Android: Googleov plan B postaje plan A

Godina je 2005. Ako u Googleu tog ljeta uhvatiš nekoga u dizalu i pitaš ga čime se firma bavi, odgovor je jasan: tražilicom, oglasima, i sad još malo s Gmailom. Nitko ti ne bi rekao „telefonima”. Telefoni su za Nokiju, za Motorolu, za neku daleku budućnost u kojoj internet možda stane u džep. Zato kad Google u kolovozu te godine tiho kupi mali startup od osmero ljudi, vijest prođe kao šum. Nema konferencije za novinare, nema slavljeničkog posta na blogu. Novinari koji su to i primijetili napisali su dvije rečenice i prešli na sljedeću temu.

Startup se zove Android. Vodi ga Andy Rubin, čovjek koji je već jednom pokušao izgraditi pametni telefon i propao dovoljno spektakularno da mu to daje kredibilitet, a ne sramotu. Pitch kojim su ga prodali investitorima, prije nego što je Google pokucao, bio je otprilike ovakav: operativni sustav za digitalne fotoaparate, koji bi se onda povezivao s računalima i pametno slao slike na cloud. Operativni sustav je, ako ti to nije jasno, onaj sloj softvera koji radi u pozadini i drži sve u redu — on govori uređaju kako da pali ekran, sprema datoteke i pokreće aplikacije, dok ti samo pritišćeš tipke i misliš da je magija. Fotoaparati, ne telefoni. Ta se ideja usput pokazala preskupom i nikome nije trebala, pa su okrenuli ploču i rekli: dobro, ono što smo napravili za fotoaparate, prepravimo za telefone. Isti kod, druga kutija.

Cijena transakcije nikad nije službeno objavljena, ali procjene se motaju oko pedesetak milijuna dolara. Za Google iz 2005. to je sitniš, novac kojim bi mogli kupiti desetak takvih timova i ne primijetiti rupu u budžetu. Ali sitniš ima smisla samo ako znaš zašto ga trošiš, a razlog nije ljubav prema telefonima. Razlog je strah.

Zato ovo nije kupnja iz vizije, nego kupnja iz nužde — osiguranje, polica, opklada da će se negdje, jednom, ta patuljasta firma od pedesetak ljudi pretvoriti u nešto zbog čega Google nikad neće morati moliti nikoga za dozvolu da postoji na sljedećem uređaju kojim će čovječanstvo pretraživati internet.

Kolovoz 2005. Google, kompanija koja je te godine vrijedila desetke milijardi dolara i imala novčane rezerve da za gotovinu kupi pola Silicijske dolineza, potpisuje ugovor o kupnji firme od pedesetak ljudi. Cijena: negdje oko 50 milijuna dolara — sitniš, iznos koji Google danas potroši na kavu i kokice u kantinama za tjedan dana. Nitko u tehnološkim novinama nije napisao veliku analizu. Nije bilo naslova tipa »Google upravo kupuje budućnost civilizacije«. Bila je to mala vijest, negdje između ostalih malih vijesti, brzo zaboravljena.

Rubin je neposredno prije toga radio u firmi Danger, gdje je pravio Sidekick — telefon koji je danas potpuno zaboravljen, ali je u svoje vrijeme bio prilično pametan komad plastike, s tipkovnicom koja se okretala i ekranom koji se dalo nagnuti. Nije uspio na masovnoj razini, ali je Rubinu dao nešto vrjednije od novca: uvjerenje da mobilni uređaji trebaju vlastiti, ozbiljan softverski sloj, a ne pretrpanu sklepotinu spuštenu iz stolnog svijeta.

E sad, zašto bi Google, tvrtka koja živi od pretraživanja i oglasa, htjela kupiti firmu koja pravi softver za fotoaparate? Kratki odgovor: nije htjela. Htjela je kupiti rješenje za strah koji se tek nazirao na horizontu — a fotoaparati su bili samo najbliži oblik u koji se taj strah uspio prerušiti dok su svi u sobi još tražili ime za njega.

I tu dolazimo do dijela koji se, s odmakom od dvadesetak godina, čita kao najbolja investicijska odluka u povijesti tehnologije — a možda i u povijesti bilo čega. Pedeset milijuna dolara za firmu koju su tada mogli izbrisati s mape a da to nitko ne bi primijetio. Danas sustav koji je iz te firme izrastao pogoni većinu pametnih telefona na planetu — milijarde uređaja, u svakom džepu, u svakom kutku svijeta gdje postoji struja i mreža. Za usporedbu: Google je 2006. kupio YouTube za 1,65 milijardi dolara, i svima se to čini genijalnim potezom. Facebook je 2012. kupio Instagram za milijardu dolara, i to je udžbenički primjer pravog trenutka. Ali nijedna od tih kupnji nije, dolar za dolar, donijela ni približno takav povrat kao ono malo, gotovo nevidljivo potpisivanje ugovora u kolovozu 2005., za firmu koja je, službeno, htjela popraviti softver u fotoaparatima.

Naravno, u tom trenutku nitko to nije znao. Rubin i njegov tim ušli su u Google sa idejom, malom šakom ljudi — svega osmero — i prototipom koji, da budemo posve iskreni, nije izgledao nimalo revolucionarno. Izgledao je — i sad dolazimo do dijela koji zaslužuje svoje poglavlje unutar poglavlja — poput telefona koji je već postojao. Poput nečega što je Rubin, iskreno, već jednom pravio.

Do jeseni 2006. tim je imao nešto pipavo, ali funkcionalno. Zvao se, s onom inženjerskom poetikom koja nikad ne razočara, „Sooner” — kao u „uskoro ćemo ovo lansirati”. Fizička tipkovnica, mali ekran koji ne reagira na dodir, kotačić za navigaciju. Da ga staviš pored BlackBerrya iz te godine, jedina razlika bila bi logo. Nije to bio slučajan sažetak stanja stvari — cijela mobilna industrija je tad razmišljala u istim kategorijama: gumbi, izbornici, stylus ako te uhvati kreativna žica. Sooner nije bio inovacija. Bio je odgovor na pitanje „što rade svi drugi”, samo s Googleovim imenom na poklopcu baterije.

Plan je bio jasan i, iskreno, pomalo dosadan: dovrši Sooner, izbaci ga na tržište, polako gradi udio i iteriraj kako to inženjeri vole — korak po korak, bez žurbe. Timovi su radili prekovremeno, partneri iz telekomunikacijske industrije čekali su uzorke, sve je išlo po rasporedu koji je, u tom trenutku, imao potpuno smisla.

Onda je 9. siječnja 2007. Steve Jobs — čovjek koji je vodio Apple i inače imao dobar nos za to kad nešto zapravo mijenja pravila igre — izašao na pozornicu u San Franciscu i predstavio prvi iPhone, uređaj bez ijedne fizičke tipke, kojim se upravljalo isključivo prstom po staklu. Taj dan je cijeli dotad važeći raspored pretvorio u povijesni dokument, zanimljiv jedino arheolozima. Poglavlje 16 ove knjige govori o tom danu iz Appleove perspektive, o publici koja je urlala kad je prst prešao preko stakla. Ovo je priča o drugoj sobi, negdje u Mountain Viewu, gdje je ista prezentacija odjekivala mnogo tiše — i mnogo hladnije.

Jedan od inženjera na timu, gledajući ekran, izgovorio je rečenicu koja je u povijesnim prepričavanjima ostala kao neformalni epitaf Soonera: „Valjda nećemo lansirati taj proizvod.” Ne uzvik panike, ne drama — samo umoran, profesionalan zaključak čovjeka koji je upravo shvatio koliko posla predstoji, izrečen tonom kojim se najavljuje da je kava skuhana.

I tu dolazi dio koji Android tim zaslužuje da mu se prizna, jer u povijesti tehnologije nije česta pojava: nisu branili svoj rad. Nisu tražili izgovore, nisu ubjeđivali sebe da je tipkovnica zapravo superiornija jer „profesionalci vole tipke”, nisu čekali da im uprava napiše memo. Skinuli su tipkovnicu s crteža — figurativno, a koliko se priča, i doslovno sa stola — i rekli: dodir. Sve ispočetka, prst na staklu kao prioritet, bez isprike.

To je rijedak trenutak u ovoj knjizi u kojem netko javno, bez uvijanja, kaže: konkurencija je upravo definirala kako izgleda budućnost, i mi ćemo tu budućnost slijediti, a ne braniti svoju prošlost. Ne zato što su bili posebno hrabri ili posebno pošteni, nego zato što je Rubin, koji je sa Sidekickom već jednom osjetio taj pomak, znao prepoznati razliku između tvrdoglavosti i samoubojstva.

Sooner nije bačen u smeće te iste večeri — birokracija ne radi tako brzo ni u Googleu. Ali smjer se promijenio preko noći, u onom smislu u kojem se mijenja smjer broda: polako vidljivo, ali odluka je pala odmah, na sastanku koji je vjerojatno trajao kraće od ove rečenice. Android koji je izašao godinu i pol kasnije neće izgledati kao potez očajnika. Izgledat će kao da je od početka bio zamišljen za ekran bez gumba. Nitko od korisnika koji su ga 2008. uzeli u ruke nije znao da drže proizvod koji je, u nekom paralelnom svemiru bez te prezentacije (keynotea, kako se u tehnološkom žargonu zove glavni govor na kojem tvrtka pokazuje novi proizvod), trebao imati kotačić za navigaciju i tipkovnicu poput poslovnog telefona iz osiguravajuće kuće.

I onda je Google izvukao potez koji je Microsoftu, u njegovoj slavi devedesetih, bio prirodan kao dah — a industriji telefona 2008. zvučao kao ludost. Besplatan operativni sustav. Ne besplatan-uz-uvjete, ne besplatan-probni-mjesec, nego stvarno, potpuno, preuzmi-i-radi besplatan. Uzmi Android, zalijepi ga na svoj telefon, prodaj ga, zaradi. Google ne traži ni lipu licence — a može si to dopustiti jer, za razliku od Microsofta, ne zarađuje od prodaje softvera, nego od oglasa i od toga što zna gdje si, što tražiš i što radiš s tim telefonom.

Zvuči kao filantropija. Nije. To je isti trik koji je Microsoft izvukao s Windowsima tridesetak godina ranije, samo naopako. Microsoft je za svaki prodani telefon ili računalo uzimao licencu, i onda je ionako pokupio cijelo tržište operativnih sustava jer je bio jedini normalan izbor. Google je taj korak s licencom jednostavno izbacio — jer mu i ne treba. Google ne zarađuje na tome da ti prodaje softver. Google zarađuje na tome da znaš gdje je najbliži kafić, što tražiš u tri ujutro i koliko dugo gledaš u ekran dok scrollaš. Za to mu ne treba tvoj novac. Treba mu tvoje ponašanje. A najbolji način da dobiješ ponašanje milijardu ljudi je da im podijeliš telefon — pardon, operativni sustav za telefon — bez naknade.

Da bi otvorenost zaista upalila kao oružje, trebao ti je savez, a ne samo objava na blogu. Zato je Google, istog dana kad je objavio Android u studenom 2007., najavio i Open Handset Alliance — konzorcij od nekoliko desetaka tvrtki koje su se, na papiru, udružile da grade otvoreni mobilni ekosustav. Proizvođači telefona (HTC, Samsung, Motorola, LG), operateri (T-Mobile, Sprint), proizvođači čipova (Qualcomm, Texas Instruments) — svi u istoj rečenici, svi s istim motivom, a motiv se zove strah, isti strah koji je natjerao Google da kupi Rubinovu firmicu dvije i pol godine ranije. Svi su gledali istu prijetnju: Apple je upravo pokazao da telefon može biti računalo u tvojem džepu, i nitko od njih nije imao vlastiti odgovor. Nokia je imala Symbian, koji je već tada mirisao na starinu. Microsoft je imao Windows Mobile, koji je mirisao još gore. A graditi vlastiti moderni operativni sustav od nule, s vlastitim app storeom — onom trgovinom u telefonu gdje se skidaju aplikacije, a koja mora imati stotine tisuća programa i milijune korisnika da bi je ikome bilo vrijedno otvoriti — s vlastitim developerima, vlastitim svime, to je posao za deset godina i milijarde dolara, i nitko od njih to nije htio ni mogao sam.

Onda dođe Google i kaže: evo vam gotov operacijski sustav, besplatan, otvorenog koda, radite s njim što hoćete. Za HTC ili Samsung to nije bila ideologija. Bila je jedina spasilačka daska na vidiku. Prihvatili su je istom brzinom kojom se prihvaća daska kad se topiš u ledenoj vodi — ne pitaš tko je bacio, samo se hvataš.

I tu se otvorenost, kao svaka velika ideja koja se prodaje kao besplatan ručak, pokazala malo šuplja kad je bolje pogledaš. Da, Android je otvoren kod — jezgra, poznata kao AOSP (Android Open Source Project), sve to smiješ uzeti, „forkati” (uzeti kopiju koda i krenuti svojim putem, bez pitanja), mijenjati, staviti na svoj kalkulator ako te volja. Ali telefon bez Google Play Storea, bez Gmaila, bez Mapa, bez svih tih usluga koje Google zove GMS-om (Google Mobile Services), jednostavno nije telefon kojeg bi normalan čovjek kupio — kao Windows bez interneta, tehnički radi, ali čemu. A te usluge nisu otvorenog koda. Te usluge kontrolira Google, i uvjeti pod kojima ih dobivaš — koje aplikacije moraju biti zadane, gdje mora biti tražilica, koliko verzija Androida moraš pratiti — to su ugovori koji se ne objavljuju na blogu. Otvoreno je dno kuće. Krov je zaključan, i ključ ima jedna tvrtka u Mountain Viewu, gradiću u Kaliforniji gdje se nalazi Googleovo sjedište.

A cijena te otvorenosti — onu je platio svaki korisnik, ne samo proizvođač — zove se fragmentacija, i ovdje je fer reći da to nije zavjera nego prirodna posljedica dane logike. Kad tridesetak tvrtki uzme isti kod i svaka ga malo prekroji — Samsung stavlja svoj TouchWiz preko njega, HTC svoj Sense, svaki proizvođač čipa dodaje svoje drajvere (programčiće koji tom čipu prevode naredbe operativnog sustava na jezik koji hardver razumije) — dobiješ stotine varijacija istog operativnog sustava, i svaka ima svoj tempo ažuriranja koji ovisi o volji proizvođača da se gnjavi sa starim modelom kojeg više ne prodaje. Rezultat: dok je korisnik iPhonea dobivao novu verziju iOS-a isti dan za sve uređaje unatrag nekoliko godina, korisnik Androida je godinama gledao poruku da njegov telefon, kupljen prije osamnaest mjeseci, „nije podržan” za sljedeću veliku verziju. To nije kvar u sustavu. To je sustav koji je od prvog dana bio dizajniran da svatko može raditi što hoće — pa je i radio što je htio, samo je platio tempo.

E sad, tu priča prestaje biti tehnička i postaje plemenska. Sjećaš se Amige i ST-a iz osamnaestog poglavlja? Ista energija, samo umnožena za koeficijent koji tada nitko nije mogao zamisliti — tamo su se svađali vlasnici desetak tisuća kućnih računala oko toga čiji čip crta bolje sprite-ove (one sitne animirane sličice iz starih igrica, tipa Marioa koji trči), ovdje se svađaju vlasnici nekoliko milijardi telefona oko toga čija ikonica je ljepša u postavkama. Isti ton na forumima, ista plemenska pripadnost koja se brani do zadnjeg daha, samo je poligon narastao sa sobe i kluba na cijelu planetu. iPhone protiv Androida postao je najveći, najduži i najbeskorisniji rat identiteta u povijesti potrošačke elektronike, i još traje.

Ideološki plašt koji je Android nosio u tom ratu zvao se otvorenost. Apple je zatvoreni vrt s ogradom i čuvarom na vratima, Google je livada na kojoj svatko može posaditi što hoće — otprilike takva je bila poruka, i djelomično je bila istinita. Kod je otvoren, AOSP može skinuti i modificirati bilo koji proizvođač, i to je stvarna, velika razlika prema Cupertinu. Dio te otvorenosti je i to da Android, kao i Java na kojoj je dobrim dijelom građen, ima svoj API — zamisli ga kao unaprijed dogovoreni popis naredbi kojima jedan program govori drugom „daj mi to i to”, bez da mora znati kako je taj drugi program iznutra napravljen. Zapamti tu riječ, jer će se za nekoliko poglavlja zbog nje voditi tužba vrijedna milijarde dolara.

Onda se u ovaj već dovoljno zamršen rat uvalila i pravna bomba, i tu se priča vraća na mjesto koje smo već posjetili — dvanaesto poglavlje, Oracle protiv Googlea, gdje smo ostavili otvoren kraj. Ovdje je konačno payoff. Google je za Android koristio Java API-e — nazive metoda, strukturu paketa, ono što programeri zovu „oblik” sučelja — a Oracle je, nakon što je kupio Sun (i s njim Javu), zaključio da taj oblik vrijedi tužbu od nekoliko milijardi dolara.

Pitanje je zvučalo apsurdno kad ga prvi put čuješ: može li se autorskim pravom zaštititi »poredak« naziva funkcija, a ne sam kod koji iza njih stoji? Ako da, cijela industrija softvera koja se desetljećima gradi na kompatibilnim sučeljima — svatko tko je ikad napisao knjižnicu koja se zove slično kao neka druga, samo da programerima bude lakše — postaje pravno minsko polje. Slučaj je putovao sudovima gotovo cijelo desetljeće, sa zaokretima koji su svaki put preokretali tko je trenutno u pravu, dok naposljetku 2021. nije završio na Vrhovnom sudu SAD-a.

Presuda: fair use — Google je smio koristiti te API-e. Industrija je udahnula, jer da je ispalo drugačije, svaki jezik i svaki framework izgrađen na tuđim konvencijama postao bi potencijalna tužba. Ali gorak ukus je ostao — deset godina neizvjesnosti, milijuni potrošeni na advokate umjesto na inženjere, sve zato što je jedan oblik postao vlasništvo. Rat s Appleom se vodio na dizajnerskim konferencijama i u komentarima na YouTubeu; ovaj drugi rat, tiši i opasniji, vodio se u sudnicama, i pobjednik je bio isti kao i uvijek — sustav koji je preživio, ne sustav koji je bio u pravu.

Pa dobro, tko je pobijedio? Ako gledaš brojke korisnika, pitanje je gotovo neugodno lako. Većina čovječanstva koje danas u ruci nosi pametni telefon nosi ga s malim zelenim robotom negdje u utrobi softvera. Ne mala većina, ne tijesna pobjeda — nešto poput tri od četiri telefona na planetu. A to nije samo statistika za PowerPoint prezentaciju nekog Googleovog potpredsjednika. To je prvi dodir s računalom za stotine milijuna ljudi u Indiji, u Indoneziji, u Nigeriji, u brazilskim favelama — ljudi koji su preskočili desktop, preskočili laptop, i ravno s ničega skočili na dodirni ekran koji radi pretragu, plaća račune i drži cijelu obitelj u kontaktu. Kad kažeš „demokratizacija pristupa tehnologiji”, to zvuči kao fraza iz startup pitcha — u prijevodu na normalan jezik znači samo to da netko tko prije nikad nije imao računalo, ni novca za njega, sad odjednom ima uređaj u džepu koji ga spaja s cijelim svijetom. Ovdje je istina. Jeftini Android telefon od pedeset dolara je za velik dio svijeta bila prva knjižnica, prva banka, prvi telefon na kojem si mogao vidjeti lice rođaka koji je otišao raditi u drugu državu.

I onda dođe druga polovica priče, ona koja kvari slavljeničku atmosferu ako je gledaš iz Googleove knjigovodstvene tablice. Jer dok Android osvaja svijet po broju uređaja, novac — onaj pravi, opipljivi profit od prodaje telefona — odlazi gotovo u cijelosti jednoj tvrtki koja ima manji tržišni udio, ali svaki njezin komad reže deblji parčić torte. Apple, sa svojih petnaest-dvadesetak posto uređaja, godinama je uspijevao pojesti preko osamdeset posto ukupnog profita cijele industrije pametnih telefona. Osamdeset posto. Cijela ta armija Samsunga, Xiaomija, Oppa, Motorole i svih onih brendova koje jedva prepoznaješ, dijeli se za ostatak, i to još uz cjenovni rat koji im redovito pojede i taj mrvičak.

A poanta cijele ove priče, ako je htjelo svesti na jednu rečenicu za kavu s kolegom, glasi ovako: strah je bio bolji strateg od pohlepe. Kupnja od pedeset milijuna dolara, napravljena u paničnoj brzini jer je neki direktor pomislio da bi Microsoft mogao zaključati mobilni web — ta jedna odluka donesena iz nervoze nadmašila je desetke Googleovih pažljivo isplaniranih projekata, osmišljenih od timova punih doktora znanosti, koji su umrli tiho i bez pompe. Google Wave. Google+. Stadia. Google Glass u svojoj prvoj inkarnaciji. Allo. Hangouts, koji se ugasio da bi ga zamijenio drugi Hangouts, koji se onda i sam ugasio. Cijeli mali muzej ambicioznih planova, s internim OKR-ovima (to su ciljevi i mjerila uspjeha koje firma postavlja svojim timovima, da znaju jesu li dobri ili loši u onome što rade) i velikim lansirnim eventima — dok je istovremeno projekt kupljen iz čistog straha, bez big-bang lansiranja, bez slavlja, samo uz skromnu vijest da je Google kupio nekog Rubina i njegovu desetoricu ljudi, tiho postao operativni sustav za milijarde uređaja.