Katedrala i bazar, Open Source (1998)

Godina je 1997., i negdje u nekom upravnom odboru sjedi čovjek koji je ovaj tjedan već treći put čuo riječ „Linux” i ne izgleda sretan. Ne zato što bi mu netko rekao da mu operativni sustav ne radi — radi, i to bolje nego što bi trebalo za nešto sastavljeno od koda tisuću nepoznatih ljudi po garažama i faksovima. Problem nije tehnički. Problem je ono što stoji ispred te riječi: free.

Free software. I evo ga, čovjek u odijelu, koji je taj termin upravo preveo u glavi na jedini način na koji ga njegov mozak, uštimani na kvartalne izvještaje, znade prevesti: besplatno. A ono što je besplatno, u njegovom svijetu, nema vlasnika, nema garancije, nema nikoga koga možeš tužiti kad poslužitelj (onaj računalo negdje u podrumu koje danonoćno vrti tvoju web stranicu) padne u tri ujutro. Besplatno znači da nitko ne stoji iza toga. A ako nitko ne stoji iza toga — kako to, zaboga, uvesti u banku?

Pa onda netko drugi u toj sobi, malo pametniji, malo pročitaniji, dodaje sloj paranoje koji je te godine, u Americi tek nekoliko godina nakon pada Hladnog rata, bio posve legitiman: pa ovo miriše na komunizam. Svi rade zajedno, svi doprinose, nitko ne uzima profit, kod se „oslobađa” — čuješ li se ti, kompa, kako to zvučiš? Jedan analitičar tog doba je to tako i napisao, crno na bijelo: da je slobodni softver „antitržišni” fenomen koji ozbiljne firme ne bi trebale dirati ni sa deset metara dugim štapom.

A onda dolazi Richard Stallman, jedini čovjek na svijetu koji je iz principa spreman objašnjavati istu stvar drugačije — ne kao inženjersko rješenje, nego kao moralnu obavezu. Već 1983. pokrenuo je GNU, projekt čiji je cilj bio sklepati potpuno slobodan operacijski sustav, od tipkovnice do jezgre, koji kasnije dobiva svoju nedostajuću jezgru upravo u liku Linuxa. Sloboda, kaže on, nije marketinška fraza. Sloboda da čitaš kod, mijenjaš kod, dijeliš kod — to je etičko pitanje, usporedivo s pravom na privatnost ili slobodu govora. Divna priča. Genijalna, čak. Samo — pokušaj to prodati odboru koji uspjeh mjeri u kvartalima, a ne u kategorijama dobra i zla.

I tu se, u nekoj sobi bez prozora, negdje u Kaliforniji 1998., okuplja skupina ljudi koja gleda u istu tablicu koju gleda svaki investitor: ima proizvod koji radi, ima potražnju, nedostaje samo — prodajni govor. Ne mijenjaju kod. Ne mijenjaju licenciju, ne baš. Mijenjaju riječ. I taman toliko koliko treba da riječ „slobodan” zamijene riječju koja ne plaši nikoga s MBA-om.

Ovo poglavlje nije o kodu. Kod je već pobijedio, tiho, u sjeni, dok su svi gledali negdje drugdje. Ovo je poglavlje o tome kako se pobjeda prodaje kupcu koji ne vjeruje riječi kojom je opisana — i o računu koji je za taj rebranding netko na kraju morao platiti. Pitanje je samo tko.

Godina je 1997. Neki menadžer u nekoj korporaciji, s kravatom koja ga guši i proračunom koji ga guši još više, čita esej od tridesetak stranica koji mu netko gura pod nos uz „ovo bi trebao pročitati”. Autor: Eric Raymond, čovjek s brkovima kao iz vesterna i, usput budi rečeno, s puškom u ormaru (o tome više u rubrici o njemu). Naslov: „The Cathedral and the Bazaar” („Katedrala i bazar”). I taj menadžer, koji do jučer nije razlikovao Linux od kvara na klimi, odjednom kima glavom. Ne zato što je postao hipik. Zato što mu je netko, prvi put, objasnio besplatni softver na jeziku koji razumije — jeziku love.

Da vidimo o čemu je esej stvarno govorio, bez sveg tog naknadnog sjaja koji mu je povijest zalijepila. Raymond opisuje dva načina gradnje softvera. Prvi zove katedrala — mali broj ljudi, zatvoren plan, tišina dok se ne objavi gotov proizvod, sve pod kontrolom, kao što se grade katedrale: godinama, u tajnosti, s arhitektom koji ima viziju i ne pita nikoga za mišljenje. Tako je nastajala većina komercijalnog softvera. Tako je, ironično, u nekim fazama nastajao i sam GNU pod Stallmanom. Drugi način zove bazar — kaotičan, bučan, svi viču, svi guraju svoju robu, nitko nema plan unaprijed napisan na kamenu, ali nekim čudom na kraju dana roba se prodala i tezge su se spakirale. Tako je nastajao Linux.

I sad dolazi rečenica koja je, bez ikakve pretjerane skromnosti, promijenila kako cijela industrija gleda na razvoj softvera: „uz dovoljno očiju, svaki bug je plitak”. Bug je, ako se nikad nisi susreo s izrazom, greška u kodu — mjesto gdje je program trebao raditi jedno, a radi nešto sasvim drugo, obično baš onda kad ti se najmanje žuri. Linusov zakon, kako ga je Raymond krstio (nazvan po Linusu Torvaldsu, ne po samom Raymondu), u prijevodu na normalni jezik glasi: ako tisuću ljudi gleda tvoj kod, netko će od njih vidjeti grešku koju ti, autor, nikad ne bi vidio — jer si preblizu, jer je to tvoje dijete, jer si slijep na svoje vlastite ružne odluke od prije šest mjeseci. U zatvorenom razvoju grešku traži pet ljudi u jednoj sobi, umorni, s deadlineom nad glavom. U otvorenom je traži tisuću ljudi širom planeta, besplatno, iz čiste znatiželje ili čiste sitosti od vlastitog posla. Matematika je brutalno jednostavna, i upravo je to bila poanta.

Zašto je to pogodilo menadžere u živac, a Stallmanova jednako stara priča o slobodi nikad nije? Pa zato što Stallman priča o etici, o pravu da vidiš kod koji ti upravlja životom, o moralnoj dužnosti da softver bude slobodan kao govor. Lijepo. Plemenito. Neprodajno. Menadžer koji odlučuje hoće li tvrtka staviti pare u Linux ne budi se noću sa strepnjom je li slobodan u kantovskom smislu. Budi se sa strepnjom hoće li server pucati u petak u pet popodne i hoće li on morati objašnjavati direktoru zašto. Raymond mu nije prodavao slobodu. Prodavao mu je jeftiniju kontrolu kvalitete — vojsku besplatnih testera koju nikad ne mora platiti, ne mora hraniti, ne mora slati na team building. Etika je za filozofe. Efikasnost je za bilancu. I esej je, htio to Raymond ili ne, bio prodajna prezentacija napisana u obliku filozofskog traktata.

Do kraja 1998. taj esej više nije bio štivo za entuziste na IRC kanalima (interneta prije Facebooka i WhatsAppa, gdje se čavrljalo u tekstualnim sobama). Bio je referenca koju su konzultanti citirali investitorima, koju su startupi trpali u pitch deckove (onu šarenu prezentaciju od desetak slajdova kojom moliš nekoga bogatog da ti da novac), koju je, kao što ćemo vidjeti, jedna od najvećih tehnoloških tvrtki na planetu upravo tada koristila kao opravdanje za potez koji bi tri godine ranije zvučao kao ludilo. Bazar je konačno dobio investitore. Pitanje je samo bilo — hoće li tezge ostati vlasništvo prodavača, ili će ih neko brzo otkupiti.

Sjećaš se poglavlja 4 — onog očaja, kad je Netscape gledao kako mu Microsoft jede ručak i onda mu pojede i tanjur? Pa dobro, evo nastavka. Ista firma koja je 1995. slavodobitno izašla na burzu — onaj famozni IPO (initial public offering), trenutak kad dionice tvrtke prvi put postanu dostupne za kupnju svima, i kad preko noći od garažnog projekta postaneš vrijedan milijarde — ta ista firma se tri godine kasnije guši. Kad ti tržišni udio curi kao pivo iz probušene limenke, i kad ti pravnici kažu da protiv Microsofta na sudu nemaš šanse još godinama, ostaje ti jedna kartica koju još nisi povukao. Ona luda. Ona s kojom se ide sve ili ništa.

22. siječnja 1998. Netscape objavljuje da će izvorni kod Netscape Communicatora — cijelog preglednika, onog istog za koji su tri godine prije naplaćivali licence firmama i punili burzu na IPO-u koji je zapalio cijeli dot-com požar — biti besplatno dostupan svima. Ne demo. Ne trial verzija koja te nakon mjesec dana gnjavi da plati. Kod. Cijeli.

Ono što je uslijedilo zvalo se Mozilla — ne preglednik, nego cijeli projekt, cijela organizacija izgrađena oko otvorenog koda, s namjerom da se oko njega skupi zajednica dovoljno velika da nadmaši ono što je Microsoft radio interno: besplatno guranje Internet Explorera u sam Windows, s toliko resursa da se preglednik doima kao dio operativnog sustava (jer, otprilike, i jest bio). Netscape je računao — a ovo je čista ekonomija, ne idealizam — da tisuće programera vani, koji kod pišu za svoje firme, svoje fakultete ili čistu zabavu, zajedno mogu uložiti više inženjerskih sati u kod nego što Netscape ima novca da plati svojim zaposlenima.

Drugim riječima: kad nemaš love za plaće, iznajmi entuzijazam — besplatno. To se onda uredno zaodjene u priču o zajednici i otvorenosti, i publika je fascinirana, jer publika ne vidi tablicu s troškovima u pozadini.

I tu leži prava poanta ove epizode, ona koja pripovijeda cijelo ovo poglavlje: nije bitno je li potez bio iskren. Bitno je da je radio. Wall Street je gledao. Analitičari koji su do jučer trošili stranice objašnjavajući zašto je „besplatan softver” oksimoron za svaki ozbiljan odbor direktora — jednom kad je Netscape, javna, profitno orijentirana korporacija s dioničarima kojima odgovara, napravio ovaj potez, morali su ga procesirati kao legitimnu poslovnu odluku, ne kao ideološki hobi neke garažne scene.

To je signal koji je vrijedio više od samog koda. Do tog trenutka otvoreni kod je za korporativnu Ameriku bio nešto što rade akademici, hipiji i tip s dugom kosom koji tvrdi da je softver kao pjesma i da ga se ne smije zatvoriti u kavez. Netscape — ista firma čije je ime bilo sinonim za dot-com euforiju, čiji je IPO iz 1995. napunio Silicijsku dolinu apetitom — sad govori istim jezikom. Odjednom je otvoreni kod dobio nešto što nijedan manifest nije mogao kupiti: kredibilitet na burzi.

Naravno, sam potez nije spasio Netscape — o tome će biti riječi kad dođemo do groblja preglednika. Ali novac koji je taj potez pokrenuo, i kredibilitet koji je posudio cijeloj ideji, trajao je duže od firme koja ga je posudila. Netscape kao proizvod je umro. Ideja da otvaranje koda može biti korporativna strategija, a ne gubitak kontrole — ta je preživjela, i to upravo zato što je krenula od firme s dioničarima, ne od nekoga tko piše manifeste noću.

Sad je samo trebalo jednoj skupini ljudi smisliti ime za to koje neće plašiti upravne odbore. Sastali su se par mjeseci kasnije, s bijelom pločom i popisom riječi koje zvuče manje kao pobuna, više kao proizvod.

Veljača 1998., Palo Alto. Netscape je upravo najavio da otvara svoj kod, i grupa ljudi koja se cijelo desetljeće mota oko slobodnog softvera shvaća da se dogodilo nešto neponovljivo: velika, respektabilna korporacija javno je rekla da je otvoreni kod dobra poslovna odluka. Problem je bio što se ta dobra poslovna odluka zvala „free software”, a „free” na engleskom znači i besplatno i slobodno, pa menadžeri iz redova investitora čuju samo prvo značenje i odmah im se upali crvena lampica: besplatno znači da tu nema poslovnog modela, znači da netko gubi novac, znači da je to hobi za idealiste u sandalama. Trebalo je novo ime. Ne novi kod — isti kod, isti kompajler, isti Linux kernel — samo druga etiketa na kutiji.

Sastanak se održao u uredu tvrtke VA Research, u sobi punoj ljudi koji su znali kod, ali su ovaj put razmišljali kao odjel marketinga. Ime je predložila Christine Peterson. Ime je bilo genijalno upravo zato što je bilo dosadno: source code je ono što programeri i inače zovu izvornim kodom, a open je ono što taj kod jednostavno jest. Nikakve ideologije, nikakve etike, nikakve rečenice o tome da je softver poput znanja koje se ne smije zatvarati u ladicu. Čist, prazan, prodajan termin — savršen za powerpoint slajd.

Mjesec dana kasnije osnovana je Open Source Initiative, organizacija koja je novom pojmu trebala dati pravila igre — s Erikom Raymondom i Bruceom Perensom za volanom, i s licencijskim definicijama koje su govorile jezikom pravnika i investitora, ne jezikom propovjednika. Poziv je stigao i Stallmanu. Nije došao.

Stallmanova poanta nije bila jezična sitničarija. Za njega je »sloboda« bila sam sadržaj priče — pravo da vidiš kod, mijenjaš ga i dijeliš ga, jer je to moralno pitanje, poput prava na govor. »Open source« je tu istu slobodu pretvorio u nuspojavu procesa razvoja: kod je otvoren zato što je tako brže i pouzdanije, ne zato što bi zatvaranje bilo pogrešno. Skini etiku, ostaje inženjering. A skini etiku iz nečega što si cijeli život gradio kao etičku poziciju, i dobiješ dvije religije nad istim svetim tekstom: jedna kaže da je kod svet zato što je slobodan, druga kaže da je kod dobar zato što ga gleda više očiju. Isti Linux kernel — onaj koji je trebao dovršiti Stallmanov GNU, sustav koji je on još 1983. zamislio kao potpuno slobodnu alternativu — sad je temelj dviju crkvi, i obje su, začudo, u pravu za ono što tvrde.

Ovo nije bio raskol oko sitnice. GNU projekt i Zaklada za slobodni softver (Free Software Foundation) nikad nisu prihvatili taj novi brend, i danas, godinama poslije, Stallman i njegovi sljedbenici uporno govore »GNU/Linux« i »slobodni softver«, dok cijela ostala industrija olako govori »open source« bez ikakve svijesti da je ta razlika ikad postojala kao rat, a ne kao sinonim. Za investitora u 1999. to je bila nebitna nijansa. Za čovjeka koji je čitav pokret pokrenuo iz uvjerenja da je zatvoreni kod nemoralan, bila je to prodaja duše radi lakšeg ulaska u urede korporacija.

E sad dolazi dio priče koji Stallman nije htio čuti, a koji je zapravo najbolji dokaz da je rebranding uspio: novac. Ne simbolički novac, ne „podrška zajednici”, nego pravi, opipljivi novac, u milijardama, koji korporacije prebacuju na račune za tehnologiju koju je do jučer svaki respektabilni financijski direktor smatrao rizikom za dioničare. Kad novac promijeni smjer, znaš da je priča odradila svoj posao.

1. prosinca 2000. IBM objavljuje da ulaže milijardu dolara u Linux. Ne u firmu koja radi Linux, ne u start-up koji nešto s njim pravi — u sam ekosustav. U razvoj, u podršku, u marketing, u pravnike koji će braniti da GPL neće srušiti pravni sustav zapadne civilizacije. A GPL (General Public License) je upravo Stallmanova licenca — pravni ugovor koji jamči da kod, i sve što se iz njega izvede, zauvijek ostane otvoreno i slobodno za korištenje, izmjenu i daljnju distribuciju; za korporativne pravnike to je izgledalo kao vremenska bomba koja bi im, ako pogriješe korak, mogla natjerati da vlastiti, tajni kod objave svijetu. Milijarda dolara, u godini 2000., za operativni sustav koji nitko u toj tvrtki ne posjeduje, ne kontrolira i ne može, kad zatreba, jednostrano promijeniti. Slon je odlučio zaplesati s pingvinom, i to nije bila gesta dobre volje — bila je to najhladnija poslovna kalkulacija desetljeća. IBM je gledao kako mu vlastiti, skupo održavan AIX i OS/2 propadaju u tržišnom udjelu, i shvatio jednu jednostavnu stvar: jeftinije je platiti milijardu da bude najveći igrač u tuđem dvorištu, nego dalje graditi svoje dvorište koje nitko ne želi kupiti.

Manje od godinu dana prije toga, 11. kolovoza 1999., Red Hat je izašao na burzu. Cijena dionice po IPO-u bila je 14 dolara. Na kraju prvog dana trgovanja: 52,06 dolara. Rast od preko 270 posto u jednom danu, za tvrtku čiji je cijeli proizvod, tehnički gledano, dostupan svakome za skidanje, besplatno, legalno, bez upozorenja malim slovima. Tržište to nije osjetilo kao kontradikciju. Dot-com val bio je u punom zamahu, ulagači su bacali novac na svaku tvrtku s „.com” u imenu ili „internet” u opisu poslovanja, i pingvini su odjednom postali dio te histerije, samo obučeni u kravatu.

A onda, prosinac 1999., VA Linux Systems. Ovo je priča koja se prepričava kao urbani mit, samo što je istinita: dionica se otvorila po 30 dolara, a na kraju prvog dana trgovanja zatvorila na 239,25 dolara. Rast od 698 posto. Najveći prvi-dan rast u povijesti američke burze do tog trenutka, i taj rekord je držao godinama. Tvrtka koja je u osnovi prodavala poslužitelje s predinstaliranim Linuxom — hardver s besplatnim softverom na njemu — bila je odjednom vrjednija od desetina tvrtki koje su gradile stvarne, profitabilne proizvode desetljećima.

Jer tu se postavlja pitanje koje je 1999. svima bilo neugodno glasno postaviti: kako, dovraga, zaraditi novac na nečemu što je zakonski besplatno? Odgovor se pokazao dosadnije jednostavan nego što je romantika slobodnog softvera htjela priznati. Prvi model: podrška. Kod je besplatan, ali kad ti produkcijski server (onaj pravi, na kojem se vrti stvarni posao, za razliku od testnog na kojem se smije i pući) padne u tri ujutro, plaćaš da netko odgovori na telefon i to popravi — to je Red Hatov cijeli posao, u suštini prodaja mira, ne softvera. Drugi model: hosting i usluge, gdje uzmeš otvoreni kod, staviš ga na svoju infrastrukturu i naplatiš pristup, a ne sam kod — to je model koji će desetljeće kasnije postati cijeli cloud, samo dotad još nitko nije skovao tu riječ. Treći, prljaviji ali unosniji model: dvostruko licenciranje, gdje istu bazu koda licenciraš besplatno onima koji pristanu i sami sve otvoriti, a naplaćuješ komercijalnu licencu onima koji to ne žele — MySQL je tu vodio bal i dobro je znao naplatiti.

Nijedan od tih modela nije bio ono što je Raymond opisivao u svom eseju, ni ono što je Stallman propovijedao. Nije to bila zajednica koja evoluira kod za opću dobrobit — bila je to standardna kapitalistička arbitraža, samo s novom sirovinom. Sirovina je bio besplatan rad tisuća programera, a proizvod koji su korporacije naplaćivale bio je udoban sloj oko te sirovine: podrška, integracija, jamstvo, osjećaj sigurnosti da će netko odgovarati ako nešto pukne. Genijalno? Apsolutno. Pošteno prema onima koji su kod pisali za džeparac ili slavu, dok su drugi na tom istom kodu grade milijunske IPO-e i njihovi se osnivači preko noći okupaju u novcu? To je pitanje za sljedeće poglavlje, i ono neće imati ugodan odgovor.

Dobro, presuda. Jer to je ova sekcija — presuda, s brojkama umjesto sudačkog malja. I presuda glasi: open source je pobijedio. Ne malo, ne na rubovima, nego katastrofalno, apsolutno, bez ijednog protukandidata na startu. Do 2026. gotovo svaka infrastruktura na kojoj stoji internet — serveri, baze podataka, kontejneri (zamisli ih kao kutije za selidbu u koje spakiraš program sa svime što mu treba, pa ga preneseš bilo gdje i radi identično), alati koji te kutije slažu i pale po rasporedu, jezici u kojima se pišu aplikacije koje otvaraš na mobitelu — sve je otvorenog koda. Linux vozi većinu svjetskih servera i svih top 500 superračunala na planetu. Kubernetes, Docker, PostgreSQL, sam Git — alat kojim programeri danas dišu — sve je otvoreno. Katedrala je izgubila rat, bazar je postao grad, i taj grad se zove, praktički, cijeli internet.

Pa čestitajmo, kraj priče, svi pobjeđuju? E, tu dolazi ono drugo pitanje — ono koje esej iz 1997. nikad nije ni postavio, jer ga tada nitko nije morao postavljati: tko žanje ono što je bazar zasadio?

I tu se ovo poglavlje mora ograditi crvenom vrpcom, jer prava obdukcija te teme — tko je zaista platio ceh za besplatni rad milijuna programera, koliko je taj rad realno vrijedio, i zašto je jedan umoran maintainer (osoba koja u svoje slobodno vrijeme, često badava, održava neku biblioteku ili alat da ne prestane raditi) u nekom selu u Njemačkoj jedini branitelj biblioteke koju koristi pola interneta — čeka u drugom poglavlju ove knjige. Ovdje samo postavljamo scenu: novac je stigao, novac uvijek stigne, i novac gotovo nikad ne ide onima koji su ga zaslužili prvi.

Stallman je to, dakako, vidio dolaziti — jer Stallman je uvijek vidio dolaziti baš onu stvar od koje ga je stomak bolio. Njegova rečenica iz te ere, izgovorena s onom mješavinom umora i prezira koja mu je zaštitni znak, glasi otprilike: dobili smo kod, izgubili smo priču o slobodi. Zvuči kao poraženičko gunđanje starog idealista koji nije mogao prihvatiti da ga je pojeo pragmatičniji brend — sve dok ne pogledaš brojke. Bio je u pravu. Ne o kodu — kod je tu, otvoren, besplatan, bolji nego što je ikad bio. U pravu je bio o priči. Priča o slobodi korisnika pretvorila se u priču o jeftinijoj proizvodnji za dioničare, i nitko na godišnjoj konferenciji neke velike tehnološke tvrtke danas ne spominje etiku. Spominju troškove.

Pa evo bilance, čisto računovodstveno. Prihodi: trilijuni dolara tržišne kapitalizacije izgrađeni na infrastrukturi koju je zajednica dala besplatno. Rashodi: donacije koje ne pokrivaju plaću ni jednog inženjera, GitHub sponsorship kutijice koje skupljaju kusur, i po jedan post na blogu tri puta godišnje o tome kako je zajednica važna. Rebranding iz 1998. nije bio pogrešan potez — bio je genijalan potez, bio je nužan potez, doslovno je spasio ideju otvorenog koda od izumiranja u kutu kao hipijevska fusnota. Ali svaki genijalan potez ima cijenu, samo je pitanje tko je na koncu plaća. Ovaj put plaćaju je oni koji su napisali kod i nikad nisu vidjeli ni novčić. Pobjeda rebrandinga jest, u svojoj srži, pobjeda s neplaćenim računom — i taj račun, dragi čitatelju, stiže na naplatu tek dvadeset godina kasnije, u obliku jednog izgorenog maintainera koji ugasi repozitorij (ono spremište na internetu gdje kod živi, dostupno svima, poput police u javnoj knjižnici) i ostavi poruku: dosta mi je.