Geocities, Flash i web kao igralište

Zamisli internet u kojem ne postoji preporuka. Ne postoji feed. Ne postoji algoritam koji te, po tvojem digitalnom mirisu, vodi od jednog videa do sljedećeg dok ne zaspiš s telefonom na licu. Postoji samo — adresa. Netko ti je rekao, ili si vidio ispisano flomasterom na papiru, ili u novinama, jednu jedinu adresu: geocities.com/SiliconValley/nešto-nešto. I ti si je, ručno, slovo po slovo, kucao u traku preglednika. Kao da zvoniš na vrata.

To su kasne devedesete. Modem — kućica koja tvoj računalni signal pretvara u zvuk i šalje ga kroz telefonsku liniju, i baš zato zvuči kao da netko muči tosterom — pjeva ti onu poznatu pjesmu dok se spaja, mama viče da mora zvati baku pa makni internet s telefonske linije, a s druge strane te veze čeka nešto što danas jednostavno više ne postoji: stranica koju je napravio čovjek, za sebe, bez ideje da će od toga profitirati. Stranica o mački. Stranica o Dragon Ballu, s trideset loše iskopiranih slika Gokua i najavom da će uskoro biti Under Construction — uvijek uskoro, nikad gotovo. I ti dolaziš na tu stranicu, kao gost u nečiju sobu, a ne kao potrošač na tržnici.

Vrata te dočekaju glazbom. Ne pitaju te želiš li je čuti — MIDI verzija neke pjesme iz Final Fantasyja ili nešto što zvuči kao telefon iz 1988. krene sama, glasno (MIDI je bio taj jeftini, pikselirani zvuk sintisajzera kojim su se sve stare igre i stranice usudile zvati „glazbom”), i ti paničariš tražeći gdje je stop dok ti cijeli ured — ili cijela dnevna soba — čuje da si upravo ušao na nečiju osobnu stranicu o mačkama. Nitko se ne ispričava za to. To je bio bonton weba: dobrodošao, evo ti glazba, htio ili ne.

A na dnu stranice, uvijek, kao potpis autora ispod slike — brojač. Mali, škrti, pikselirani broj koji kaže: „00042 posjetitelja”. Ne lajk, ne share, ne engagement rate. Samo broj. I taj broj je bio, na neki čudan način, sve što je autoru trebalo. Četrdeset i dvoje ljudi je vidjelo moju mačku. Četrdeset i dvoje ljudi je posjetilo mene.

Ono što slijedi u ovom poglavlju jest priča o gradu izgrađenom od upravo takvih vrata — milijunima njih, poredanih u „četvrti” kao da je netko stvarno vjerovao da se internet može urbanizirati. Priča o tome kako je taj grad postao neizmjerno kreativan baš zato što je bio ružan, spor i potpuno bez ukusa. I priča, na kraju, o tome kako je jedna korporacija taj cijeli grad kupila, a onda ga — bez najave, bez ceremonije — jednostavno isključila. Milijuni soba, milijuni vrata, milijuni brojača zaustavljenih zauvijek na broju koji nikad neće doznati je li bio posljednji.

Ali prije nego dođemo do gašenja svjetla, moramo se vratiti u trenutak kad je svjetlo bilo posvuda i treperilo zvjezdanim GIF-om — onom sitnom, beskonačno repetitivnom animacijicom koja je bila alfa i omega vizualnog izražavanja na webu devedesetih, kao da je netko zamrznuo pola sekunde crtića i pustio ga da se vrti u petlji do kraja vremena. I nitko, baš nitko, nije imao pojma da će jednog dana to biti razlog za nostalgiju umjesto za sažaljenje.

Zamisli grad. Nema gradonačelnika, nema urbanističkog plana, nema nikog tko će te kazniti ako pred kućom postaviš neonski natpis koji trepće u tri boje i svira MIDI verziju pjesme koju voliš. Nema policije ukusa. Ima samo — parcele. Besplatne, malene, i dovoljno velike da na njih staviš sve što jesi. To je bio Geocities. Ne stranica. Grad.

Osnovan 1994. kao Beverly Hills Internet, preimenovan u Geocities kad je netko skužio da ime zvuči kao lanac motela, koncept je bio genijalno jednostavan: umjesto da ti dodijele nasumičan adresni prostor na poslužitelju, dodijelili su ti — susjedstvo. Htio si pisati o računalima? Seliš se u SiliconValley. Htio si forum o vanzemaljcima i teorijama zavjere? Area51, dobrodošao. Anime, mačke, Star Trek, gotika, hrvanje — svaka opsesija imala je svoju četvrt, svoj poštanski broj u obliku URL-a poput geocities.com/SiliconValley/Pit/4231. Brojka na kraju nije bila slučajna: bila je tvoja kućna adresa među tisućama susjeda s istom strasti.

I to je bio urbanizam u punom smislu. Četvrti su imale vlastite community leadere — volontere koji su pregledavali nove stranice, pozdravljali pridošlice, vodili vodiče »kako napraviti svoj prvi HTML« (HTML je taj jednostavni „jezik” oznaka kojim se piše kako stranica izgleda — gdje je slika, gdje je tekst, gdje treperi onaj natpis) i, kad zatreba, tjerali spam. Nitko im nije plaćao. Radili su to iz istog razloga zbog kojeg čovjek uredi vrt pred svojom kućom: jer je to njegova ulica, i htio je da izgleda pošteno. Danas bismo im rekli moderatori. Tada su bili nešto puno bliže — susjedi koji paze na kraj ceste.

A onda je tu bio žanr sam po sebi — GIF s natpisom »Under Construction« (»u izgradnji«). Žuta traka, čovječuljak s lopatom, možda čak treperi. Zvuči kao sitnica, kao ispričavajuća fusnota web dizajna iz devedesetih. Nije bila. Bila je iskrena poruka: ovo se radi. Ovo nije proizvod, ovo je projekt. Nitko od tih ljudi nije tvrdio da je stranica završena, jer nije postojala nikakva korporativna nužda da izgleda savršeno već u ponedjeljak ujutro. Web je bio dopušteno raditi napola — i to nikoga nije sramotilo.

Ključna stvar, ona koja se lako zaboravi kad gledaš screenshotove i smiješ se estetici: svatko na Geocitiesu bio je izdavač. Ne influencer, ne kreator sadržaja, ne korisnik koji generira engagement za tuđu platformu — izdavač, u punom, staromodnom smislu te riječi. Nitko nije mjerio koliko dugo si gledao stranicu. Nije postojao algoritam koji odlučuje hoće li tvoju stranicu o Dragon Ballu vidjeti pet ili pet tisuća ljudi. Postojao je brojač na dnu stranice, i to je bila cijela metrika. Nije te plaćala reklama po kliku. Nije te motivirao lajk. Motivirala te — činjenica da imaš nešto za reći, i mjesto gdje to možeš reći.

Usporedi to sa svojim profilom danas, na bilo kojoj mreži. Izgleda uređenije, brže se učitava, ima elegantniji font. Ali nije tvoj. Ti si stanar, ne vlasnik; platforma može promijeniti pravila igre preko noći, obrisati te, ugurati oglas između tvojih rečenica. Geocities je bio ružna, spora, kaotična parcela zemlje — ali zemlja je bila tvoja. Ono što slijedi u ovom poglavlju jest priča o tome kako je taj grad izgrađen, tko ga je ukrasio i, na kraju, tko ga je srušio.

Otvoriš stranicu i prvo što te dočeka nije sadržaj. Prvo što te dočeka je pozadina koja treperi kao da je netko posudio teksturu iz snova o svemiru — crno platno, žute točkice, ponekad se i pomiču, ponekad ne, ali uvijek je tu, ispod svakog slova, kao da čitaš tekst kroz akvarij pun trunčica. To je bila zvjezdana pozadina, zadani izbor pola interneta, i nitko te nije pitao voliš li je. Naravno da je voliš. Nemaš izbora, ona je tu.

Onda krene tekst. I taj tekst se — kreće. Marquee oznaka, ona mala HTML naredba koja tekst gura ulijevo pa nestane, pa se vrati s desne strane u vječnoj petlji, bila je vrhunac interaktivnosti za devedeset posto weba. „DOBRODOŠLI NA MOJU STRANICU” klizi ti ekranom kao da je tekst pobjegao iz zatvora i sad trči prema izlazu, a ti samo gledaš, hipnotiziran, dok ti mozak polako odustaje od koncepta mirne, čitljive stranice.

I dok to gledaš — netko ti u pozadinu, bez pitanja, bez gumba za pauzu, pusti MIDI datoteku. Autoplay glazba, ona limena, sintetička verzija nečega što je možda trebalo biti tema iz „Titanica” ili pjesma Cranberriesa, sve svirano s istom pesimističnom vjernošću zvučne kartice koja je koštala dvadeset dolara. Nisi tražio glazbu. Nisi tražio ni glasnoću. Dobio si oboje, u devet navečer, dok su roditelji spali u drugoj sobi, i sad paničariš tražeći gdje je isključiti prije nego probudiš kuću.

A onda, na dnu te iste stranice o Fluffy, čekao te red malih baner(čić)a, veličine otprilike 88 puta 31 piksela, s natpisom tipa „Član ovog web prstena” — pa lančić na koji klikneš i on te odvede na sljedeću stranicu, o nekom drugom hobiju, nekom drugom čovjeku, negdje na drugom kontinentu, koji je opet linkao dalje. To su bili webringovi (web prsteni), i nisu bili ukras — bili su cijeli sustav otkrivanja sadržaja, jedini koji je web tada imao. Nema algoritma koji ti servira sljedeću stranicu na temelju toga što je zadržalo pažnju milijun drugih ljudi. Ima čovjeka koji je linkao susjeda, jer mu se svidio susjed. Decentralizirano, ručno, sporo — i potpuno tvoje, u smislu da ti biraš kome vjeruješ, a ne da netko treći optimizira tvoju putanju kroz internet.

Sad, prije nego što počneš tugovati za estetikom koja je, iskreno, izgledala kao da je netko sudario cirkus s teletekstom, sjeti se pravila koje smo već vidjeli kod BBS-ova (onih pretpovijesnih oglasnih ploča na koje si se spajao istim onim pjevajućim modemom): svaka demokratizacija prvo izgleda grozno. Kad alat postane dostupan svima, prvo što dobiješ nije umjetnost. Prvo dobiješ šesnaestogodišnjaka s pristupom animiranim GIF-ovima i osjećajem da je upravo otkrio Photoshop. Ružno nije bio bug tog interneta. Ružno je bio dokaz da ga uopće nije dizajnirao nitko profesionalan — a upravo to je bila cijela poanta.

Dok su Geocities susjedstva bila statična — slika, tekst, možda GIF koji trepće kao da je progutao baterije — negdje se već kuhalo nešto što će web naučiti da se miče. Zvalo se Flash, i da razumiješ zašto je bio čudo, moraš zamisliti internet 1998. kroz slušalicu modema koja piska. Video je bio nezamisliv — jedna minuta u lošoj kvaliteti vukla bi se sat vremena. Flash je to zaobišao pametno, ne silom: umjesto da šalje gomilu piksela, slao je matematiku. Vektor. Crta, krug, ispuna — opisano brojevima, ne slikom. Jedna animacija od pet minuta stane u datoteku manju od jedne fotografije s mobitela danas. Za dial-up vezu to nije bila prednost. To je bila jedina opcija koja je uopće radila.

I onda su ljudi, kao i uvijek kad im daš alat, umjesto da nacrtaju nešto lijepo — nacrtali su tučnjavu. Newgrounds, stranica koja je počela kao osobna stranica Toma Fulpa za njegove igre, postala je nekakav divlji zapad animacije. Nema urednika, nema kustosa, nema kome se svidjeti osim publici koja glasa. Rezultat: ratovi štapićanih ljudi. Crtice — literalno figure od tri poteza olovkom — koje se međusobno masakriraju mačevima, pikadama i fizikom koja ne postoji ni u jednom udžbeniku. Zvuči glupo napisano ovako, i jest, ali bilo je genijalno glupo — jer je bilo brzo za napraviti i brzo za pogledati, savršeno za publiku koja čeka da joj se stranica učita.

A onda je došao jazbac. »Badger badger badger« — petnaest sekundi jazbaca koji se vrpolji lijevo-desno dok neki glasić ponavlja istu riječ u nedogled, sve dok se ne pojavi zmija i sve ode u kurac. Nema poante. Nema priče. Postoji samo zato što je nekome bilo zabavno to napraviti u jednom danu, a milijuni su to gledali u petlji, hipnotizirani. Ako želiš jednom rečenicom objasniti internetsku kulturu prije nego što je postala industrija — to je ta rečenica. Nitko nije pitao je li isplativo. Bilo je smiješno, i to je bio dovoljan razlog.

Ali Flash nije bio samo cirkus s jazbecima — bio je i najbolja škola dizajna igara koju je internet ikad besplatno ponudio. Prije Flasha, praviti igru značilo je znati programirati u C++, kupiti softver vrijedan tisuće dolara i imati izdavača koji te pusti na police dućana. Flash je to srušio na — otvoriš program, povučeš liniju, napišeš pet redaka u ActionScriptu (Flashovom vlastitom, pojednostavljenom programskom jeziku) i za tjedan dana imaš igru koju cijeli svijet može igrati u pregledniku, besplatno, bez instalacije. Newgrounds i slične stranice (Miniclip, Kongregate) postale su inkubator za generaciju koja danas radi u velikim studijima ili — bolje — vodi svoje vlastite. Ljudi koji su danas poznati po indie hitovima učili su zanat praveći dosadne platformere s pikselima veličine nokta, za publiku od dvadesetak ljudi koji su ostavljali komentare tipa „lol dobro” ili „najgore što sam igrao ever”. To je bilo poligon za vježbanje bez rizika — ako ti igra propadne, izgubio si vikend, ne stan.

Do sredine 2000-ih Flash nije bio dodatak webu. Bio je web, u dobrom dijelu slučajeva. Cijele stranice, cijele reklamne kampanje, cijeli portali — sve u pluginu, tom malom dodatnom programčiću koji preglednik instalira kad naiđe na nešto što sam po sebi ne znа prikazati — a taj plugin instalirao se jednim klikom i onda je jednostavno bio tu, kao voda iz slavine, kao nešto o čemu ne razmišljaš dok radi.

Samo što nikad nije baš radilo. E, tu dolazimo do dijela priče koji se rado preskače u nostalgičnim retrospektivama, jer je manje šarmantan od jazbaca. Flash je bio proizvod jedne kompanije (Macromedia, kasnije Adobe), zatvorenog koda, što je značilo da samo jedna firma odlučuje kako će izgledati, koliko brzo će raditi i — presudno — kako će se zakrpati kad se pokvari. A pokvario se stalno. Flash Player je bio poznat kao rupa na rupi: sigurnosna ažuriranja izlazila su u ritmu koji je više podsjećao na paniku nego na plan, jer je svaka nova rupa u pluginu instaliranom na skoro svakom računalu na planetu bila poziv na večeru svakom hakeru s lošim namjerama. Trošio je bateriju kao da je to njegov posao. Rušio je preglednike s takvom pouzdanošću da si poruku „Shockwave Flash has crashed” (Flash se srušio) vidio češće nego vlastito ime.

I tu je ono što je Flash zapravo bio, iako riječ tada nismo koristili: ograđeni vrt. Lijep, zaigran, pun jazbaca i stick figura — ali vrt čiji vlasnik ima ključ, i taj vlasnik nije htio da vrt raste u smjeru koji ne kontrolira. Sve što je vrijedilo u njemu postojalo je jedino unutar tog jednog plugina, ovisno o jednoj kompaniji, o jednoj njezinoj odluci o gašenju.

Svaka priča o zlatnom dobu ima svoj 1999. Za Geocities je to bila godina kad je Yahoo, tada još kralj interneta koji je vjerovao da je portal budućnost zauvijek, došao s čekovnom knjižicom i kupio cijeli grad. Cijena: 3,6 milijardi dolara u dionicama. Za taj novac Yahoo je dobio treći najposjećeniji web na planetu, oko 19 milijuna posjetitelja mjesečno, brend koji je značio nešto, i — teoretski — pristup toj čudnoj, kaotičnoj, plavo-zelenoj energiji koju su amateri stvarali besplatno, iz dosade, iz ljubavi, iz potrebe da netko negdje ostavi trag da postoji. Logika je ista koju smo već vidjeli (poglavlje 13, knjiga 4): velika firma ne kupuje proizvod, kupuje ljude koji su već tamo, u nadi da će znati što s njima. Yahoo nije znao.

Prvih par godina to nije bilo očito. Reklame su se pojavile, dizajn se malo uljepšao, ali susjedstva su ostala, MIDI glazba i dalje je svirala bez pitanja, brojači su i dalje brojali. No portal koji je htio biti sve — pretraživač, mail, chat, vijesti, i sad i grad od milijuna stranica — postupno je gubio interes za dio koji nije donosio brzu lovu. Geocities nije bio proizvod. Bio je teret koji je slučajno došao u paketu. A teret se, kad dođe vrijeme rezanja troškova, prvi baca s broda.

Vrijeme rezanja došlo je u travnju 2009. Yahoo je objavio, gotovo usput, u jednom paragrafu na blogu koji je zvučao kao da opisuje čišćenje ladice, da zatvara Geocities. Rok: 26. listopada iste godine. Ne 2010., ne dogodine — svega nekoliko mjeseci kasnije. Korisnicima je ostavljeno nešto tjedana da preuzmu svoje stranice, ako su ih uopće mogli pronaći, ako su se sjećali lozinke, ako su uopće još imali mail adresu koju su koristili 1998. za registraciju. Milijuni stranica — nikad se neće znati točan broj, procjene idu i do 38 milijuna — jednostavno su isključene 26. listopada 2009. Bez arhive, bez javne objave da je ovo trajno, bez ičega osim tihog gašenja svjetla u gradu koji je jednom bio treći najposjećeniji na webu.

Vatrogasci su, ipak, postojali — u mjesecima prije roka pokrenuli su masovno preuzimanje, skripte koje su danonoćno grebale stranice s poslužitelja, torrent od preko šesto gigabajta koji je kasnije dobio ime „The Geocities Archive Project”. Nisu spasili sve. Nisu mogli — puno je stranica već bilo mrtvo prije nego što je Yahoo i formalizirao smrt, izbrisano manjim, ranijim čišćenjima o kojima se nitko nije ni potrudio obavijestiti javnost. Ali spasili su ogroman komad, dovoljan da danas, ako znaš gdje tražiti, možeš otvoriti tuđu stranicu o X-Files iz 1997. i vidjeti brojač zaleđen na broj koji nikad više neće rasti.

Ono što je Archive Team dokazao, možda i nesvjesno, jest da čuvanje kulture nikad nije bio korporativni prioritet — bilo je uvijek nečiji hobi, nečija noćna smjena, nečija opsesija koja se pokazala korisnom tek kad je bilo skoro kasno. Isto se dogodilo BBS-ovima desetljeće i pol prije — drugi potonuli kontinent, druga generacija ljudi koja je otkrila, malo prekasno, da ono što misliš da je trajno traje samo dok netko drugi plaća račun za struju.

Dobro, sad presuda. Jer da bi ovo poglavlje bilo pošteno, a ne samo tužna pjesma za nekog tko je 1999. imao stranicu o Dragon Ballu, mora se reći i ono što romantiziranje voli progutati: taj web je bio grozan. Ne u onom šarmantnom smislu, u onom pravom.

Sve to stoji. I sve to ne mijenja presudu, jer presuda se ne donosi na temelju kvalitete sadržaja — donosi se na temelju jednog pitanja: čije je to bilo? A odgovor je: tvoje. Ono smeće od devedeset posto bilo je tvoje smeće, na tvojoj adresi, s tvojim imenom na dnu stranice i tvojim brojačem posjeta koji je, istina, uglavnom brojao tebe kako refreshaš stranicu da izgleda popularnija. Ali bilo je tvoje u onom smislu u kojem tvoja današnja stranica na Instagramu nikad neće biti tvoja — jer ona živi na tuđem serveru, prikazuje se prema tuđem algoritmu i može nestati sutra ako se netko u Menlo Parku predomisli oko toga što je »autentično«.

Dokaz da nije samo nostalgija? Neocities postoji — moderna stranica koja je, u duhu starog Geocitiesa, dala ljudima prostor da opet prave svoje kutke interneta. Stvarno postoji, stvarno ima korisnike, stvarno gomila ljudi danas svjesno pravi ružne, spore, osobne stranice s marqueeima i zvjezdanim pozadinama — ne iz neznanja, nego kao pobunu. Isto vrijedi za povratak RSS-a, tehnologije koja ti šalje najnovije objave sa stranica na koje se pretplatiš, poredane kronološki, bez ičije procjene što bi te trebalo zanimati — čitatelji se vraćaju takvim feedovima umjesto da čekaju da im algoritam odluči što je vrijedno pažnje. To nije muzej. To je signal da je nešto stvarno izgubljeno, ne samo estetika iz devedesetih koja se ciklički vraća kao traperice s visokim strukom.

A ono što je izgubljeno nije tehnologija. Tehnologija je, objektivno, bolja nego ikad — brže učitavanje, ljepši fontovi, CSS (skup pravila kojim se danas oblikuje izgled stranice, bez potrebe za posebnim dodatkom kao Flash) koji radi ono za što je Flash trebao plugin i molitvu. Izgubljeno je vlasništvo. I to je, ako se malo odmakneš, najkraća moguća povijest onog što će drugdje u ovoj knjizi dobiti veliko ime — Web 2.0. Stranica je postala profil. Posjetitelj je postao publika, mjerena, targetirana, monetizirana. A hobi — onaj čisti, besplatni, besmisleni hobi da napraviš stranicu o svom psu — postao je sadržaj, riječ koja zvuči neutralno, a znači: sirovina za tuđi promet.