Palm Pilot, Nokia i SMS kultura

Godina je, recimo, 1999. Sjediš u kafiću — ako je kafić imao pretenzija, zove se caffe bar, s dva f-a, jer je tako fensi — i na stolu pred tobom leže dvije stvari. Mobitel — Nokia 3210, bez antene koja štrca kao u prijašnjih modela, s maskicom koju si kupio zasebno, u boji koja govori nešto o tvojoj osobnosti, valjda. I pored njega, ako si poslovni tip ili se tako osjećaš, pravokutna pločica s malim ekranom i olovkom — Palm, ili nešto slično. Dvije stvari. Dva različita džepa.

Nitko za te stvari ne kaže računalo. To je mobitel. To je organizator. Riječ računalo rezervirana je za onu veliku kutiju kod kuće koja fijuče dok se pali i na kojoj igraš Warcraft dok mama viče da ideš spati. A ipak — i mobitel i ta pločica jesu računala. Sitna, ograničena, uvrijeđena kad ih tako zoveš, ali računala. Samo im nitko nije dao taj naslov, jer bi to zvučalo pretenciozno za nešto što najviše koristiš da odigraš Zmiju na semaforu.

Sad, ako si rođen dovoljno kasno da ti je prvi telefon već znao prepoznati lice, ovo poglavlje je napravljeno baš za tebe — kao razgovor s nekim tko je bio tamo. Jer, čitajući o toj eri, imat ćeš gomilu pitanja koja zvuče glupo, a nisu. Kako se, molim lijepo, kucalo poruke na dvanaest tipki? Kako se znalo koliko je poruka duga, a da vas ne prekine na pola riječi? Zašto su svi imali baš tu istu, jebenu, neuništivu Nokiju? I — najbitnije od svega — kako se preživjelo bez jednog uređaja koji radi sve?

Odgovor na to zadnje pitanje, unaprijed, da ti prištedim čitanje: imali smo taj jedan uređaj koji radi sve. Samo je bio rastavljen na komadiće i razbacan po različitim džepovima, kao IKEA-in namještaj bez uputa. Telefon je zvao i primao pozive, a s vremenom je dopustio i SMS. Organizator je čuvao kontakte, kalendar, bilješke. Ni jedno ni drugo nije znalo raditi ono što radi ono drugo, i to je bilo sasvim normalno — jer nitko još nije bio toliko lud da pomisli da bi trebalo.

Pa krenimo redom, kao da pitaš — jer stvarno hoćeš znati kako se to sve slagalo, komad po komad, prije nego što je došao jedan uređaj i sve ih pojeo.

Dobro, prvo pitanje, i molim te, bez pretvaranja da je glupo: što je uopće bio PDA? Vidio sam tu skraćenicu po starim katalozima, zvuči kao neka bolest.

Personal Digital Assistant. Osobni digitalni pomagač. I nemoj se smijati imenu, jer upravo je to bio problem — ime je obećavalo pomagača, a većina uređaja koji su tu skraćenicu nosili u devedesetima nije umjela pomoći ni sama sebi. Zamisli džepni kalendar, adresar i bilježnicu, samo u obliku plastične pločice s ekranom — to je bila ideja. Realizacija je druga priča, i tu ulazi Apple, i tu ulazi katastrofa koja se zvala Newton.

Newton? Čuo sam za njega, mislim da je bio i u Simpsonima?

Bio je, i to je najbolji sažetak cijele priče koji ćeš ikad dobiti. Epizoda u kojoj lik rukom napiše »Beat up Martin«, a uređaj to pretvori u »Eat up Martha«. Cijela šala u sedam riječi objašnjava zašto je Newton propao: 1993. je Apple lansirao uređaj čija je glavna značajka bilo prepoznavanje rukopisa, i ta značajka — ključna, reklamirana, razlog zbog kojeg si ga kupio — jednostavno nije radila dovoljno dobro. Ne katastrofalno loše da ga baciš kroz prozor, ali dovoljno loše da ti svaki treći unos pretvori rečenicu u nešto što nikad nisi napisao. A kad ti stroj za pisanje krivo piše, to nije mala mana. To je cijeli proizvod koji se srozao.

I onda je došao Palm i riješio to?

Palm je riješio to na način koji zvuči preglup da bi bio genijalan, ali jest. Jeff Hawkins, čovjek iza Palma, nije sjeo i dizajnirao softver koji bolje čita rukopis. Umjesto toga odlučio je da rukopis neće ni pokušati čitati kao pravi ljudski rukopis. Ali prije toga, prije nego što je napisao i jednu jedinu liniju koda, izrezao je komad drveta veličine dlana, stavio ga u džep košulje i nosio ga tjednima. Po sastancima. Po restoranima. Vadio bi ga, glumio da nešto tapka po njemu drvenom šipkom umjesto stilusa (one plastične »olovke« kojom se nekad tipkalo po ekranu, jer prsti su, tehnički, bili premekani za taj posao), vraćao ga u džep i gledao je li mu smeta, je li prevelik, posegne li za njim prirodno. Nije napravio ni jedan ekran, ni jedan meni. Napravio je komad drveta i odigrao cijeli uređaj kao da glumi u kazalištu jednog čovjeka.

Čekaj, to je bio dizajnerski proces? Nošenje drvene daske?

Da, i vjerojatno je to bio jedan od najisplativijih testova u povijesti industrije, jer ga nije platio nitko osim njegovog straha da će Palm napraviti istu grešku kao Newton — Appleov digitalni organizator koji je izašao nekoliko godina prije Palma, koštao malo bogatstvo i bio pametan na papiru, a nezgrapan i glup u džepu. Iz te drvene daske izašla je veličina i oblik Palm Pilota, uređaja koji je konačno stao u dlan na način na koji ne moraš prestrukturirati odjeću da bi ga ponio.

Dobro, ali onaj problem s prepoznavanjem rukopisa? Ako ga nisu ni pokušali riješiti kako treba, kako su ga onda riješili?

Genijalno lijeno. Umjesto da natjeraju stroj da nauči čitati tvoj rukopis — što je, ispada, jedan od težih problema u računalnoj znanosti, jer svatko piše kao pijani liječnik — natjerali su tebe da naučiš pisati njegov rukopis. Zvalo se Graffiti. Slova pojednostavljena do jedne crte, jedan potez po znak, bez podizanja stilusa. Tvoje A više nije bilo A kakvo si pisao od prvog razreda, nego kvačica koja stroju znači A. Zvuči kao poraz, kao da smo se mi prilagodili mašini umjesto obratno. I jest poraz, u nekom idealnom svijetu. Ali u svijetu 1996. gdje je alternativa bila uređaj koji ti rečenice pretvara u uvredu tvoje majke, to je bio genijalan kompromis. Naučiš dvadesetak simbola za pola sata, i onda ti radi. Uvijek. Bez izuzetka. To je razlika između tehnologije koja obećava previše i tehnologije koja obećava malo, a to malo drži.

Znači, Palm je pobijedio jer je bio skromniji?

Palm je pobijedio jer je razumio nešto što Apple 1993. nije: korisnik će stroju oprostiti ograničenje koje mu je jasno rečeno, ali neće oprostiti ograničenje koje mu je prodano kao čarolija. Riječ je o Newtonu, Appleovom džepnom računalu koje je, godinama prije Palma, također pokušalo čitati rukopis — i to toliko loše da je u jednom stripu njegov prepoznavatelj teksta rečenicu „Catching up on my expenses” pretvorio u besmislicu „Egg Freckles”, i ta fora je Newtona pratila do kraja karijere. Newton je obećao magiju i isporučio „Egg Freckles”. Palm je obećao učenje dvadesetak crta i isporučio točno to. Nijedan od njih dvojice, usput, nije ni slutio da će oboje za koju godinu progutati jedan telefon iz Finske s igricom o zmiji. Ali do toga dolazimo.

Dobro, kažeš, PDA je bio genijalan kompromis. Ali zašto je onda cijela planeta, od Helsinkija do Zagreba, u jednom trenutku imala isti telefon u ruci? Zašto je Nokia bila toliko dominantna da je riječ „nokia” u nekim jezicima kratko postala sinonim za „mobitel”, baš kao što je „hoover” postao sinonim za usisavač, bez obzira na to tko ga je stvarno proizveo?

Odgovor nije jedna stvar. Odgovor su tri stvari koje se rijetko poklope kod iste firme u isto vrijeme: znaju napraviti mrežu, znaju napraviti bateriju koja traje, i znaju napraviti uređaj koji ne izgleda kao da je pao s kamiona. Sjećaš se GSM-a iz trećeg poglavlja? Onog europskog standarda koji je, iz čisto birokratskih razloga, ispao pametniji od svega što su Amerikanci radili? Nokia je bila unutar te priče od prvog dana — nisu čekali da netko drugi napravi mrežu pa se onda uključili, bili su u sobi kad se taj standard pisao. Kad sam napišeš pravila igre, logično je da ćeš tu igru i najbolje igrati.

Baterija je manje glamurozna priča, ali ništa manje bitna. Prvi mobiteli su se trošili kao da imaju astmu — sat razgovora, pa cijeli dan hvatanja daha na punjaču. Nokia je to riješila dosadno pragmatično: manji ekran, manje čipova koji nešto rade, manje sranja koje se ne koristi. Rezultat: telefon koji preživi vikend bez struje. To danas zvuči kao trivijalnost. Godine 2000. to je bila razlika između uređaja koji radi i uređaja koji je ukras na stolu.

A onda, na tom istom telefonu, netko je stavio zmiju. Ne bilo kakvu zmiju — pikselirano stvorenje koje jede točkice i raste, dok ti očajnički okrećeš telefon u ruci u čekaonici, u tramvaju, na satu iz kojeg te nastavnik gleda s prezirom. Snake nije bio prva mobilna igra, ali je bio prva koju je igrao skoro svako ljudsko biće s Nokijom u džepu. To je bio početak nečega što ćeš u petoj knjizi vidjeti kako postaje industrija vrijedna više nego cijeli Hollywood — App Store i mobilni gaming imaju pretka, i taj predak se zvao Snake i mrzio je zidove.

I sad brojke, jer riječi mogu zvučati kao nostalgija, a brojke ne lažu. Sredinom 2000-ih Nokia je drži gotovo 40 posto svjetskog tržišta mobitela. Ne 40 posto Europe. Svijeta. Amerika, Azija, Afrika — svugdje isti plavi logotip, isti meni, isti osjećaj da drugačije i ne može biti. Za usporedbu: danas nijedan proizvođač pametnih telefona nije ni blizu tog broja, ni Apple, ni Samsung. Kad je netko toliko iznad svih, čini se da je to trajno stanje stvari, prirodni zakon, kao gravitacija. Baš takav osjećaj je vladao 2005. Deset godina kasnije ta ista firma prodala je svoj telefonski posao Microsoftu za mrvice u odnosu na svoju bivšu vrijednost.

Kako se to dogodilo — kako gravitacija odjednom prestane vrijediti — pričat ćemo u petoj knjizi, u poglavlju devetnaest, kad na scenu dođe uređaj koji je sve te dijelove, mrežu, bateriju, igru, spojio u jednu staklenu ploču i pritom zaboravio na jedno: fizičke tipke.

— Dobro, ali fizički, kako? Imaš dvanaest tipki, od kojih osam brojki nosi slova, a abeceda ima trideset slova. Kako se to uopće slaže?

Ne slaže se lijepo, slaže se prisilno. Svaka tipka nosi tri do četiri slova. Tipka 2 je ABC, tipka 7 je PQRS — da, PQRS na jednoj tipki, jer je nekome u nekom uredu 1980-ih trebalo rasporediti dvadeset šest slova na osam tipki, i tako je ispalo. Da napišeš slovo C, pritisneš dvicu tri puta, brzo, prije nego kursor odluči da si gotov i preskoči na sljedeće mjesto. To se zove multi-tap, i zvuči kao mučenje jer i jest — ali generacija koja je to radila razvila je brzinu koja je danas jednako čudna vještina kao penjanje po drvetu.

— A onda je stigao T9?

T9, da — Text on 9 keys, u prijevodu „tekst na devet tipki”. I evo genijalnog trika: umjesto da ti pogađaš slova, telefon pogađa riječ. Pritisneš 4-3-5-5-6, jednom po tipki, bez brojanja klikova, a telefon gleda u svoj ugrađeni rječnik i kaže: aha, jedina riječ koja odgovara tom nizu je „hello”. Statistika umjesto strpljenja. To je, ako želiš, AI za sirotinju — nema neuronske mreže, nema treninga na milijardu rečenica, samo popis riječi i malo logike koja prvu ponudi najčešću opciju. Ali osjećaj je identičan onom koji ćeš imati dvadeset godina kasnije kad ti mobitel sam završi rečenicu: netko je pogodio što želiš reći prije nego što si to dovršio. Čarolija je uvijek samo statistika u lijepom ruhu.

— OK, ali zašto samo 160 znakova? To je apsurdno malo.

— I zato su ljudi počeli skraćivati sve?

Djelomično zbog prostora, djelomično zbog nečega što se zvalo multi-tap — sustava gdje si na tipki broja »2« morao pritisnuti jednom za A, dvaput za B, triput za C, kao neka sporija verzija Morseovog koda za lijene prste — svaki znak koji nisi morao tipkati bio je pobjeda, a K ti je bilo jednako mučenje kao Č. Tako je nastao cijeli paralelni jezik: brojevi umjesto slogova, jer 4 zvuči kao »za«, a 2 kao »dva« ili čak kao dio riječi ako se posložiš kreativno. Skraćenice bez samoglasnika, jer mozak ionako popuni rupe. Interpunkcija je bila luksuz koji si mogao priuštiti samo ako ti je preostao prostor — najčešće nije, pa je cijela poruka bila jedna rečenica bez zareza koja je nekako imala smisla, jer je i primatelj odrastao na istom jeziku.

— I to je onda ostavilo trag i na to kako danas pišemo?

Više nego što misliš. Svaki put kad ti mobitel dovrši riječ umjesto tebe, to je unuk sustava zvanog T9 — nasljednika onog mučenja s multi-tapom, samo pametnijeg, jer je pogađao koju riječ pokušavaš složiti na temelju toga koje si tipke pritisnuo, umjesto da moraš svaki slog tipkati posebno. Svaki put kad koristiš skraćenicu koja izvorno nije postojala u jeziku, nego je izmišljena da stane u ograničenje od 160 znakova — to ograničenje je davno nestalo, a skraćenica je ostala. Postoji i nešto suptilnije: prva generacija koja je masovno tipkala palcem, ne kažiprstom, jer telefon drži jednom rukom i tipka istom rukom kojom ga drži. Kad se ta generacija kasnije prebacila na dodirne ekrane, palac je već znao posao. Antropolozi bi to zvali motoričkom adaptacijom na novi alat; ja to zovem evolucijom koja se dogodila u roku od pet godina umjesto pet tisuća, jer je motivacija bila jaka — htio si napisati »di si« prije nego ti prijateljica pobjegne s partije.

Dobro pitanje — i to je upravo ono pitanje koje ljudi postavljaju kad prvi put vide staru Nokijinu „ciglu” iz devedesetih i Palm Pilot, onu plastičnu pločicu s olovkom za pisanje po ekranu koja je služila kao elektronički rokovnik — kalendar, kontakti, bilješke, sve što je dotad stajalo u papirnatom planeru — jedno pored drugog. Zašto to dvoje jednostavno nisu spojili u jedan uređaj? Telefon plus organizator, gotovo, kraj priče, idemo dalje kroz povijest. E, tu je stvar — jesu. Pokušali su. Više puta. I redovito je to bilo poput gledanja nekoga kako pokušava utrpati kauč kroz vrata koja su pola metra preuska. Vidiš cilj, vidiš da bi trebalo stati, i onda — ne staje.

Nokia je 1996. izbacila Communicator, uređaj koji se otvarao kao školjka i unutra otkrivao punu tastaturu, veći ekran, e-mail, faks funkciju — sve što bi poslovni čovjek mogao poželjati. Zvuči poznato? Trebalo bi, jer je to točno ono što danas radiš na telefonu dok čekaš kavu. Problem je bio što je 1996. taj uređaj koštao kao rata za auto, bio je težak kao manja knjiga, a mreže kroz koje je taj e-mail trebao putovati bile su dizajnirane za glas, ne za podatke. Dobio si viziju budućnosti zapakiranu u tijelo koje ta budućnost još nije mogla podnijeti.

Palm je pokušao s druge strane — umjesto da telefon postane organizator, neka organizator postane telefon. Hibridi su postojali: Palm je licencirao svoj operativni sustav i Graffiti, sustav kojim si olovkom „pisao” slova po ekranu, a uređaj ih prepoznavao i pretvarao u tekst, proizvođačima koji su na PDA — kako se tada zvao takav elektronički organizator, kratica od „personal digital assistant” — lijepili GSM modul, onu komponentu koja uređaj spaja na mobilnu mrežu, i to zvali pametnim telefonom prije nego što je taj izraz uopće postojao u svakodnevnom govoru. I opet — glomazno, skupo, baterija koja se prazni brže nego što stigneš objasniti kupcu zašto uređaj košta toliko.

Pa zašto onda nitko nije jednostavno pojačao sve to — veći ekran, brža mreža, jača baterija, i gotovo? Zato što fizika ne pregovara. Ekrani su bili mali jer je svaki dodatni centimetar tražio više struje za osvjetljenje, a baterije su bile slabe jer je litij-ionska tehnologija tek dozrijevala i nije mogla ugurati dovoljno energije u prostor veličine kutije šibica. Mreže su bile spore jer je 2G bio zamišljen za razgovor, ne za slanje slika mačaka, a nadogradnja mreže nije stvar softverske ispravke — to je stvar kopanja rupa i podizanja tornjeva, godinama.

Ovo je, ako ti nešto zvuči poznato, isti sindrom koji smo već sreli — Alan Kay je zamislio Dynabook, prijenosno računalo za svako dijete, dvadesetak godina prije nego što je tehnologija uspjela stati u razumnu kutiju po razumnoj cijeni. Vizija stigne prva, fizika kasni desetljećima, i u tom procjepu ljudi grade čudovišta koja pokušavaju prevariti zakone prirode. Ponekad uspije djelomično, kao Communicator. Ponekad je katastrofa s imenom koje postane vic, kao WAP — kratica za „Wireless Application Protocol”, prvi ozbiljni pokušaj da se internet ugura u mobitel preko spore 2G mreže, otprilike kao da pokušavaš protočiti more kroz slamku i onda se čudiš zašto je more još uvijek uglavnom vani. Ali u oba slučaja — ideja nije bila loša. Bila je prerana. A prerana ideja i loša ideja izgledaju identično sve dok tehnologija ne dozre i ne pokaže razliku.

Dobro pitanje. Pošteno. I odgovor je — ne baš. Uzmi 1997. godinu, poslaži sve na stol: Palm s dodirnim ekranom i olovkom, Nokiju s telefonijom koja radi bolje nego bilo što danas, SMS kao globalni jezik od 160 znakova, čak i eksperimentalne dodirne površine po laboratorijima. Sve je tu. Sastojci za pametni telefon postoje cijelo desetljeće prije nego je Steve Jobs izašao na pozornicu 2007. i rekao onu rečenicu o telefonu, internetu i iPodu u jednom uređaju.

Onda zašto je čekao do 2007.? Zato što je nedostajala jedna stvar koju ne možeš kupiti u dućanu elektronike — trenutak. Integracija je postojala kao ideja (Nokia Communicator ju je i pokušala ostvariti, grubo i preskupo), ali nedostajalo je sve ostalo, i to istovremeno: mreže koje mogu nositi podatke a ne samo poziv, ekrani dovoljno dobri da na njima gledaš nešto više od crne crtice, baterije koje traju dulje od jednog filma i — ovo je bitno — procesori dovoljno pojeftinjeli da cijela ta čarolija stane u budžet običnog čovjeka, a ne samo direktora banke. Palm i Nokia su gradili s alatima svog vremena. Ti alati jednostavno nisu bili spremni da se sastanu u istoj kutiji.

Postoji lijepa fraza za to: mreže — pravi telekomunikacijski cjevovod koji može podnijeti ozbiljan protok podataka — stižu tek s trećom generacijom mobilne mreže, a to poglavlje čeka svoj red kasnije u ovoj enciklopediji (Knjiga 5, poglavlje 16). Zapamti to ime za kasnije: 3G nije samo brža igra Zmije, 3G je razlog zašto se WAP (Wireless Application Protocol, prvi pokušaj da se internet ugura u mobitel preko sporih 2G mreža) prestao zvati sramotom i postao internet koji staje u dlan. Bez te cijevi, i najbolji dizajn ostaje samo lijepa maketa.

I tu je poanta za koju je vrijedilo čekati cijelo poglavlje: velike revolucije u tehnologiji skoro nikad ne izmišljaju nove dijelove. One čekaju da se stari dijelovi, koji su postojali godinama, razbacani po različitim kutijama i firmama, poklope u istom trenutku — kad su svi dovoljno mali, dovoljno jeftini i dovoljno dobri da stanu zajedno bez da se jedan drugom guše. Newton je bio prerano. Palm je bio točno na vrijeme za svoju nišu, ali premalo za masu. Nokia je imala sve osim ekrana i interneta. iPhone nije genijalna nova ideja — iPhone je genijalan trenutak za staru ideju.

Pa je onda, kad je taj đak konačno postao dobar, džep koji ih je nosio jednostavno — pojeo obojicu. Palm je nestao u tišini korporativnih preuzimanja, Nokia se raspala u rukama menadžera koji su gledali u kvartalne izvještaje umjesto u ekran koji drži narod u ruci. Ironično, ali ne slučajno: uređaj koji je pokazao svijetu da mu ne treba tipkovnica sa dvanaest tipki sagradio je grob za oba branda koja su ga naučila da mu tipkovnica uopće ne treba.