Prvi virusi: Brain, Jerusalem i panika

Godina je 1986., i tvoj disk je javna cesta. Ne u nekom pretjeranom, poetskom smislu — nego sasvim doslovno. Disketa od 5 i četvrt inča putuje iz ruke u ruku kao novčanica koju je već pola grada opipalo: kolega ti je posudi za igru, ti mu prekopiraš nešto svoje, on to odnese u kopirnicu jer mu treba još pet primjeraka za frendove, netko od tih frendova je zaboravi u disk-drive tuđeg računala u školskoj informatičkoj učionici. Švercerska šema iz osme glave ove kronike — legendarni krugovi na kojima se »WordStar« i »Lotus 1-2-3« množe brže nego što ih licence prodaju — sad je toliko normalna da nitko ni ne pomišlja da bi disketa mogla nositi nešto osim softvera koji si na nju svjesno stavio.

A ovdje dolazimo do lijepe, naivne pretpostavke koja je cijelo desetljeće držala vodu: da je disketa samo prijenosnik onoga što na njoj svjesno staviš. Kopiraš igru — dobiješ igru. Kopiraš tablicu — dobiješ tablicu. Nikome nije padalo na pamet da bi disketa mogla nositi i nešto što ti nisi stavio, nešto što se ušuljalo dok nisi gledao i sad putuje s tobom kao žvaka zalijepljena za potplat cipele — ne primijetiš je odmah, ali je tu, i ide s tobom kamo god kreneš.

Riječ „virus” u kontekstu računala postoji, tehnički, već neko vrijeme prije ove priče. Fred Cohen je 1983., tada još doktorand, formalno definirao samoreplicirajući program — kod koji sam sebe kopira i širi se s računala na računalo poput zaraze, kolonizirajući strojeve bez pitanja. I ruku na srce, ni on nije bio prvi: SF pisci i teoretičari igrali su se istom idejom i prije njega. Ali to je papir. Akademski rad koji čita desetak ljudi, citat u konferencijskom zborniku, misaoni eksperiment — nešto što postoji na razini „zamisli da bi moglo”, poput članaka o teoriji putovanja kroz vrijeme. Zabavno, teoretski elegantno, i potpuno nebitno za čovjeka koji ujutro pali svoj PC, ubacuje disketu i čeka da mu se učita knjigovodstveni program.

Zato zamisli tu 1986., 1987., 1988. — ne kao godine iz udžbenika, nego kao trenutak prije nego što je svijet skužio da postoji nova vrsta kvarova. Kompjuter se zamrzne, i kriviš loš lem na matičnoj ploči. Datoteka se pokvari, i kriviš struju koja je skoknula. Petkom navečer se disk sam od sebe formatira, i — dobro, to baš i nisi mogao objasniti, ali čovjek uvijek nađe neko objašnjenje koje mu odgovara više od one druge, čudnije mogućnosti.

Ono što slijedi je priča o trenutku kad je ta druga, čudnija mogućnost prvi put dobila ime, adresu i — vjeruj mi na ovo — kućni telefon.

Zamisli da si programer koji je upravo napisao softver, uložio u njega mjesece rada, i onda ga netko u kopirnici prekopira na disketu za dvije rupije i prodaje kao svoj. Bijesan si. Što radiš? Većina ljudi bi otišla pravniku. Amjad Farooq Alvi i njegov brat Basit odlučili su otići drugim putem — napisali su kod koji će te, ako pokušaš ukrasti njihov softver, sam upozoriti da si lopov.

Godina je 1986., mjesto Pakistan, a braća Alvi imaju posao koji danas zvuči skoro pa plemenito: pišu programe za medicinske ustanove. Problem je što se njihov softver, poput svega u to doba, širi disketama brže nego što ga stignu naplatiti. Kopiranje nije samo lako — ono je gotovo očekivano, norma cijele industrije koju smo već upoznali (sjeti se švercerske rime iz kopirnica, poglavlje 7). Braća Alvi nisu htjela zvati policiju. Htjeli su nešto elegantnije: kod koji se sam zalijepi za svaku kopiju i ostavi poruku.

Rezultat se zvao Brain, i tu priča prelazi iz »ljutiti programeri« u »rođenje jedne cijele industrije«. Brain se nije skrivao u samom programu, nego u boot sektoru diskete — onom prvom, mrvičastom dijelu koji računalo pročita prije nego što uopće učita operativni sustav. Zamisli boot sektor kao predvorje zgrade: prije nego uđeš u stan (Windows, DOS, što god), moraš kroz predvorje. Brain je jednostavno preselio u to predvorje i, dok si prolazio, prekopirao samog sebe na svaku disketu koja bi ušla u isti disketni pogon. Genijalno prizemno: nije razbijao ništa, nije brisao datoteke, samo se — širio. Kao prehlada koja te ne obara u krevet, ali je svi dobiju.

I ljudi su zvali. Iz cijelog svijeta. Telefon u Lahoreu je zvonio danonoćno — korisnici iz Amerike, Europe, Azije, zbunjeni i bijesni, tražili su objašnjenje zašto im se disketa čudno ponaša, a s druge strane bi im odgovorio jedan od braće, Basit Alvi, pokušavajući preko interkontinentalne veze objasniti dvoje: da, to je naš virus, i ne, ne planiramo vam ništa loše. Basit je navodno morao promijeniti broj jer mu je telefonska pretplata pucala po šavovima od poziva. Danas to zvuči kao najgori korisnički servis u povijesti softvera, a zapravo je bio prvi.

Ono što ovu priču čini pravom kronikom, a ne urbanom legendom, jest da se sve može provjeriti — braća Alvi su desetljećima poslije davali intervjue, mirno pričajući o svom nenamjernom mjestu u povijesti, a njihova firma, Brain Computer Services, i danas postoji na istoj adresi u Lahoreu koju je virus svojevremeno proslijedio pola planeta. Zamisli da ti je adresa tvrtke ostala upisana u milijunima kopija disketa dok si ti još bio na fakultetu — i da to i danas možeš nazvati i provjeriti.

Brain nije bio zloćudan u onom smislu u kojem ćemo tu riječ shvaćati samo par godina kasnije. Nije brisao datoteke, nije krao lozinke, nije tražio otkupninu — jedino što je radio jest da je usporio disketu i, na svoj bahati način, ostavio potpis. Bio je iritantan, samouvjeren i — gledano iz 1986. — gotovo pošten: sam si se prijavio, sam si dao broj telefona, kao provalnik koji nakon pljačke ostavi vizit-kartu na stolu. Ali otvorio je vrata predvorju u koje će ubrzo ući gosti s puno manje manira.

Brain je bio prvi, ali prvi je uvijek i najsamiji. Čim se pokazalo da ideja radi — da se program može zalijepiti na disketu i putovati s njom kao krpelj na jelenu — zoološki vrt je počeo primati nove stanare, i to brzo. Do kraja osamdesetih diskete više nisu nosile samo igrice i proračunske tablice u Lotusu, nosile su i nešto što se počelo zvati, s dozom nelagode, malware — iako ta riječ tada još nije bila u općoj upotrebi. Ljudi su jednostavno govorili: računalo mi se ponaša čudno. A to čudno je, uskoro, imalo ime, prezime i datum aktivacije.

Jerusalem je stigao 1987. iz Izraela, i imao je ono što bismo danas zvali dobar marketinški trik — tempiranje. Virus je sjedio mirno u pozadini, ne dirajući ništa, čekajući. A onda bi svaki petak koji pada na trinaesti u mjesecu — taj isti praznovjerni datum koji ti i beznadni frajer u kockarnici gledate s podjednakom nervozom — Jerusalem obrisao sve programe koje bi pokrenuo. Ne datoteke općenito, baš programe, .exe i .com datoteke, kao da netko hoda po uredu i cijepa samo one papire s pečatom. Elegantno zlo, ako zlo uopće može biti elegantno: dovoljno strpljivo da se raširi na stotine strojeva prije nego prvi kalendar odbroji do kobnog petka.

Ovi rani virusi najčešće su se gnijezdili u boot sektoru diskete, i diskete su tada bile stroj za razmnožavanje savršen kao da ga je dizajnirala sama priroda — ljudi su ih posuđivali, vraćali, gurali u desetke različitih strojeva u istom danu, ne razmišljajući o tome ništa više nego što razmišljaš dodirujući kvaku na javnom zahodu.

Stoned, koji je stigao iz Novog Zelanda otprilike u istom razdoblju, bio je manje krvožedan i više — reklo bi se — filozofski nastrojen. Umjesto da briše bilo što, jednom u nekom broju pokretanja jednostavno bi ti na ekranu ispisao: „Your PC is now Stoned!” (u prijevodu, otprilike: „Tvoje računalo je sad zadrogirano!”). Ništa se dalje ne bi dogodilo, sustav bi radio dalje kao i prije, ali poruka je ostajala, kao natpis sprejem na zidu tvog vlastitog operativnog sustava. I upravo tu vidiš folklor koji je Brain otvorio: rani autori virusa nisu se skrivali iza anonimnosti kako bi maksimizirali štetu, htjeli su da ih se primijeti. Neki su ostavljali šale, neki političke poruke, neki samo dokaz da su bili tamo — digitalni grafit, potpis ispod djela. Usporedi to s modernim ransomwareom, virusom koji ti bez pozdrava zaključa sve fotografije i dokumente na disku i traži otkupninu u bitcoinu da ih otključa — vidjet ćeš razliku o kojoj ćemo više govoriti kasnije u ovoj knjizi, kad kriminal shvati da se od ovoga da zaraditi ozbiljan novac, a humor postane luksuz koji si nitko više ne može priuštiti.

Michelangelo je stigao malo kasnije, 1991., ali njegova prava priča — priča o panici koja ga je pratila — dogodila se 1992., i o njoj ćemo detaljnije čuti kasnije u ovom poglavlju. Za sada je dovoljno reći ovo: virus je bio programiran da 6. ožujka, na rođendan renesansnog kipara po kojem je nazvan, izbriše podatke s tvrdog diska. Netko je to prepoznao mjesecima ranije, mediji su to pretvorili u vijest, i ta vijest je poznatu istinu — da postoji softver koji uništava podatke — pretvorila u nešto puno strašnije: da postoji bomba s brojčanikom koja otkucava unutar tvog vlastitog stroja, a ti ne znaš je li baš tvoj stroj jedan od zaraženih. Strah od nevidljivog neprijatelja s konkretnim datumom detonacije ispada savršen recept za naslovnicu. I taj recept, čitatelju moj, korporacije će kuhati iznova i iznova, desetljećima nakon što je Michelangelo zaboravljen — a tko je od toga profitirao, to je priča za idući odjeljak.

Dok su braća Alvi u Lahoreu odgovarala na čudne telefonske pozive iz cijelog svijeta, netko drugi je gledao u Brain, Jerusalem i Stoned i vidio nešto što autori virusa nisu — priliku. Ne priliku za vandalizam, nego priliku za posao. Jer ako postoji bolest, netko će prodavati lijek, i taj netko će, ako je pametan, prodavati ga svima, redovito, iznova i iznova. Tako se rodio poslovni model koji danas plaćaš bez da o njemu i razmišljaš: strah, upakiran u godišnju pretplatu.

Prvi na startnoj crti bio je John McAfee, čovjek koji je 1987. osnovao tvrtku McAfee Associates u svojoj kuhinji u Santa Clari i distribuirao antivirusni program preko shareware modela — probaj besplatno, plati ako ti se sviđa. Genijalno, jer je iskoristio isti kanal kojim su se virusi širili — diskete, BBS-ovi (elektronske oglasne ploče na koje si se spajao modemom da skidaš i razmjenjuješ softver, preteče interneta kakvog danas znaš), ruka do ruke — da širi protuotrov. McAfee je bio prvi koji je shvatio da ne prodaje program. Prodaje mir. A mir se, ispada, odlično naplaćuje mjesečno.

Za McAfeeom su brzo krenuli i drugi. Peter Norton, koji je već imao ugled zahvaljujući Norton Utilitiesu — paketu alata za spašavanje podataka s oštećenih diskova — prirodno je proširio ponudu na antivirus. Norton je bio ozbiljan, korporativan, s onim žutim kutijama koje su desetljećima stajale na policama Computer Cityja. U Britaniji je dr. Alan Solomon pokrenuo Dr. Solomon's Anti-Virus Toolkit, s pristupom bližim akademskom — Solomon je pisao, predavao, objašnjavao virus po virus kao entomolog koji katalogizira kukce. Do početka devedesetih tržište je imalo tri arhetipa: poduzetnika, korporativca i znanstvenika. Svi su prodavali isto — osjećaj da nisi sam protiv nevidljivog neprijatelja.

A poslovni model bio je briljantan upravo zato što se hranio vlastitim proizvodom. Kupiš antivirus, on te štiti od poznatih virusa — onih čiji je potpis (svojevrsni digitalni otisak prsta, jedinstveni obrazac po kojem se virus prepoznaje) već upisan u bazu. Ali virusi mutiraju, novi se pišu svaki tjedan, a baza zastarijeva čim izađe iz tiskare — jer, da, u 1988. baze potpisa doslovno su stizale poštom, na disketi, u omotnici. Rješenje? Pretplata. Redovita ažuriranja. Zaboraviš platiti, i program koji imaš štiti te od prijetnji koje su bile prijetnja — prošle godine. Strah nema datum isteka, ali tvoja licenca ima, i baš tu se savršeno poklapaju interesi tvog straha i njihove bilance stanja.

Upravo zato ta prva antivirusna industrija nikad nije mogla biti pasivna. Netko je morao redovito otkrivati nove viruse, imenovati ih, analizirati, objaviti — i to najbolje uz naslovnicu novine i citat stručnjaka koji zvuči zabrinuto. Solomon je davao intervjue. McAfee je davao izjave za medije koje su bile ionako spektakularne kao i sve ostalo što je radio. Novinari su trebali priču, industrija je trebala publicitet, a virusi — koliko god stvarni — postali su valuta koja se razmjenjivala između ta dva svijeta.

Zanimljivo je koliko je taj rani model bio blizu poklon-paketa koji i danas plaćaš, često bez razmišljanja, kad ti se na računalu upali skočni prozor s crvenim upozorenjem. Antivirusna pretplata koju danas obnavljaš jednim klikom, automatskim terećenjem kartice, direktni je unuk onih disketa koje je McAfee slao poštom 1988. — samo je ambalaža danas digitalna, a strah je isti, samo bolje optimiziran za konverziju.

Do kraja osamdesetih, dakle, priča je imala novi lik na pozornici. Nije više bilo samo autora virusa i žrtava. Postojao je i treći igrač, onaj koji je stajao između te dvojice i naplaćivao ulaznicu. I kao u svakoj dobroj drami, taj treći igrač je uskoro trebao dobiti svoju najveću priliku — trenutak kad će strah od virusa postati toliko masovan, toliko medijski, da će cijela planeta na trenutak zadržati dah nad datumom u kalendaru.

Do 1992. virusi su već postojali šest godina, ali javnost ih je doživljavala kao nešto što se događa drugima — programerima, faksovima, ljudima koji znaju što je boot sektor. Onda je novinar s dobrim nosom za priču otkrio nešto savršeno: virus koji ima datum. Ne bilo koji virus, ne bilo koji datum — 6. ožujka, rođendan Michelangela Buonarrotija, umjetnika koji je umro 1564., a čije ime je netko odlučio zalijepiti na komad koda koji je do tog trenutka bio tek jedna od stotina varijanti postojećeg virusa Stoned. Odjednom priča nije bila o disketama i particijskim tablicama. Bila je o brojenju dana do apokalipse s imenom renesansnog genija u naslovu, i to je bilo previše dobro da bi se propustilo.

Mediji su uradili ono što mediji rade s dobrom pričom — pretvorili su nesigurnost u siguran datum katastrofe. Naslovnice su govorile o milijunima računala koja će 6. ožujka 1992. jednostavno prestati postojati; TV prilozi su prikazivali stručnjake u odijelima kako objašnjavaju brisanje podataka pokretima ruku, kao da demonstriraju nuklearnu eksploziju. Netko je izračunao broj zaraženih strojeva i taj broj je, iz priloga u prilog, rastao — pet milijuna, deset, dvadeset — bez ikakve veze sa stvarnom situacijom, samo zato što veći broj bolje zvuči u sedam navečer. Ljudi koji nikad prije nisu čuli riječ „virus” u kontekstu koji nema veze s prehladom počeli su gasiti računala dan prije, kao da će im mrak na ekranu nekako pobjeći.

6. ožujka je došao. I onda se dogodilo — gotovo ništa. Nekoliko tisuća računala širom svijeta stvarno je izgubilo podatke, što nije bilo zanemarivo za te konkretne ljude, ali bilo je svjetova daleko od najavljenog armagedona. Michelangelo je bio varijanta virusa Stoned, nikad posebno raširena, a njegova prava zaraza bila je manja od statističke greške u procjenama koje su kolale medijima. Stvarna epidemija dogodila se u novinskim redakcijama, ne u računalima.

Ono što je Michelangelo stvarno posijao nije bio kaos na hard diskovima, nego predložak — obrazac po kojem će se odvijati svaka sljedeća digitalna panika: nejasna prijetnja, konkretan datum, eskalacija procjena bez provjere, mediji koji se natječu tko će reći strašniji broj, i onda — datum prođe, ništa se ne dogodi, svijet nastavi dalje bez ispravke ranije objavljenih brojki. Isti obrazac ćeš prepoznati godinama kasnije u Y2K histeriji, kad su ljudi punili podrume konzervama jer su vjerovali da će avioni pasti s neba kad satovi otkucaju ponoć 1. siječnja 2000. — o tome više u poglavlju o toj godini, ali zapamti ovo ime, Michelangelo, jer je on bio prva proba tog koncerta.

Za samo društvo, panika iz 1992. bila je nešto poput cijepljenja — bolno, glupo u retrospektivi, ali korisno. Ljudi su prvi put shvatili da računalo može oboljeti kao i tijelo, da datoteke mogu nestati bez upozorenja, i da je vrijedno imati sigurnosnu kopiju prije nego što ti to neki datum u kalendaru objasni na teži način. Digitalna zaraza je od tog trenutka postala dio kolektivne svijesti — nešto s čim se živi, ne nešto što se čeka da prođe.

Ajmo sad malo odmaknuti kameru i pogledati što smo zapravo gledali. Cijela ta bratija — Alvijeva braća, dosadni đaci koji su pisali Jeruzalem, netko tko je isprogramirao Stoned da ti javi da je tvoje računalo „kamenovano” — nisu bili kriminalci u smislu u kojem tu riječ danas koristimo. Bili su vandali. Klinci s prevelikim znanjem i premalo posla, koji su htjeli da im netko kaže: vidio sam tvoj rad, jebemu, dobar si. Motiv nije bio novac. Motiv je bio ego, znatiželja i ta čudna adolescentska potreba da ostaviš trag, čak i ako je taj trag brisanje nečijeg diplomskog rada petkom trinaestog.

I to se osjeti u kodu. Poruke koje virusi ostavljaju iza sebe — »Your PC is now Stoned!«, telefonski broj u Brainu — to je potpis. To je netko koji se identificira, koji se ponosi. Zamisli danas provalnika koji ti na zidu napiše svoje ime i broj mobitela „za slučaj da imaš pitanja”. Zvuči ludo. A upravo se to dogodilo 1986., i ljudi su, umjesto da zovu policiju, zvali braću Alvi da im riješe problem s diskom. Bio je to, ako hoćeš, kriminal s osobnom garancijom.

Ali evo zašto je ta razlika bitna, i zašto će ti se ovo poglavlje jednog dana činiti kao slika iz nekog drugog, gotovo pastoralnog svijeta. Jer virusi kasnih osamdesetih rade štetu — ali rade je slučajno, uzgredno, kao popratnu pojavu vlastite gluposti autora, a ne kao poslovni model. Nitko od te bratije nije sjeo i pomislio: kako da od ovoga zaradim milijun dolara. To je zato što tada nitko još nije shvatio da se zaraženo računalo može iznajmiti, prodati, koristiti kao oružje za nekog trećeg koji plaća u kriptovaluti koja još ne postoji. Ta ideja — da je zaraženi kompjuter zapravo resurs, a ne šala — treba još skoro dva desetljeća da sazrije.

Kad sazrije, dobit ćeš stvari poput Confickera (o tome više u petoj knjizi, poglavlje 22, ako te zanima kako izgleda kad kriminal konačno skuži matematiku iza ovoga), botnete od milijuna strojeva koji šalju spam, rudare kriptovalute dok ti spiš, iznajmljuju se drugim kriminalcima na sat — pa i za DDoS napade, gdje se gomila zaraženih računala istovremeno baci na neki server i bombardira ga zahtjevima dok ne padne, slično kao kad bi se cijela gomila ljudi odjednom nagurala na ulazna vrata dućana. I onda, tek onda, kad ti netko pokaže tablicu šifriranih plaćanja i iznajmljenih DDoS napada po cijeni manjoj od pizze, poželjet ćeš se vratiti u 1988. i reći tim klincima: hvala vam što ste samo htjeli da vas netko pohvali.

Za kraj, jedna računica koja stavlja stvari u perspektivu, jer volim kad brojke rade posao umjesto mene. Brain je za godinu-dvije svog postojanja zarazio, po najgrubljim procjenama, između deset i dvadeset tisuća disketa i računala širom svijeta — i to je 1986. bila vijest vrijedna naslovnice. Danas prosječan veći botnet, onaj o kojem ni ne pišu jer je „dosadan”, zarazi toliki broj uređaja u par sati, a najveći znaju držati pod kontrolom i preko deset milijuna strojeva istovremeno, neprestano, godinama. Drugim riječima: ono što je 1986. bilo dovoljno da dvojica pakistanske braće postanu poznati po cijelom svijetu, danas je statistička greška u dnevnom izvještaju neke sigurnosne firme. Vandalizam je ostao vandalizam. Samo je razmjer prerastao u industriju, a industrija, kao i uvijek, nije baš nostalgična.