Usenet, BBS i IRC (1988)

Zamisli da je 1988. i da nekome tvojih godina moraš objasniti što je internet. Prvo pitanje koje bi postavio, iskreno i bez zlobe, bilo bi: čekaj, internet već postoji? I da, postoji. Postoji od kraja šezdesetih, postoji ARPANET — vojni projekt iz kojeg je sve krenulo, u kojem računala na sveučilištima razgovaraju međusobno tako da poruke sitno nasjeckaju u „pakete” i šalju ih kroz mrežu kao pisma kroz poštu, samo bez poštara koji bi zalutao. Postoje protokoli, postoje ljudi u sivim zgradama koji šalju te pakete jedni drugima kao da je to normalna stvar. Samo — ti nemaš pristup. Nitko normalan nema pristup. To je mreža za akademike s dozvolom, za vojsku, za ljude čije institucije imaju budžet i sigurnosnu provjeru. Ako nisi jedan od njih, internet za tebe ne postoji ništa više nego što za tebe postoji privatni zrakoplov susjeda.

Drugo pitanje, prirodno: dobro, a što onda imam ja? I tu počinje ono zanimljivo. Jer dok se prava mreža širi polako i birokratski, paralelno, u podrumima i dječjim sobama raste nešto što nijedan udžbenik informatike iz te godine ne spominje ni u fusnoti. Ljudi s telefonskom linijom i modemom (kutijicom koja pretvara signal tvog računala u zvukove i pušta ih kroz telefonsku žicu, kao da računalo zove drugo računalo umjesto tebe) počinju zvati jedni druge. Ne institucije — jedni druge. I iz te sitnice, iz te gotovo smiješne ideje da spojiš dva kućna telefona i pustiš ih da si šapuću u bitovima, izraste cijeli kontinent kulture koji će, ironično, oblikovati ponašanje čovječanstva na internetu više nego sam internet.

Treće pitanje, ono koje zvuči glupo, a nije: dobro, ako je to toliko sporo i toliko skupo, zašto su ljudi to uopće radili? Zato što je čovjek društveno biće s neutaživom potrebom da nekome nešto kaže, posvađa se s njim ili mu prodâ rabljeni kasetofon — a do tada je za sve to morao izaći iz kuće. Sad je mogao ostati u sobi, u papučama, i spojiti se s neznancem iz drugog kvarta koji ima isti hobi, istu opsesiju, isti loš ukus u glazbi. Nije to bio internet u smislu u kojem ga danas zamišljaš. Bio je to arhipelag — tisuće malih, izoliranih ostrva koja se međusobno ne vide, ali svako od njih ima svog kralja, svoje zakone i svoju publiku.

I tu dolazimo do stvari koju tada nitko nije primijetio, a koja je, gledano unatrag, najvažnija: sve ono što danas zovemo »toksičnošću interneta« — flame ratovi, anonimni bijes, algoritamska ovisnost prije nego što je algoritam uopće postojao — izmišljeno je baš OVDJE, na ovim malim ostrvima, godinama prije nego što je bilo koji tvoj rođak dobio e-mail adresu. Ljudi vole misliti da je internet pokvario ljude. Nije. Ljudi su bili isti kao i danas, samo im je netko dao mikrofon prije nego što je uopće postojala publika koja bi ih čula kad priznaju grešku.

Pa, dobro — reći ćeš — ako je sve to postojalo prije weba, prije Googlea, prije bilo čega što danas zoveš internetom, kako to onda izgleda iznutra? Kako se ULAZI na to ostrvo, tko je tamo šerif, i tko je bio prvi koji je nekome na tom ostrvu napisao nešto tako grozno da je zbog toga izmišljen poseban zakon samo da bi se to opisalo? Dobra pitanja. Krenimo redom, jedno po jedno, kao da sjedimo u tvojoj sobi 1988. i gledamo taj modem kako trepće.

Dobro, kaže laik, prije nego krenemo dalje — moram nešto priznati. Kad kažem „internet devedesetih”, ja u glavi vidim preglednik, plavi linkovi, možda Google. Ali ti mi kažeš da je prije toga postojalo čitavo desetljeće nečega. Što je to bilo, fizički? Gdje je to živjelo?

Živjelo je, dragi moj, u sobi tvog susjeda. Ne metaforički — stvarno, u sobi. BBS (Bulletin Board System, otprilike „oglasna ploča” pretočena u računalo) bio je jedno računalo, jedan modem, jedna telefonska linija i netko dovoljno čudan i dovoljno strpljiv da to sve ostavi upaljeno dvadeset i četiri sata dnevno. To računalo je odgovaralo na pozive. Ti bi kod kuće uzeo svoj modem, otipkao broj tog računala kao telefonski broj — jer to je i bio telefonski broj — i, ako je sve dobro krenulo, čuo bi ono legendarno pucketanje i pištanje, digitalni handshake, a onda bi se na ekranu pojavio tekstualni izbornik. Čestitam, upravo si se spojio na tuđe računalo, iz svoje sobe, koristeći infrastrukturu izgrađenu za razgovore o vremenu i rođendanske čestitke.

Čekaj, prekida me laik — spojio sam se NA njegovo računalo? Kao, fizički u njega?

U njegovo računalo, da. I to je ključna razlika koju moderni čovjek teško guta: BBS nije bio mjesto na nekakvom apstraktnom „internetu”, BBS je bio konkretan komad silicija u konkretnoj kući, s konkretnim strujnim računom koji je netko plaćao — taj netko, čovjek koji je držao stroj upaljen i pazio da sve radi, zvao se sysop, i to je naziv koji ćeš sretati kroz cijelu ovu priču. I sad dolazimo do dijela koji zvuči kao vic, ali nije: taj komad silicija imao je jednu telefonsku liniju. Jednu. Što znači — jedan posjetitelj. U isto vrijeme. Ukupno. Ako je tvoj prijatelj Marko zvao BBS u osam navečer, a ti pokušaš u osam i jednu, dobio bi ton zauzeto, isti onaj koji dobiješ kad ti mama razgovara s tetom Zorom sat i pol. Jer to je i bilo to — ista telefonska linija, isti fizički kabel, modem i telefon su se natezali oko istog resursa. Cijeli koncept „mreže” bio je, u praksi, red čekanja od jedne osobe.

To je... jadno, kaže laik. Kako je to uopće funkcioniralo kao zajednica, ako svi čekaju u redu za jedno računalo?

Sporo, ali funkcioniralo. Zamisli oglasnu ploču u stvarnom svijetu — papirnu, u hodniku fakulteta, s pribadačama i papirčićima. BBS je bio digitalna verzija toga, samo umjesto pribadača imaš tekstualne izbornike. Unutra su bile file sekcije, gdje si mogao skinuti (jako sporo, uz molitvu da se veza ne prekine na 94%) igru, program, sliku koja se učitavala redak po redak dok nisi bio siguran je li to fotografija ili šum. Bile su i door games — tekstualne igre u koje si igrao potez, odjavio se, a sutradan se vratio vidjeti je li te netko pobijedio, jer nisi mogao igrati u realnom vremenu s drugima kad je linija samo jedna. I bili su forumi, poruke koje ostave drugi ljudi iz tvog grada — jer BBS je gotovo uvijek bio lokalan, geografski. Zvao si broj u vlastitom pozivnom broju, jer međugradski pozivi su se plaćali po minuti, a nitko normalan ne plaća međugradski da bi čitao poruke o omiljenim igraćim konzolama.

Dakle, prije Facebooka i Reddita već je postojao netko tko briše komentare — zvali su ga sysop (system operator)?

Postojao je netko tko je brisao komentare, banirao ljude i imao potpunu, neupitnu, gotovo monarhijsku vlast nad zajednicom od možda tridesetak ljudi iz istog grada — zvali su ga sysop, i ta vlast se protezala na sve, od portira do suca, do onoga tko ti isključi struju ako se ne ponašaš. Razlika je samo u razmjeru — i u tome što se, kao što ćemo vidjeti, ista drama uskoro preselila na mrežu koja nije imala granice grada, ni jednu telefonsku liniju, ni jednog sysopa koji bi te mogao smiriti.

Dobro pitanje, i tu ćeš se iznenaditi, jer odgovor je: praktički nitko. Ili točnije — svi malo, i nitko previše. Usenet nije imao vlasnika u smislu na koji misliš kad kažeš vlasnik. Nije bilo firme koja plaća struju za servere, nije bilo direktora koji potpisuje račune. I baš zato se do njega nije dolazilo kao na BBS — gdje si modemom nazvao broj i spojio se ravno iz svoje sobe. Za Usenet ti je trebao korisnički račun na nekom Unix računalu, a takve je stroj obično imalo samo sveučilište ili firma, pa je običan smrtnik do mreže dolazio zaobilazno — preko fakulteta na kojem studira ili posla na kojem radi, ne biranjem broja od kuće. Zamisli to kao susjedsku zajednicu koja održava park bez gradske uprave — svatko donese kosilicu kad mu je red, i park nekako preživi.

Mehanika je bila gotovo uvredljivo jednostavna, s obzirom na to koliko je toga na njoj poslije izraslo. Sustav se zvao UUCP — Unix-to-Unix Copy — i radio je upravo ono što mu ime kaže: kopirao je datoteke s jednog Unix računala na drugo. Noću, kad je telefonska tarifa jeftinija i kad nitko ne zove šefa, jedno bi računalo nazvalo drugo, razmijenila bi hrpu poruka, spustila slušalicu i to je to. Poruka je tako putovala od čvora do čvora, metaforički govoreći kao faks koji se prosljeđuje dalje i dalje — spora kao pošta, ali je radila.

I zato je Usenet u žargonu dobio nadimak „mreža siromašnih”. Nije trebao ni backbone — onu glavnu, brzu okosnicu kojom danas prolazi većina internetskog prometa, nešto poput autoceste kroz koju sve mora proći — ni protokol posebno dizajniran za brzinu, ni ničiji novac osim onoga što je fakultet ili firma već davala za telefonski račun. Netko na Sveučilištu Duke, netko na Sveučilištu Sjeverna Karolina, netko treći u nekoj firmi koja je imala Unix stroj i modem — svatko je samo trebao pozvati susjeda u mreži, prenijeti paket poruka, i mreža bi se sama širila poput ogovaranja u malom mjestu. Nitko nije platio infrastrukturu jer infrastrukture, u smislu u kojem danas razmišljaš o serverima u dvorani punoj klima uređaja, nije ni bilo.

A što se onda prenosilo preko te noćne, sirotinjske veze? Newsgrupe. I opet — zaboravi hijerarhiju kakvu poznaješ s modernih forumâ, gdje netko klikne gumb Create Group i onda administrira svoje malo kraljevstvo. Newsgrupa na Usenetu nije bila ničije vlasništvo. Bila je tema razgovora koja postoji jer poruke koje joj pripadaju putuju kroz mrežu, i postoji dok god netko negdje ima poslužitelj koji ih prosljeđuje dalje. Ako prestaneš prenositi, grupa za tebe umire — ali za nekog drugog, tri čvora dalje, još je posve živa. Raspodijeljeno, bez centra, bez gospodara. Zvuči poetično dok ne shvatiš i tamnu stranu te rečenice — bez gospodara znači i bez ikoga tko bi rekao ne. I usput, do svega toga se rijetko dolazilo od kuće, s modemom kojim bi jednostavno nazvao Usenet kao što bi nazvao BBS — trebao ti je račun na sveučilištu ili u firmi koja je imala Unix stroj, jer preko te veze si onda automatski postajao dio te čudne, razlivene mreže.

Tu stiže alt.* hijerarhija — i ovo ti je vjerojatno najbolji primjer anarhije koja je stvarno proradila. Službene hijerarhije — comp.*, sci.*, rec.* — imale su formalni proces glasanja prije nego što bi se nova grupa otvorila: prijedlog, rasprava, glasanje, čekanje. Dosadno, sporo, birokratsko, baš onako kako i zamišljaš akademsku instituciju. Netko je 1987. rekao — dovraga s time — i osnovao alt.* granu, gdje je jedini uvjet za otvaranje nove grupe bio da netko, bilo tko, odluči da ta grupa postoji. Bez glasanja, bez odobrenja. Upišeš ime, netko drugi negdje odluči prenositi tu grupu dalje, i gotovo — grupa živi.

Ne čudi onda da su ozbiljni akademski krugovi gledali na alt.* granu podignutih obrva — dok su, priznajem, s malo zavisti, promatrali kako ta grana raste brže od svega što je prošlo kroz formalno glasanje. Jer eto ironije: birokratija je štitila kvalitetu i pri tome polako umirala od vlastite opreznosti, a anarhija je bila prljava, brza — i živa.

Dobro, kaže laik, imate sysope koji drže red na BBS-u, imate strukturu na Usenetu — ali otkud onda ta poznata slika: dvoje ljudi svađaju se o operativnim sustavima, a onda se treći umiješa s Hitlerom? To mora da je izum Facebooka, ne? E, ovdje ćeš se malo naljutiti. Nije. Cijeli katalog online ponašanja koji danas zovemo »toksičnost društvenih mreža« postoji dokumentiran, imenovan i analiziran u tekstualnim newsgrupama — i to prije nego što je većina tvojih poznanika uopće čula riječ internet.

Krenimo od mehanike, jer je jednostavna kao formula. Uzmi anonimnost — ili bolje, pseudo-anonimnost, jer si samo email adresa i nadimak, a ne lice. Dodaj publiku — desetak, stotinu, tisuću ljudi koji čitaju tvoj post i mogu odgovoriti. Makni fizičku posljedicu — nitko te ne može pljusnuti preko monitora. Zbroji to troje i dobiješ eskalaciju, garantirano, svaki put, u svakoj zajednici koja ima više od desetak aktivnih članova. Ne treba ti algoritam koji gura bijes za angažman. Treba ti samo tekstualni protokol i dovoljno vremena da netko dosadi.

To se zvalo flame war — rat plamenova, ako baš hoćeš prijevod — i riječ flame (plamen) nije metafora nabačena naknadno: korisnici su je koristili već krajem sedamdesetih na ranim mrežama poput ARPANET-ovih mailing lista. Do sredine osamdesetih na Usenetu je flaming toliko čest i toliko prepoznatljiv fenomen da ljudi počinju pisati priručnike o njemu — kako prepoznati flame war u nastajanju, kako ga izbjeći, kako ga, ako baš moraš, dobiti. Postojali su FAQ-ovi o bontonu („netiquette”, riječ koju je popularizirao Usenet) koji upozoravaju na CAPS LOCK, na citiranje cijele poruke da bi dodao jednu rečenicu ispod, na to da nikad, ali nikad ne odgovaraš na flame u afektu. Zvuči poznato? Trebalo bi. To je isti savjet koji danas piše u člancima o toksičnosti na Twitteru, samo umjesto Usenet FAQ-a imaš tekst s naslovom tipa „Zašto smo svi tako ljuti online”.

Ali najbolji dokaz da je 2020-e desetljeće samo remake — i ne osobito dobar remake — dogodio se 1993. godine, a ima ime koje zvuči kao naslov horor filma: »Rujan koji se nikad nije završio« (September that never ended).

Objašnjenje je bezveznije od naslova, ali baš zato je istinito. Da razjasnimo — na Usenet se nije ulazilo tako da kod kuće modemom nazoveš neki broj, kao kod BBS-a; trebao si račun na sveučilišnom ili firmenom Unix stroju koji je bio spojen na tu mrežu, što je u praksi značilo da su glavni novi korisnici svake godine bili — tko drugi — brucoši. Svake godine u rujnu, kad bi nova generacija studenata stigla na fakultete s pristupom Usenetu, dogodila bi se kratka poplava neiskusnih korisnika: postavljali su glupa pitanja, kršili nepisana pravila, izazivali flame ratove iz čistog neznanja, a onda bi se tijekom mjesec-dva socijalizirali u zajednicu i naučili kako se tu ponaša. Stari korisnici su to zvali „rujanski efekt”, pola s ljutnjom, pola s nostalgijom, jer su se i sami nekad tako uveli. Bilo je to sezonsko čišćenje, poplava koja dođe i povuče se, pa mreža opet legne u ravnotežu — sve do 1993., kad je AOL svojim korisnicima otvorio pristup Usenetu i taj se rujan nikad nije završio.

A onda je 1993. AOL dao svojim milijunima pretplatnika pristup Usenetu. Jednim klikom. Bez socijalizacije, bez učenja bontona, bez ičega što je prije usporavalo poplavu. Rujan je stigao i nikad više nije otišao. Nova populacija, navikla na zatvoreni, moderirani, prijateljski AOL-ov ekosustav, presula se u anarhistički Usenet i jednostavno — ostala. Kultura koja se gradila kroz FAQ-ove i nepisana pravila od nastanka Usenetа 1980. godine, razrijeđena je preko noći i nikad se više nije vratila na staro.

Zvuči li ti ovo poznato? Trebalo bi, jer je to potpuno ista priča koju ćeš čuti i o Redditu kad je postao mainstream, i o Twitteru poslije izlaska na burzu, i o svakoj zajednici koja je „bila dobra dok je nije otkrio ostatak svijeta”. Nije to nikakav novi fenomen digitalnog doba. To je onaj isti „rujan koji se nikad nije završio”, samo s drugim logom u kutu ekrana.

I to je poanta koju vrijedi ponijeti dalje od ove sekcije: svaka misaono ozbiljna analiza „toksičnosti društvenih mreža” koju pročitaš 2020-ih, s grafovima o eskalaciji, anonimnosti i sezonskim naletima novih korisnika — mogla je biti napisana 1988., na newsgrupi, s ASCII grafom umjesto infografike. I najčešće jest. Samo to nitko nije sačuvao, jer tko čuva arhivu tekstualnog foruma kad se spaja preko modema od 2400 bauda — baud je mjera brzine prijenosa podataka, grubo rečeno bitova u sekundi, i 2400 bauda je brzina kojom bi se današnji internet zgražao, negdje između puzanja i sporog hodanja? Nitko. Zato izgleda da smo mi 2020-e otkrili ljudsku prirodu online. Nismo. Samo smo joj dali brži internet.

— A IRC? To je ono što je moj tata spominjao, neka soba gdje su svi tipkali u zeleno na crnom?

Vjerojatno. IRC — Internet Relay Chat — smislio je 1988. jedan Finac po imenu Jarkko Oikarinen, student u Ouluu, kojem je postojeći sustav za razgovor na fakultetskom serveru bio dosadan i spor. Htio je nešto brže, nešto gdje više ljudi može pričati odjednom, u realnom vremenu, bez čekanja da se stranica ponovno učita — jer stranica ni ne postoji, weba još nema. Napisao je klijent, napisao server, pustio ga na mrežu... i to je to. Bez konferencije, bez tiskovne, bez objave na LinkedInu o disrupciji. Jedan zamoreni student je u par tjedana stvorio protokol koji će trideset i nešto godina kasnije još raditi, u istom obliku, na istim principima.

— Dobro, ali kako to funkcionira? Kako znaš s kim pričaš?

Zamisli veliku zgradu s hrpom soba. Svaka soba ima natpis na vratima — kanal, i uvijek počinje s ljestvicom: #linux, #warez, #zagreb, #ja-ne-znam-što-radim. Uđeš u sobu, vidiš popis ljudi koji su unutra, i pišeš. Svi vide odmah. Netko u sobi ima krunu — operator kanala, čovjek koji može izbaciti gnjavatora ili zaključati vrata kanala tako da mogu ući samo pozvani (to se zvalo mod +i, način rada kanala koji ga jednostavno gasi za sve nepozvane) ako je previše ljudi ili previše sranja. A onda imaš i botove — automatizirane programe koji sjede u kanalu 0-24 i rade poslove koje čovjek neće: pozdravljaju nove, čuvaju ime kanala dok je operator na spavanju, broje koliko puta je netko rekao određenu riječ, ili — kasnije, na IRC-u utemeljenim mrežama — igraju trivia s tobom u tri ujutro jer ti ne možeš spati.

— Zvuči kao Discord.

Discord jest IRC s boljim dizajnom, iskreno rečeno. Serveri su kanali, role su operatori, botovi su — botovi, ista riječ, ista funkcija, samo danas pišu u Pythonu umjesto u Perlu iz devedesetih. Razlika je da je IRC bio tekst i ništa drugo — nema slika, nema emotikona kao slika, nema glasovnih poziva. Sve što danas radiš klikom, na IRC-u si morao ukucati kao naredbu: /join #kanal, /nick novo-ime, /whois netko. Bilo je to sučelje za ljude koji ne mrze tipkati — što je, budimo iskreni, i danas prilično dobar filter za to tko će ti biti sugovornik.

— OK, ali reci mi nešto što me impresionira. Nešto zbog čega ću reći „kul” na kavi.

— I onda su svi imali te skraćenice, brb, afk, lol?

Sve odande. Brb (odmah se vraćam), afk (away from keyboard — jer si stvarno morao objasniti zašto ne odgovaraš, nije bilo indikatora »zadnji put viđen prije 2 minute«), lol, rofl, statusi poput /away s porukom zašto si otišao — to je bio prvi „status” ikad, prije nego je bilo koja aplikacija na svijetu imala zeleni krug pored imena. Chat kultura koju danas svaka platforma prodaje kao svoju inovaciju — potvrda pročitanog, indikator tipkanja (na nekim IRC klijentima postojala je varijanta), lažni identiteti, nadimci koji ništa ne govore o pravom imenu — sve je to bilo izmišljeno, isprobano i polomljeno na IRC-u, dok su ljudi koji danas dizajniraju te aplikacije još učili hodati.

Dobro, kaže laik, sve to je bilo simpatično, sysop u papučama, cvilenje modema, ali zašto bih ja, koji koristim Threads i Discord i TikTok, trebao znati bilo što od ovoga? Pa zato što ti alati ne rade ništa novo. Samo su preoblačili iste tri odluke koje je netko donio, često nasumično i u žurbi, negdje između 1988. i 1993.

Prva odluka: tko presuđuje? Na BBS-u je to bio sysop, čovjek koji je plaćao telefonski račun i modem, pa je logično da je on i zakon: obriše te, izbaci te, i nema žalbenog vijeća. Na Usenetu, gdje nitko nije vlasnik ničega, presuđivali su konsenzus i sram — sporo, kaotično, ali demokratski. Kad su platforme narasle na milijarde korisnika, taj posao je trebalo formalizirati, i tako je sysop mutirao u admina, admin u moderatora, moderator u odjel koji se danas zove trust & safety i ima interne priručnike debele kao telefonski imenik. Isti posao, samo s pravnim odjelom iza sebe. Netko i danas mora odlučiti smiješ li ostati u sobi — razlika je što ta osoba više nema lice, nego naslov u potpisu mejla.

Druga odluka: zajednica se ne slaže po poštanskom broju, nego po interesu. Danas to zvuči toliko očito da je gotovo glupo izgovoriti — naravno da postoji subreddit za pletenje i Discord poslužitelj za retro konzole — ali 1988. je to bila prava, opipljiva pobuna. Do tada su ljude oko tebe povezivali ulica, posao, škola. Usenet je bio podijeljen u tisuće „grupa za novosti” (newsgroups), svaka posvećena jednoj temi, organiziranih u hijerarhije po nazivu — comp.* za računala, rec.* za hobije, i tako dalje — a alt.* je bila ona najslobodnija, gdje je svatko mogao osnovati grupu za baš svašta, od ozbiljnih tema do onih o kojima tvoja majka ne bi htjela čuti. I upravo je ta alt.* hijerarhija prva rekla: ne, ne povezuje te gdje fizički živiš, povezuje te ono što voliš. Svaka današnja niša-zajednica, od foruma za akvarijume do Discorda posvećenog jednoj videoigri, samo je rec.aquaria s boljim dizajnom i emoji reakcijama.

Treća, i najbolnija odluka odnosno posljedica: anonimnost je mač s dvije oštrice, i taj mač je bio izvučen iz korica prije nego što je itko znao da se treba boriti. Anonimnost je nekome u konzervativnoj sredini dala prvi prostor da bude iskreno gej, iskreno bolestan, iskreno usamljen, bez straha od posljedica. Istoj je anonimnosti trebalo tek par tjedana da proizvede i prvog trola koji je otkrio da grozno ponašanje nema cijenu kad te nitko ne može pogledati u oči. Nismo to riješili u trideset i osam godina koliko je prošlo. I nećemo, jer to nije bug koji se zakrpi — to je ljudska priroda s wifijem.

A onda dolazi i tužnija strana priče, ona arheološka. Sve ono što smo upravo opisali — flame ratovi, kulture pojedinih BBS-ova, cijeli mali svjetovi koje su sysopi i članovi grade godinama — u velikoj mjeri je nestalo. Ne polako, ne kontrolirano, nego kako ugasiš strujnu utičnicu. Kad je sysop prestao plaćati telefonsku liniju ili se preselio, ili jednostavno umoran ostavio računalo isključeno, cijeli taj digitalni kontinent je potonuo bez traga, bez arhive, bez pravog svjedoka. Usenet je imao malo više sreće — dijelovi su preživjeli kroz Google Groups arhive — ali ogromna količina BBS diskusija je jednostavno nepovratno izgubljena, kao brodovi na dnu oceana prije nego ih iko izvuče. Samo što ovdje nema morskog dna ni ronioca. Ima samo prazninu gdje je nešto bilo.

I to je, kad malo bolje razmisliš, poanta cijelog ovog poglavlja. Nismo ti pričali o mrtvim tehnologijama zato da bi znao trivia pitanje za kviz. Pričali smo ti o njima zato da vidiš da je internetska kultura — sva ta pravila, navike, sukobi, zajednice, sve ono što danas doživljavamo kao samorazumljivo — netko izmislio doslovno na koljenu, dok su tinejdžeri u podrumima čekali da im modem ne zauzme mamin telefon. Samo su promijenili odjeću. Duh je isti.