Anonymous i rođenje hacktivizma

Zamisli oglasnu ploču na internetu na kojoj nitko nema ime. Ne pseudonim, ne nadimak — ništa. Svaki post potpisan istom riječju: Anonymous. To nije osoba, to je zadana vrijednost, ono što sustav upiše kad ti ne upišeš ništa. Na toj ploči, koja se zove 4chan, ljudi cijeli dan razmjenjuju najgori mogući humor kojeg je internet u tom trenutku bio kadar proizvesti — mačke, gore stvari od mačaka, uvrede, slike koje ne želiš objašnjavati roditeljima. Kasne 2000-e. Nitko normalan tamo ne traži revoluciju.

A onda, iz te kloake dosade i zle volje, izlazi nešto što nitko nije naručio: kolektiv koji nema članstvo, nema vodstvo, nema adresu, nema ni jednu jedinu osobu koju možeš uhititi i time ga ugasiti. Zovu ga isto kao onu zadanu vrijednost — Anonymous. Samo što sad to više nije prazno polje. Sad je to maska. Konkretno, ona s filma „V for Vendetta” — brk, brada, osmijeh koji je pola prezir, pola šala, lice Guya Fawkesa, čovjeka koji je davne 1605. pokušao dići u zrak britanski parlament i za to platio glavom, posuđeno iz stripa, pa iz filma, pa nataknuto na tisuće glava koje se nikad nisu upoznale. Uniforma bez vojske. Zastava bez države.

Prve mete su smiješne — ili barem izgledaju smiješno kad gledaš izvana. Recimo, rejd na Habbo Hotel, virtualni svijet nalik na dječji Second Life u kojem tinejdžeri šeću po pikseliranim sobama u obliku likova nalik na Lego figurice — avatara. Ekipa s 4chana upadne masovno, svi kao identični crnokosi tipovi u odijelima, i jednostavno blokiraju bazen tako da nitko drugi ne može ući. Glupo, bezopasno, urnebesno tinejdžerski. Onda dolazi Scijentološka crkva, koja pokuša ukloniti jedan video s interneta i time, u biti, pozvoni na vrata najgore moguće ekipe za pozvoniti. Odjednom je zafrkancija izašla na ulicu, s transparentima i policijom, i svijet po prvi put ozbiljno pita: čekaj, tko su ovi ljudi?

I tu kreće posao za novinare, jer praznina koju kolektiv bez lica ostavlja iza sebe mora se popuniti nekom pričom. Jedan urednik napiše da je riječ o hakerskoj mreži opasnijoj od terorističkih ćelija, sposobnoj srušiti banke i vlade iz nečije spavaće sobe. Drugi, u istom tjednu, napiše da su to digitalni Robin Hoodi, glas obespravljenih, jedina stvar koja se moćnicima još boji suprotstaviti. Obje priče dobiju naslovnice. Obje imaju čitatelje koji im vjeruju. I obje su, otprilike u istoj mjeri, i istina i mit.

Dakle, imamo legendu koja se piše dok se događa, prije nego što je ikad zapisana. Hakerska Al Kaida ili digitalni Robin Hood — biraj po ukusu. Stvarnost, kao što stvarnost obično radi, neće se lijepo smjestiti ni u jednu od te dvije kutije. Bit će manje organizirana nego što se boje oni koji je proglašavaju prijetnjom, i manje čista nego što bi voljeli oni koji je proglašavaju herojima. A da bismo to skinuli sloj po sloj, prvo moramo priznati koliko dobro se ta maska prodavala — i zašto je baš takva priča bila potrebna svakome tko je čitao, gledao i strahovao, u tom trenutku.

Zamisli da si urednik večernjih vijesti negdje 2010. godine i moraš u dvije minute objasniti gledateljima što je to napalo PayPal, srušilo stranicu neke sigurnosne firme i zaprijetilo bankama. Nemaš lice za prikazati, nemaš adresu za snimiti, nemaš direktora za intervju. Što radiš? Izmisliš strukturu. Postaviš grafiku s piramidom, na vrh staviš natpis „vođe”, ispod toga „hakerski stožer”, pa strelice prema „ćelijama” u raznim zemljama. Gledatelj vidi organizaciju. Problem: ona ne postoji. Ali izgleda puno bolje na ekranu nego istina, koja glasi — nitko ne zna tko je to, uključujući i one koji su to napravili.

Tako je nastao mit broj jedan o Anonymousu: da je riječ o hijerarhijskoj organizaciji s planom, budžetom i lancem zapovijedanja, poput neke sjenovite verzije NATO-a, samo s laptopima umjesto tenkova. Novine su pisale o „vođama Anonymousa” kao da postoji izborni proces. Televizijski analitičari nagađali su o „strateškim ciljevima” kao da postoji upravni odbor koji glasa o dnevnom redu. Sve to zvuči uvjerljivo dok ne postaviš jedno jednostavno pitanje: ako postoji vođa, tko ga je izabrao, i zašto se, dovraga, nitko od uhićenih nikad nije žalio da mu je šef naredio da ide u zatvor?

Odgovor je jednostavan: nitko nikome nije naredio ništa, ali takva rečenica se teško uklapa u naslov. „Bezoblična masa anonimnih korisnika povremeno se slaže oko mete” ne prodaje novine. „Hakerska organizacija objavila rat bankama” — to prodaje.

Drugi dio mita, opasniji od prvog, bio je strah — a strah institucija uvijek proizvodi lošu geometriju. Banke, agencije, korporacije, sve navikle na protivnika koji ima adresu, pravni tim i broj telefona, odjednom su se suočile s nečim što nije imalo ništa od toga. Kako tužiš atmosferu? Kako pregovaraš s raspoloženjem? FBI je u internim izvještajima Anonymous opisivao terminologijom rezerviranom za terorističke mreže, jer je taj vokabular bio jedini koji su imali pri ruci. Ne da su vjerovali da postoji generalštab — jednostavno, birokracija ne zna kako popuniti formular za „nešto što se okupi na jedan dan i onda nestane”.

I tu dolazimo do prave poante ove prve slike: mit o organizaciji sjena nije nastao zato što je netko lagao, nego zato što je istina bila neugodno neuhvatljiva. Ljudski mozak, i novinarski i institucionalni, voli neprijatelja s licem. Kad ga nema, mozak ga jednostavno izmisli. Problem je što taj izmišljeni neprijatelj — s vođama, planom i stožerom — nikad nije uhvaćen, jer ne postoji. Uhvaćeni su, kako ćemo vidjeti, mahom klinci koji su preko noći postali dio nečega većeg od sebe, bez ikakve ideje da su upravo potpisali vlastitu presudu.

Dobro, skini sad tu masku sa zida i pogledaj što je iznutra. Ništa. Ozbiljno, ništa — i to je cijela poanta. Anonymous nije bio klub s članskom kartom, nije imao statut, nije imao blagajnu ni sastanke u zadimljenoj prostoriji gdje neki tip s cigarom donosi odluke. Anonymous je bio brend koji je svatko mogao obući, doslovno i figurativno, i onda otići raditi što god mu je taj dan padalo na pamet u ime tog brenda. Htio si biti Anonymous? Skini masku s Amazona, uđi na IRC kanal — stari sustav chat-soba bez ikakvog centralnog servera ili vlasnika, zamisli ga kao pretpovijesnog pretka Discorda, samo goli i bez slikica — i eto, jesi. Nitko te nije provjeravao, nitko te nije izbacio, jer nije postojalo tijelo koje bi to moglo napraviti. Operacija je bila jednostavno — tko se pojavi, taj je operacija. Ako se pojavi pet ljudi s lošim planom, to je pola operacije. Ako se pojavi pet tisuća, ruši se PayPal. Isti brend, potpuno različit rezultat, ovisno tko je taj dan bio dosadan i online.

I to je razlog zašto priča o Anonymousu kao urotničkoj organizaciji ne može izdržati ni prvi ozbiljniji pogled — jer nema što urotiti kad nema tko. Ali onda se postavlja bolje pitanje: ako nema strukture, kako je to uopće nešto postiglo? Odgovor je nezgodan i pomalo poražavajući za romantičnu verziju priče: uglavnom nije. Devedeset posto onoga što se zvalo Anonymous bila je čista, neopterećena zloba bez svrhe. Habbo Hotel rejdovi najbolji su primjer: grupa likova s 4chana upalila bi u tu igricu, oblikovala avatare u crnce s afro frizurama, blokirala bazen tvrdeći da je »zatvoren zbog AIDS-a«, i to je to. Nema poruke. Nema zahtjeva. Nema političkog stava koji vrijedi obraniti pred novinarima. To je bio digitalni ekvivalent zvonjenja na susjedova vrata i bježanja — samo s više ljudi i manje posljedica, jer nitko ne zna tko si.

Ono što je tu čistu zafrkanciju stvarno pretvorilo u nešto što liči na pokret bio je jedan konkretan trenutak, i taj je – za razliku od većine mitologije oko Anonymousa – savršeno dokumentiran: Project Chanology, 2008. Scijentološka crkva pokušala je maknuti s interneta procurjeli promotivni video s Tomom Cruiseom koji izgleda kao da mu je netko sipao previše kave u smoothie. Slanje pravnih prijetnji da se video ukloni s YouTubea bilo je, za publiku odraslu na 4chanu, ravno objavi rata. Prva reakcija bila je čista zafrkancija — prank pozivi, naručivanje pizza na adrese crkve, isto ono što su prije radili Habbo moderatorima. Ali onda se nešto promijenilo, i to se promijenilo javno, na forumima, u porukama koje su ostale zapisane — zafrkancija se pretvorila u organizirane prosvjede pred zgradama Scijentološke crkve, po desecima gradova, s ljudima u maskama koji su fizički stajali na ulici s transparentima. Prvi put je »Anonymous« izašao iz ekrana na pločnik.

I upravo je taj prijelaz — od bacanja pizza do stajanja na kiši s transparentom — dokaz da nikakav skriveni moralni kompas nije usmjeravao ovu masu prema pravdi. Kompas je postojao, ali je bio ugrađen u samu rulju, a rulja po definiciji nema stabilan smjer. Isti skup ljudi koji je jedan tjedan trolao djecu u online hotelu, sljedeći je tjedan prosvjedovao protiv organizacije koja je, priznajmo, imala i legitimnih grijeha za koje vrijedi prosvjedovati. Nije se promijenio moral. Promijenila se meta koja je bila dovoljno velika, dovoljno apsurdna i dovoljno spremna reagirati preglupo da bi zafrkancija sama prerasla u nešto ozbiljnije. Kompas rulje ne pokazuje sjever. Pokazuje prema onome što je trenutno najzabavnije napadati — a to je katkad dječja igrica, a katkad organizacija koja tuži novinare.

Dobro, dosad je sve bilo raspoloženje s maskom — trolanje koje je nabujalo u prosvjed. Ali negdje između 2010. i 2011. ta se maska počela pojavljivati na mjestima gdje se stvarno nešto slomilo, ne samo forum ili scijentološka stranica, nego pravi novac, pravi sudovi i pravi zatvori. I upravo tu legenda dobiva svoje najbolje poglavlje — jer ovdje ima dovoljno istine da mit preživi desetljeće.

Prosinac 2010. WikiLeaks — platforma koju je vodio Julian Assange za objavljivanje procurjelih vladinih i diplomatskih dokumenata — objavljuje diplomatske brzoglase, i odjednom Visa, Mastercard i PayPal odlučuju da Julianu Assangeu ne trebaju novac za pravnu odbranu — blokiraju donacije. Anonymous to gleda kao cenzuru s korporativnim licem i pokreće „Operation Payback”, kasnije preimenovanu u „Avenge Assange”. Alat je jednostavan do bola: LOIC, „Low Orbit Ion Cannon”, program koji šalje gomilu zahtjeva na jednu adresu dok server ne klekne pod teretom. Ideja je botnet, samo dobrovoljan — tisuće ljudi koji pritisnu isto dugme u isto vrijeme, umjesto da im to rade zaraženi tuđi računali.

To je prvi ozbiljan proboj mita: anonimnost koju je Anonymous obećavao svima nije bila tehnička kategorija, nego osjećaj. A osjećaj ne štiti od suda. Desetine ljudi, uglavnom mladih, dobilo je kaznene prijave zbog nekoliko minuta klikanja na dugme za koje su mislili da je bezopasno kao lajk.

Nekoliko mjeseci kasnije dolazi epizoda koja je, iz čisto dramaturške perspektive, najsočnija u cijeloj priči — HBGary Federal. Riječ je o sigurnosnoj firmi čiji direktor, Aaron Barr, javno izjavljuje da je infiltrirao Anonymous i da uskoro objavljuje imena vođa. Problem: Anonymous nema vođe u smislu u kojem ih Barr traži, ali ima nešto gore za njega — dosadu i vrijeme. Grupa mu hakira e-mailove, cijelu tvrtku, web stranicu, Twitter, pa sve to objavi javno. Interna korespondencija otkriva planove za špijuniranje aktivista, sumnjive ponude vojnim ugovaračima i — jer internet nikad ne propušta priliku za sramotu — direktora koji je „istraživao” ljude na LinkedInu i uvjeravao sam sebe da je to obavještajni rad.

HBGary nije bio politička pobjeda. Bio je poniženje, čisto i jednostavno — firma koja je izazvala zmaja da dokaže da zmaj ne postoji, i dobila dokaz da postoji, samo bez ljubaznosti. Ali baš zato je ova epizoda ušla u legendu dublje od svega ostalog: pokazala je nešto što ni mediji ni same institucije nisu htjeli priznati, da grupa bez hijerarhije, budžeta i adrese može profesionalnu sigurnosnu firmu staviti na koljena za tjedan dana. To je bio trenutak kad je strah od Anonymousa postao racionalan, a ne paranoičan.

Samo malo prije toga, krajem 2010. i kroz 2011. godinu, izbija Arapsko proljeće — val prosvjeda i pobuna koji je prohujao arapskim zemljama, od Tunisa do Egipta, protiv desetljećima učvršćenih autoritarnih vlada — i tu mit dobiva svoj najčišći, najmanje sporan sloj, onaj u kojem se hacktivizam približio nečemu što stvarno zaslužuje ime aktivizam. Anonymous i srodne grupe distribuiraju alate za zaobilaženje internetske cenzure u Tunisu i Egiptu, pomažu održati veze kad vlade gase mreže, štite protestne kanale od praćenja. Ovdje nema LOIC-a koji otkucava vlastite adrese sudionika, nema HBGary poniženja za zabavu. Ima ljude kojima je informacija, u tom trenutku, bila jedina imovina koja im vlast nije mogla oduzeti.

Ako postoji trenutak u kojem mit i stvarnost stanu jedan pored drugog bez posramljivanja, ovo je taj. Podrška Arapskom proljeću ne treba korekciju ni ogradu — bila je stvarna, bila je korisna, i nije tražila slavu.

Ali onda dolazi pitanje koje mit voli preskočiti: koliko je od svega ovoga stvarno promijenilo nešto trajno? Visa i PayPal su nekoliko dana imali spore servere, a onda su nastavili raditi kao i prije, samo malo bogatiji od odštete koju im nitko nije platio. HBGary je zatvorio vrata, ali sigurnosna industrija kao cjelina nije naučila ništa što ne bi naučila i bez toga. Egipatske i tuniske vlasti su na kraju pale — ali od unutarnjeg pritiska ulice, ne od paketa koje je neki dvadesetogodišnjak slao iz spavaće sobe u Ohiu.

Iskreno vaganje ide ovako: buke je bilo jako mnogo, a signala mnogo manje. Anonymous je znao stvoriti trenutak pažnje, znao poniziti pogrešnog protivnika u pravi čas, i znao — kad je stvarno trebalo — pružiti alat ljudima kojima je taj alat spasio vezu sa svijetom. Ali sam po sebi nije srušio ništa što se nije već rušilo iz drugih razloga. Mit kaže da je Anonymous mijenjao svijet. Stvarnost kaže da je Anonymous znao biti na pravom mjestu kad se svijet već mijenjao, i da je ta razlika, iako suptilna, jedina koja je zapravo bitna.

Ako je mit tražio vrhunac, evo ga: ljeto 2011., skupina koja se odvojila od glavnog roja nazvala se LulzSec. Ime govori sve — Lulz Security, sigurnost kao šala, hakiranje za smijeh, ne za ideologiju. Riječ „lulz” dolazi od „lol” (smijeh), samo pojačano i malo pokvareno — to je onaj osjećaj kad se smiješ tuđoj nevolji ili kaosu koji si upravo prouzročio, bez ikakvog dubljeg razloga osim što je zabavno. Pedeset dana rušili su sve što im dođe pod ruku: Sony, PBS, CIA-jinu javnu stranicu, FBI-jeve partnere, Fox. Objavljivali su lozinke, rugali se, tweetali kao rock-zvijezde koje su upravo zapalile hotelsku sobu. Pedeset dana lulza — i to je bio vrhunac mita o neuhvatljivoj hidri bez glave. Samo što je hidra, ispada, imala jednu glavu. I ta glava je pila kavu s FBI-jevim agentom otprilike od trenutka kad je vrhunac počeo.

Zove se Hector Monsegur, poznat kao Sabu. Bio je jedan od neformalnih vođa LulzSeca — koliko kolektiv bez vođa uopće može imati vođu, ali netko je uvijek glasniji, uvijek prvi u chatu, uvijek onaj čije riječi ostali citiraju. Uhićen je u lipnju 2011., i umjesto da nestane, nastavio je pisati. Iste rečenice, isti ton, ista energija — samo su transkripti sad završavali na stolu agenata FBI-ja umjesto na ekranima poklonika. Skoro godinu dana surađivao je s istragom dok je javno i dalje bio Sabu, glasnogovornik pobune. Kad je istina izašla, nije to bio šamar. Bilo je to urušavanje temelja.

Zato što je cijeli mit o Anonymousu stajao na jednoj pretpostavci: da anonimnost štiti, da maska čini sve jednakima, da nema iznad tebe nikoga tko će te izdati jer nema hijerarhije koju bi izdao. Sabu je dokazao suprotno. Ne treba hijerarhija da bi netko prodao ostale — treba samo jedan uhićen čovjek s obitelji, kaznom koja mu visi nad glavom i agentom koji mu ponudi izlaz. Kolektivizam pukne na najstarijoj slabosti na svijetu: pojedinac se boji zatvora više nego što voli ideju.

Nakon Sabua, domine su padale brzo. Uhićenja u Britaniji, Irskoj, Americi, Australiji — momci od devetnaest, dvadeset i koju godinu, neki još u sobi kod roditelja, otkriveni preko IRC logova koje su čuvali kao trofeje, preko istog LOIC alata koji je otvoreno odavao IP adrese (o tome više u okviru), preko banalnih grešaka poput logiranja na osobni Gmail s iste sesije s koje su upravo objavili prijetnju. Ispostavilo se da su ratnici digitalne revolucije jednako nesposobni prikriti tragove kao i svi ostali amateri na internetu — samo su njihovi tragovi bili zanimljiviji vijestima.

Ali najveća šteta nije bila u broju uhićenih. Bila je u onome što je Sabu ostavio iza sebe: nepovjerenje. Ako je Sabu bio doušnik, tko je još? Onaj tip u chatu koji uvijek predlaže najagresivnije mete — je li on agent koji gura ljude prema težim kaznama? Onaj koji šuti previše — čeka li da uhvati sve na djelu? Kultura izgrađena na anonimnosti kao vrlini pojela je sama sebe onog trena kad je anonimnost postala sumnjiva umjesto sigurna. Nije trebao državni udar da uništi Anonymous. Trebala je samo jedna rečenica, prošaptana na pravom mjestu: možda je svatko od nas federalac.

I tako je legenda o organizaciji sjena, o hidri koju ne možeš odsjeći, završila ne porazom u bitci, nego trulenjem iznutra. Ne zato što je netko bio pametniji od kolektiva, nego zato što kolektiv, po definiciji, nikad nije mogao provjeriti tko sjedi s druge strane maske.

Evo nas na kraju obdukcije mita, i vrijeme je za presudu. Prošli smo kroz sve slojeve — organizaciju koja nije postojala, raspoloženje koje je glumilo pokret, operacije koje su nekad pogodile metu, a nekad samo same sebe, i raspad koji je došao iznutra prije nego što ga je bilo koja vlada uspjela izazvati izvana. Pa što nam je ostalo na stolu?

Prvo, ostala je maska Guya Fawkesa iz „V for Vendetta”. I to je fascinantno, jer maska je jedino što je preživjelo neokrznuto. Ta maska danas stoji na prosvjedima u Hong Kongu, u Santiagu, u Beogradu, na mjestima gdje devedeset posto ljudi u masi vjerojatno ne zna ni tko je bio Anonymous ni koji je forum bio 4chan. Simbol se odvojio od izvora kao balon kojem je puknuo konopac — leti dalje, potpuno nezavisan od ruke koja ga je ispustila. Kupiš je na internetu u par klikova, proizvođač zarađuje bez ironije na simbolu koji je nastao kao psina protiv korporacija. Ako to nije najbolji sažetak cijele priče, ne znam što je.

Drugo, hacktivizam je normaliziran do te mjere da riječ zvuči skoro dosadno. Ono što je 2008. bilo kuriozitet — anonimna gomila koja napada organizaciju preko interneta — danas je alat u kutiji svake ozbiljne vlade. Državne hakerske skupine koje se glume kao nezavisni entuzijasti danas su uobičajena praksa — Rusija, Sjeverna Koreja, Iran — svi imaju svoje verzije Anonymousa, samo što iza maske ovaj put stoji plaća iz državnog proračuna, uredno radno vrijeme i šef koji traži izvještaj. Mimikrija je najveći kompliment koji institucija može dati amaterima: kad te vlada kopira, znaš da si nešto pokrenuo, i istovremeno znaš da je to nešto upravo ukradeno i pretvoreno u oružje.

A onda dolazi presuda, i ona neće svima sjesti lagano. Anonymous nije bio organizacija. Nije imao statut, nije imao blagajnu, nije imao sastanke s dnevnim redom. Anonymous je bio dokaz — dokaz da se bijes interneta, taj ogromni, difuzni, uglavnom besmislen bijes koji cirkulira po forumima, može na trenutak usmjeriti u jednom pravcu i napraviti nešto što izgleda kao pokret. Ali samo na trenutak. I to je ključna riječ ovdje: nakratko. Nakratko traje dok se sudionici zabavljaju, dok je meta dovoljno smiješna da opravda trud, dok nitko ne mora preuzeti stvarnu odgovornost. A onda stigne prvi doušnik, prva optužnica, prvi Sabu — i cijela ta zajednica bez lica otkriva da bezličnost ima granice, i da te granice postavlja FBI, ne filozofija.

Pa što je onda poanta, ako ne organizacija, ne revolucija, ne zavjera? Poanta je neugodnija od svega toga i boli s obje strane barikade. Internet ne stvara pokrete. Internet stvara trenutke koji glume pokrete, dovoljno uvjerljivo da prevare novinare, vlade i — priznajmo — same sudionike. Aktivistima to boli jer im oduzima patinu povijesne važnosti; cinicima boli jer im oduzima izgovor da sve otpišu kao ništavno, budući da su ti trenutci, koliko god kratki, stvarno oborili poneki server, stvarno pomogli poneki prosvjed u Tunisu i stvarno poslali poneke ljude u zatvor. Trenutak je bio stvaran. Samo pokret nikad nije bio ono što je tvrdio da jest.