Lotus 1-2-3, WordPerfect i uredski ratovi

Godina je 1985., plus-minus, i po prvi put u povijesti čovječanstva postoji zanimanje koje se zove „poslovni konzultant”, a sastoji se od toga da nosiš aktovku, imaš naramenice ispod sakoa i izgovaraš rečenice tipa „pohlepa je dobra” bez trunke ironije, jer ironija u tom trenutku još nije izumljena za korporativnu upotrebu. Wall Street je katedrala, telefon u autu status je veći od samog auta, a u toj cijeloj priči o pohlepi kao vrlini postoji jedan tihi, ali presudan detalj: na svakom tom uredskom stolu, pored pepeljare i fotografije obitelji koju nitko ne gleda, počinje se pojavljivati kutija. Ne metaforička kutija — stvarna, kartonska, teška kutija sa slikom sunčevog zalaska ili grafa koji raste, a unutra disketa, priručnik debeo kao telefonski imenik i registracijska kartica koju ćeš poslati poštom da dobiješ pravo na nešto što se zove „tehnička podrška”.

Softver je, vidiš, do tog trenutka bio nešto što su hobisti razmjenjivali na sastancima klubova ili nešto što je dolazilo besplatno uz mainframe — ono ogromno računalo veličine ormara, često cijelog ormarskog zida, koje je firma iznajmljivala za cijenu male kuće i na koje se spajalo desetke terminala. Sad je softver iznenada proizvod. Ima kutiju. Ima izlog. Ima cijenu ispisanu debelim brojem na naljepnici, i ima — ovo je ključno — svoju marku, svoj brend, svoju vjernu publiku koja će braniti svoj program kao nogometni klub svoje boje.

I baš kao što ćeš u životopisu iz 1986. vidjeti rubriku „strani jezici: njemački, osnovno”, vidjet ćeš i rubriku „WordPerfect 4.2 — napredni korisnik”. Postojali su tečajevi. Plaćeni. Ozbiljni. Ljudi su sjedili u učionicama s fluorescentnim svjetlima i učili napamet kombinacije tipki kao da uče molitvu, jer u tom trenutku — i samo u tom trenutku, jer se to više nikad neće ponoviti — znanje jednog konkretnog komercijalnog programa bilo je vrjednija stavka na životopisu nego diploma.

Jer negdje dok se prodaju te kutije sa zalascima sunca, u Redmondu jedna firma tiho radi na nečemu što će za manje od jednog desetljeća pojesti sve te kraljeve, jednog po jednog, i to ne zato što je bolje — nego zato što će promijeniti pravila igre na način koji nitko od kraljeva neće na vrijeme prepoznati kao prijetnju.

Zamisli tip koji je radio na dodacima za VisiCalc — prvi tablični program u povijesti čovječanstva, dakle prvi program koji je slagao brojeve u redove i stupce i sam ih preračunavao kad promijeniš formulu, i to bio razlog zbog kojeg je netko kupio računalo, samo da bi mogao pokretati baš njega — a onda odluči da će ga ugasiti. Ne konkurent. Ne slučajna nesreća. On osobno, svojim rukama, s punom svijesti o tome što radi. To ti je Mitch Kapor, i to je otprilike najbolja metafora za softversku industriju osamdesetih koju ćeš danas čuti: pojedeš vlastito dijete prije nego to napravi neko drugo.

Kapor je radio na VisiCalcu kod firme koja se zvala Personal Software, vidio iznutra što tablični program može značiti tržištu, i onda pomislio ono što svaki pametan čovjek pomisli kad vidi hit proizvod tuđe firme: ovo ja mogu bolje. Osnovao je svoju tvrtku, dao joj ime koje zvuči kao naziv za jogu retreat — Lotus Development — i napisao nasljednika koji će VisiCalc pojesti živog. Program se zvao Lotus 1-2-3. Ime nije bilo slučajno: tri stvari u jednoj kutiji — tablica, baza podataka, grafovi — što je zvučalo kao paket ponuda iz teleshopping emisije, ali je zapravo bila prva ozbiljna definicija onoga što danas zovemo »uredski alat«. A pisao ga je za IBM PC, koji u tom trenutku nije bio samo još jedno računalo na tržištu — bio je novi de facto standard kojeg su firme kupovale u paletama, dok je Apple II ostajao više igračka entuzijasta i školskih kabineta.

Ono što VisiCalc nikad nije bio — a Lotus jest — je nativan za IBM PC. VisiCalc je nastao za Apple II, a na PC se prenosio sa škripom, pa se tu osjećao kao gost koji je zalutao na tuđu zabavu. Lotus 1-2-3 je, s druge strane, pisan direktno za PC-jev procesor, agresivno i pametno je koristio njegovu memoriju, i zato je bio brutalno brži. Ne malo brži — brži na način da čovjek koji je navikao čekati VisiCalc da preračuna tablicu odjednom osjeti kao da mu je netko ukrao vrijeme, pa mu ga onda vratio.

K tome, Lotus je imao makroe — mogućnost da snimiš niz akcija i onda ih pokrećeš jednim tipkom, umjesto da svaki put ponavljaš istu koreografiju prstima. Za računovođu u banci to nije sitnica, to je razlika između odlaska kući u pet i odlaska kući u devet. Kombinacija brzine, makroa i činjenice da je stroj bio skrojen baš za tu platformu bila je ubojiti spoj. Ne poboljšanje. Ubojiti spoj.

Termin »killer app« — aplikacija zbog koje ljudi kupuju hardver, a ne obrnuto — nastao je upravo iz ove priče, i Lotus 1-2-3 je bio njezin prvi ozbiljni dokaz na PC-u. Firme nisu kupovale IBM PC jer im se sviđala boja kućišta ili logo na prednjoj strani. Kupovale su ga zato što je na njemu radio 1-2-3, i to je bio dovoljan razlog da se otvori proračun i potpiše narudžbenica. IBM je prodavao računala; Lotus je prodavao razlog da ih kupiš.

Rezultat je bio brz, gotovo nasilan uspjeh. Lotus Development je za koju godinu prerastao u firmu vrijednu stotine milijuna dolara — u vremenu kad su te riječi, »stotine milijuna«, za softversku kuću još zvučale kao znanstvena fantastika, a ne kao uobičajena kvartalna brojka. Kapor je preko noći postao bogat čovjek, u industriji koja godinu prije toga nije ni imala ozbiljnu predstavu koliko se novca u njoj zapravo krije.

I tu bi priča mogla lijepo završiti — mladić ubio oca, osvojio kraljevstvo, živio sretno do kraja života. Samo što ovo nije bajka, ovo je softverska industrija osamdesetih, a u njoj svaki kralj ima datum kad će mu netko drugi, mlađi i gladniji, učiniti isto što je on učinio svom prethodniku. Kapor je znao kako izgleda ubiti kralja. Nije mu palo na pamet da bi jednog dana i on mogao biti taj kralj.

Dok je Lotus vladao brojevima iz Cambridgea, drugi kralj je nicao malo dalje, u mjestu koje se zove Orem, Utah. Ne, nisi čuo za Orem, i ne moraš — bitno je da je Orem u srcu mormonske zemlje, a to je važno, jer WordPerfect Corporation nije bila samo firma. Bila je institucija s radnom etikom koja bi natjerala i najžešćeg protestantskog radnika da pocrveni od stida.

Osnovali su ju Alan Ashton, profesor na BYU-u (Brigham Young University, ako te zanima čije je to sveučilište), i Bruce Bastian, njegov student. Kombinacija akademske pedantnosti i vjerske discipline dala je proizvod koji je, iskreno, bio bolji od svega što je konkurencija nudila. WordStar je bio arhaičan, Word za DOS nespretan turist iz drugog svijeta — a WordPerfect je jednostavno radio ono što treba: pisao tekst, i pisao ga dobro, brzo, bez sranja.

Ali proizvod nije bio ono što je ljude pretvorilo u vjernike. To je bila podrška. WordPerfect je imao besplatnu telefonsku liniju za korisnike — ne plaćaš ni po minuti, ni pretplatu, ništa. Zvučalo je ludo već tada, a danas zvuči kao znanstvena fantastika, iz svijeta u kojem je AI chatbot najbolje što ćeš dobiti kad ti se sruši Word. Legenda (a legenda je legenda dok se ne provjeri, pa uzmi s rezervom) tvrdi da su korisnicima na čekanju puštali glazbu uživo, preko takozvanog hold jockeya — čovjeka koji ti je, dok čekaš, birao pjesme kao radijski DJ. To se teško može pouzdano provjeriti, ali ono što jest sigurno jest da je podrška bila toliko dobra da su ljudi zvali WordPerfect samo da pitaju nešto o Windowsima, jer im ionako nitko drugi nije htio pomoći.

A onda su tu bile tipke. Ako si ikad radio u nekom uredu devedesetih i vidio starijeg kolegu koji piše brzinom svjetlosti bez da makne prst s tipkovnice — velika je šansa da je taj čovjek naučen na WordPerfect, a ne na Word. Pisalo se preko funkcijskih tipki, onog reda tipki s oznakama F1 do F12 na vrhu tipkovnice, koje danas uglavnom služe da im zaboraviš namjenu: F10 za spremanje, F7 za izlaz (koji te, dobroćudno, prvo pita želiš li spremiti), Shift+F7 za ispis. Cijeli je jezik postojao u tim tipkama, urezan u glave cijele generacije tajnica, pravnika i uredskih radnika tako duboko da su neki, kad su desetljeće kasnije prešli na Word, i dalje refleksno pritiskali F7 i čudili se zašto im program ne radi ništa razumno.

Na vrhuncu, kasnih osamdesetih, WordPerfect je držao preko pedeset posto tržišta obrade teksta. Ne pedeset posto neke niše — pedeset posto svega, u svijetu gdje je pisanje teksta bila jedna od dvije stvari za koje se kupovalo računalo. Časopisi su pisali o njemu kao o sigurnoj stvari, analitičari su ga trpali u iste rečenice s IBM-om kao primjer nepobjedive dominacije. Izgledalo je vječno, onako kako sve izgleda vječno dok traje.

I baš kao Lotus, WordPerfect je imao jednu malu, sitnu, naizgled nevažnu manu — cijela ta impresivna zgrada bila je sagrađena na tlu koje se zvalo DOS, operacijski sustav bez ikakvih prozorčića i sličica, gdje si sve pokretao tako da tipkaš naredbe u crno-bijeli ekran i moliš se da si ih napisao točno. A DOS je, dok su u Oremu birali sljedeću pjesmu za hold jockeya, već imao datum smrti zakazan u kalendaru u Redmondu.

Lotus i WordPerfect nisu bili usamljeni kraljevi u nekom praznom dvorcu. Sredina osamdesetih bila je trenutak kad je softver prvi put postao industrija u punom smislu te riječi — s kategorijama, tržišnim liderima, izazivačima i, što je najbitnije, s publikom koja je sve to pratila kao da se radi o prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Svaka kategorija softvera imala je svog kralja, i svaki kralj je imao ime koje se pamtilo bez potrebe da ga bilo kome objašnjavaš.

Trebaš bazu podataka koju možeš instalirati na svoj PC i u koju ćeš ubaciti popis kupaca ili inventar skladišta, bez da moraš zvati programera u odijelu koji dolazi s mainframea? Zoveš se dBase. Ashton-Tate je s dBase II i dBase III demokratizirao nešto što je do tad bilo strogo rezervirano za velike sustave — baze podataka za narod, u smislu da ih je konačno mogao pokrenuti čovjek koji nije studirao informatiku, već je samo pročitao priručnik i psovao dva dana. dBase je imao svoj programski jezik, svoju zajednicu, svoje konzultante koji su od pisanja malih dBase aplikacija za lokalne firme radili solidnu karijeru. Nije bilo glamurozno, ali je bilo posvuda — u svakoj knjižari, svakoj agenciji za nekretnine, svakoj birokratskoj rupi koja je trebala nekakav red u papirologiji.

Trebaš prezentaciju za sastanak s investitorima, punu grafova koji izgledaju uvjerljivo bez obzira jesu li brojke iza njih uvjerljive? Harvard Graphics. Prije PowerPointa — koji tada nije postojao u obliku u kojem ga danas mrziš — Harvard Graphics je bio alat kojim je cijela generacija menadžera srednje razine naučila pretvarati proračunske tablice u stupčaste dijagrame i time zvučati kompetentnije nego što jesu. Trebaš da ti računalo radi ono što bi trebalo raditi, bez da se sruši svaka druga srijeda? Norton — s malim čovječuljkom prekriženih ruku na kutiji, kao da čuva tvoj hard disk osobno. Norton Utilities bio je digitalni mehaničar, alat koji je popravljao stvari koje DOS nije trebao dopustiti da se pokvare, i Peter Norton je od toga sagradio ime koje je nadživjelo DOS.

A vrhunac cijelog cirkusa, mjesto gdje su se svi ti kraljevi jednom godišnje sastajali da pokažu mišiće, bio je COMDEX u Las Vegasu. Zamisli Woodstock, samo umjesto hipija u sandalama imaš muškarce u odijelima s naramenicama, umjesto gitara imaš štandove s demonstracijama tablica, i umjesto trave imaš — pa, i dalje malo trave, ali uglavnom kofein i adrenalin od potpisivanja ugovora. Deseci tisuća ljudi hodali su između štandova na kojima su firme predstavljale nove verzije svojih programa kao da lansiraju svemirski brod, s pratećim fanfarama, hostesama i suvenirima koje ćeš čuvati u kutiji dvadeset godina.

I u tom trenutku, sredinom osamdesetih, sve je izgledalo stabilno, kao da će vječno ostati tako. dBase je vladao bazama, Harvard Graphics prezentacijama, Norton održavanjem, Lotus tablicama, WordPerfect dokumentima. Svaka kategorija imala je svog neprikosnovenog kralja, svaka firma svoj dio teritorija, i nitko — baš nitko — u tom trenutku nije gledao prema jednoj tvrtki u Redmondu koja je upravo počela graditi nešto što će sve te teritorije pregaziti u razdoblju kraćem nego što je trebalo da se ijedan od tih kraljeva presele iz DOS-a.

Evo ih na vrhu. Lotus ima ured u Cambridgeu s pogledom, WordPerfect ima Utah i vojsku ljudi koji te doslovno vole preko telefona, dBase ima toliko baza podataka pod sobom da bi mu, kad bi to htio, sav američki srednji menadžment mogao slati čestitke za rođendan. Sve funkcionira. Svi zarađuju. I onda dođe Microsoft i kaže: hej, imamo ovu novu stvar, zove se Windows, hoćete pisati programe za nju?

I kraljevi kažu: ne, hvala.

Prije nego počneš vrtjeti glavom kao da su bili idioti — nisu bili. Windows 1.0 i 2.0 su, budimo iskreni, bili tehnički ekvivalent bicikla s kvadratnim kotačima: sporo, ružno, nestabilno, uz to je trebalo dvostruko više radne memorije nego što je normalan uredski PC imao. Zašto bi netko trošio inženjere — koji su skupi i rijetki — na pisanje programa za platformu koju čak i vlastiti korisnici gledaju s podozrenjem? Bolja investicija je poboljšati DOS verziju koja već donosi novac. To nije glupost, to je računovodstvo.

Pa nisu žurili. I dok nisu žurili, Microsoft je — a ovo je ključni detalj cijele priče — radio nešto duboko nedramatično, gotovo dosadno, i to godinama. Tim koji je radio na Excelu za Windows i tim koji je radio na Wordu za Windows nisu imali konferencije za novinare. Nisu imali kutije proizvoda izložene u dućanima. Imali su urede u Redmondu, kavu koja je vjerojatno bila loša, i rokove koji su se pomicali unatrag skoro svake godine od sredine osamdesetih. Excel izlazi 1985. — ali za Macintosh; verzija za Windows stiže 1987., iste godine kad izlazi i Windows 2.0, dakle za tržište koje je tada još mikroskopsko. To nije proizvod za tržište koje postoji. To je proizvod za tržište za koje se kladiš da će postojati.

I onda, 1990., stiže Windows 3.0 — trenutak kad platforma prestaje biti šala i postaje prodavaonica: deset milijuna prodanih kopija u dvije godine. Uredi koji su se prije bunili da im ekran ne treba miš, sad su kupovali miševe u paketima od deset.

I tu, u tom istom trenutku, kraljevi DOS-a otkrivaju da su goli.

Ne metaforički goli — stvarno, bez proizvoda koji bi mogao izaći na novu pozornicu. Lotus je najavio Windows verziju 1-2-3 sa zakašnjenjem koje bi u normalnim okolnostima bilo tek neugodno, a u ovima je bilo egzistencijalno: dok su njihovi inženjeri tek počinjali prebacivati kod pisan za DOS na potpuno drugačiju arhitekturu Windowsa, Excel za Windows je već imao iza sebe godine dotjerivanja. WordPerfect je prošao još gore — njihova prva prava Windows verzija stigla je tek 1991., i bila je, po riječima ljudi koji su je koristili, katastrofa dovoljno velika da pretvori urede u pobunjenike protiv vlastite dugogodišnje lojalnosti.

Brojke ovog preokreta zaslužuju da ih se pročita polako, jer u softverskoj industriji rijetko vidiš nešto ovako brzo. Na početku devedesetih Lotus 1-2-3 još drži oko dvije trećine tržišta tabličnih programa, WordPerfect vlada tekst-procesorima s udjelom koji izgleda kao prirodni zakon. Do 1995. — pet godina, ne pedeset — Microsoft Excel i Microsoft Word imaju kombinirano preko osamdeset posto oba tržišta. Cijela dinastija koja je izgledala nepotresivo srušila se u vremenu kraćem od studentskog staža.

Ironija je debela poput priručnika od petsto stranica koji je dolazio u onim kutijama: kraljevi nisu izgubili jer su pravili loš softver. Izgubili su jer su čekali da vide je li nova platforma vrijedna povjerenja — dok je jedina firma koja je znala odgovor na to pitanje, jer je sama tu platformu i gradila, tiho i dosadno pripremala napad na njih još od 1985. Kad je bitka konačno počela, jedna strana je imala pet godina prednosti i zvala se domaćin terena. Druga strana je saznala da je rat počeo tek onda kad ga je već izgubila.

E sad dolazi kraj priče, i kao svaki dobar kraj, i ovaj je brutalan u svojoj jednostavnosti. Microsoft nije morao pobijediti Lotus u tablicama. Nije morao pobijediti WordPerfect u tekstu. Morao je samo napraviti jednu stvar koju nitko od kraljeva nije shvaćao kao opasnost — spakirati sve u jednu kutiju i prodavati je jeftinije nego što bi te tri kutije koštale zasebno.

Zove se to bundle (paket, sve u jednom) i zvuči kao marketinška trivijalnost, ali je zapravo najpametniji potez u povijesti softverske industrije. Zamisli da si direktor nabave u nekoj firmi 1992. godine. Imaš izbor: platiti punu cijenu za Lotus 1-2-3, punu cijenu za WordPerfect, punu cijenu za neki program za prezentacije — ili platiti manje za Microsoft Office, koji ima Excel, Word i PowerPoint, i koji između sebe razmjenjuje podatke bez muke. Ne treba ti diploma iz ekonomije da skužiš koju kutiju stavljaš u košaricu.

I tu je caka koju kraljevi DOS-a nisu vidjeli dok ih nije pregazila: integracija nije bila samo zgodna sitnica, bila je mamac. Kopiraj tablicu iz Excela, zalijepi u Word, i graf se lijepo posloži u dokument kao da je tamo i rođen. Probaj to isto s Lotusom i WordPerfectom, koji su, sjećaš se, dvije odvojene firme s dvije odvojene filozofije i dvoje inženjera koji se možda nikad nisu ni sreli — i osjetit ćeš zašto je korisnicima odjednom sve drugo počelo izgledati kao spajanje dva različita svemira ljepljivom trakom.

A distribucija je bila malj koji je sve to zakucao u zid. Microsoft je Office ugrađivao u ugovore s proizvođačima računala — guralo se uz Windows, sjedilo je na disku prije nego što je korisnik uspio i otvoriti kutiju. Kraljevi su morali uvjeravati kupca da potroši novac na njihov proizvod. Microsoftu je kupac Office već platio u paketu, i onda ga je samo trebalo — koristiti. Nije to bila poštena borba. Nikad i nije bila.

WordPerfect je, uzgred, imao i tehnički razlog za svoj slom — »reveal codes«, njihov sustav za prikaz formatiranja teksta (zamisli da ti se ispod svake podebljane riječi ili uvučenog odlomka pojavi mala šifra koja kaže što se tu događa), bio je noćna mora za prebacivanje na Windows, dok je Word od početka pisan baš za to grafičko sučelje. Ali istina je da bi i najbolja tehnička odluka na svijetu izgubila od distribucije koju Microsoft nije morao ni platiti dodatno, jer je Windows već bio na svakom stolu.

Pouka nije da su te kategorije umrle. Tablice postoje, tekst postoji, prezentacije postoje — samo više nisu zasebni proizvodi zasebnih kraljeva, nego katovi jedne zgrade s jednim vlasnikom. Kategorije se ne gase, konsolidiraju se u platformu, i onaj koji kontrolira platformu automatski naplaćuje ulaznicu za sve katove odjednom.

I da, ova se rima ponavlja do danas, samo s novim glumcima. Slack je bio killer app timske komunikacije — sve dok Microsoft nije spakirao Teams u Office 365 i dao ga, gle čuda, praktički besplatno svakome tko već plaća licenciju. Ista logika, ista distribucija, isti malj. Razlika je što danas to zovemo „platform lock-in” (kad te platforma toliko obavije svojim uslugama da ti je lakše ostati zauvijek nego otići), a početkom 90-ih se to jednostavno zvalo jeftinija kutija na polici.