WorldWideWeb (1991)

Prosinac 1991. Uključiš televizor i gledaš državu kako se raspada u živom prijenosu. CNN vrti kadrove iz Moskve, zastava se spušta, netko čita priopćenje bez izraza na licu, kao da čita popis za trgovinu, i to je to — Sovjetski Savez, ta ogromna, čvrsta, zastrašujuća stvar koja je pola stoljeća bila fiksna točka svijeta, jednostavno više ne postoji. U istom tjednu, negdje malo južnije od Ženeve gdje se ova priča događa, počinju padati prve granate rata koji će trajati godinama. Svijet se istovremeno otvara i cijepa, na istom televizoru, u istom dnevniku — i nitko još ne zna koji će od ta dva procesa na kraju odrediti desetljeće.

U Los Angelesu, u nekom skladištu koje smrdi na pivo i znoj, tri tipa iz sastava koji se zove Nirvana upravo završavaju album koji će se zvati Nevermind. Nitko od njih, ni producent, ni izdavačka kuća, ne misli da je to nešto veliko. Bit će veliko. Cijela 1991. je takva godina — puna stvari koje u trenutku nastanka izgledaju kao usputna epizoda, a retrospektivno se ispostavi da je to bila cezura, crta koja razdvaja jedno doba od drugog. Svijet 1991. ne zna da je 1991. Svijet 1991. samo živi, kako sve generacije prije njega, uvjeren da je sadašnjost trajna kategorija.

A internet? Internet postoji. Ne izmišljamo ga u ovoj knjizi, on je star, star kao ARPANET, star kao stvari koje smo obradili u prethodnoj knjizi (K3) — FTP za prebacivanje datoteka, Usenet za rasprave o svemu i ništa, i gopher, koji je 1991. ono što bi danas zvao popularan proizvod: uredan, hijerarhijski, meniji unutar menija, kao ladičar u kojem je sve na svom mjestu. Internet 1991. je zemlja stručnjaka. Fizičara, informatičara, ljudi na sveučilištima koji znaju što je terminal i ne bježe od crnog ekrana sa zelenim slovima. Pitaš prosječnog čovjeka na ulici — u Zagrebu, u Londonu, svejedno — što je internet, i gledat će te kao da si upitao za stanje na Marsu. Ne zna. Nema pojma da postoji. A i da zna, ne bi mu pomoglo, jer „biti online” 1991. znači nešto vrlo konkretno i vrlo bolno: modem koji cvili kao mačka na vratima, telefonska linija zauzeta sat vremena i račun koji stiže krajem mjeseca i tjera roditelje da vrište na tebe zašto je telefon bio zauzet cijelu večer.

I tu je stvar koju treba osjetiti prije nego uđemo u detalje — jer detalji dolaze, obećavam, bit će HTML-a i HTTP-a i URL-ova dovoljno da ti bude jasno kako je sve to sklopljeno. Ali prije toga, zastani na ovoj slici: najveći medij u povijesti čovječanstva, stvar koja će za dvadesetak godina biti razlog zašto ovo upravo čitaš na ekranu a ne na papiru, upravo se pokreće u sobi u kojoj to nitko ne primjećuje. Nema ga u vijestima. Nema ga na Usenetu kao velike teme. Postoji tiho, kao interni alat, kao nešto što je jednom čovjeku trebalo da organizira dokumentaciju za kolege fizičare koji ne mogu pratiti gdje je koji papir otišao.

Dakle. Godina je 1991. Svijet se lomi i otvara u istom dahu. A u jednom uredu u Ženevi, godinu dana ranije, netko je već tipkao nešto što će se zvati WorldWideWeb — bez razmaka, jer razmaci u imenima datoteka 1991. prave probleme, i to je, vjeruj mi, sitnica koja će nas proganjati i danas. Ali o tome malo kasnije. Prvo, kako je to zapravo napisano — u jednoj jeseni, na jednom stroju, bez ičije dozvole.

Dakle, Ženeva, jesen 1990. Dok se pola planete svađa oko granica, jedan Britanac sjedi u sobi s NeXT računalom (crno, skupo, elegantno — o njemu i o čovjeku koji ga je napravio više u poglavlju 29) i radi nešto što se, s vremenskim odmakom, čini kao čisto ludilo: piše cijeli jedan svijet, sam. Ne dio sustava — sve. Preglednik. Uređivač. Poslužitelj. Protokol koji ih sve povezuje. Da je to predao na reviziju danas, netko bi mu rekao da to nije jedan projekt nego četiri startupa i da mu treba tim od dvadeset ljudi i šest sprintova. Tim Berners-Lee imao je sebe i jednu jesen.

I to je, gledaj, prva stvar koju treba skinuti s pijedestala. Web nije pao s neba kao gotov proizvod s uputama za korištenje. Web je bio jedan čovjek koji je imao problem — a taj čovjek radio je kao softverski inženjer na CERN-u, velikom europskom institutu za nuklearnu fiziku kraj Ženeve, gdje tisuće znanstvenika istovremeno vrte stotine eksperimenata. Fizičari na CERN-u gube dokumentaciju, informacije trunu na disketama i u glavama ljudi koji odu s posla, i taj problem je riješio na način koji je, ironično, bio i najjednostavniji mogući i potpuno neshvaćen od gotovo svih koji su ga vidjeli. Rješenje se sastojalo od tri stvari koje danas izgovaraš dnevno bez razmišljanja, a koje su tada bile tri nova izuma odjednom.

Prva je HTML. Skini iluziju odmah: to je samo tekst s markicama. Napišeš rečenicu, pa je omotaš oznakama koje kažu pregledniku što da s njom radi — ovo je naslov, ovo je podebljano, a ovo, ono najvažnije, ovo je link koji vodi nekamo drugdje. Nije programski jezik u smislu u kojem je C ili Pascal programski jezik. Bliže je pismu s uputama za slagača: ne govoriš računalu što da izračuna, govoriš mu kako da nešto posloži na ekranu. Zato ga je i mogao smisliti jedan čovjek za jedan vikend — nije trebao teoriju izračunljivosti, trebao je zdrav razum i par šiljastih zagrada.

Druga je HTTP, i evo demistifikacije koja štedi puno kasnijih glavobolja: to je samo dogovor o dostavi. Ništa mudrije od poštara koji zna da mora pokucati, predati paket i otići. Preglednik kaže poslužitelju »molim te, daj mi tu stranicu«, poslužitelj kaže »evo je«, i to je, u suštini, cijeli protokol — sve ostalo što je HTTP postao kroz desetljeća (kolačići, zaglavlja, autentikacija, ono što danas cijela industrija zove API, o čemu je bilo riječi u trećoj knjizi) su nadogradnje na tu istu, glupo jednostavnu ideju: pitaj, dobij.

Treća je URL, adresa. I opet, nema tu nikakve magije — to je samo ulična adresa za dokument koji živi na nekom stroju negdje u svijetu, samo napisana tako da i stroj i čovjek mogu pročitati istu stvar. Protokol, ime stroja, put do datoteke. To je sve. Tri slova ispred dvotočke koja su, priznajmo, danas uklesana dublje u kolektivnu svijest nego većina državnih himni.

Sad dolazi dio koji ti, iskreno, treba trenutak da probaviš, jer je pjesnički skoro do neugode: kad je Berners-Lee napravio prvu stranicu na svijetu i stavio je na taj poslužitelj, o čemu je pisala? Pisala je o tome kako napraviti web stranicu. Prva stranica weba bila je priručnik za samu sebe — HTML dokument koji objašnjava HTML, dostupan putem protokola koji objašnjava sam sebe, na adresi koja pokazuje na sebe. Rodni list cijelog weba je, u biti, jedna rekurzivna šala koju nitko u tom trenutku nije shvatio kao šalu, jer osim njega još nitko nije znao da postoji nešto čemu bi se trebalo smijati.

6. kolovoza 1991. Tim Berners-Lee sjeda u CERN-u i piše post na Usenet grupu alt.hypertext. Ne priopćenje za javnost, ne konferencija s balonima i sponzorskim bannerima — obična poruka na diskusijskoj grupi, naslovljena skromno: WorldWideWeb — summary. U njoj, hladno i uredno, objašnjava što je projekt, kako radi, gdje se može skinuti kod. Nigdje riječi poput „revolucija” ili „budućnost čovječanstva”. Čovjek koji je upravo posložio temelje na kojima ćeš, tri desetljeća kasnije, naručivati hranu i gledati mačke, javlja to isto kao što bi kolega objavio da je popravio skriptu za backup.

I to je, zapravo, potpuno u skladu s karakterom o kojem smo već pisali (Knjiga 3, poglavlje 29) — čovjek koji ne traži pozornost, traži da stvar radi. Nema patenta, nema tajnovitosti, nema „pričekajte konferenciju za novinare”. Ima kod, dostupan svima koji ga požele skinuti i isprobati. Ako ti to zvuči kao normalna stvar — nije bila. Godine 1991. otvoreno dijeliti softver sa cijelim svijetom, prije nego što ga uopće nazoveš proizvodom, bila je prilično čudna gesta.

Odjek posta je — ništa spektakularno. Nekoliko odgovora, nekoliko pitanja, poneka sumnjičavost. Ljudi na alt.hypertext već su godinama raspravljali o hipertekstu kao konceptu (ideja je starija od interneta, korijeni sežu do Vannevara Busha i njegovog Memexa iz 1945., ali to je priča za drugo poglavlje). Za njih je WorldWideWeb samo još jedan pokušaj da se ta stara ideja provede u djelo. Jedan od mnogih.

I upravo tu treba zastati, jer ovo je dio priče koji se poslije lako zaboravi: web NIJE bio favorit. Nije ušetao na scenu kao neizbježni pobjednik. U tom istom trenutku, na sličnim serverima po sličnim institutima, postoji gopher — protokol razvijen na Sveučilištu u Minnesoti, imenovan po školskoj maskoti (da, po glodavcu, ne po metafori za nešto duboko). Gopher je uredniji od weba. Ima jasnu, hijerarhijsku strukturu izbornika — klikneš, uđeš u kategoriju, uđeš u podkategoriju, dođeš do dokumenta. Nema kaosa slobodnog povezivanja bilo čega s bilo čim. Za akademsku zajednicu naviknutu na uredne kataloge, gopher je logičniji izbor. Početkom devedesetih gopher ima više servera od weba. Ozbiljno — u jednom trenutku, kad bi se kladio, kladio bi se na glodavca.

Za sada, dok se ta bitka tek zagrijava, događa se nešto tiho i mnogo bitnije od jednog objavljenog teksta na Usenetu (zamisli ga kao pradjeda internetskih forumova, mrežu diskusijskih grupa kojom su se akademici i entuzijasti dopisivali prije nego što su Facebook i Reddit postali pojam): web počinje se širiti — sporo, institucionalno, bez ikakve buke. CERN stavlja svoj server. Stanford Linear Accelerator Center (SLAC) u Kaliforniji, u prosincu 1991., postavlja prvi web server izvan Europe — fizičar Paul Kunz ga instalira da bi kolege lakše dijelili radove. NCSA (Nacionalni centar za superračunalne primjene, institut na Sveučilištu Illinois, koji će uskoro postati kolijevka prvog popularnog web-preglednika) počinje ozbiljno pratiti projekt. Do kraja 1992. broj web servera u svijetu mjeri se — pažljivo — desecima. Ne milijunima, ne tisućama. Desecima.

Nitko od tih ljudi, koji instaliraju softver na svoje NeXT strojeve i Unix mašine po fizikalnim laboratorijima, ne razmišlja o oglašavanju, plaćenim pretplatama ili burzovnim vrijednostima start-upa. Postavljaju server jer im treba mjesto gdje kolege mogu pronaći dokumente bez slanja faksova. To je sve. Web u tom trenutku nije proizvod, nego zgodan trik koji koristi možda dvjestotinjak ljudi na cijelom planetu, od kojih većina zna jedni druge po imenu.

Travanj 1993. Nema tiskovne konferencije, nema šampanjca, nema nikoga tko shvaća da se u tom trenutku odlučuje kako će izgledati sljedećih trideset godina civilizacije. CERN — institucija koja je taj web financirala, čiji su strojevi, čije je vrijeme TBL trošio dok je tehnički trebao mjeriti raspade čestica — donosi upravnu odluku, onu vrstu koja obično ide u arhivu i nikad se ne spominje. Web, sve njegove tri komponente — HTML, HTTP, URL — ide u javnu domenu. Zauvijek. Bez licence, bez tantijema, bez odvjetnika koji kucaju na vrata ako netko drugi digne svoj server.

Zaustavi se na sekundu kod te riječi — tantijema, odnosno naknade koje bi CERN mogao naplaćivati svakome tko koristi njegovo vlasništvo, slično kao kad glazbenik dobiva postotak svaki put kad se njegova pjesma pusti na radiju. Jer CERN je, formalno, bio vlasnik weba i mogao je naplaćivati. Svaki server koji bi se digao u Tokiju, u Chicagu, u nekom garažnom startupu — svaki od njih mogao je platiti CERN-u za pravo korištenja protokola. Bio bi to model koji svi dobro znamo, model po kojem danas rade patentni portfelji i licencirani kodeci. Umjesto toga, potpisan je dokument koji u suštini kaže: radite s ovim što god hoćete, ne dužite nam ništa. U tom trenutku ne postoji nikakav signal da će to CERN-u donijeti profit, slavu ili bilo što drugo. Fizikalni institut se odriče vlasništva nad nečim što će za desetljeće vrijediti više od svih čestica koje su ikad izmjerili.

Da ova odluka ne ispadne kao apstraktna gesta dobre volje koju treba prihvatiti samo na vjeru, uzmimo susjeda iz iste ere — istu vrstu tehnologije, doslovno konkurenta koji je u tom trenutku bio popularniji: gopher, i 1991./1992. — pravi favorit. Mnogi administratori mreža smatrali su gopher ozbiljnijim kandidatom za budućnost interneta nego onaj čudni hipertekstni projekt iz švicarskog laboratorija. Gopher je imao korisničku bazu, imao je institucionalnu podršku, imao je momentum.

Onda je 1993. — baš te godine kad CERN potpisuje ono odricanje o kojem smo pričali — Sveučilište Minnesota odlučilo naplaćivati licencu za korištenje gopher servera. Ne neku ogromnu svotu, ali licencu. Papir koji je govorio: ako želiš pokrenuti gopher server u komercijalnom okruženju, plati nam. Administratori su, u tjednima koji su slijedili, radili ono što administratori rade kad im netko stavi cjenik pred nos — počeli su gasiti servere i migrirati na sve popularniju alternativu koja je radila istu stvar, samo bez računa na kraju mjeseca.

Ovo nije priča koju treba uljepšavati mitologijom, jer je čista i bez uljepšavanja dovoljno brutalna sama po sebi. Imaš dva protokola, iste godine, istu namjenu, sličnu tehnologiju. Jedan kaže: besplatno, zauvijek, radi što hoćeš. Drugi kaže: plati nam, uz uvjete. Rezultat se ne mjeri desetljećima debate niti analizama tržišta — mjeri se u mjesecima. Promet na gopheru pada, promet na webu raste, i do sredine devedesetih gopher postaje gotovo isključivo akademska kurioznost, dok web postaje ono što danas zoveš internetom, bez ikakve potrebe da uopće razmišljaš o toj razlici.

Sad, tko je zapravo gurao tu odluku unutar CERN-a? Formalno je to bila uprava, papir, potpisi. Ali čovjek koji je iza toga stajao, koji je insistirao da web mora biti otvoren jer inače neće postati ono što je zamislio — univerzalni prostor u kojem se informacija povezuje bez pitanja za dopuštenje — taj čovjek je Tim Berners-Lee. Onaj isti tip karaktera koji ćeš prepoznati kad dođeš do njegova punog portreta. Nije ga zanimao patent. Zanimalo ga je da mreža koju je sagradio u tih nekoliko mjeseci krajem 1990. na svom NeXT stroju preraste u nešto što nitko — ni CERN, ni Microsoft, ni bilo koja buduća korporacija — ne može zatvoriti u kutiju i prodavati po komadu.

Ta odluka o karakteru, ne o kodu, jest infrastrukturna odluka u punom smislu te riječi. Kod se može prepisati, protokol se može reimplementirati u popodne ako znaš specifikaciju — a specifikacija je, hvala CERN-u, svima dostupna. Ono što se ne može reimplementirati jest trenutak u kojem je netko s moći da naplaćuje odlučio da neće. Svaka besplatna stranica koju danas otvoriš, svaki view-source koji pritisneš iz čiste dosade, počiva na papiru koji je 1993. potpisan bez fanfara, u zgradi punoj fizičara koji su vjerojatno taj dan razmišljali o nečem sasvim drugom.

Dobro, sad dolazimo do pitanja koje se stvarno pita na kavi: zašto je baš web, rođen na jednom stroju u CERN-u, pobijedio na kraju? Imao je konkurenciju: gopher je 1991. bio popularniji, uredniji, stroži. Bio je to onaj kolega koji uvijek preda zadaću na vrijeme, dok je web bio klinac koji je zadaću napisao na koljenu u tramvaju. I klinac je pobijedio. Kako?

Prvi razlog: HTML je bio smiješno jednostavan. Ne kao pohvala inženjerskoj elegantnosti, nego kao praktična činjenica. Nekoliko desetaka oznaka, otvori zagradu, zatvori zagradu, i gotovo. Nisi trebao diplomu iz informatike da napraviš stranicu, trebao si popodne i malo strpljenja. A onda je Tim Berners-Lee (K3, pogl. 29) u svoj preglednik ugradio jednu, na prvi pogled bezazlenu opciju: view source — pogledaj kod stranice koju gledaš. Zvuči trivijalno, ali to je bila najveća učionica u povijesti tehnologije, i nitko nije platio ni lipe da je izgradi. Vidiš stranicu koja ti se sviđa, klikneš view source, kopiraš, promijeniš dvije riječi — i sad imaš svoju stranicu. Cijela generacija programera, uključujući vjerojatno pola ljudi koji danas rade na stvarima za koje si čuo, prvi kod u životu nije napisala iz knjige. Prepisala ga je s neke tuđe stranice o mačkama ili bendovima.

Drugi razlog je ljepši, jer je u biti priznanje da je nered pobijedio red. HTML je bio — i danas je, ako smo iskreni — patološki tolerantan na greške. Zabrljaš tag, zaboraviš ga zatvoriti, staviš navodnik gdje ne treba? Preglednik slegne ramenima i prikaže nešto. Možda ne ono što si htio, ali prikaže nešto. Ne rasipa se u grešku, ne baca crveni ekran, ne kaže ti da si idiot. Samo — nastavi.

To popuštanje, ta spremnost preglednika da progleda kroz prste, značilo je da je prag ulaska pao na razinu poda — dovoljno nisko da ga i CERN-ov čistač može preskočiti, da ne kažemo znanstvenik. Nisi morao biti stručnjak da objaviš nešto na webu. Morao si samo biti dovoljno hrabar da probaš, znajući da te nitko neće kazniti ako pogriješiš zarez.

Treći razlog je onaj koji se najlakše zaboravi, jer je nevidljiv — kao dobra infrastruktura uvijek jest. Web nije trebao dopuštenje. Nije postojao odbor koji odobrava tko može otvoriti server, nije trebao licencu, ugovor ni telefonski poziv nekome u sivom odijelu. Uzmeš stroj, instaliraš server, i eto — ti si sad dio weba, jednako legitiman kao CERN ili Sveučilište u Minnesoti. Ovo nije slučajnost, nego nasljedstvo. Web je sjeo direktno na TCP/IP (K2, pogl. 18), a filozofija TCP/IP-a od početka je bila da mreža ne pita tko si, samo isporučuje pakete i šuti. Nema centralnog čuvara vrata. Web je tu filozofiju naslijedio i pogurao je jedan korak dalje — od mreže koja ne pita tko si, do medija koji ne pita imaš li dopuštenje da postojiš.

Usporedi to s gopherom. Gopher je bio uredan baš zato što je bio hijerarhijski i kontroliran — izbornici, strukture, netko negdje odlučuje što ide gdje. To je dobro dok je sve besplatno i dok svi vjeruju u dobru volju tog nekoga. Ali dovoljno je da jednom netko zatraži licenciju (a hoće, već u sljedećem poglavlju), i cijela ta uredna kuća od karata se sruši, jer je ovisila o dobroj volji jednog vlasnika. Web nije ovisio o ničijoj dobroj volji. Web je bio nered koji se sam širio, bez pitanja, bez odbora, bez naplate — i baš ta neposlušnost, to odbijanje da traži dopuštenje, na kraju se pokazalo jačim od svake elegancije.

Dakle: jednostavan da ga svatko kopira, tolerantan da svatko pogriješi, i otvoren da nitko ne mora pitati. Tri mane, gledano iz inženjerske sobe. Tri razloga zašto ovo danas čitaš na webu, a ne na gopheru.

Brojevi u prosincu 1991. izgledaju smiješno ako ih gledaš očima naviklima na milijarde. Deset web servera na svijetu. U siječnju 1992. možda dvadeset. Do kraja te godine, kad TBL konačno počne uporno slati mailove po institutima i sveučilištima, brojka se penje na pedesetak. Cijeli web tog trenutka stane na popis koji bi čovjek mogao pročitati za vrijeme jedne kave — i vjerojatno bi ga netko na CERN-u, da mu je bilo do toga, doslovno mogao isprintati na jednom listu papira.

Nema slika. To je vrijedno ponoviti, jer čovjek danas otvori preglednik i prvo mu iskoči reklama za tenisice, pa tek onda tekst — a 1991. web je bio čist tekst, plavi podcrtani linkovi, i to je to. Nema boja osim onih koje ti dade tvoj terminal. Nema novca, jer nikome nije palo na pamet da bi na ovome moglo biti novca — CERN je znanstvena institucija, ne startup, a startupi kakve danas znamo još ne postoje kao koncept. I nema masa. Web u ovom trenutku ima manje korisnika nego što danas ima jedan prosječan Discord server posvećen pikniku susjedstva.

Jer to treba reći glasno, bez uvijanja: najveći medij u povijesti čovječanstva, stvar koja će za dvadesetak godina nositi izbore, revolucije, ljubavne veze i cijelu svjetsku ekonomiju — lansiran je kao interni alat za dokumentaciju. Kao Excel tablica koja je pobjegla. Nitko na CERN-u u prosincu 1991. nije mislio da gleda rođenje nečega što će zamijeniti novine, poštu, enciklopedije i, iskreno, dobar dio ljudske pažnje. Mislili su da su riješili dosadan problem: kako da fizičar u Ženevi lako pronađe rad kolege u Kaliforniji, a da mu ne šalje faks.

Ali negdje u tom istom razdoblju, dok se u Ženevi broje serveri na prste jedne ruke, u Illinoisu jedan student sjedi za terminalom na sveučilištu i gleda ovaj čudni, sivi, tekstualni svijet. I ne razmišlja o filozofiji otvorenih protokola, ne razmišlja o CERN-u ni o tantijemama koje neće postojati. Razmišlja nešto puno prizemnije, nešto što će promijeniti sve: ovo je ružno. Ovome treba slika na naslovnici. Njegovo ime je Marc Andreessen, i to je sljedeće poglavlje ove priče — ali još ne sad.