Proljeće 2000: Balon puca

Ožujak 2000. NASDAQ — burza na kojoj se trguje uglavnom dionicama tehnoloških tvrtki, i broj koji svi u ovoj priči gledaju kao termometar cijele lude zabave — udvostručio je vrijednost u dvanaest mjeseci. Ne zbog udvostručenih prihoda, udvostručenih korisnika ili udvostručenog bilo čega mjerljivog, nego zato što je udvostručio brzinu kojom se priča prepričavala. U teretani, na traci pored tebe, netko gleda CNBC dok trči, i ne gleda vijesti — gleda tikere kako klize preko dna ekrana, crvene i zelene brojke koje su mu bitnije od otkucaja srca. Na spojevima se ne pitaš više što radiš, pitaš se u čemu si. Ako kažeš da radiš u banci koja financira mostove i ceste, to je danas gotovo uvreda. Stara ekonomija. Zvuči kao da radiš u muzeju.

I tu negdje, dok se na zabavama broji koliko puta je netko izgovorio „burn rate” kao da je to sasvim normalna riječ u hrvatskom jeziku (u prijevodu: brzina kojom tvrtka spaljuje gotovinu), izlazi jedan broj koji nitko ne želi čuti. Barron's, inače ozbiljan i nimalo mladenački financijski časopis, stavlja na naslovnicu pitanje koje zvuči kao knjigovodstvo, a zapravo je prognoza smrti: koliko mjeseci gotovine imaju te tvrtke koje ne zarađuju ništa, a na burzi vrijede kao male države? Odgovor, kad ga izračunaš, nije lijep. Malo. Za većinu — jako malo.

Nitko taj mjesec, taj tjedan, taj dan nije znao da gleda vrh. Nikad se ne zna — to je jedina zakonitost koja u ovoj priči nikad ne izda: vrh se prepoznaje isključivo unatrag, nikad uživo. Ali 10. ožujka 2000. NASDAQ Composite zatvara na 5048,62 boda. Piše se o tome u novinama kao o još jednom rekordu, još jednom danu kad je stara ekonomija izgledala glupo. Nitko ne zvoni, nitko ne stavlja crnu traku. Sutradan se trguje dalje, kao i svaki dan prije.

Sljedeći put kad ta ista brojka, 5000 i kusur, ponovno stane na ekranu — bit će 2015. godina. Petnaest godina. Cijela jedna generacija djece rođena, odrasla, položila vozački ispit — dok se indeks vraća na mjesto s kojeg je jednog ožujskog dana krenuo nizbrdo.

Zamisli da je novac padao s neba i da je jedini uvjet za hvatanje taj da budeš na pravom mjestu s otvorenim rukama. Ožujak 2000. je taj krajolik. Ne mit o njemu — stvarni promet, stvarni izvodi s računa. Tržište IPO-a — kratica za trenutak kad tvrtka prvi put prodaje svoje dionice javnosti, dan kad iz privatnog kluba osnivača i investitora korača na burzu pred sve nas — postalo je automat: staviš novčić, izvučeš dionicu, dionica se udvostruči prije ručka. To se dogodilo tako često da su novinari prestali pisati o tome kao o čudu i počeli pisati o tome kao o vremenskoj prognozi. TheGlobe.com je 1998. skočio 606% prvog dana trgovanja, i to se u glavama ljudi pretvorilo ne u anomaliju nego u predložak. Do proljeća 2000. tvrtka bez profita, bez proizvoda, često bez plana kako će ikad zaraditi novac, izlazila je na burzu u ponedjeljak i vrijedila milijardu dolara do petka. Nitko nije pitao zašto. Pitanje je izašlo iz mode.

Formula je bila glupo jednostavna, i baš zato genijalna za one koji su je vukli za konce: banka koja vodi IPO namjerno postavi početnu cijenu nisko, dodijeli najbolje komade — »alokacije« u žargonu, riječ koja zvuči kao inženjerski termin a znači samo »kome dajemo lovu« — svojim najvažnijim klijentima, ti klijenti prodaju prvog dana kad cijena poleti, i svi su sretni osim tvrtke koja je zapravo izdala dionice i koja je na stolu ostavila stotine milijuna dolara. Ali tko broji tuđe gubitke kad ti osobno zarađuješ? Underpricing, zovu ga ekonomisti. Pljačka uz suglasnost, zvao bih ga ja, ali pristojnost me danas priječi da vičem, pa idemo dalje.

Ispod te pjene, tiho, odvijala se druga vrsta trgovanja — ona koju mali ulagač nije vidio, jer nije gledao kalendar koji je bio bitniji od bilo kojeg burzovnog indeksa: kalendar isteka „lock-upa”. Kad tvrtka izađe na burzu, osnivači i raniji investitori — oni koji su ušli za peni prije nego što je javnost čula ime tvrtke — potpisuju ugovor da svoje dionice ne mogu prodati određeni broj mjeseci, standardno sto osamdeset dana. Razlog je naizgled pošten: da ne izbace tržište prodajom istog dana kad naivni kupci uleću. Ali sto osamdeset dana je i rok koji svatko tko čita financijske novine unaprijed zna, do dana. I tako se u proljeće i ljeto 2000. dogodila čudna, ponavljajuća koreografija — dionica bi tiho počela padati tjedan-dva prije nego što bi lock-up službeno istekao, kao da tržište njuši što slijedi, a onda bi na sam dan isteka insajderi prodavali u valovima, ne zato što su bili glupi, nego zato što su, za razliku od publike koja je čitala CNBC kao horoskop, znali da su karte već podijeljene.

Svaka katastrofa treba krivca. Ljudski mozak ne podnosi ideju da se pet bilijuna dolara isparilo u zrak samo zato što je isteklo vrijeme — mora postojati okidač, prst na obaraču, netko ili nešto što je pritisnulo. Pa krenimo u istragu, kao da smo u sudnici, s popisom osumnjičenih koje je financijski tisak uredno pripremio unaprijed.

Osumnjičeni broj jedan: Alan Greenspan i njegova Federalna rezervna banka (američka središnja banka, ono što bi kod nas bila HNB, samo s moći da protrese cijeli svjetski novčani sustav). Kroz 1999. i početak 2000. Fed je šest puta digao kamatne stope, pokušavajući ohladiti gospodarstvo koje je izvana izgledalo pregrijano. Skuplji novac znači da posuđivanje za rizične avanture postaje manje privlačno, a dot-com tvrtke bez profita bile su, ako ništa drugo, upravo to — rizične avanture financirane isključivo tuđim novcem. Teorija je uredna: banka je zavrtjela slavinu, balon je ostao bez zraka.

Osumnjičeni broj dva sjedi u Washingtonu, u obliku suca Thomasa Penfielda Jacksona, koji je 3. travnja 2000. — tri tjedna nakon vrha NASDAQ-a — proglasio Microsoft monopolistom u antitrust procesu (poglavlje 24, ako te zanima cijela drama). Timing je, priznajmo, savršen za teoretičare zavjere: najveća tehnološka tvrtka na svijetu službeno je osuđena baš u trenutku kad su svi počeli sumnjati da tehnološke tvrtke uopće znaju što rade. Ako regulator može slomiti Microsoft, može slomiti bilo koga — a strah je, kao i euforija, zarazan.

Treći osumnjičeni nije osoba, nego članak. Barron’s je 20. ožujka 2000. objavio tekst pod naslovom »Burning Up«, s porukom jasnom kao dan: pogledali smo koliko gotovine imaju te internetske tvrtke i koliko će im trebati da je potroše — a odgovor za većinu glasi, brzo. Neke bi ostale na suhom već za godinu dana. Članak je kolao uredima kao vrući krumpir, printan i podcrtavan, i mnogi ga danas navode kao trenutak kad je čarolija napokon puknula. Zgodna priča. Jedan tekst, jedna rečenica u tisku, i gotovo — kraj cijele ere.

Evo mehanike koja se retroaktivno zove »uzrok«, a stvarno je samo matematika ponude i potražnje: cijena dionice raste dok postoji netko spreman platiti više od zadnjeg kupca. Cijela igra dot-com ludila 1999. bila je upravo to — lanac novih kupaca, svaki spremniji platiti iracionalniju cijenu od prethodnog, jer je vjerovao da će se pojaviti još iracionalniji kupac iza njega. To se zove teorija veće ludosti, i dok radi, radi savršeno. Problem je kad ponestane ludosti. Nema drame, nema pucanja, samo — jednog jutra nema dovoljno novih kupaca da apsorbiraju ponudu, i cijena stane, pa okrene.

Kad se to dogodi, svaki drugi članak, svaka presuda, svako povećanje kamatne stope postaje najava katastrofe koja se već događala ispod površine. Fed je dizao kamatne stope i prije, godinama, i ništa se nije rušilo — jer je uvijek bilo novih kupaca. Barron’s je i prije pisao skeptične tekstove o gotovini dot-comova — nitko nije slušao, jer je uvijek bilo novih kupaca. Razlika u ožujku 2000. nije bila u okidaču. Bila je u tome da je bazen kupaca konačno presušio, a novinari, suci i bankari samo su bili tu, spremni preuzeti zasluge za gravitaciju koja bi svejedno odradila svoj posao.

To ne znači da ta tri događaja nisu bitna — jesu, kao psihološki okidači koji su ubrzali ono što je već bilo neizbježno, kao iskre koje pale već natočeni benzin. Ali potraga za jedinim uzrokom kraha je, ruku na srce, žanr za sebe — utješna priča koja implicira da je nešto trebalo drukčije napraviti da se izbjegne neizbježno. Nije trebalo. Kad tridesetogodišnjak bez prihoda vrijedi milijardu dolara samo zato što mu ime završava na .com, pitanje nije bilo hoće li puknuti, nego točno kojeg dana će financijska štampa odabrati krivca.

Dobro, brojke. Volimo brojke jer ne lažu — ljudi lažu, PowerPoint prezentacije lažu, analitičari s ciljnim cijenama lažu, ali brojka koja stoji na kraju je brojka koja stoji na kraju. Od vrha 10. ožujka 2000. do dna u listopadu 2002. NASDAQ composite izgubio je 78 posto vrijednosti. Ne 78 posto onih najgorih deset dionica koje su ionako trebale otići kvragu — 78 posto cijelog indeksa, uključujući i tvrtke koje su, teoretski, radile pravi posao i imale pravi novac na računu.

Pretvori to u novac koji ljudi stvarno razumiju, a ne u postotke koji zvuče apstraktno kao vremenska prognoza za Mars: procjenjuje se da je u tih dvije i pol godine nestalo pet bilijuna dolara tržišne kapitalizacije — ukupne vrijednosti svih tih dionica zbrojenih na jednu hrpu, onoga što bi dobio kad bi mogao prodati baš sve dionice baš svih tih tvrtki u istom trenutku. Pet, s dvanaest nula. Za usporedbu, to je otprilike pola cijelog američkog BDP-a te godine. Novac naravno nije stvarno „nestao” u smislu da je netko pobjegao s njim u kovčegu — nestala je vrijednost koja je i prije bila fiktivna, papir koji je govorio da vrijediš X, a ispostavilo se da nikad nisi vrijedio X, samo je dovoljno ljudi vjerovalo da hoćeš. Balon se ne probuši, on samo prestane biti nadahnut.

Ali evo gdje priča postaje interesantna, jer laka verzija ove sekcije bi stala ovdje — rekla „vidiš, svi ti idioti su izgubili sve, kazna je stigla” — i otišla dalje. Nemoj. Jer mit koji se rodio iz pada glasi: stradali su samo ludi, špekulanti, tvrtke bez plana i bez prihoda, dok su stvarne, ozbiljne kompanije prošle bez ogrebotine. Taj mit ne prolazi test brojki, i baš to ga čini zanimljivim — jer je toliko udoban da ga svi žele vjerovati.

Amazon, tvrtka koja je stvarno prodavala stvarne knjige stvarnim ljudima i imala stvarni prihod koji je rastao iz godine u godinu, izgubi 94 posto svoje vrijednosti od vrha do dna. Devedeset i četiri posto. Dionica koja je u prosincu 1999. vrijedila oko 107 dolara, spustila se ispod 6. Jeff Bezos je gledao svoje bogatstvo na papiru kako se topi brže nego što je itko od nas gledao topljenje sladoleda na plaži — i tvrtka je, gle čuda, preživjela. Ne zato što je bio pametniji od Pets.coma po pitanju ideje. Preživjela je zato što je — payoff koji smo već obradili u poglavlju 14 ove knjige — mjesec dana prije kraha izdao 672 milijuna dolara u obveznicama, po lošim uvjetima, u trenutku kad su svi mislili da je lud što se toliko zadužuje. Ta „ludost” mu je kupila keš da preživi dvije godine krvarenja dok su konkurenti umirali od gladi. Sreća? Djelomično. Ali sreća koju je sam sebi organizirao, što je najbolja vrsta sreće.

A onda dođu firme koje nitko ne zove balonom, firme koje su bile temelj cijele priče — Cisco, Intel, Oracle. Ozbiljne kompanije, s ozbiljnim prihodima, s proizvodima koje je cijeli internet stvarno trebao da bi funkcionirao. Cisco je u ožujku 2000. na kratko bio najvrjednija kompanija na svijetu. Do listopada 2002. njegova dionica je pala oko 86 posto. Oracle, koju vodi Larry Ellison, nikad poznat po skromnosti ni po nedostatku prihoda, izgubio je oko 80 posto vrijednosti. Intel, tvrtka koja je fizički pravila čipove koje je itko htio kupiti — ne, ne mogu ovo preskočiti — pao je za oko 80 posto. Ovo nisu bile ideje na foliji za projektor. Ovo su bile tvrtke koje su prodavale opremu koju je infrastruktura interneta stvarno trebala, i platile su cijenu skoro identičnu onoj koju je platio Pets.com.

Ono što ovu priču čini ekonomski zanimljivom, a ne samo tragičnom, jest da ista gravitacija koja je zbrisala pet bilijuna dolara papirnate vrijednosti nije zbrisala i ono što je taj novac fizički kupio dok je još vjerovao u sebe. Ali o tome — i o tome tko je sve to na kraju platio iz svog vlastitog džepa — malo kasnije.

Dobro, sad dolazimo do dijela koji nitko ne voli spominjati na zabavama. Balon je pucao — to smo pokrili. Pet bilijuna dolara je isparilo — i to smo pokrili. Ali novac ne isparava kao takav, on samo mijenja adresu. Netko ga je izgubio, netko ga je već odavno prebacio u nešto što ne pada. Pa idemo vidjeti tko je bio na kojoj strani te transakcije, jer to je jedina statistika koja stvarno objašnjava zašto je jednima to bila tragedija, a drugima najbolja godina karijere.

Krenimo od dna piramide, jer tu je najviše ljudi stajalo. Mali ulagač — čovjek koji je u trgovinu ušao 1999., kad mu je kolega s posla pokazao brokerski račun s +340% i rekao mu jednu rečenicu koja je uništila više obiteljskih budžeta nego sve kockarnice zajedno: »moraš i ti u ovo«. Taj čovjek nije imao pristup S-1 obrascu — dokumentu koji tvrtka mora predati regulatoru prije nego što prvi put izađe na burzu, sa svim financijskim brojkama koje ti kažu je li priča o »sljedećem Amazonu« istina ili lijepo napisana fikcija — nije znao što je lock-up, nije ni slušao poziv za zarade. Kupovao je po vrhu, jer je vrh bio jedini trenutak kad je priča bila dovoljno glasna da dopre do njega. A onda je prodavao na dnu, u listopadu 2002., jer je to bio jedini trenutak kad je strah bio dovoljno glasan da mu ne dopusti da čeka dalje. To nije zla sudbina, to je fizika informacije — do malog ulagača vijest stigne zadnja, i dobra i loša.

To se onda preklopilo s nečim mnogo dosadnijim od dionica, a mnogo opasnijim — sa štednim računima za mirovinu, onim famoznim „401(k)” fondovima (za nas, zamisli to kao dobrovoljno mirovinsko osiguranje koje ti poslodavac nudi uz plaću, samo što ti sam biraš u što se ulaže, i sam snosiš posljedice ako pogodiš krivo). Amerika je baš tih godina odlučila da mirovina više nije obećanje poslodavca nego tvoj problem, tvoj portfelj, tvoje odluke. A tvoje odluke su, statistički, bile: ‚stavi sve u tech fond, jer gle kako raste‘. Cijela jedna generacija je gledala kako joj mirovina otiče u isto vrijeme kad joj otiče entuzijazam za internet — dvije krivulje koje su, ispada, bile ista krivulja.

Zaposlenici dot-comova prošli su slično, samo brže i s dodatnom uvredom — opcijama na dionice. Zamisli to kao kupon: firma ti kaže „nećemo ti platiti veliku plaću, ali ćemo ti dati pravo da kasnije kupiš komadić firme po jeftinoj, fiksnoj cijeni — pa ako dionica poraste, razlika je tvoja”. Cijela ideja bila je genijalna na papiru: ne moramo ti platiti veliku plaću, dat ćemo ti komadić firme, jednog dana će to biti vrijedno bogatstvo. I bilo je, na papiru, dok je papir vrijedio. Onda je startup propao, ili je preživio ali mu je dionica pala 95 posto, i taj isti zaposlenik koji je odbio bolje plaćen posao „jer opcije” ostao je s ugovorom koji vrijedi manje od papira na kojem je otisnut. Neki su čak platili porez na opcije koje su vrijedile bogatstvo na dan izvršavanja — a onda mjesec kasnije nisu vrijedile ništa, ali porezna uprava se toga nije sjećala.

Ima jedna tablica koja se s vremena na vrijeme provuče kroz financijske podcaste — tko je prodao kad, uz datume i brojke — i ona boli na način na koji brojke rijetko bole. Nećemo je ovdje ispisivati u cijelosti, jer ta priča zaslužuje svoju sudnicu, i imat će je — kad dođemo do poglavlja o insajderskoj trgovini i onome što se tih godina zvalo „zakonito” samo jer ga tehnički još nitko nije stigao zabraniti. Za sada je dovoljno reći: novac nije nestao. Samo je promijenio poštanski broj, i uglavnom se preselio bliže onima koji su već znali kad izlazi vlak.

I tu netko uvijek izvadi frazu „kreativna destrukcija” — Schumpeterov termin, star desetljećima prije nego što je ikad čuo za NASDAQ — kao da to nekako opravdava ili barem oplemenjuje činjenicu da je milijun malih ulagača izgubio mirovinu da bi tržište „pročistilo loše ideje”. I fer je, tržišta rade tako: propada ono što ne stvara vrijednost, tako se dolazi do sljedeće, bolje stvari. Samo je lako govoriti o kreativnoj destrukciji kad tebe ona nije destruirala. Onima čije mirovinske štednje jesu, to nije filozofija tržišta. To je jednostavno bio proljetni mjesec koji je trebao biti drukčiji.

Presuda je izrečena, ali sudnica se ne isprazni odmah. Red je pogledati što je ostalo na podu kad su svi otišli — a ostalo je, iznenađujuće, dosta toga korisnog. To je najčudniji dio ove priče: kapital koji je nestao u papiru ostavio je za sobom asfalt koji stoji i danas.

Krenimo od najkonkretnije stvari — kabela. Tijekom ludila, telekomunikacijske tvrtke (Global Crossing, WorldCom, Qwest i desetci manjih) pokopale su po Americi i preko Atlantika stotine tisuća kilometara optičkih kabela, uvjerene da će internetski promet rasti u nedogled i da tko prvi legne, taj i naplaćuje. Toliko su ih pokopali da je devedeset posto tih kabela ostalo neupaljeno — struka to zove »dark fiber«, mračna optika, staklo koje leži u zemlji i ne prenosi ni jedan bit, jer jednostavno nije bilo tko će ga koristiti. Firme koje su ga polagale propale su ili su gotovo propale. Ali kabel se nije razgradio kad je dionica pala na nulu. Ostao je u zemlji, kupljen za dio cijene na stečajnim aukcijama, i deset godina kasnije uključen — kao infrastruktura na kojoj Netflix strimira, YouTube učitava i, da, na kojoj čitaš ovaj tekst. Balon iz 2000. je, sasvim nehotično, odradio posao najvećeg javnog radova u povijesti telekomunikacija. Nitko to nije planirao. Ispalo je tako.

Kabeli su najlakše vidljiv ostatak, ali nisu jedini. Drugi je jednako bitan, samo se ne može opipati — ljudi. Tisuće inženjera koji su naučili graditi web-stranice, baze podataka, sustave plaćanja, pretraživanje — sve u uvjetima gdje je novca bilo previše a vremena premalo — ostale su bez posla kad je novac presušio. Ali znanje im nije presušilo s njim. Dio te generacije otišao je kući, prespao mamurac koji se zvao 2001., i onda se, kad se prašina slegla, vratio s idejom da ono što je prošli put pokušao izgraditi na brzinu — sad izgradi polako i pametno. Ta se generacija, i ta lekcija, zove Web 2.0, i o njoj je sljedeća knjiga u cijelosti (Knjiga 5, poglavlje 1). Nije slučajno da tamo priča kreće upravo odavde — iz pepela ove.

Ako iz cijele serije o balonima — a bilo ih je i prije ovog, bit će i poslije — treba izvući jedno pravilo, ono glasi: novac izgori, asfalt ostane. Ulagači gube kapital, ali kapital nikad nije bio cilj, samo gorivo. Ono što to gorivo pokrene — pruga, kabel, znanje, navika — obično nadživi vatru koja ga je pokrenula. Amerika je to znala i prije interneta. Sredinom devetnaestog stoljeća dionice željeznica napumpale su se na sličan, iracionalan način i propale su podjednako spektakularno — ali tračnice su ostale, i na njima je pola stoljeća kasnije putovala cijela industrijska revolucija. Dot-com balon je isti obrazac, samo što je umjesto čelika ostavio staklo, a umjesto pare — pakete podataka.

Pepeo se, dakle, slegao negdje oko 2003., i iz njega su izašle stvari koje nitko na vrhu 2000. nije mogao ni zamisliti — mreže koje se zovu socijalne, oblak u koji se sprema cijeli svijet, i telefon u džepu koji će za nekoliko godina promijeniti pravila igre potpunije nego što ih je promijenio i sam internet. Ta priča — kako se iz ruševina jednog balona rodila sljedeća, veća, pametnija era — počinje na sljedećoj stranici. U Knjizi 5.