Statistika koja zvuči kao urbani mit, a nije: iz ovog kluba, iz ovog istog parkinga i ovih istih garaža, izraslo je više od dvadeset firmi u sljedećem desetljeću — od kojih je jedna, ona s ugrizenom jabukom, kasnije vrijedila više nego cijela nacionalna ekonomija nekih zemalja. Ali te večeri, 1975. ili 1976., nitko to ne broji. Broje se otpornici u kutiji i dolari u džepu, i to je sve.

Do ponoći parkiralište se prazni. Ostaju samo tragovi — otpala žica ovdje, poklopac od kave kojim je netko crtao shemu tamo — i desetak dogovora zapisanih na komadićima papira koji će sutradan biti izgubljeni, ili će, u nekoliko slučajeva, postati adresa budućeg sjedišta firme. Ali to je priča za drugu večer. Za sada je to samo parking, hladnoća kalifornijske noći i miris zagorjelog kolofonija koji se lijepi za odjeću dok se vraćaš kući razmišljajući koliko bi ti dijelova trebalo za sljedeći projekt.

Ponoć je davno prošla, parkiralište se ispraznilo, i da si te večeri stajao na asfaltu pred SLAC-om — istim onim kompleksom Stanfordskog sveučilišta gdje inače razbijaju atome, a ne lemilice — ne bi vidio ništa osim praznih mrlja ulja gdje su bili kombiji. Ali ako preskočiš dvije, tri godine unaprijed, vidiš nešto drugo. Vidiš iste ljude, ista lica s aukcije shema i aplauza, kako sjede u odvjetničkim uredima i potpisuju osnivačke akte. Isti Steve koji je te večeri pokazivao pločicu za osamnaest dolara sad ima tvrtku. Ima logo. Ima, ne daj Bože, poslovni plan.

To je trenutak kad klub počinje umirati, i umire na najgluplji mogući način — od uspjeha. Dok je Homebrew bio skup ljudi koji ništa nemaju, dijeliti je bilo lako; nemaš što izgubiti, imaš samo priliku da netko doda ono što ti nedostaje. Ali čim jedan od tih ljudi shvati da shema koju je upravo pokazao vrijedi milijun dolara u tuđem džepu, dijeljenje prestaje biti gesta zajednice i postaje — pravno gledano — curenje intelektualnog vlasništva. Ista prostorija, iste stolice, potpuno druga fizika.

Nije to bila izdaja jednog čovjeka, koliko god ga povijest voli tako naslikati. Bio je to samo prvi kamenčić koji je pokazao da je cijela padina već krenula. Chuck Peddle — inženjer koji je dizajnirao 6502, jeftin i pristupačan mikroprocesor bez kojeg pola te generacije kućnih računala uopće ne bi postojalo — otišao je raditi na Commodore. Steve Wozniak i njegov poslovni partner Steve Jobs registrirali su tvrtku i ubrzo prestali nositi shematike na sastanke, jer sad su te shematike bile roba, a ne poklon. Sastanci su i dalje trajali, ljudi su i dalje dolazili, ali zrak se promijenio: sad je netko u kutu procjenjivao koliko vrijedi ono što upravo čuje, umjesto da se samo divi.

Ironija, ona debela, mnogoslojna, koja se ne može smisliti nego samo dogoditi, je ova: sama ta kultura besplatnog dijeljenja — kola sheme, nitko ne pita za dozvolu, ukradi ideju i popravi je pa je vrati boljom — proizvela je alat i znanje koje je onda netko drugi, mudrije ili bezobzirnije, zapakirao u kutiju i naplatio. Homebrew nije stvorio industriju osobnih računala tako da su njegovi članovi postali bogati zajedno. Stvorio ju je tako da je nekolicina njegovih članova uzela ono što je nastalo u zajedništvu i patentirala izlaz iz njega. Otvorenost je bila inkubator; zatvorenost je bila žetva.

Klub formalno nije zatvoren nikad — Homebrew se gasio tiho, ugašen ne odlukom nego umorom, negdje oko 1986., dok su njegovi bivši članovi već odavno vodili odjele u tvrtkama vrijednim milijarde dolara. Ali njegov duh, taj konkretni miris kolofonija (onog dima od lemljenja koji ti se uvuče u odjeću dok sastavljaš elektroniku) i ideologije, nije nestao — samo se preselio. Iselio se u BBS-ove i Usenet grupe (digitalne oglasne ploče i forume iz doba prije nego što je internet izgledao kao danas), u Linux mailing liste devedesetih, u GitHub repozitorije od kojih danas radi pola interneta. Svaki put kad neki inženjer objavi kod besplatno umjesto da ga zaključa iza patenta, negdje se čuje odjek te garaže u Menlo Parku. Otvoreni izvor kao pokret nije izmislio ništa što Homebrew nije već radio jednom mjesečno, uz kavu i krafne — samo je jednog dana odlučio da se to ovog puta ne smije pretvoriti u privatno vlasništvo. Naučili su lekciju. Pitanje je samo — na čiji trošak su je naučili.