Browserski ratovi

Zamisli sobu u Redmondu — gradiću kraj Seattlea gdje Microsoft ima glavni stožer, njegov ekvivalent Wall Streeta ili Vatikana, samo s više tepiha i manje sunca — negdje u ljeto 1995. Netko na zidu lijepi ispisanu poruku, onu istu koju je Gates poslao cijeloj firmi mjesec-dva prije — internet je »plimni val« — i taj papir odjednom ima težinu vjerske objave. Nije to bila sugestija. Bila je to naredba za promjenu smjera, i ne samo za jedan odjel. Cijeli Microsoft, sve divizije, Office, Windows, čak i marketing koji je do tada prodavao tablice i uredske pakete, okreće se prema jednoj točki na horizontu kao tanker koji netko silom vrti u preuskom kanalu. Sporo, nezgrapno, ali s toliko mase da kad se jednom okrene — nema tko ga zaustaviti.

S druge strane, te iste godine, u Mountain Viewu (kalifornijskom gradiću gdje je Netscape imao sjedište), atmosfera je posve drugog soja. Netscape ima nešto što se rijetko viđa u tehnologiji: skoro potpunu dominaciju. Osamdeset posto tržišta browsera. Iza sebe i IPO — prvo javno izdanje dionica, trenutak kad firma prestane biti privatna stvar osnivača i postane roba koju svatko s brokerskim računom može kupiti na burzi — koji je pretvorio garažni projekt u fenomen išaku inženjera u papirnate milijunere. I mladog Marca Andreessena koji, umjesto da tiho broji novac, izlazi pred novinare i baca rečenicu koja će ga pratiti godinama — da će Windows jednog dana biti samo skup loše otestiranih drajvera ispod njegovog browsera. Simpatično arogantno. Skoro pa se razumije zašto je to rekao — kad ti cijeli internet gleda kroz tvoj proizvod, lako povjeruješ da si ti taj internet.

Ono što slijedi nije priča o dobru i zlu, ma koliko bi to bilo zgodno za napisati. Ono što slijedi je dvoboj u punom, klasičnom smislu — dvije strane, dva pristupa, dvije filozofije o tome što browser treba biti i tko ga treba plaćati. Jedna strana vjeruje da će brzina i inovacija nadjačati sve. Druga strana zna da je distribucija starija i jača sila od inovacije, i da tko kontrolira put do korisnikova računala, kontrolira i sam korisnikov izbor, bez obzira koliko taj izbor izgledao slobodno.

Iduće tri godine gledat ćemo runde ovog meča kako se izmjenjuju, verziju po verziju, tromjesečje po tromjesečje, uz brojke tržišnog udjela koje padaju i rastu kao otkucaji srca na monitoru. Ali zapamti već sada tu jednu rečenicu s početka, onu Andreessenovu o skupim, loše otestiranim drajverima. Ne zato što je bila pametna. Zato što je bila zadnja stvar koju je Netscape smio reći, a prva koju je Microsoft trebao čuti da bi znao — ovo više nije poslovni potez. Ovo je osobno.

Runda prva, i mikrofon ide Netscapeu. Marc Andreessen je 1995. imao dvadeset i četiri godine, i firma je imala jedan jedini moto, iako ga nitko nije napisao na zid: brže. Ne bolje, ne stabilnije, ne sigurnije. Brže. Nova mogućnost izađe, pa sljedeća, pa sljedeća — Netscape Navigator se ažurirao tempom kojim danas rijetko koja mobilna aplikacija izlazi iz probne, beta verzije. Ako konkurencija stigne shvatiti što upravo gledaju, već je kasno, jer je Netscape tri koraka dalje.

I tu dolazimo do prvog velikog poteza koji je oblikovao cijeli internet, ne samo tu jednu firmu: JavaScript. To je programski jezičić koji je Netscape ugurao u browser 1995. godine, i njime je stranica prvi put dobila mogućnost da nešto sama napravi — provjeri je li polje za lozinku prazno, izračuna nešto, iskoči s porukom koju nitko nije tražio — umjesto da samo mirno stoji kao stranica u novinama. Odjednom stranica nije bila statični komad papira, nego nešto što reagira i računa. Dodaj tu plugin arhitekturu, gdje je bilo koja treća firma mogla ugurati svoj mali komad softvera u browser (o toj cijeloj priči, i njezinim kasnijim posljedicama za sigurnost i sanost korisnika, više u poglavlju 6) — i dobiješ platformu koja se osjeća živa. Konkurencija u tom trenutku djeluje kao da još piše pisma perom.

Sve to, taj tempo, ti inženjeri koji ne spavaju — treba se platiti. A Netscape je imao model koji je tada zvučao kristalno logično: prodaješ browser. Ne baš svakome — školama i neprofitnim organizacijama davali su ga besplatno, gesta koja je i danas zgodna PR fusnota — ali običnoj firmi, običnom čovjeku koji je htio taj famozni pristup internetu, Netscape Navigator je stajao oko četrdeset dolara. Uz to, ozbiljan novac je dolazio od poslovnog dijela priče: Netscape je prodavao servere, alate za firme koje su htjele izgraditi svoju prisutnost na webu, konzultantske usluge onima koji nisu znali što je uopće to »web«. Prihodi su bili realni, ne papirnati — ovo nije bila firma koja gori investitorski novac čekajući da nešto shvati, ovo je bila firma koja je zarađivala na ideji da je pristup internetu roba, kao i svaka druga, i da se roba plaća.

Ono što Netscape u tom trenutku nije vidio — ili je vidio, ali nije imao izbora — jest da brzina inovacije, ma koliko impresivna, ne pobjeđuje distribuciju. Možeš imati najbolji browser na svijetu, ali ako ti protivnik stoji na ulazu u svaki novi Windows PC prodan na planeti, tvoja brzina postaje irelevantna statistika za internu prezentaciju. Netscape je trčao sprint. Nije još znao da je Microsoft upravo ušao na stadion s autom.

Dok Netscape broji marže na svakoj kopiji Navigatora, u Redmondu se rješava puno jednostavnija jednadžba: kako pobijediti proizvod koji je bolji, brži i voljeniji, a da pravila igre budu takva da to ne igra nikakvu ulogu. Odgovor stiže u tri poteza, izvedena s preciznošću koja bi impresionirala i vojnog stratega, a to nije slučajno — Microsoft se u tom trenutku ponaša manje kao softverska firma, više kao netko koji drži monopol na cestu, pa mu je svejedno tko je brži automobil ako on kontrolira sve semafore.

Potez prvi: Internet Explorer je besplatan. Ne freemium, ne probna verzija, ne »besplatno za prvih 90 dana« — potpuno, bez ikakvih uvjeta, zauvijek besplatan. Netscape naplaćuje browser koji je bolji; Microsoft daje browser koji je gori, ali ga daje badava. Za korisnika s modemom od 28.8 kilobita u sekundi (da, toliko je nekad trebalo da se učita jedna slika) i strpljenjem koje se mjeri u sekundama, to je kraj rasprave prije nego što je počela.

Potez drugi, i ovo je onaj koji stvarno ubija: IE se ne prodaje kao proizvod, IE se ušije u Windows. Nije to opcionalni dodatak koji instaliraš ako te volja — od Windows 95 OSR2 nadalje, IE dolazi kao dio operativnog sustava, na disku koji si već platio kad si kupio računalo. Ovo je K3 formula iz drugog poglavlja (»tržišna dominacija u jednom sloju automatski postaje prednost u sljedećem«) dovedena do savršenstva do kojeg je nitko ni prije ni poslije nije doveo: ne prodaješ proizvod, prodaješ platformu, i onda ono što staviš na tu platformu jednostavno — jest tamo. Korisnik ne bira IE. Korisnik ga naslijedi, kao što nasljeđuje boju tapeta u novom stanu.

Treći potez: OEM ugovori — dogovori koje Microsoft potpisuje s proizvođačima računala (Compaq, Dell, HP, svi redom) o tome pod kojim uvjetima ti proizvođači smiju ugraditi Windows na svoje strojeve. I ti uvjeti, dokumenti pokazuju, ograničavaju čak i što proizvođač smije staviti na desktop. Ikona Netscapea? Ako je uopće dopuštena, mora biti mala, sakrivena, nikako na mjestu gdje bi je oko normalnog korisnika slučajno pogledalo. Neki ugovori odlaze i dalje — zabrana mijenjanja početnog ekrana, zabrana uklanjanja IE ikone, uvjeti pod kojima proizvođač gubi licenciju za cijeli Windows ako se ne uskladi. Ovo nisu glasine ni prepričavanje s foruma — ovo su interni memorandumi koji će za dvije godine završiti kao dokazni materijal (poglavlje 24, i to je poglavlje u kojem se ova priča vraća s kamatama).

A onda, kao šlag na tortu koji nitko nije tražio, pada rečenica koja će nadživjeti i Netscape i tvrtku koja ju je izgovorila. Na sastanku s Netscapeom 1995. predstavnik Microsofta — prema iskazima svjedoka — kaže Netscapeovim ljudima da će im »presjeći opskrbu zrakom« (cut off their air supply), aludirajući izravno na plan da se besplatan IE distribuira toliko agresivno da Netscapeov poslovni model — naplata za browser — jednostavno prestane postojati. To nije bila metafora koju će neki PR-ovac uljepšati godinu poslije. Bila je to strategija, izrečena naglas, u sobi, ljudima koji su o tome kasnije svjedočili na suđenju koje je Netscapeu, doduše, tvrtku već odnijelo.

Netscape je u tom trenutku i dalje mislio da je ovo tehnička utrka — tko napravi bolji preglednik brže. Microsoft je odavno igrao drugu igru: tko kontrolira zrak kojim protivnik diše. I to je razlika između firme koja pravi proizvode i firme koja drži platformu — platforma na kojoj svi ti proizvodi moraju živjeti, poput stanodavca koji odlučuje tko uopće smije unajmiti prostor. Jedna strana se nada da će pobijediti, druga već broji dane.

Runda tri, i ovo je onaj dio meča gdje komentator na televiziji mora priznati nešto što mu ne ide u nos: drugi borac je dobar. Stvarno dobar. Internet Explorer 3, izašao ljeto 1996., nije bio ona kvrgava stvar iz prve verzije koju su ljudi instalirali pa deinstalirali u istom danu. Podržavao je CSS (Cascading Style Sheets, jezik kojim se stranici propisuje izgled — boje, razmaci, tko stoji gdje, sve ono što neku hrpu teksta pretvara u stranicu koja izgleda kao da ju je netko dizajnirao, a ne bacio na papir) — prvi browser koji je to napravio, doduše krivo i djelomično, ali napravio je. Imao je ActiveX (Microsoftovu tehnologiju koja je puštala male programčiće da se uguraju unutar browsera i radi stvari koje sam browser nije znao, nešto kao dodaci ili utikači, samo puno rizičniji za sigurnost), imao je frame podršku bez muke, imao je, po prvi put, osjećaj da iza njega stoje timovi ljudi kojima je netko rekao: dobit ćete sve resurse koje tražite, samo neka ovo bude bolje od Netscapea. I bilo je.

Onda IE 4, godinu dana kasnije, i tu Microsoft prestaje samo sustizati — počinje voziti ispred. Integracija s Windows Explorerom (ono što će kasnije postati glavna stavka na antitrust suđenju — sudskom procesu u kojem se firmu optužuje da je zloupotrijebila svoj monopolski položaj da uguši konkurenciju, umjesto da pošteno pobijedi na tržištu, ali strpi se, to je poglavlje 24), Dynamic HTML, bolji rendering. Netscape 4, njihov odgovor, izlazi u istom razdoblju i — ovo je bolno za reći za nekog tko je navijao za garažu protiv giganta — jednostavno je gori. Nestabilniji, sporiji, s layout engineom koji je pod pritiskom pukao na pola pa su ga morali hitno krpati. Kad ti je glavni adut cijelo vrijeme bila brzina i inovacija, a protivnik ti u tome počne biti bolji koristeći tvoj vlastiti novac koji je zapravo novac iz prodaje Windowsa — nemaš više adut. Imaš samo naviku da si bio bolji.

Jer to se stvarno događalo. Ista stranica u dva browsera mogla je izgledati kao dva različita svemira. Tablica koja se u Netscapeu lijepo poravnala znala se u Internet Exploreru razbacati po ekranu kao da je netko protresao kutiju s Lego kockicama. JavaScript koji je radio u jednom browseru pukao je u drugom uz grešku koja nije govorila ništa korisno, samo generičku poruku da je nešto negdje pošlo po zlu. Developeri su počeli pisati kod dvaput — jednu verziju za jedan engine, drugu za drugi, s if-else granama koje detektiraju koji browser posjetitelj koristi i onda serviraju drugačiji HTML ovisno o odgovoru. To se zvalo browser sniffing (njuškanje browsera), i bilo je toliko uobičajeno da je postalo standardna vještina, ne hack.

Cijenu toga nisu platili ni Netscape ni Microsoft. Platili su je ljudi koji su htjeli samo napraviti stranicu za svoju firmu, svoj hobi, svoju garažnu bend-stranicu iz devedesetih s midi datotekom koja se sama pušta — a umjesto toga su morali postati poluinformatičari, upućeni u razlike u implementaciji CSS box modela između dva proizvođača koji su se međusobno mrzili. Tim jazom, u kojem developeri plaćaju ceh za tuđi rat, nećemo se baviti u ovom poglavlju — vratit ćemo mu se, jer ova priča ima nastavak u kojem se standardizacija pretvara u novu vrstu borbe, samo tiši.

A brojke, u međuvremenu, crtaju krivulju koja se čita kao EKG pacijenta koji polako gubi bitku. 1996. Netscape još drži oko 70-80% tržišta, uvjeren da je to prirodno stanje stvari, kao gravitacija. 1997., s IE 4 integriranim u Windows i besplatnim za svakoga, udio Netscapea počinje kliziti — prvo lagano, kao snijeg koji se otapa na proljetnom suncu. 1998. linije se sijeku: negdje na sredini te godine Internet Explorer prvi put prelazi Netscape po ukupnom udjelu, a u nekim mjerenjima, ovisno o tržištu i metodologiji, taj presjek pada čak i ranije. Do 1999. Netscape je pod 50% i pada dalje, brzinom koja više ne ostavlja prostora za debatu je li ovo privremeni zastoj ili definitivan smjer.

Vrijedi reći jasno, jer poštenje je poštenje bez obzira na to za koga navijaš: ova runda nije izgubljena samo zato što je IE bio prevara ili tehnički inferioran proizvod naguran silom kroz Windows. Bila je izgubljena i zato što je IE, u tom trenutku, stvarno postao bolji browser. Distribucija je otvorila vrata — ugrađen u svaki Windows, dostupan bez ijednog dodatnog klika preuzimanja — ali kad je korisnik jednom kliknuo i probao, ostajao je i zato što nije imao razloga vratiti se natrag. Netscape se sad borio na dva fronta odjednom: protiv browsera koji je bio besplatan i predinstaliran, i protiv browsera koji ga je, u nekim segmentima, stvarno prestigao. Nijedan protivnik sam po sebi ne bi bio smrtonosan. Zajedno — jesu.

Ožujak 1998. Netscape objavljuje da otvara izvorni kod svog browsera — drugim riječima, svima daje na uvid „recept” po kojem je program napravljen, da ga svatko može gledati, mijenjati i graditi na njemu, umjesto da ga ljubomorno čuva kao tajnu formulu. U priopćenju to zvuči kao strateški potez, kao gesta velikog igrača koji vjeruje u zajednicu. U prijevodu: firma koja je 1995. vrijedila više od Delta Air Linesa sad radi ono što tvrtke rade kad više nemaju što izgubiti. Osam mjeseci kasnije, AOL — u to doba najveći davatelj internetskih usluga u Americi, onaj isti koji je slao CD-ove „1000 sati besplatnog interneta” u svako poštansko sanduče — kupuje Netscape za 4,2 milijarde dolara u dionicama. Brojka koja zvuči impresivno dok ne skužiš da je AOL kupovao brand i korisničku bazu, ne proizvod. Browser je već bio leš. Kupili su urnu, ne pacijenta.

Na drugoj strani ringa nema slavlja, samo brojke koje govore sve. Internet Explorer prelazi 50 posto udjela negdje kroz 1998./1999., a do 2002. ide prema 90 posto, pa preko 95 posto — u nekim mjerenjima do neugodno okruglih 96-97 posto (taj vrh stiže tek oko 2003./2004.). Za usporedbu, takav udio danas nema ni jedna tehnološka tvrtka na planetu, u nijednoj kategoriji proizvoda, a Microsoft ga je imao u kategoriji koja je *definirala* pristup cijelom internetu. Kad jedna firma kontrolira kako 96 od 100 ljudi vidi web, ta firma tehnički ne prodaje browser. Ona prodaje naočale kroz koje cijela civilizacija gleda desetljeće koje dolazi.

Zato je ova presuda dvostruka i nezgodna za oba tabora. Tehnički, spor je gotov — Microsoft je pobijedio tako čisto da rezultat više nije zanimljiv sam po sebi. Ali moralno, ili barem u očima regulatora, upravo ta čistoća pobjede postaje optužnica. Ne postoji zakon koji kažnjava firmu zato što je napravila bolji proizvod. Postoji zakon koji pita jesi li proizvod napravio boljim, ili si samo onesposobio protivnika da natjecanje ikad počne. Odgovor na to pitanje Microsoftu će, doslovno, trebati godine da razriješi u sudnici, uz nagodbu koja neće vratiti Netscape u život, ali će ga zauvijek upisati kao dokaz A.

A Netscape? Netscape umire, ali s onom vrstom ironije koju bi scenarist zaokružio kao previše savršenu za stvarnost. Prije nego što je tijelo uopće ohladilo, netko unutra — mrtvi bi to nazvali oporukom — daje kod javnosti i pokreće ono što će postati Mozilla. Ne osvetu u smislu tužbe ili sudnice, nego nešto trajnije: kod koji nastavlja postojati izvan firme koja ga je stvorila. Godinama kasnije, iz te oporuke izlazi Firefox, i na kratko, stvarno na kratko, čini se da je duh mrtve firme ipak stigao odgristi dio tržišta natrag od giganta koji ju je progutao. Ne zato što je Microsoft odjednom postao slabiji, nego zato što je, kao što ćeš vidjeti u sljedećoj sekciji, monopol umio ubiti konkurenciju — ali nikad nije naučio ubiti vlastitu lijenost.

Dobro, zvono je zazvonilo, Netscape je na podu, Microsoft slavi u kutu ringa s pojasom oko struka i osmijehom koji kaže „rekao sam vam”. Kraj priče, idemo dalje? Ne bih ja to tako brzo zatvorio. Jer ono što je Microsoft dobio oko 2002. — 95% tržišta, mrtvog konkurenta, potpunu kontrolu nad time kako izgleda web — ispalo je jedna od najskuplje plaćenih pobjeda u povijesti softvera. Samo se račun nije stigao naplatiti odmah. Naplaćivao se polako, kroz sljedećih deset godina, i naplatio se svima. Uključujući pobjedniku.

Evo mehanike, jer je jednostavna kao fizika: kad nemaš konkurenciju, nemaš razlog da se trudiš. Internet Explorer 6 izašao je 2001. i bio je, u trenutku izlaska, sasvim solidan proizvod — ozbiljno, ne pretjerujem, bio je to pošten alat za svoje doba. Onda se dogodilo ništa. Microsoft je ugasio razvojni tim, prebacio inženjere na druge projekte, i IE6 je stajao zamrznut na mjestu punih pet godina, dok je Netscape već bio pokojnik a njegov nasljednik se rađao u tišini. Pet godina bez ozbiljnog ažuriranja, u industriji koja se mijenja tjedno — to nije zastoj, to je fosilizacija u živom organizmu.

I onda je taj fosil, umjesto da mirno legne u sediment, ostao ležati na desktopima cijelog planeta jer je dolazio predinstaliran uz Windows, a Windows je bio na 90 posto računala na svijetu — kad ti operativni sustav dolazi s browserom već ugrađenim u paketu, kao kad kupiš auto i dobiješ radio koji ne možeš izvaditi, malo tko ide tražiti drugi. Firme su gradile intranete oko njegovih kvirkova. Bankovni sustavi su se zaključali na njegov, kasnimo reći, kreativan odnos prema CSS-u. Developeri — svi redom, generacija za generacijom — naučili su psovati na hrvatskom, engleskom i svim jezicima između, jer je svaka stranica koju su radili morala imati posebnu granu koda samo za IE6, samo zato da prikaže kvadratić na mjestu gdje bi trebao biti kvadratić.

Dakle, Microsoft je pobijedio Netscape i onda proveo cijelo desetljeće braneći svoj vlastiti monopol od — pazi ovo — vlastitog uspjeha. Nitko ih nije gurao da poboljšaju IE, jer nije bilo tko bi ih gurnuo. Klasična zamka: ubiješ predatora koji te tjerao da budeš brz, i onda se ugojiš i usporiš, jer priroda ne nagrađuje lijenost kaznom odmah, nego kamatama.

A onda se, iz pepela firme koja je umrla ponizno i tiho 1998., iz onog otvorenog koda koji smo prošli put spomenuli kao „sjeme osvete”, izleglo nešto. Mozilla je 2004. izbacila Firefox, i Firefox je bio — šokantno, revolucionarno, nezamislivo za svijet naviknut na IE6 — brz. Siguran. Nije se rušio triput dnevno. Ljudi su ga instalirali jedni drugima na roditeljska računala kao gestu ljubavi. Udio IE-a je počeo padati, prvi put u deset godina, i Microsoft je — iznenađenje — konačno počeo raditi na sljedećoj verziji svog browsera, jer se predator vratio.

Firefox nije dugo sam ostao na tronu; Google je 2008. izbacio Chrome, izgrađen dobrim dijelom na istom otvorenom WebKit motoru — WebKitu, temeljnom „stroju” koji čita kod stranice i pretvara ga u ono što vidiš na ekranu, i kojeg su besplatno mogli koristiti svi, ne samo Google — kojim je i Apple pogonio Safari, i taj se ekosustav, nitko ga nije planirao ovako, pokazao jačim od bilo koje firme koja bi ga htjela zatvoriti u svoje vrtove. Web se, na kraju krajeva, nije spasio zahvaljujući genijalnom potezu jedne kompanije. Spasio ga je princip da kod koji svi mogu čitati i mijenjati teško umire — nešto što ćemo detaljnije rastegnuti kad dođemo do otvorenog koda kao pojave, ali ovdje je dovoljno reći: to je bio pravi pobjednik browserskih ratova, i taj pobjednik se nije ni borio u prvoj rundi.

I to je, ako ćemo iskreno, prava poanta ovog dvoboja: ubiti konkurenta je lako kad imaš neograničen budžet i tuđi operativni sustav u rukama. Teže je preživjeti vlastitu pobjedu. Monopol bez konkurencije ne ubije odmah — nema potrebe, nije neprijatelj koji juri s mačem. On te samo polako uljuljka u san, jedan neažuriran browser i jedna zamrznuta godina za drugom, dok se jednog dana ne probudiš i shvatiš da ti je netko drugi, dok si spavao, pojeo cijelo tržište. Vrijedi zapamtiti tu rečenicu, jer ćemo je čuti opet — u malo drugačijoj verziji, s malo drugačijim logom — kad dođemo do Chromea.