VisiCalc (1979): Prva killer aplikacija

1979. Amerika ne broji ovce, broji dolare. Stigla je druga naftna kriza, cijena barela nafte poskočila je toliko da vozači spavaju u autima čekajući red za benzin, a inflacija se penje u dvoznamenkaste brojeve kao da je to sasvim normalna stvar za jednu razvijenu ekonomiju. Kamatne stope su takve da banka djeluje kao naplatna kućica na cesti — uđeš posuditi, izađeš opljačkan, i to sasvim legalno, uz potpis. U takvom svijetu novac se ne traći, novac se broji. Više puta. Ručno.

A brojenje se odvija na papiru. Velikom, žutom, linijama razdijeljenom papiru, razvučenom preko cijelog stola — knjigovodstvenom listu koji Amerikanci zovu »ledger sheet«, a koji izgleda kao mreža za hvatanje brojeva prije nego što odlutaju. Redovi su troškovi, stupci su mjeseci, a presjek jednog reda i jednog stupca je ćelija koju čovjek ispisuje kemijskom olovkom, pa provjerava kalkulatorom, pa upisuje ponovno kad se čovjek pored njega ne slaže s njegovom pretpostavkom o rastu prodaje.

I tu dolazimo do pravog mučeništva ove priče, a to nije naftna kriza — to je pretpostavka. Jedna jedina brojka na vrhu tablice, recimo »rast prodaje 8%«, koja se onda ručno provlači kroz svaki idući stupac, red po red, formula po formula, sve dok se cijela stranica ne ispuni brojevima koji iz te jedne pretpostavke logično slijede. A onda šef kaže: »A što ako je 6%?« I cijela stranica ide u smeće. Gumica, papir, iznova. Sat vremena za jednu promjenu mišljenja.

Negdje u tom svijetu, na Harvard Business School, sjedi student po imenu Dan Bricklin i gleda profesora kako svojim rukama, na klasičnoj crnoj ploči, ispisuje redove i stupce jednog poslovnog modela — pa ih briše kad netko postavi pitanje o pretpostavci, pa ih ispisuje iznova. Kreda leti, prašina pada, vrijeme prolazi.

Bricklin gleda tu ploču i ne vidi profesora. Vidi stroj koji nedostaje. Tablicu koja bi se sama preračunala kad promijeniš jednu brojku, koja ne traži gumicu, koja ne traži sat vremena, koja ne traži čovjeka da bude živi kalkulator u odijelu. To nije bila ideja o softveru. Bila je to ideja o oslobođenju od najgore vrste posla koji postoji — ponavljajućeg, preciznog i pritom potpuno nezahvalnog.

Ono što Bricklin još ne zna, sjedeći na tom predavanju, jest da će ta ideja za nekoliko godina napraviti nešto što nijedan ekonomski udžbenik ne predviđa: natjerati ljude da kupuju računala samo zato da bi mogli koristiti jedan komad softvera. Ali o tome, kao i o tome tko će na kraju od svega toga zaraditi — a tko će ostati praznih ruku dok drugi broje njegov novac — malo kasnije. Prvo: kako se jedna ideja s crne ploče pretvorila u program koji je promijenio tko sjedi za stolom, a tko stoji uz ploču.

Prije nego što je sjeo u tu klupu, Bricklin je bio programer i radio na uređivačima teksta — a kod njih postoji trik zvan pomicanje kursora i ponovno crtanje ekrana. Pa zašto onda brojevi na papiru ne mogu to isto?

Ideja mu nije sišla s neba u obliku anđela sa svjetlećim tabletom. Sišla je iz dosade na predavanju o studiji slučaja, uz osjećaj da postoji jednostavnije rješenje za problem koji je upravo gledao uživo. To je bitno reći odmah, na početku ove priče, jer cijelo poglavlje je o novcu — a prva stvar koju ćeš o novcu naučiti je da najveće ideje često dolaze od ljudi koji broje svoj vlastiti trošak vremena. Bricklin je bio student koji plaća školovanje, ne vizionar s fondacijom iza leđa.

Skicira prototip — na papiru, olovkom, red po red — i onda zove starog kolegu s MIT-a, Boba Frankstona. Frankston je onaj tip programera koji stvarno može sjesti i napisati stvar koja radi, brzo, bez puno cendranja. I tu upada prvi redak u knjigu troškova ove priče: Frankston kod piše noću. Ne zato što je noćna sova po prirodi (možda i jest, tko zna), nego zato što je vrijeme na tuđem računalu bilo jeftinije izvan radnog vremena. Riječ je o minicomputeru — velikom, skupom stroju kojeg su tada imale samo institucije kao MIT, ne obični ljudi, i za razliku od malog kućnog Apple II, vrijeme rada na njemu plaćalo se po satu, poput taksimetra. Programirao je između ponoći i pet ujutro jer je tako svaka sesija koštala manje. Zapiši to negdje: prva tablica koja će promijeniti kako svijet računa novac sama je nastala kao vježba u štednji novca.

I onda dolazi odluka koja će, iako to tada nitko ne zna, presuditi cijeli rat platformi na tržištu kućnih računala. Trebaju stroj za razvoj i testiranje. Ne biraju Apple II jer su vjerovali u Steva Jobsa, ne biraju ga jer su proveli mjesece analize tržišnog udjela — biraju ga jer je jedan njihov poznanik, Dan Fylstra iz izdavačke kuće Personal Software, već imao Apple II kod kuće i mogao im ga posuditi. Bio je pri ruci. To je cijelo objašnjenje. Nema strateškog sastanka, nema PowerPointa (ni da su htjeli, PowerPoint još ne postoji) — samo je jedan stroj bio dostupan, u tom trenutku, na tom mjestu.

Zvuči kao sitnica, ta posudba stroja. Nije. Apple II je u tom trenutku bio samo jedan od nekoliko konkurenata za dušu kućnog računalstva, uz Commodore PET i Tandy TRS-80 — a nijedan od te trojke još nije imao jasnu prednost koja bi ga izdvojila u poslovnom svijetu. A softver koji se rodi na jednoj platformi, ostaje najbrže i najbolje dostupan baš na toj platformi — kao dijete koje najbolje govori jezik kojim je odgojeno. Njihova novoosnovana firma, Software Arts, nije birala pobjednika. Slučajno je odlučila tko će pobijediti.

Dobro, prije nego što krenemo u priču o tome tko je na ovome zaradio a tko izgubio košulju, moraš znati što je taj VisiCalc uopće radio. Jer bez toga sve brojke koje slijede ostaju samo brojke — a s time postaju priča o tome kako je jedan program riješio problem koji je milijunima ljudi jeo živote, kap po kapi, svaki mjesec, do kraja karijere.

Zamisli papirnatu tablicu. Stupci, redovi, mreža kvadratića. U svaki kvadratić upišeš broj — prihod u siječnju, trošak u veljači, kamata na kredit. Sad zamisli da moraš promijeniti samo jednu pretpostavku, recimo kamatnu stopu. Jedan broj. Ali taj broj utječe na drugi, koji utječe na treći, koji se zbraja s četvrtim — i sad sjediš s gumicom i olovkom i prepravljaš pola tablice, ručno, brojku po brojku, s kalkulatorom pored sebe da ne pogriješiš predznak.

VisiCalc je tu istu mrežu prebacio na ekran i učinio jednu, naizgled skromnu stvar: dopustio ti je da u ćeliju, umjesto broja, upišeš formulu. Ne 4000, nego =B3*0,08. Ne rezultat, nego recept za rezultat. Ćelija se ponašala kao mala, glupa, poslušna sluškinja koja je znala samo jedno — pogledaj u ove druge ćelije, izvedi ovo računanje, i pokaži mi odgovor. Ništa revolucionarno u pojedinačnoj ćeliji. Revolucija je bila u onome što se dogodi kad ih spojiš stotinu i onda promijeniš jednu — a upravo je to VisiCalc pretvorio u pravu »killer aplikaciju«, izraz koji označava softver toliko koristan da sam po sebi navede ljude da kupe hardver samo da bi ga mogli koristiti; u ovom slučaju, kupovali su Apple II samo zato da bi na njemu vrtjeli VisiCalc.

Jer to je ono što se doista promijenilo: promijeniš jedan broj gore, i cijela tablica se sama preračuna. Trenutno. Bez tebe, bez gumice, bez ponovnog zbrajanja na kalkulatoru. Danas ti to zvuči kao da si rekao da voda mokri — pa naravno da se tablica sama preračuna, što bi drugo. Ali 1979. to je bilo čudo. Ne metaforičko čudo, stvarno: ljudi su gledali ekran i tražili gdje je trik, gdje je skriveni čovjek koji brzo tipka iza zida.

I tu dolazimo do prave supermoći, one koja se rijetko spominje u pričama o VisiCalcu, ali je razlog zašto je promijenio svijet umjesto da ostane zgodna igračka: analiza »što-ako«. Prije toga, promjena pretpostavke bila je skupa — ne u novcu, nego u vremenu, trudu i volji da se to uopće radi. Financijski analitičar koji je htio provjeriti što se dogodi ako kamata skoči za jedan posto morao je odvojiti sat, dva, cijelo popodne. Zato su ljudi provjeravali jednu pretpostavku, možda dvije, i onda se pomolili da su pogodili.

I onda, ona stvar koja se rijetko naglasi jer zvuči preskromno da bi bila najveća zasluga: VisiCalc je neprogramerima dao moć programiranja, a da oni to nikad ne shvate. Kad upišeš formulu u ćeliju, ti pišeš kod. Varijable, referencije, uvjetnu logiku ako si se drznuo do IF funkcije — sve je to programiranje, u punom smislu te riječi. Samo što ga nitko tako ne zove, i baš zato ga se nitko ne boji.

To je trik sučelja koji je vrijedio, u konačnici, milijarde — prikriti moć iza nečeg poznatog. Tablica. Redovi i stupci. Svatko tko je ikad crtao proračun na papiru već je znao gramatiku, ostalo je samo sintaksa. Nitko na fakultetu za menadžment nije morao učiti petlje i varijable da bi koristio VisiCalc; on je samo pomislio, ovo je ista tablica koju sam radio jučer, samo brža. Programeri su desetljećima kasnije taj isti princip zvali »low-code« i naplaćivali konzultante da to objasne — VisiCalc je to učinio 1979. i nazvao ga jednostavno tablicom.

Sve to zajedno — ćelija, formula, automatski preračun, moć postavljanja pitanja bez straha od kazne u satima (onim satima koje si prije plaćao skupom minutnom tarifom na tuđem minicomputeru) — nije bio samo zgodan program. Bio je to prvi put da je računalo nekome tko nije znao ni riječ o računalima ponudilo pravu, opipljivu prednost u poslu. Ne bržu igru. Ne ljepšu grafiku. Novac, spašen ili zarađen, u stvarnom vremenu. A kad softver počne izravno stvarati novac za čovjeka koji ga koristi, tu prestaje priča o eleganciji koda i počinje priča o tome ko će na tome zaraditi. Upravo ta priča slijedi.

E, sad dolazimo do dijela gdje ekonomija prestaje biti apstrakcija i postaje broj na blagajni. Zamisli prodavača u dućanu računalne opreme, negdje 1980., ljeto. Ulazi tip u odijelu — ne izgleda kao klinac koji je čitao Byte magazin ispod pokrivača, izgleda kao netko kome je šef rekao „nabavi nešto da prestanemo gubiti vrijeme na te proklete tablice”. I taj tip ne pita „imate li računalo”. Pita: „Imate li VisiCalc?” Prodavač kaže da, imamo, ide na Apple II. Tip kaže dobro, onda mi dajte i Apple II. Tim redoslijedom. Ne obrnuto.

Stani i osjeti koliko je to čudno, jer u devedeset devet posto povijesti tehnologije priča ide drugim smjerom: kupiš uređaj, pa onda tražiš što bi s njim radio. Kupiš telefon, pa skidaš aplikacije. Kupiš konzolu, pa biraš igru. Hardver je pas, softver je rep, i rep maše kad je pas dobre volje. VisiCalc je bio prvi put u povijesti da je rep počeo mahati psom tako žestoko da je pas jednostavno morao ići za njim. Ljudi nisu kupovali računalo da bi imali VisiCalc kao dodatak — kupovali su VisiCalc, a Apple II je bio nužni prilog, poput baterija koje moraš dokupiti uz igračku.

A brojke, jer ovo je poglavlje gdje brojke rade posao, ne osjećaji. Apple II je prije VisiCalca prodavao skromno, uglavnom hobistima i školama — koristan uređaj, ali nitko iz Fortune 500 (popisa petsto najvećih američkih kompanija, mjerila kojim se u poslovnom svijetu procjenjuje tko je stvarno relevantan) nije gubio san zbog njega. Nakon što je VisiCalc izašao u listopadu 1979., prodaja Apple II-a je krenula gore i, prema onome što se sistematski navodi u industriji, otprilike se udvostručila u razdoblju koje slijedi — tvrtke i profesionalci koji prije toga nisu ni znali da Apple postoji, sad su ga naručivali u paketima, s VisiCalc diskom već u kutiji. Neki dućani su, sasvim ozbiljno, prodavali Apple II i VisiCalc kao jedan proizvod, jedna cijena, jedna kutija — jer razdvajati ih je bilo poput prodavanja auta bez kotača.

I ovo je ključan ekonomski obrat cijele priče: Apple nije uložio ni cent u taj marketing. Software Arts je napravio proizvod, Personal Software (kasnije VisiCorp) ga je distribuirao, i Apple je samo — sjedio. Gledao kako mu netko drugi radi posao prodaje koji bi inače koštao milijune u reklamama i predstavnicima. Steve Jobs je, prema onome što se prepričava iz tog vremena, VisiCalc otvoreno zvao krilom koje je Apple II-u dalo let. Nije lagao. Samo je zaboravio spomenuti da je krilo sagradio netko drugi, u potkrovlju, s vlastitim novcem, dok je Apple sjedio u prizemlju i brojao profit koji mu je doletio kroz prozor.

Zamisli to malo drukčije, brojkama koje osjetiš u trbuhu: Software Arts je VisiCalc prodavao po otprilike sto dolara po kopiji, a do 1981. prodano je preko sto tisuća kopija. To je grubo deset milijuna dolara prihoda za program koji su dva čovjeka napisala u potkrovlju, s posuđenim vremenom na tuđem računalu. U isto vrijeme, Apple je prodavao Apple II po cijeni od otprilike tisuću i tri stotine dolara pa naviše, i svaka ta jedinica koju je VisiCalc povukao za sobom donosila je Appleu maržu koju nijedan marketinški odjel ne bi mogao izmisliti jeftinije.

Poslovne škole su to prve skužile, i to je važno jer poslovne škole ne padaju na hype — padaju na tablice s brojevima koji im dokazuju da nešto vrijedi. Harvard, Stanford, Wharton — studenti MBA-a (poslovnog diplomskog studija, Master of Business Administration, gdje se cijela nastava vrti oko financijskih modela i tablica) donosili su Apple II u dvorane kao da je prijenosni sef s novcem, samo da bi na njemu odradili financijski model za seminarski rad koji bi inače trajao cijelu noć. Firme koje nikad ne bi kupile „kompjuter” — jer kompjuter je bio nešto što je stajalo u podrumu i bučalo — sad su kupovale „kalkulator koji se sam preračunava”, i uzgred, uz njega je dolazilo cijelo računalo.

I to je čitava poanta ove sekcije, prije nego što stigneš do onoga tko je zapravo pokupio novac na kraju: Apple II nije prestao biti hobistička igračka jer je Apple to htio, nego jer je jedan program – koji Apple nije naručio, nije platio i nije ni razumio – odlučio da će računalo za entuzijaste sad ići u urede, uz gumb za obračun kamata. Steve Wozniak je dizajnirao stroj za ljude koji vole čeprkati po elektronici. Dan Bricklin je tom stroju dao razlog da postoji na stolu čovjeka koji elektroniku ne bi prepoznao ni da mu padne na glavu.

E sad dolazi dio priče gdje bi, po svim pravilima dobre drame, trebala doći nagrada. Bricklin i Frankston su izmislili kategoriju, prodali stotine tisuća kopija, natjerali cijelu jednu korporaciju da preko njih gradi budućnost — pa gdje su njihove jahte? Nema ih. I ta rupa u priči nije slučajna. Ta rupa se zove 1979. godina, a ime joj je: nema softverskih patenata.

Ovo treba objasniti pošteno, jer nije da je pravni sustav bio zloban prema Bricklinu i Frankstonu — jednostavno nije znao da njihov softver postoji kao kategorija koju treba štititi. Softver je 1979. bio pravna sirotinja. Autorsko pravo je štitilo knjige i note, ne redoslijed formula u ćelijama. Patenti su štitili mehaničke izume, zupčanike i sklopove, a američki sudovi su desetljećima gledali na algoritme kao na matematiku — a matematiku, po tradiciji koja seže do Newtona, ne patentiraš. VisiCalc nije bio zupčanik. Bio je ideja o tome kako trebaju izgledati redovi i stupci na ekranu, a ideje, po zakonu koji je tad postojao, možeš kopirati koliko hoćeš, dok god ne kopiraš baš svaki redak koda.

Taj stroj je IBM PC, i tu se zatvara most o kojem smo pisali u poglavlju o K3 — onom trenutku kad je IBM odlučio da neće čekati da hobisti izumru, nego će ući u njihovu igru s vlastitim, brzinski sklopljenim strojem. Lotus 1-2-3 je stigao 1983., godinu i pol nakon IBM PC-ja, i napravio jednu genijalnu stvar: umjesto da bude tablica koja i grafove i baze podataka radi osrednje, bio je tablica koja je na IBM-ovom hardveru bila brža i ljepša od VisiCalca, koji je i dalje šepao na starim Apple II temeljima. Prodao se u milijunima primjeraka. Postao je razlog broj jedan zašto su firme kupovale IBM PC umjesto Apple II — drugim riječima, postao je nova killer aplikacija, ovaj put za IBM-ov hardver, ne Appleov. Ukrao je krunu — legalno, elegantno, i bez ijedne isprike.

Software Arts je pokušala uzvratiti jedinim oružjem koje im je preostalo, a to je sud. Tužili su VisiCorp (firmu koja je zapravo distribuirala VisiCalc, i s kojom su se već sami klali oko prava) zbog kršenja ugovora i neisplaćenih tantijema — ne zbog »izgleda i funkcionalnosti« sučelja, to je pravna bitka koju je kasnije vodio sam Lotus protiv drugih. Parnice su trajale godinama i trošile novac koji je trebao ići u razvoj. Dok su odvjetnici prepirali oko ugovora i dugovanja, Lotus je mirno prodavao milijune kopija i sjedio na tržištu koje je VisiCalc izumio. Do 1985. Software Arts je bila mrtva, kupljena i rasparčana, a ime koje je pokrenulo cijelu revoluciju poslovne informatike postalo je fusnota u tuđoj priči o uspjehu.

Bricklin je desetljećima poslije u intervjuima zvučao čudno pomiren sa svime. Govorio je otprilike ovo: da je bolje biti onaj koji je prvi otvorio vrata, nego onaj koji se posvađao oko toga tko ih je trebao zatvoriti. Da je sama činjenica da je milijunima ljudi promijenio način rada vrijednija od bilo kojeg broja na bankovnom računu koji je propustio. Kasnije je čak i sam pisao o tome kako patentni sustav, da je postojao, možda ne bi ni pomogao — jer bi njegovu malu firmu, u parnicama protiv nekoga s dubljim džepom, zgazili isto onako kako ju je zgazio Lotus, samo malo brže.

Ironija je, naravno, da se sve to dogodilo baš zato što je VisiCalc bio toliko dobra ideja da ju je bilo lako kopirati. Da je bio malo lošiji, malo manje očit, možda bi ga zaštitila vlastita nejasnost. Umjesto toga, bio je toliko čist i jasan koncept — redovi, stupci, formule — da ga je svatko s dovoljno programera mogao presnimiti u tjednima. Sud nije trebao presuditi ništa, jer ideja je već bila na ulici, besplatna za svakoga tko je htio potrčati brže.

Negdje u Armonku, u državi New York, u zgradi koja izgleda kao da je projektirana baš zato da zastraši knjigovodstvo, sjede ljudi u odijelima i gledaju brojku koja im se nimalo ne sviđa. IBM je 1979. najveća računalna kompanija na planetu, sinonim za riječ „računalo” u glavama cijele jedne generacije menadžera — i baš zato je ova brojka toliko uvredljiva: mali proizvođač iz Cupertina, firma koja je do prije koju godinu prodavala kutije s pločama hobistima u garažama, upravo je prodala desetke tisuća strojeva ljudima u odijelima. Istim ljudima koji bi, po svakoj logici tržišta, trebali kupovati IBM.

I nije da IBM nije imao računala za tu publiku. Imao je. Cijele mainframove — one ogromne, skupe strojeve veličine ormara ili cijele sobe, koje su si mogle priuštiti samo velike institucije, i na kojima se vrijeme rada plaćalo po satu kao taksi — iznajmljivao ih je po ugovorima od kojih se financijski direktor znoji od sreće, s uslugom, održavanjem, osobljem u bijelim kutama koje se brine da stroj radi. Problem je što menadžer iz srednjeg reda ne treba mainframe da izračuna hoće li povećanje cijene sirovina za tri posto pojesti maržu na trećem tromjesečju. Treba tablicu koja se sama preračunava, na stroju koji stane na stol, kojeg može kupiti bez tri potpisa i odbora. I taj stroj, ironično, ne pravi IBM. Pravi ga firma koja je do jučer bila igračka za nerde s lemilicom.

IBM je, na svoju čast, brzo skužio što se događa — a kad IBM skuži, IBM se pomakne s razmjerima koji plaše. Odluka pada negdje u tom razdoblju, i glasi, grubo prevedeno s korporativnog: „Zaboravite naš uobičajeni proces od pet godina razvoja, vlastitih čipova i vlastitog svega. Nemamo vrijeme. Idemo van, kupujemo procesor od Intela, kupujemo operativni sustav od male firme u Seattleu koja se zove Microsoft, sklapamo to na brzinu od tuđih dijelova i zovemo to Personal Computer.” Projekt dobiva interno ime koje će, ispada, biti bolje poznato od bilo kojeg drugog imena u povijesti tehnologije: Chess.

Ovo je taj trenutak — onaj koji drugo poglavlje ove knjige otvara detaljno, s brojevima ugovora i s licencom koja je Microsoftu donijela vrijednost teško izrecivu riječima — ali za sada dovoljno je zapamtiti zašto je IBM požurio. Ne zato što je htio demokratizirati računalstvo, ne zato što je vjerovao u san hobista s Homebrew sastanaka. Požurio je zato što je tablica s brojevima, koju je napisao student i programer bez ijednog patenta, upravo dokazala nešto što nijedan IBM-ov istraživač nije stavio u izvještaj: da postoji tržište vrijedno milijardu dolara koje čeka bilo koga tko donese pravi alat na pravi stol.

Bricklin i Frankston u svom potkrovlju to još ne znaju, dok ova knjiga zatvara njihovo poglavlje. Ne znaju da je njihova tablica, ta skromna stvar koja je trebala uštedjeti nekoliko sati prepisivanja brojeva, upravo natjerala najveću računalnu kompaniju svijeta da promijeni cijeli svoj način poslovanja. Ne znaju da će, u toj utrci koju su nesvjesno pokrenuli, oni sami ostati bez ičega, dok drugi — oni koji su bili spremni kopirati, sudski se parničiti i licencirati brže — pokupe novac. Ali to je priča za drugo poglavlje. Ova, za sada, završava jednostavno: mrav je pojeo dovoljno torte da slon konačno ustane.