Jobs dobiva otkaz (1985)

Godina je 1985. Reagan je predsjednik, kravate su široke, ramena u sakoima još šira, a na Wall Streetu se kvartalni izvještaji čitaju kao da su sveto pismo — a to su, ako nisi siguran, financijski rezultati koje svaka veća firma mora javno objaviti svaka tri mjeseca, da dioničari i ulagači vide zarađuje li novac ili ga gubi. Ako brojka pada dva kvartala zaredom, ne pitaš se zašto — pitaš se koga ćeš smijeniti. Korporacijska Amerika osamdesetih nije mjesto za osjećaje. Ima odbore, ima predsjednike uprava, ima dioničare koji žele povrat na ulog, i ima jedno nepisano pravilo koje će ovo poglavlje temeljito ispitati: firma je veća od čovjeka koji ju je izmislio.

U Cupertinu, u zgradi punoj ljudi koji su prije dvije godine mislili da mijenjaju svijet, atmosfera je drugačija nego na plakatima. Macintosh, onaj isti koji je godinu dana ranije razbio televizijski oglas tijekom Super Bowla i najavio da 1984. neće biti kao »1984.« (misli se na Orwellov roman o totalitarnoj budućnosti — Apple je htio reći da će on, a ne Big Brother, osloboditi ljude), ne prodaje se. Ne katastrofalno, ali dovoljno sporo da odjeli za planiranje počnu crtati grafove koji nikome ne trebaju objašnjavati što znače. Apple II, ta stara, pouzdana radna konjina, još donosi novac — i tiho, ispod površine, postavlja pitanje koje nitko ne voli glasno izgovoriti: čemu onda sva ta drama oko Maca?

A firma, tehnički, ima jednog čovjeka na vrhu. Praktično ima dva kralja. John Sculley, doveden iz Pepsija rečenicom koja je već postala legenda, sjedi u uredu predsjednika uprave. Steve Jobs, suosnivač, lice na koricama časopisa, čovjek čiji se glas čuje preko cijelog kata kad je nezadovoljan, vodi Macintosh odjel kao svoju osobnu kneževinu. Dvoje ljudi, jedan prijesto. Iznad njih obojice stoji upravni odbor — skupina ljudi koji ne sjede svaki dan u uredu i ne pišu kod, ali imaju jednu jedinu, presudnu moć: mogu smijeniti predsjednika uprave, pa i suosnivača, ako procijene da firma to treba. Nitko od njih to još ne govori naglas, ali svatko u zgradi već zna kako se ta priča obično završava.

Steve Jobs 1985. ima trideset godina. Ima viziju koju malo ljudi na planeti ima, ima ukus koji će za dvadeset godina definirati kako izgleda pola tehnologije oko tebe, i ima — apsolutno nula političkih vještina. Ne zna kako se sastanci odbora dobivaju iznutra, tiho, mjesecima unaprijed. Zna samo kako se sastanci osvajaju glasno, s vrata, ubjeđivanjem i inatom. To je taktika koja pali kad si dvadesetogodišnjak u garaži. U korporaciji vrijednoj milijardu dolara, s odborom koji odgovara dioničarima a ne genijima, to je taktika koja te otpiše.

Ovo poglavlje nije priča o padu genija. Genije će se, budi bez brige, vratiti — i to spektakularno. Ovo je priča o nešto starijem i manje romantičnom: o trenutku kad te vlastita firma, ta stvar koju si stvorio golim rukama i nespanim noćima, pogleda ravno u oči i kaže ti da nisi nezamjenjiv. Nitko nije. Pa ni ti.

Egzem od stresa, to je bilo novo — devet godina otkako je firmu osnovao u garaži, a reklama za Mac, ona s razbijanjem ekrana, ušla je u legendu marketinga i čitava zemlja znala je da se u Cupertinu događa nešto veliko. Samo jedan mali detalj kvari sliku: Mac se, otprilike, ne prodaje. Ne onako kako treba, ne onako kako je Jobs obećao dioničarima da će se prodavati kad ih je uvjeravao da je to budućnost cijele firme.

Sculley je odabrao svijet, i to pitanje — želiš li cijeli život prodavati zašećerenu vodu, ili želiš promijeniti svijet — proganjalo ga je do kraja karijere kao njegov najpoznatiji citat, bez obzira što ga je izgovorio Jobs. Doveden je kao odrasla osoba u sobi, korporativni profesionalac koji će Jobsovu genijalnost pretvoriti u tablice, budžete i predvidive kvartale — sve ono što je Jobsu bilo dosadno, a Wall Streetu prijeko potrebno.

Prve mjesece to je stvarno i funkcioniralo. Jobs i Sculley su se, po svim svjedočanstvima, ponašali kao zaljubljeni par — zajedno na sastancima, zajedno na intervjuima, Jobs javno hvali Sculleyja kao mentora, Sculley javno hvali Jobsa kao viziju kompanije. Ako ti to zvuči kao filmski trailer za ono što slijedi — dobro si skužio, jer upravo to i jest. Medeni mjesec u korporaciji traje otprilike koliko i svaki drugi: dok se ne pojavi prvi problem koji nitko nema volje riješiti zajedno.

I dok se to lomi na vrhu, ispod se lomi cijela firma. Jobs 1985. nije šef kojeg zoveš na kavu da te utješi — on je šef koji ti u istoj rečenici kaže da je tvoj rad govno i da si genijalac, ovisno o danu, a nekad i o satu. Timovi koji su nekad radili s njim sada rade sve da ga izbjegnu. Ekipa koja je razvijala Lisu — Macova skuplja, komercijalno propala prethodnica — otvoreno ga prezire, jer im je prije toga otimao ljude i ideje kad mu je bilo zgodno. Odjel Apple II, koji je cijelo to vrijeme tiho, dosadno i profitabilno hranio firmu novcem — dok je Mac trošio gomile na marketing — dobiva od Jobsa jedva prikriveno prezrenje, kao da im zarađivanje novca nije dovoljno kul.

Rezultat: Jobs je do sredine 1985. čovjek koji vodi odjel koji ne ispunjava plan, u firmi u kojoj ga se pola ljudi boji, a druga pola mrzi, s upravnim odborom koji sve to gleda i računa. Ne treba ti diploma menadžmenta da vidiš kako ova priča ide dalje — treba ti samo, kao i uvijek, jedan sastanak previše i jedan pogrešan potez u pogrešnom trenutku. Taj potez je Jobs upravo spremao. Mislio je da će mu donijeti prijestolje. Umjesto toga, donio mu je vrata.

Da razjasnimo geografiju drame, jer je bitna: krajem svibnja 1985. Sculley je trebao otputovati u Kinu — svečano potpisivanje nekog distribucijskog ugovora, fotografije s dužnosnicima, rukovanja, sve ono što firme rade kad žele investitorima poručiti da su „globalne”. Jobs je ostajao kod kuće. I baš tu se, prema gotovo svim verzijama priče koje su ikad ispričane, rodila ideja: dok je Sculley u zraku ili zauzet protokolom, zašto ne iskoristiti taj prozor i srušiti ga?

Plan, koliko se uspio rekonstruirati kroz desetljeća intervjua, memoara i međusobno optužujućih izjava, nije bio nikakav genijalni udar. Bio je prilično direktan: Jobs je htio razgovarati s odborom i s ključnim potpredsjednicima, uvjeriti dovoljno njih da Sculley nije čovjek za taj posao, i vratiti sebi operativnu kontrolu nad firmom koju je, na kraju krajeva, on osnovao u garaži dok je Sculley još prodavao slatku vodu s mjehurićima. Logika mu se činila neupitnom. Bio je vizionar, imao je proizvod u koji je vjerovao, a čovjek koji je vodio firmu gledao je u tablice i vidio pad prodaje. Netko od njih dvojice morao je otići, i Jobsu je bilo jasno tko.

Problem s pučevima, bilo u firmama ili u državama, jest da im treba tišina, a tišina je upravo ono što Apple 1985. nije imao. Netko je procurio. Tko točno — to je jedno od onih pitanja na koje ni najdetaljnije biografije ne daju identičan odgovor; neke verzije govore o potpredsjedniku koji je otišao ravno Sculleyju, druge o glasinama koje su se same razlile kroz otvorene urede Cupertina jer je Jobs, kao i obično, o planu razgovarao s previše ljudi i previše glasno. Bitna je posljedica, ne izvor: Sculley je znao prije nego što je Jobs stigao izvesti bilo što.

Sculley, kako je kasnije sam tvrdio, nije reagirao impulzivno – pozvao je Jobsa na razgovor i dao mu priliku da povuče potez, gotovo mu ponudio izlaz s obrazom. Jobs to, kažu, nije prihvatio. Umjesto povlačenja, stvar je otišla pred odbor, i tu priča prestaje biti sukob dvojice ljudi te postaje ono što firme uvijek jesu kad dođe do gužve: procedura.

Sjednica odbora u travnju i svibnju 1985. — jer nije bila jedna, bio je niz sastanaka, telefonskih konferencija i pojedinačnih razgovora razvučenih kroz nekoliko tjedana, iako se u narodnoj verziji priče sve to stisne u jedno dramatično popodne — nije bila mjesto gdje se odlučivalo hoće li Jobs otići iz Applea. Bila je mjesto gdje se odlučivalo kome ide operativna kontrola. I ovdje treba biti pošten prema samom Jobsu, jer nije stajao pred grupom neprijatelja koja ga čeka s noževima: sjedio je pred ljudima koje je sam pozvao u odbor, ljudima koji su gledali istu tablicu koju je gledao i Sculley — one kvartalne izvještaje — i ta tablica nije bila naklonjena strani koja je predlagala pobunu.

Glasanje — kad je konačno došlo, formalno, kroz proceduru koja u odborima uvijek zvuči hladnije nego što stvarno jest — nije bilo tijesno. Bilo je jednoglasno protiv Jobsa. Ne zato što su svi voljeli Sculleyja — mnogi su ga smatrali marketinškim čovjekom bez viđenja za proizvod, upravo onim što mu je Jobs prigovarao — nego zato što je odgovor na pitanje „tko od ove dvojice trenutno vodi firmu prema oporavku” imao samo jedan smislen odgovor, a taj odgovor nije bio čovjek koji je upravo pokušao izvesti unutarnju zavjeru.

Ono što je slijedilo bila je jedna od najciviliziranije izvedenih egzekucija u povijesti Silicijske doline. Nitko nije vikao „otkaz” preko stola. Jobsu je, umjesto toga, oduzeta operativna vlast nad Macintosh divizijom — proizvodom koji je bio njegovo dijete, njegov identitet, razlog zbog kojeg je vrijedilo ustati ujutro — a zadržana mu je titula predsjednika odbora. Tu je vrijedno zastati na trenutak, jer razlika je ključna: predsjednik uprave (CEO) je onaj koji stvarno vodi firmu iz dana u dan, donosi odluke, ima ljude i timove pod sobom — dok je predsjednik odbora (chairman) uglavnom ceremonijalna titula, časno mjesto za sjedenje na vrhu papira bez ičega u rukama. Zvučno, prazno, i užasavajuće precizno smišljeno: dovoljno ugledno da se ne može reći da je smaknut, dovoljno bezopasno da nikad više ne može ponoviti svibanj. Korporativna smrt s ljubaznim osmijehom i posjetnicom koja i dalje impresivno zvuči na koktel zabavama.

Trebalo bi reći da je Jobs to primio dostojanstveno. Nije. Sljedećih nekoliko mjeseci provest će lutajući poluprazan po Apple kampusu — ured mu formalno postoji, ali sastanci na koje bi trebao biti pozvan događaju se bez njega, i cijela zgrada, prema onima koji su to gledali, počinje se prema njemu odnositi kao prema duhu koji još hoda hodnicima firme koju je izgradio. Nitko mu ne govori da ode. Nitko ne mora. Firma mu je to već rekla, samo bez riječi.

Rujan 1985. Jobs sjedi u odboru koji ga je upravo, kirurški i vrlo profesionalno, izvadio iz vlastitog života. Titula predsjednika odbora ostala mu je kao praznu školjku, a od stvarne moći ništa. Pa je Jobs, umjesto da glumi da to nije bol, napisao pismo odboru i podnio ostavku. Sve legalno, sve mirno na papiru. U stvarnosti: razvod nakon kojeg jedna strana pali kuću.

I onda je učinio ono što razvedeni ljudi rade s vjenčanim prstenom — prodao ga. U prosincu 1985. Jobs je izbacio na tržište gotovo sve svoje Apple dionice, 6,5 milijuna komada, za oko 70 milijuna dolara. Ne zato što mu je trebao novac — imao ga je i previše. Prodao ih je zato što je to bila jedina rečenica koju je odbor mogao razumjeti: idem, i ne gledam se u ogledalu vaše firme dok prolazim pored njega.

Skoro sve, rekli smo. Ne baš sve. Jedan komadić papira je zadržao — jednu jedinu dionicu, koliko je po zakonu dovoljno da ostaneš dioničar i imaš pravo doći na godišnju skupštinu i sjediti u publici. Ne da glasaš, ne da mijenjaš ništa — samo da imaš pravo sjediti u dvorani i gledati ljude koji su ga izbacili kako izvještavaju o firmi koju je on osmislio na podu garaže. To nije bio poslovni potez. To je bio ožiljak koji je odlučio ostati vidljiv.

S novcem u ruci i bez posla — što je za Jobsa trajalo otprilike tjedan dana — odmah je osnovao novu firmu. Zvala se NeXT, s velikim slovom na početku i kraju, jer suptilnost nikad nije bila njegova jača strana. Poveo je sa sobom pet ljudi iz Applea: inženjere koji su, iz razloga koje povijest bilježi kao odanost a psiholozi vjerojatno kao nešto kompliciranije, odlučili da im je bolje slijediti čovjeka bez firme nego ostati u firmi bez tog čovjeka.

I tu dolazimo do detalja koji većina priča o Jobsu preskoči, jer ne paše u legendu o genijalnom osvetniku koji odlazi podignute glave: Apple ga je tužio. Ozbiljno, sudski, samo nekolik dana nakon što je otišao. Optužba: da je zloupotrijebio poziciju i sistematski krao ljude i poslovne tajne da bi napravio konkurenciju vlastitoj bivšoj firmi. To nije bio simboličan gest ni pismo odvjetnika napisano da zastraši — Apple je stvarno vukao svog suosnivača, čovjeka čije je ime stajalo na osnivačkim papirima, po sudovima.

Tužba je, uzgred, na kraju povučena — nagodbom, bez velike drame, kako se to inače i rješava kad odvjetnici shvate da parnica traje duže od strpljenja obje strane. Ali činjenica da je uopće podignuta govori više o atmosferi tog ljeta nego bilo koja anegdota sa sastanka odbora. To nije bio rastanak uz zahvalnost za zajedničke godine. To je bio razvod s odvjetnicima na oba stola, gdje jedna strana odlazi s pet zaposlenika i idejom za novo računalo, a druga se pita treba li tužiti i sam zrak koji je iznesen iz zgrade.

Jobs je otišao s novcem, s timom, s bijesom i sa svega jednom dionicom sačuvanom u ladici — za slučaj da mu ikad zatreba razlog da svima njima, jedanput godišnje, u istoj dvorani, pogleda u oči.

Nakon puča slijedi ono što u svakoj dobroj kronici mora doći — razdoblje u pustinji. Samo što Jobsova pustinja nije bila prazna. Bila je puna love, ega i dva projekta koja će, gledano unatrag, ispasti važnija za povijest tehnologije nego sve što je dotad napravio u Cupertinu, dakle u Appleu.

NeXT je trebao biti odgovor. Dokaz. Ne samo da Steve Jobs može napraviti računalo bez Applea, nego da može napraviti bolje računalo bez Applea. I na neki način — jest. NeXT kocka (da, kocka, magnezijska, crna, savršenih rubova — dizajn opet doveden do razine opsesije) bila je predivna stvar. Imala je objektno orijentiran operacijski sustav prije nego što je to postalo mainstream — što jednostavno znači da je softver bio organiziran u odvojene, samostalne „komadiće” koji se mogu ponovno iskoristiti, umjesto jedne velike zbrke koda u koju nitko normalan ne bi zavirio bez straha. Uz to, optički disk umjesto disketa i procesor koji je tada zvučao kao znanstvena fantastika. Sveučilišta su bila fascinirana. Recenzenti su bili fascinirani. Jedini problem: cijena. Šest, sedam tisuća dolara po komadu — u osamdesetima, za računalo koje ti ne treba, jer sve što ti realno treba radi jeftiniji IBM klon iz susjedstva.

Pixar je bila druga priča, i gotovo slučajnost. Jobs ga nije osnovao — kupio ga je 1986. od Georgea Lucasa, koji je prodavao svoj računalni odjel jer mu je trebao novac za razvod. Deset milijuna dolara za hrpu inženjera koji su htjeli praviti animirane filmove pomoću računala, u vrijeme kad je ta ideja zvučala kao skupa hobistička ludost. Jobs je u to godinama gurao svoj novac, gubio ga, razmišljao da sve zatvori — a onda je 1995. izašla Priča o igračkama, prvi cjelovečernji film napravljen isključivo na računalima. Pixar će mu na kraju vratiti više novca nego što je Apple ikad vratio dioničarima do tog trenutka, i to iz projekta koji je krenuo kao gotovo sporedna, gotovo impulzivna kupnja.

Pa da se vratimo na dramaturgiju, jer to je ono što ovaj dio priče stvarno nosi. Ovo nije poglavlje o padu. Ovo je poglavlje o tome što se dogodi kad padneš, a i dalje imaš novac, ego i deset godina da nešto dokažeš. Postoji iskušenje — i mnogi biografski tekstovi mu podliježu — da se ovo razdoblje opiše kao čisti trijumf, tajna faza sazrijevanja genija koji je čekao svoj trenutak povratka. To je malo previše uredna priča. NeXT je, poslovno gledano, propao. Pixar je godinama bio rupa u koju je Jobs ulijevao vlastiti novac bez ikakve garancije da će mu se to vratiti. Ono što je stvarno bilo drugačije nije uspjeh — bila je sloboda da bude nepodnošljiv u manjem akvariju, gdje šteta koju nanosi ne pogađa milijune dioničara, nego desetke ljudi koji su na to pristali.

I baš iz te slobode — deset godina rada bez Wall Streeta koji dahće za vratom, bez kvartalnih izvještaja i upravnog odbora koji mu vrebaju iza leđa — izlazi čovjek koji će se 1997. vratiti u Cupertino i, ovaj put, znati što s vlastitom moći raditi. Ali to je priča za sljedeći odjeljak, i za Knjigu 4.

Dobro, vrijeme je za presudu. Jer ovo poglavlje, priznat ćeš, cijelo vrijeme šapuće jednu verziju priče — mladić genije, stari lešinari u odijelima, nepravda, izgon. Holivud bi to snimio bez ijedne izmjene: Steve, trideset godina, izbačen iz vlastite garaže koju je pretvorio u carstvo vrijedno dvije milijarde dolara. Publika plače, odbor je zlikovac, kraj. Samo — to nije istina. Ili bolje rečeno: to je istina na isti način na koji je istina i da je Zemlja ravna, ako gledaš samo kroz prozor vlaka.

Evo stvarne verzije, one koju nitko ne stavlja na plakat. Jobs 1985. nije bio genije kojeg je birokracija ugušila. Bio je darovit, opsjednut, vizionarski — i istovremeno katastrofalan za rad s njim. Vikao je na ljude dok ne bi počeli plakati, javno je proglašavao kolege idiotima na sastancima, dijelio je zaposlenike na genijalce i „ostatak stada” kao da je to legitimna organizacijska struktura. Lisa mu je propala djelomično zbog njega. Macintosh se prodavao loše djelomično zbog njega — cijena, marketing, njegova opsesija estetikom nauštrb praktičnosti. Odbor nije bacio genija na ulicu iz zlobe. Odbor je riješio problem koji im je svaki dan sjedio na sastanku i vrijeđao im financijskog direktora.

Ovo nije obrana odbora kao skupa svetaca — daleko od toga, vidjeli smo u prošlim poglavljima koliko su i sami bili kratkovidni, koliko im je Sculley bio siguran, dosadan, prodajno pametan izbor koji NIJE imao viziju za sljedeći korak. Ali u jednoj stvari, u toj jednoj konkretnoj, bolnoj odluci iz svibnja osamdeset i pete — odbor je bio u pravu. Ponekad korporacija, ta spora, birokratska, na genijalnost alergična mašinerija koju svi ismijavamo, ipak dobro pročita situaciju. Ne zato što razumije proizvod. Zato što razumije ljude koji ne mogu raditi s drugim ljudima.

I evo heretičkog dijela, onog koji nitko u Silicijskoj dolini ne voli čuti na konferencijama gdje se osnivače tretira kao polubogove: možda bi današnji Jobsovi trebali dobiti otkaz češće. Ne zato da ih se kazni, nego da im se dade prilika izgraditi svoju verziju 2.0 prije nego što povuku cijelu firmu, cijeli tim, možda i cijelu industriju, u vlastitu opsesiju. Kult osnivača — onaj po kojem je vizionar nedodirljiv jer je »on to sve zamislio«, po kojem odbor koji se pobuni protiv genija automatski postaje negativac — taj kult je zgodna priča za biografiju. Loša je ideja za upravljanje firmom od deset tisuća ljudi.

Priča se, naravno, ne završava 1985. Steve se vraća. Vraća se dramatično, skoro filmski, kroz stražnja vrata koja mu je Apple sam otvorio kad je kupio njegovu novu firmu NeXT za cijenu koja se poslije pokazala kao dolar previše — a ta priča, ta prava osveta, čeka te u četvrtom dijelu, poglavlje dvadeset i pet. Za sada zapamti samo ovo: čovjeka koji je izgradio Apple izbacio je Apple. I to je, koliko god nezgodno zvučalo, bilo dobro i za njega, i za firmu, i — na duge staze — za tebe i tvoj telefon u džepu.