Hollerith i popis stanovništva (1890)

Amerika 1890. je zemlja koja se hvali brojkama, a ne zna ni vlastitu najosnovniju. Čelik curi iz Pittsburgha, pruge se pružaju kroz prerije brže nego što ih itko stigne nacrtati na karti, a lučice na istočnoj obali svaki tjedan primaju brodove puna ljudi koji će za deset godina biti Amerikanci, ali upravo sad su samo — nepoznanica. Broj. Nepoznat broj. I to bi bio samo usputan detalj da popis stanovništva, koji se po zakonu radi svakih deset godina, nije imao mali, sitni problem: prošli su ga popis obrađivali ljudi ručno, olovkom i papirom, štrihirajući crtice na listovima kao da broje glasove na natjecanju u selu. Sad je populacija još narasla, useljenika je još više, a država polako shvaća da broji brže nego što stiže — ili, točnije, da ne stiže nikako.

Zovu to Pozlaćeno doba, i ime je dobro skovano — pozlata, ne zlato. Ispod sjaja željezničkih dionica i Carnegiejeva čelika sjedi država koja se, iskreno, guši u papiru. Ustav kaže: popis stanovništva svakih deset godina, bez izuzetka, jer o tome ovisi tko dobiva koliko mjesta u Kongresu (parlamentu) i tko plaća koliko poreza. Lijepa, jasna zamisao za zemlju od gotovo četiri milijuna ljudi 1790. Katastrofa za zemlju koja se 1890. približava šezdeset trima milijunima ljudi, umnoženu imigracijom, naseljavanjem zapada i, uzgred, potpunim nedostatkom ikakvog plana kako sve to zapravo prebrojiti.

Popis iz 1880. — samo prethodni, ne neki davni — obrađivao se punih osam godina. Osam godina da se ručno presortiraju milijuni listića papira, kategorija po kategoriju, činovnik po činovnik, pero po pero. I evo matematike koja bi svakog računovođu natjerala da počne tražiti drugi posao: sljedeći popis, 1890., prema istoj metodi i istom tempu rasta stanovništva, trajao bi projicirano trinaest godina. Trinaest. Što znači da bi se popis iz 1890. dovršio negdje 1903., baš na vrijeme da počne sljedeći popis, za koji bi opet trebalo — pa dobro, shvaćaš kamo to ide. Država koja tehnički nikad ne stigne prebrojiti sebe prije nego što treba krenuti ispočetka.

I tu, u toj panici birokrata koji broje ljude perom dok se svijet oko njih vozi na pari i puni struju u žice, počinje priča koja nema nikakve veze s čistom inženjerskom idejom, romantikom izuma u garaži ili nekom sjajnom vizijom budućnosti. Počinje s nečim puno prljavijim i puno poštenijim: netko je morao platiti da se ovaj problem riješi, i netko je vidio priliku da baš on bude taj netko. Popis stanovništva iz 1890. nije se spasio genijalnošću. Spasio se ugovorom.

Ustav Sjedinjenih Država, članak I., odjeljak 2. Nije to najpoznatiji dio dokumenta — nitko ga ne citira na sudu, nitko za njega ne umire u filmovima — ali baš je on razlog zašto ova priča uopće postoji. Piše, otprilike, da će država prebrojiti svoje ljude svakih deset godina. Ne zato što je nekoga iz čiste znatiželje zanimalo koliko Amerikanaca hoda po zemlji, nego zato što se od tog broja računaju mjesta u Kongresu i porezi po saveznim državama — dakle, koliko ljudi živi u nekoj državi, toliko ta država ima glasova i utjecaja u vlasti, a to je oduvijek ozbiljan novac i ozbiljna moć. Popis, prema tome, nikad nije bio hobi zaljubljenika u statistiku koji voli brojati stvari. Bio je novac i moć, matematički raspoređeni po glavi stanovnika — i upravo zato nije mogao čekati trinaest godina.

Prvi popis stanovništva, 1790. godine, trajao je devet mjeseci i obuhvatio nešto manje od četiri milijuna ljudi. Poslom su bili zaduženi maršali — u ono doba federalni službenici koji su, uz hvatanje odbjeglih zločinaca, obavljali i takve državne poslove — pa su jahali od farme do farme, upisivali imena u knjige, i to je bilo to. Fino, uredno, izvedivo. Nitko u toj Americi nije ni sanjao da će jednog dana postojati grad u kojem četiri milijuna ljudi žive u krugu od nekoliko kvadratnih kilometara.

Stotinu godina kasnije ta Amerika je nestala. Na njeno mjesto stigla je zemlja koja guta imigrante brodovima punim ljudi, koja je upravo prošla kroz građanski rat i eksploziju rođenja koja je slijedila, koja ima željeznice od oceana do oceana i gradove što rastu brže nego što ih birokracija stigne izbrojati. Popis iz 1880. obuhvatio je oko 50 milijuna ljudi. I trajao je — sad dobro sjedni — osam godina.

Osam godina da se prebroji zemlja koja se broji svakih deset godina. Vidiš problem? Ne treba ti diploma iz matematike, treba ti prst i papir. Ako popis traje osam godina, a sljedeći kreće za deset, ostaju ti samo dvije godine da uopće imaš ažurne podatke — prije nego počneš iznova brojati ljude koji su se u međuvremenu preselili, umrli, rodili ili doplivali iz Napulja. A Amerika 1880-ih ne raste linearno. Raste kao kamatni račun na steroidima. Projekcije za 1890. govorile su o popisu koji bi, nastavi li se isti tempo ručnog prebrojavanja, potrajao trinaest godina — dulje od razmaka između dva popisa. Drugim riječima: država bi krenula brojati novi popis prije nego što bi završila prethodni.

U Washingtonu se to zvalo krizom — riječ koju birokrati ne koriste lako, jer priznati krizu znači priznati da nešto ne funkcionira. Na čelu popisa stajao je čovjek s službenim naslovom „superintendent popisa”, otprilike ono što bi danas bio ravnatelj državnog ureda za statistiku, i baš je on morao svakih nekoliko godina izlaziti pred Kongres i objašnjavati zašto su brojke stare cijeli mandat. Kongres, koji na temelju tih istih brojki raspodjeljuje sjedišta u parlamentu i novac po saveznim državama, nije bio osobito strpljiva publika. Popis, vidiš, nije akademska vježba za statističare koji vole brojeve — od njega su ovisile granice izbornih okruga, porezne kvote, savezni transferi. Kasni popis znači da politička moć i novac ostaju zamrznuti na staroj slici stvarnosti, dok se ispod nje ta stvarnost mijenja brže nego što je ured za popis stanovništva može zapisati perom.

Cijeli sustav se svodio na vojsku činovnika koji ručno prebrajaju kartice, prave crtice u knjigama, zbrajaju na papiru — posao koji je linearno rastao s brojem stanovnika, dok je novac za plaćanje tih činovnika rastao jednako linearno, a strpljenje Kongresa nikako. Netko je morao smisliti kako pretvoriti brojanje ljudi u nešto što ne kopira brzinu ljudske ruke. Rješenje se, ispada, nije rodilo u statističkom uredu, nego u glavi jednog inženjera: Herman Hollerith, rođen 1860. u Buffalu, upoznao je popis stanovništva kao mladić, radeći baš u tom uredu i gledajući kolege kako ručno prepisuju brojke do besvijesti. Prizor mu se toliko usjekao u glavu da je godinama poslije, kad je već predavao na sveučilištu, tražio bilo kakav način da posao umjesto čovjeka obavi mašina.

Dobro, dakle imaš problem — državu koja se polako utapa u papiru. Treba ti nešto brzo, pouzdano i po mogućnosti jeftino, jer Kongres ne voli trošiti novac na stvari koje se ne mogu prerezati vrpcom na svečanom otvaranju (ono, kad političar dođe s velikim škarama i osmijehom, pa se slika za novine). Hollerith je tada napravio ono što svaki dobar inženjer radi kad je zaglibio — nije izmišljao iz vakuuma, nego je kopirao nešto što je već postojalo i radilo.

Ideja mu je, kažu, sjela u glavu baš u vlaku. Konduktor bi ti probušio kartu — ne da nešto napiše, nego da napravi rupu na točno određenom mjestu, koja je označavala boju kose, boju očiju, otprilike koliko si visok. Ne zato da vlak zna tko si, nego da spriječi nekog drugog da uzme tvoju kartu i putuje na tvoje ime — u to doba nije postojala fotografija na dokumentu, pa je rupa na papiru bila jedini način da se opiše lice koje stoji pred kondukterom. Zvali su to „punch photograph” — probušena fotografija. Genijalno u svojoj skromnosti: rupa na papiru kao opis čovjeka.

Hollerith je gledao to i pomislio — ako rupa može opisati putnika, može opisati i građanina. Umjesto „plava kosa, 175 cm”, rupa bi značila „oženjen”, „farmer”, „rođen u Ohiju”. Cijeli popis stanovništva, sveden na bušenu kartonsku karticu. Nema rukopisa koji treba dešifrirati, nema činovnika koji će negdje u uredu u Baltimoreu krivo prepisati broj. Rupa je ili tu, ili nije — binarno, i to prije nego što je „binarno” postalo riječ za koju bi danas netko naplaćivao konferencije.

Sam tabulator, ono što je stroj stvarno radio, bio je gotovo bezobrazno jednostavan mehanički trik. Da razjasnimo o čemu je riječ: tabulator je bio kutija veličine solidnog stola, s redovima igala na vrhu i brojčanicima sličnim onima na plinomjeru, kroz koju su se kartice ubacivale jedna po jedna, ručno, radnik po radnik, cijeli dan. Kartica bi se stavila iznad reda igala. Igle bi pokušale proći kroz karticu do posudice sa živom ispod — male lokvice metala koja provodi struju kao da joj je to jedini smisao u životu. Gdje je rupa, igla propadne, dotakne živu, strujni krug se zatvori i brojčanik na ploči jednostavno... otkuca za jedan. Gdje rupe nema, papir zaustavi iglu, krug ostaje otvoren, ništa se ne broji. Nema tu logike u smislu procesora kakav zamišljaš danas — samo struja koja traži put najmanjeg otpora, a papir joj ga ili dopusti, ili ne.

E sad, dolazimo do detalja koji zvuči kao trivijalnost, a nije — veličina kartice. Hollerith nije sjeo i izračunao optimalnu dimenziju za maksimalan broj rupa uz minimalnu površinu papira, nešto što bi zvučalo kao poglavlje iz inženjerskog udžbenika. Umjesto toga, uzeo je dimenzije papirne novčanice od jednog dolara. Zašto? Jer su u državnim uredima već postojale ladice, kutije i ormari napravljeni točno za tu veličinu — za pohranu novca, odnosno za ono što je nekad bilo novac, prije nego što je postalo papir s rupama.

Trenutak je to u priči gdje bi volio reći »genijalan inženjerski proračun«, a stvarno je samo — »imamo već ladice, ne kupujmo nove«. Ekonomika prostora, ne matematika informacije. Kad ti netko kaže da je neka tehnička odluka iz devetnaestog stoljeća bila duboko promišljena, provjeri malo dublje. Možda je netko samo gledao po skladištu i mislio: »ovo mi već stoji ovdje, iskoristimo.«

I baš to je najbolji dio cijele priče — ta veličina kartice, rođena iz lijenosti i budžeta, nadživjela je Holleritha, nadživjela popis iz 1890., nadživjela i samog Holleritha kao osobu. Osamdesetak godina kasnije programeri su još bušili kartice te iste veličine, prenoseći format stare novčanice u svijet u kojem novčanice odavno više nisu bile mjera ničega. Kad kažu da stare odluke žive dugo — ovo je ta priča, samo u papirnatom obliku.

Washington, 1889. Ured za popis stanovništva — državna agencija zadužena da svakih deset godina prebroji svakog Amerikanca i zapiše tko je, gdje živi i čime se bavi — ima problem koji se ne rješava molitvom: sljedeći popis mora biti gotov prije nego što istekne rok, a birokrati su, iznimno pametno za birokrate, odlučili da neće samo vjerovati čovjeku koji tvrdi da ima čarobnu kutiju. Organiziraju test. Pravi, mjerljiv, s brojkama na kraju — jer u ovoj priči, zapamti, sve se svodi na brojke. Tri sustava, tri kandidata, isti podaci: obrađeni popisni listovi iz St. Louisa, grada dovoljno velikog da rezultat znači nešto, dovoljno malog da se test ne otegne do sljedećeg desetljeća.

Protiv Holleritha stoje dvojica s vlastitim sustavima kartoteka i brojanja — papirni sustavi, olovka i tablica, ljudi koji broje ručno uz pomoć pomagala koja su, u najboljem slučaju, organizirani kaos. Nijedan od njih nema stroj koji buši rupice u kartice i onda ih čita strujom — da, to je Hollerithov trik, kartica s rupama umjesto pisanog broja, i uskoro ćemo vidjeti zašto je to toliko brže od olovke. Nijedan od njih, iskreno, nema šanse — samo to još ne znaju.

Rezultat nije bio tijesna utrka. Nije bio ni pobjeda za dlaku. Hollerithov tabulacijski sustav obradio je isti skup podataka u djeliću vremena koje su trebala oba konkurenta — po nekim zapisima i deset puta brže. Ne zato što je Hollerith bio genijalniji čovjek od druge dvojice (jest bio, ali to ovdje nije poanta), nego zato što je usporedio dvije bitno različite kategorije stvari: ljude koji broje i mašinu koja broji. To nije natjecanje, to je egzekucija.

I tu dolazimo do dijela koji ovu priču čini ekonomskom, a ne samo inženjerskom. Ured za popis stanovništva nije izabrao Hollerithov stroj jer je elegantniji, nego jer je bio jeftiniji po jedinici posla — a jedinica posla u državnom poslu ima cijenu jednako stvarnu kao i u privatnom sektoru. Svaki dan kašnjenja značio je plaću za tisuće činovnika koji sjede i broje, značio je zgrade koje se moraju iznajmljivati, značio je politički pritisak iz Kongresa koji svakih deset godina pita gdje su brojke o kojima ovisi raspodjela mjesta u Predstavničkom domu — dakle i to koliko će politička moć koje savezne države vrijediti u sljedećem desetljeću. Sporost, prema tome, nije bila estetski problem. Bila je račun koji je rastao svaki dan, i taj račun je Hollerith znao smanjiti brže i jeftinije od bilo koga drugoga.

Hollerith je taj račun srezao na način koji je Washington shvatio odmah: dobio je posao. Ne pilot-projekt, ne „probajmo prvo u jednoj državi” — cijeli popis iz 1890., šezdeset i tri milijuna ljudi, na njegovim mašinama, po njegovoj cijeni po kartici. I onda se dogodilo ono što se u birokratskim krugovima gotovo nikad ne dogodi: stvar je funkcionirala bolje nego što je obećano.

Osnovni brojevi popisa — ukupno stanovništvo, ono najosnovnije što je Kongres tražio da bi znao koliko kome mjesta pripada — bili su gotovi za šest tjedana. Ne osam godina kao 1880. Ne trinaest, kako je prijetilo. Tjedni. Novinari, navikli pisati o birokraciji kao o crnoj rupi u koju novac i vrijeme ulaze i nikad ne izlaze, jednostavno nisu znali što bi s tim. Neki su sumnjičavo pitali je li stroj možda nešto preskočio, je li brzina došla na račun točnosti — sumnja koja je, ironično, dokaz koliko je duboko usađena ideja da državna administracija po definiciji mora biti spora.

Nije preskočio ništa. Bio je brz jer je posao, umjesto umornih činovnika, radila struja — a struja se, za razliku od ljudi, ne žali na prekovremene sate i ne pravi greške u trinaestom satu smjene. Detaljnija obrada — dob, zanimanje, porijeklo, svi ti slojevi podataka koje popis inače vuče godinama — trajala je duže, ali i ta brojka je srušena na djelić prijašnjeg vremena.

Hollerith je iz St. Louisa, gdje je njegov tabulator prošao probni test na manjem broju podataka i pokazao da radi kako treba, otišao s ugovorom u ruci — ali ono što je stvarno pokupio bio je dokaz koncepta vrijedniji od bilo kojeg patenta: kad vlada konačno dobije brojke koje se slažu, ne postavlja puno pitanja o tome kako je stroj to izveo. Pita samo koliko će sljedeći put stajati. A odgovor na to pitanje, narednih šezdesetak godina, davao je isključivo on.

Evo gdje priča prestaje biti o rupama u papiru i počinje biti o novcu, jer Hollerith je, htio on to ili ne, upravo izumio jedan od najprofitabilnijih poslovnih modela u povijesti tehnologije — a nije imao pojma da je to učinio. Nije prodavao mašine. Nije prodavao kartice. Prodavao je „pristup”. Vlada nije kupila tabulator kao što kupiš lopatu, jednom, i onda je tvoja do smrti. Vlada je Hollerithu plaćala po kartici, po upotrebi, po svakom prolasku kroz stroj. Zvuči poznato? Trebalo bi. To je, u praksi, licenciranje po transakciji — model koji ti danas naplaćuje cloud servis, Netflix, ili onaj SaaS alat (softver koji ne kupiš, nego ga „iznajmljuješ” mjesečno, obično dok ne skužiš da si za godinu platio više nego da si ga kupio triput) za koji tvoja firma plaća mjesečno i onda se pita zašto je račun triput veći nego lani.

I taj model je bio zlatan rudnik, samo Hollerith nije bio čovjek koji zna kopati zlato. Godine 1896. osnovao je Tabulating Machine Company i prodavao opremu popisima stanovništva po svijetu, željeznicama, osiguravajućim društvima — svima kojima je trebalo brzo izbrojati puno stvari. Ali firma je rasla sporo, jer je Hollerith, kao i uvijek, bježao od pregovora, inzistirao na kontroli i mrzio delegirati — i, ovo je važno, mrzio je prodaju kao koncept. Genijalan inženjer koji prezire prodaju je poput kirurga koji prezire pacijente: teoretski moguće, praktično katastrofa za posao.

Pa je 1911. došlo do spajanja koje na papiru zvuči kao dosadna vijest iz financijskog tiska, a u stvarnosti je najvažniji trenutak u ovoj priči: Tabulating Machine Company se spojila s dvije druge firme — jedna je pravila vage, druga satove za bušenje kartica radnika (da, one naprave gdje radnik ubodom kartice bilježi kad je došao i kad je otišao s posla) — u kompaniju koja se zvala Computing-Tabulating-Recording Company, kraće CTR. Zvuči kao nasumična gomila firmi bačena zajedno, ali logika je bila jednostavnija nego se čini: sve tri su, u suštini, radile isto — bilježile i mjerile podatke, samo jedna kroz brojeve na vagi, druga kroz otisak na kartici, treća kroz rupice na papiru. Ime zvuči kao nešto što bi izmislio odbor koji nikad nije čuo za marketing, i jest — bukvalno opisuje tri stvari koje firma radi, bez trunke mašte. Ali funkcija je bila jasna: kombiniraj tehnologije za brojanje i obradu podataka pod jednim krovom, i imaš monopol koji čeka da netko dođe i pretvori ga u nešto veće.

Taj netko je bio Thomas Watson — u tom trenutku iskusni prodavač koji je izbrusio zube u National Cash Registeru (NCR), firmi za registar-kase, gdje je naučio da i najdosadniji stroj za brojanje može postati zlatna kokoš ako ga prodaje pravi čovjek. Godine 1914. Watson je preuzeo mjesto generalnog direktora CTR-a — one iste kompanije koja će deset godina kasnije promijeniti ime u IBM — i doveo upravo ono što je Hollerithu nedostajalo: volju i talent za prodaju.

I to nije bila samo financijska taktika, to je bila strateška genijalnost prerušena u sitničavost. Ako iznajmljuješ mašinu umjesto da je prodaješ, ti kontroliraš servisiranje, ti kontroliraš nadogradnje, ti kontroliraš — ovo je ključno — kartice. Ovome se danas kaže „vendor lock-in”, odnosno zarobljavanje klijenta uz jednog dobavljača: kupac formalno ima izbor, ali u praksi ne može otići jer bi ga zamjena stajala previše, pa ostaje ovisan o tebi za sve, dovijeka. IBM je desetljećima zarađivao ogroman postotak prihoda ne od tabulatora ili računala, nego od prodaje bušenih kartica koje su ti isti tabulatori trebali za rad. Klijent je imao stroj u podrumu, ali svaki komad papira koji je kroz njega prošao morao je biti kupljen od IBM-a, po IBM-ovoj specifikaciji, jer inače stroj ne radi. Zvuči poznato, opet? Skener koji radi samo s originalnim tonerom, printer koji odbija jeftinije uloške, konzola koja te tjera da igre kupuješ na njezinoj platformi, a ne kod konkurencije. Ista logika, drugo stoljeće, isti razlog: onaj tko kontrolira sitni, dosadni, neupadljivi dio sustava — karticu, toner, App Store — kontrolira novac, ne onaj tko prodaje veliku sjajnu kutiju.

Model najma umjesto prodaje definirat će IBM sljedećih šezdesetak godina, sve do velikih mainframe ugovora pedesetih i šezdesetih, kad su firme i vlade plaćale mjesečne najamnine za strojeve teške tone, umjesto da ih jednostavno kupe. IBM je time efektivno postao banka koja slučajno i prodaje računala — stalan prihod, predvidiv novčani tok i klijent koji je toliko duboko ušao u ekosistem da odlazak konkurenciji znači mijenjanje cijele infrastrukture, ne samo jednog uređaja. Hollerith je taj isti trik zvao „kako naplatiti popis stanovništva kad nemaš love za fabriku”. Watson ga je zvao poslovnim modelom stoljeća. Svi su u pravu, samo je jedan od njih postao milijarder.

Novac je presuda, i presuda je izrečena brzo. Kad se pročulo da je jedan mrzovoljni inženjer iz Buffala smislio kako pretvoriti brdo papira u brdo rupičastih kartica koje čita struja, cijeli je svijet stao u red s čekovnom knjižicom u ruci. Ne zato što je kartica bila lijepa ili elegantna — bila je poprilično dosadan komad kartona — nego zato što je rješavala problem koji je svaku vladu na planetu koštao ogromne količine ljudskih sati i, još važnije, ogromne količine novca koji se mogao potrošiti negdje drugdje. Austrija je naručila strojeve. Rusija je naručila strojeve. Kanada, Norveška, cijela ona zbrka carstava i kraljevstava odjednom je shvatila da može znati koliko joj ljudi zapravo živi na teritoriju, bez čekanja da im ta brojka zastari prije nego što stigne na stol.

I tu dolazimo do prave poante ovog poglavlja, one koja se ne tiče rupa u kartonu nego rupa u novčaniku. Hollerith nije prodavao strojeve — on je iznajmljivao kartice. Vlada bi platila po komadu, po popisu, po glavi stanovnika koja se provuče kroz sustav, što je, ako malo razmisliš, genijalan način da ti prihod raste točno onom brzinom kojom raste populacija planeta. Nije morao lansirati novi proizvod svake dvije godine, nije morao uvjeravati nikoga da kupi nešto novo — dovoljno je da se rode djeca, i novac sam dolazi. Rijetko koji poslovni model u povijesti industrije bio je toliko lijen i toliko profitabilan u isto vrijeme.

A onda se dogodi ono što se uvijek dogodi kad nešto postane dovoljno korisno — riječ prestane značiti samo sebe. Kartica nije bila samo kartica. Kartica je postala sinonim za podatak. Kad je netko u uredu rekao „provjeri karticu”, nije mislio na komad kartona — mislio je na osobu, na broj, na činjenicu o svijetu koja je sad negdje pohranjena i, teoretski, dostupna. Prvi put u povijesti čovječanstva, informacija o čovjeku dobila je fizički, prenosivi, sortirajući oblik. Mogla se posložiti u kutiju. Mogla se izgubiti u kutiji. Mogla se — i ovo je rečenica koju ćemo ostaviti da samo stoji ovdje, kao sjena koja se pojavljuje na kraju dobre priče — koristiti za više od popisa stanovništva.

Jer kartoteka, ta ista tehnologija koja je Washingtonu uštedjela godine i milijune dolara, imat će i drugi život. Ne u ovom poglavlju — to je priča za kasnije, za desetljeća kad će se ista logika »posloži ljude u kutije da ih lakše brojiš« primijeniti na mjesta i u režime gdje brojanje ljudi nije bila nevina statistika, nego uvod u nešto mnogo mračnije. Za sada dovoljno je znati da je alat spreman, patentiran, iznajmljen, i da čeka. Alati ne biraju tko ih koristi. To je ljudska specijalnost.

Hollerith je, uzgred, sve to bogatstvo skupio pola slučajno. Da se podsjetimo, i dalje je bio čovjek koji je radije sjedio u radionici nego na sastanku. Spasila ga je jedna stvar, ista ona koja spašava toliko genijalnih, socijalno nespretnih inženjera kroz povijest — imao je dovoljno dobar proizvod da ga ljudi kupe i bez šarma. Proizvod je prodavao umjesto njega. I, da budem iskren, razumijem ga — i sam daleko lakše shvaćam tehnologiju nego ljude. Ne zato što bih ljude mrzio, već zato što ih, za razliku od strojeva, do danas nisam uspio pročitati do kraja.

Da se podsjetimo, ta ista Hollerithova tvrtka spojila se 1911. u Computing-Tabulating-Recording Company. Trinaest godina kasnije novi će šef, s mnogo manje ljubavi prema strojevima i mnogo više ljubavi prema prodaji, promijeniti joj ime u nešto puno ambicioznije: International Business Machines. Ali to je priča o čovjeku koji nije mrzio sastanke — i zato ima svoje posebno poglavlje, malo dalje niz ovu enciklopediju.