Mosaic i Netscape (1993–94)

1993. Steven Spielberg puni kina dinosaurima koji ne postoje, a publika izlazi vjerujući da ih je vidjela — CGI (računalno generirana slika) je čudo, ljudi po drugi put gledaju isti kadar samo da provjere je li stvarno onako glatko. Na televiziji dvoje agenata FBI-a kopa po zavjerama u kojima je istina uvijek negdje tamo vani, a ne ovdje gdje bi je mogao dotaknuti. Amerika je u fazi kad joj se budućnost sviđa kao pojam više nego kao stvar — Al Gore hoda po pozornicama i govori o „informacijskoj superautocesti”, izraz koji zvuči kao nešto što će prerezati vrpcu neki senator, a ne kao nešto što stvarno postoji na tvom stolu.

A web, ta stvar zbog koje se sad svi motaju, postoji. Otprilike dvije godine već postoji. Samo — izgleda kao znanstveni rad. Jer i jest znanstveni rad, u duši i u dizajnu: crni tekst, plavi linkovi, bijela pozadina, fontovi koje bi izabrao knjižničar u žurbi. Tim Berners-Lee, britanski znanstvenik koji je web izmislio par godina prije toga u švicarskom institutu CERN, zamislio ga je kao alat da fizičari razmjenjuju bilješke, ne kao mjesto gdje ćeš gledati bilo što drugo osim bilješki. Funkcionira. Nitko ga ne gleda kao nešto što bi mu promijenilo život.

U međuvremenu, u Urbani, Illinois — gradu koji ćeš morati potražiti na karti, i to je u redu, nitko ga ne zna — na državnom institutu koji se zove National Center for Supercomputing Applications sjedi hrpa studenata koje plaćaju 6,85 dolara na sat. Za taj novac danas jedva dobiješ kavu s dva mlijeka. Institut se financira iz javnih fondova, ono što bi porezni obveznik zvao „znanstveno istraživanje” ako bi ga uopće pitali — i, da, ako ti se ovo već negdje čini poznato, ako ti u glavi zazvoni nešto o vojnim mrežama i sveučilišnim laboratorijima koji su platili temelje na kojima će jednog dana neko privatno poduzeće leći kao krem na torti — nisi lud. To je isti obrazac, samo druga desetljeća. Javni novac posadi drvo, privatnik ga jednog dana obere.

Jedan od tih plaćenih-po-satu studenata zove se Marc Andreessen. Ima dvadeset i jednu godinu, izgled tipa koji je previše puta bio najviši u razredu, i jednu ideju za koju bi svaki dotadašnji čuvar weba rekao da je barbarska. Ideja glasi, otprilike: a što ako u tekst — u ozbiljan, akademski, plavo-linkovima-posut tekst — staviš sliku? Tehnički, to znači izmisliti novu oznaku, ono što se u HTML-u zove »tag« — kratku uputu u kutastim zagradama koja preglednik uči nešto novo, poput »ovdje ide slika«, umjesto da mu samo govori »ovdje ide sljedeći redak teksta«.

Ne zvuči kao ništa. Zvuči kao kozmetika, kao ukras, kao stvar koju bi predložio netko kome je dosadno na poslu za 6,85 dolara na sat. Baš zato je opasna. Male ideje koje zvuče kao ništa su uvijek one koje kasnije netko mora objašnjavati na fakultetu, i to je otprilike gdje krećemo.

Godina je 1993., i web ima problem koji nitko u marketingu ne bi mogao izgovoriti bez smijeha: dosadan je, i ništa, apsolutno ništa što bi zaustavilo prst na sceni dok skrolaš. Web 1993. je knjižnica. Ogromna, korisna, ali knjižnica.

U toj knjižnici, u Illinoisu, na državnom institutu NCSA, sjedi grupa studenata koja piše browser — program kojim otvaraš i gledaš stranice na webu, nešto kao prozor kroz koji viriš u internet — zvan Mosaic. Andreessen, s tek dvadeset i jednom godinom, u tom trenutku baca ideju koja ne zvuči kao prekretnica civilizacije — zvuči kao sitnica, gotovo dječja.

Zvuči trivijalno jer je danas trivijalno — i to je zapravo poanta cijele ove priče. Ali 1993. to je pitanje koje cijepa zajednicu na dva tabora, i jedan od tih tabora predvodi čovjek koji je web izmislio.

Rasprava se, kako to inače biva na internetu još od prije nego što je internet imao ime, odvijala na mailing-listi — zamisli to kao skupnu e-mail adresu na koju šalješ poruku, a ona stigne svima pretplaćenima, samo bez lajkova i emotikona — konkretno na onu zvanu www-talk, ako te zanima adresa gdje se 1993. odlučivala budućnost interneta. Andreessen predlaže tag `<img>`. Zajednica raspravlja, prigovara, traži alternative — možda poseban tip linka, možda zasebna oznaka koja ne narušava čistoću dokumenta. Sve razumni prijedlozi. Sve prijedlozi koji bi, da su prihvaćeni, web zadržali kao akademski alat još godinama.

I onda se dogodi ono što se u povijesti tehnologije događa iznova i iznova, toliko često da bi već trebao biti zakon fizike: dok se raspravlja o tome treba li nešto raditi, netko to jednostavno napravi. Mosaic ugradi `<img>` tag. Bez čekanja na konsenzus, bez formalnog odobrenja, bez glasanja na listi. Andreessenov tim ga jednostavno »shippa« — žargonski izraz koji će te progoniti kroz cijelu ovu enciklopediju, a znači samo: ubaci u proizvod i pošalji ga u svijet, bez pitanja za dopuštenje — u novoj verziji browsera, i to je to. Nema press konferencije. Nema manifesta. Ima commit (zapis promjene u kodu) i verzija koju ljudi počinju preuzimati.

Ovdje se vrijedi zaustaviti, jer ovo je jezgra cijelog poglavlja u jednoj rečenici: standardi ne pobjeđuju zato što su ispravni. Pobjeđuju zato što ih netko implementira prije nego što se svi ostali dogovore da ne bi trebali. Berners-Lee je imao autoritet — bio je, uostalom, čovjek koji je web izmislio, njegova riječ je trebala vrijediti kao zakon. Ali autoritet ne kompajlira kod — a »kompajlirati« znači pretvoriti napisani kod, onaj tekst pun naredbi, u program koji stvarno radi; dokle god nešto ne prođe taj proces, to je samo lijepa ideja na papiru. `<img>` tag nije pobijedio na sudu ideja; pobijedio je zato što je bio u browseru koji su ljudi stvarno instalirali, i taj browser je odjednom mogao prikazati nešto što je izgledalo — po prvi put — kao stranica na koju bi normalna osoba htjela pogledati.

I to je sitnica od koje sve ostalo kreće. Ne poslužitelj, ne protokol, ne HTML kao takav — jedan jedini tag, koji je skupina studenata ugradila brže nego što je zajednica stigla reći ne. Domino-efekt je pokrenut prije nego što je bilo koga stigao pitati za dopuštenje. Ostaje samo pitati se — što se dogodi kad web prvi put postane nešto na što ljudi žele gledati, a ne samo nešto što čitaju?

Dobro, imamo sliku u dokumentu. Zvuči kao ništa — kao da si u Wordu dodao mogućnost podebljanog teksta. Ali evo što se dogodilo: ljudi koji do tog trenutka nisu ni znali da internet postoji, odjednom su imali razlog da ga instaliraju. Ne zato što im je trebao za posao. Zato što je bilo zabavno gledati stvari.

Mosaic se u 1993. i 1994. širi brzinom koja izlazi potpuno iz kontrole NCSA-a, državnog instituta koji ga je platio i vjerojatno se nadao nečemu mirnijem. Stotine tisuća preuzimanja mjesečno — na sveučilištima, u firmama koje su imale mrežu ali nisu znale čemu služi, kod ljudi koji su prvi put u životu kliknuli na nešto plavo i podcrtano i završili — magija! — na drugom kontinentu. Nije bilo marketinga. Nije bilo reklamne kampanje s jinglom. Bio je to program koji se sam preporučivao, od usta do usta, od faksa do faksa, kao dobra glasina.

I tu se događa nešto što informatičari uvijek podcijene, a novinari uvijek shvate odmah: mediji ne mogu izvijestiti o nečemu što se ne može snimiti kamerom. Internet je do tog trenutka za urednike bio dosadan kao vodovodna instalacija — negdje ispod površine, radi, ali nema ga tko snimiti. Preglednik koji prikazuje samo tekst daje ti... tekst. Ekran pun teksta izgleda kao svaki drugi ekran pun teksta, otkad su ekrani izumljeni. Ali stavi fotografiju na taj ekran i imaš prizor — nešto što kamera televizijske ekipe može snimiti dok se pojavljuje na monitoru, uz glas voditelja koji izgovara riječ koju do jučer nitko normalan nije koristio.

I to je bila prekretnica koju nitko u NCSA-u nije planirao kad je odobravao taj jedan tag. Web do 1993. postoji kao infrastruktura — nešto što stoji negdje u pozadini, kao telefonske centrale ili sustav odvodnje, korisno, ali nezanimljivo za gledanje. S Mosaicom web postaje mjesto. Ne skup dokumenata povezanih linkovima, nego prostor kroz koji hodaš, u kojem stvari izgledaju, u kojem stranice imaju lice. Ljudi su govorili da idu na neku stranicu, a ne da čitaju neki dokument, i ta mala promjena u jeziku govori sve — dokument čitaš, mjesto posjećuješ.

Novinske kuće, koje su do tada web spominjale u istom tonu kao i entuzijaste CB radija, počele su slati ekipe da snimaju studente u sveučilišnim labosima kako u browseru listaju stranice pune fotografija mačaka, sveučilišnih kampusa i, dabome, prvih pokušaja da se na internetu prodaje pizza. Nije bitno što je sadržaj bio trivijalan. Bitno je da je konačno postojao sadržaj koji se mogao pokazati na ekranu iza voditelja dnevnika, umjesto grafike s natpisom INTERNET i par nasumičnih linija koje se sijeku.

I tu je domino kamenčić već krenuo dalje nego što bi ijedan inženjer u Illinoisu ikad zamislio. Slika u dokumentu dala je webu lice. Lice je dalo webu medijsku pokrivenost. Medijska pokrivenost dala je webu masu korisnika koja do jučer nije znala da im nešto nedostaje. A masa korisnika, kao što ćemo odmah vidjeti, ima jedno svojstvo koje svaki investitor prepozna čak i kroz zamagljeno staklo — miriše na novac.

Domino broj dva se tek slaže, a već stiže broj tri, i to u obliku čovjeka s novcem i nemirom. Jim Clark je upravo napustio Silicon Graphics — firmu koju je sam osnovao, a koja je radila računalnu grafiku (CGI) za Jurassic Park, dakle isto ono čudo od kojeg su ljudi te 1993. razjapljenih usta gledali u kino platno — i traži sljedeću stvar. Ne bilo koju stvar. Onu koja mijenja sve. Pročita članak o Mosaicu, o studentima u Illinoisu koji su nešto sklepali za 6,85 dolara na sat, i pomisli ono što je trebalo pomisliti puno ranije: pa ovo je najveća prilika koju sam ikad vidio, a nitko od njih nema ni firmu, ni novac, ni odvjetnika.

Nazove Marca Andreessena. Andreessen je u tom trenutku upravo diplomirao, preselio se u Kaliforniju i radi neki dosadan posao za koji se ni ne trudim glumiti da mi je zanimljiv. Clark mu kaže otprilike: hajdemo napraviti sljedeći Mosaic, samo bolji, i ja plaćam. Andreessen se ne premišlja dugo — koliko bi se ti premišljao da ti multimilijunaš iz susjedstva ponudi da mu vodiš firmu s dvadeset i dvije godine?

Prvi problem stiže odmah, i naravno da je pravni. Firma se prvo zove Mosaic Communications Corporation, jer zvuči poznato, jer je ime već brand, jer zašto ne iskoristiti prepoznatljivost proizvoda koji je pola tima upravo napustilo. Problem je što ime Mosaic ne pripada njima. Pripada Illinois sveučilištu, odnosno NCSA-u, odnosno instituciji koja je platila onih 6,85 dolara na sat i koja sad, s punim pravom, gleda kako njezini bivši studenti odlaze u privatnu tvrtku i vuku za sobom i ime i, sumnjaju, i kod.

Rješenje je jednostavno kad imaš love: promijeni ime. Mosaic Communications postaje Netscape Communications, a spor s NCSA-om rješava se nagodbom — plati se, potpiše se, svi šute. Zanimljivije od pravne drame je ono što se događa paralelno, u prostoriji punoj monitora i kutija od pizze: cijeli browser se piše ispočetka. Ne kopiraj-zalijepi, ne osvježena verzija, nego novi kod, od nule — jer je to i jeftinije i sigurnije nego riskirati da neka linija koda ostane vlasništvo instituta u Illinoisu.

I tu se prvi put pojavljuje ritam koji će cijeloj industriji ostati kao trajni ožiljak — u dobrom smislu. Tim od desetak ljudi, plaćen puno bolje od 6,85 dolara na sat, radi brzinom kojom se dotad nije radilo ništa u softveru. Mjeseci, ne godine. Netscape Navigator izlazi u prosincu 1994., manje od godinu dana nakon što je Clark prvi put nazvao Andreessena. Za usporedbu — velikim korporacijama treba duže da odaberu boju gumba, a ovi su za to vrijeme napisali cijeli proizvod.

Domino se sad kreće brzinom koju nitko u NCSA-u nije predvidio kad su dopustili studentu da ubaci jedan tag za slike u dokument. Institucija koja je platila začetak cijele priče gleda kako netko drugi — s njezinim bivšim ljudima, njezinim idejama, ali pod novim imenom — kreće osvajati svijet. A tržište, kad Navigator izađe, neće ni pitati tko je koga tužio; pitat će samo je li brži i ljepši od onoga što je bilo prije.

Dobro, sad brzo. Godina je 1994. na kraju, 1995. na početku, i Netscape Navigator radi nešto što do tad nije radio nijedan komad softvera te vrste, te brzine, te ludosti: pojede tržište. Ne polako. Ne u nekom civiliziranom, kvartalnom, powerpoint-friendly ritmu. A vrijedi zapamtiti da se u to doba softver nije mogao samo »kliknuti i preuzeti« kao danas — trebalo je nabaviti disketu ili CD, ili se strpjeti dok se program polako skida preko modema, pa je širenje koje slijedi još luđe nego što zvuči. Progutaju tržište u nekih dvanaest, petnaest mjeseci, i kad se prašina slegne, Navigator drži preko 80% svih preglednika na planetu. Osamdeset posto. Zamisli da danas nešto izađe u siječnju i do Božića bude na osam od deset ekrana na svijetu koji se uopće bave tom vrstom stvari. To se danas ne događa niti s vakcinama, a kamoli sa softverom.

Kako? Ovo je dio gdje ti moram priznati da je odgovor manje romantičan nego što bi htio. Nije to bio genijalni marketing, nije to bila neka tajna formula. Bio je to tempo. Netscape je izbacivao verzije brzinom kojom normalna softverska kuća tog doba nije izbacivala ni ideje na sastanku. Ono što danas zoveš »agile«, »ship fast, iterate later«, »MVP« — sve te fensi kratice koje konzultanti danas prodaju za tisuće dolara po satu — rodilo se ovdje, u zgradi punoj dvadesetogodišnjaka koji su spavali ispod stolova jer je to bilo brže nego ići kući.

Ali dok se to brzo natjecanje odvijalo na fronti koju svi vide — tko ima ljepši preglednik, tko ima bržu verziju — dogodila se jedna stvar u pozadini koja je, iskreno, važnija od svega gore navedenog. Netscape je 1994. izmislio SSL, odnosno Secure Sockets Layer. Zvuči kao nešto što bi trebalo biti u petom poglavlju neke knjige o kriptografiji koju nitko ne čita, ali slušaj poantu: do tog trenutka, slanje broja kreditne kartice preko interneta bilo je otprilike ekvivalent vikanju tog broja na glavnom trgu grada. Netko je taj podatak mogao presresti, pročitati, iskoristiti — i nitko te ne bi ni obavijestio.

SSL je taj problem riješio tako da je promet enkriptirao — pretvorio ga u nešto što izgleda kao nerazumljiva salata slova i brojki svakome tko bi ga presreo, dok na drugom kraju samo pretraživač i server znaju dešifrirati poruku. Ključić koji danas vidiš u adresnoj traci, taj s katinca, dobio je svog pretka baš tu, prije skoro trideset godina, u Netscapeu, kao usputni projekt jednog inženjera koji se zvao Taher Elgamal. I to je, dragi moj, prvi domino koji je preskočio iz »zabavan alat za akademike« u »ekonomsku infrastrukturu čovječanstva«. Bez SSL-a nema sigurne transakcije. Bez sigurne transakcije nema unosa broja kartice u pretraživač. Bez toga nema e-trgovine. A bez e-trgovine — pazi ovo — nema onog skladišta u Seattleu koje će za nekoliko godina početi slati knjige poštom i, usput, promijeniti trgovinu kao koncept. Amazon čeka svoj red malo dalje u ovoj knjizi, ali korijen mu je ovdje, u jednom redu koda koji nema veze s time kako izgleda stranica, a sve veze s tim smiješ li joj vjerovati novac.

I onda dolazi treći, možda najpodmukliji domino, jer ovaj ne mijenja tehnologiju — mijenja samo vrijeme. Novinari i analitičari, gledajući tu ludu brzinu kojom se sve to događa, smisle frazu koja će opisati cijelo sljedeće desetljeće: internetsko vrijeme. Dog years, ali za industriju — kao što se kaže da jedna godina u psećem životu vrijedi kao sedam ljudskih, tako je i jedna godina u internetskom vremenu vrijedila kao sedam u normalnom poslovnom svijetu. Kvartal postaje jedinica mjerenja umjesto godine. Firma koja ne izbaci novu verziju u tri mjeseca smatra se — ozbiljno, ovo su ljudi ozbiljno govorili u to vrijeme — zastarjelom. Cijeli ekosustav Silicijske doline, onaj koji danas poznaješ s njegovim pitch deckovima (prezentacijama kojima startupi mame investitore) i rundama financiranja svakih šest mjeseci, dobiva svoj otkucaj srca baš u ovom trenutku, jer je jedna firma s dvadesetogodišnjacima dokazala da se svijet može promijeniti brže nego što traje semestar na fakultetu.

Jer to je posljednji, najveći domino koji ova sekcija treba postaviti, prije nego što padne na sljedeću stranicu. Osamdeset posto tržišta, sigurne transakcije, cijela industrija koja sad kuca po tuđem ritmu — sve to zvuči kao pobjeda, i jest pobjeda, na kratko. Ali svaka priča o čudovišnom tempu ima jedan neizbježan nastavak: netko veći, sporiji, s puno više novca, konačno digne pogled s tablice proračuna i shvati da mu je netko ušao u dvorište dok je on gledao na drugu stranu. Redmond se, kao što ćeš vidjeti, budi. I kad se budi, ne budi se polako.

Zaustavimo se na trenutak i pogledajmo gdje smo. Godina je 1995. Prije šest godina Tim Berners-Lee je u CERN-u slagao dokumente koji upućuju jedni na druge — uredno, akademski, bez ijedne slike. Prije dvije godine studenti u Illinoisu su u taj sustav ubacili mogućnost da se u tekst zalijepi fotografija. I sad, dok pišem ovu rečenicu, ta ista ideja — slika u dokumentu — postala je najvažnija aplikacija na planetu. Ne najvažniji program za posao. Ne najvažnija igra. Najvažnija aplikacija civilizacije, točka. Ljudi kroz nju kupuju, dopisuju se, čitaju vijesti, gledaju gluposti, pronalaze ljubav ili je gube. Sve prolazi kroz prozorčić koji se zove browser, a taj prozorčić se zove Netscape Navigator.

Kad nešto postane toliko veliko, dogodi se jedna vrlo predvidljiva stvar: netko tko je to prespao se probudi. U ovom slučaju, taj netko je Redmond, Washington. Microsoft je 1993. gledao na Mosaic kao na znanstveni kuriozitet za nerde s fakulteta. Bill Gates je 1994. imao pametnijih briga — Windows 95 se pravio, DOS se gasio, svijet je razmišljao o desktopu, ne o mreži. Ali onda dođe 26. svibnja 1995., i Gates svojim ljudima šalje interni memo naslovljen »The Internet Tidal Wave« — cunami. Ne trend, ne prilika, nego poplava koja dolazi da te utopi ako se ne makneš na vrijeme.

Taj memo nije bio filozofska rasprava. Bio je poziv na oružje. Microsoft je unutar godine napravio Internet Explorer, ugradio ga besplatno u Windows, i pokrenuo rat koji ćemo u sljedećem poglavlju gledati u krvi i mesu — jer to je bio rat, s gubitnicima, sudskim procesima i jednom firmom koja će, iako je izmislila ovaj svijet, iz njega izaći gotovo izbrisana. Ali to je priča za kasnije. Za sad je bitno samo ovo: memo iz Redmonda izravna je posljedica onoga što se dogodilo u Mountain Viewu godinu prije. Domino koji smo gurnuli u prvoj sekciji ovog poglavlja i dalje pada.

Idući domino, kronološki, pada već u kolovozu 1995. Netscape izlazi na burzu — što jednostavno znači da tvrtka prvi put prodaje svoje dionice, male komadićke vlasništva nad firmom, bilo kome tko ih želi kupiti. Cijena je planirana na 28 dolara po dionici, a na kraju prvog dana trgovanja ta cijena je 58 dolara. Cijela planeta u tom trenutku shvaća: postoji nešto po imenu internet, i na njemu se, čini se, može zaraditi ozbiljno bogatstvo bez da prodaješ bilo što opipljivo — nema tu kutija, nema kamiona s robom, samo ideja i par redaka koda. O tome više u sljedećem poglavlju. A poglavlje nakon njega je rat s Microsoftom, koji je upravo najavljen citatima gore. Sve se lijepi jedno na drugo, kao što lančana reakcija i mora.