Hakerska kultura: WarGames, 414s i moralna panika

Lipanj 1983. U kina ulazi film o klincu koji iz svoje sobe, preko modema i telefonske linije, gotovo pokrene nuklearni rat. Zove se WarGames, glumi ga mladi Matthew Broderick, a publika izlazi iz kina s dva osjećaja odjednom: prvo, da je to najkul stvar koju su ikad vidjeli, i drugo, da bi im ta stvar mogla ubiti roditelje u snu. Modem je tada bio kutijica koja je tvoj kućni telefon pretvarala u vrata prema tuđem računalu — spajao se preko iste linije kojom si zvao baku, što je značilo da dok „surfaš”, nitko drugi u kući ne može nazvati nikoga, a veza je bila spora i škripava, daleko od interneta kakav danas poznajemo. Zvuk modema koji se spaja postaje, na par godina, zvuk čistog užasa. Ne šala. Taj cvrkut i pištanje, isti onaj koji je desetljeće i pol kasnije zvučao kao slobodna, jer internetska, budućnost, 1983. je zvučao kao brojalica do apokalipse.

A onda se dogodi ono što se ne dogodi filmovima. Film pogleda i predsjednik Sjedinjenih Država. Ronald Reagan, u Camp Davidu — onoj šumskoj vikendici za predsjednike, gdje inače potpisuje zakone i prima strane šefove država — priredi si vikend projekciju: malo kokica, malo diplomatske pošte koju taj dan baš i ne mora čitati. I dok ostatak Amerike izlazi iz kina zabrinut hoće li mu sin sutra izbrisati bankovni račun, Reagan izlazi iz projekcijske sobe s pitanjem koje postavlja svojim generalima, doslovno, bez trunke ironije: može li se ovo stvarno dogoditi? Može li klinac s modemom stvarno doći do sustava koji pokreće rakete? Generali mu, umjesto da ga umire, kažu nešto što nitko u toj sobi nije htio čuti: gospodine predsjedniče, problem je gori nego što film prikazuje.

Ali ta jedna rečenica, ma koliko sočna, nije cijela priča — tek je najglasniji vrh nešto veće i mutnije priče o tome kako je jedna nacija te iste godine otkrila da njezina djeca imaju modeme, telefonske linije i previše slobodnog vremena, i odlučila, gotovo preko noći, da je to razlog za paniku. WarGames nije stvorio strah od hakera. WarGames je strahu koji je već tinjao u novinskim naslovima dao lice, glas i scenarij. Ono što slijedi jest pokušaj da razdvojimo što se od te legende stvarno dogodilo, što je Hollywood uljepšao, a što je čista izmišljotina koju je Amerika trebala da bi opravdala ono što je htjela učiniti — bez obzira na to jesu li klinci na drugoj strani telefonske linije bili zli genijalci ili samo dosadni tinejdžeri koji su otkrili da je zaporka za sustav u Los Alamosu, otprilike, upravo ono što bi i sami pogodili iz prve.

Prvo, legenda kako se prepričava. David Lightman, klinac s modemom i previše slobodnog vremena, sjedi u sobi, kuca nekoliko naredbi, i za manje vrijeme nego što treba da se zagrije pizza, upada u sustav koji upravlja američkim nuklearnim arsenalom. Ne treba mu ekipa, ne treba mu pristup iznutra, ne treba mu ni posebna oprema — treba mu, čini se, otprilike tri tipke i osjećaj za avanturu. Misli da je pronašao neobjavljenu videoigru. Umjesto toga je pokrenuo simulaciju koja dovodi do ruba pravog rata NORAD, odnosno North American Aerospace Defense Command — vojnu komandu čiji je jedini posao paziti da nijedna nuklearna raketa ne poleti prema Sjevernoj Americi bez da to netko primijeti, u pravom životu, ne u filmu. Film se zove WarGames, godina je 1983., i ta jedna scena — klinac, modem, ekran koji ozbiljno ispisuje »ŽELIŠ LI IGRATI IGRU?« — postat će, na bolje i gore, slika koju cijela generacija Amerikanaca poveže s riječju haker.

Drugo, kako je ta slika izgledala u glavama ljudi koji filmove ne prave, nego ih gledaju i onda odlučuju o zakonima. Samotni genij. Nevidljiva prijetnja koja radi iz spavaće sobe, u mraku, dok roditelji spavaju. Sustav koji je, unatoč tome što ga čuvaju vojska i tri sloja lozinki, zapravo providan kao paus-papir čim mu se približi pravi klinac s pravom količinom drskosti. Ne treba mu ni motiv — dosada je dovoljna. To je slika koja se ne zaboravlja, i to je slika koja je, nezgodno, stigla baš u trenutku kad je Amerika tek počela shvaćati da postoje modemi, kućna računala i telefonske linije koje povezuju te dvije stvari s bilo čime na svijetu. Publika nije imala referentni okvir za usporedbu. Imala je samo film. I film je, kao što filmovi rade, rekao: ovo je moguće, i to je dovoljno zabavno da bude i strašno.

A onda treće — i ovo je dio priče koji film nije izmislio, nego je posudio i onda iskrivio do neprepoznatljivosti: riječ haker je, u trenutku kad je WarGames izlazio u kina, već imala povijest, i ta povijest nije imala nikakve veze s terorizmom. U laboratorijima MIT-a šezdesetih godina, haker je bio kompliment. Netko tko rastavlja sustav ne da bi ga uništio, nego da bi vidio kako radi, i onda ga popravi, unaprijedi, natjera da radi elegantnije nego što su ga konstruktori zamislili. Rani hakerski etos, ako ga sažmeš, glasi otprilike ovako: pristup informacijama treba biti slobodan, autoritet treba gledati s podozrenjem, a vrijednost čovjeka mjeri se onim što stvara, ne diplomom koju ima u ladici. Nezgrapno idealistički, možda i naivno, ali daleko, daleko od slike momka koji iz dosade pokreće Treći svjetski rat.

To je, ako hoćeš, prva i najvažnija otmica u ovom poglavlju — otmica riječi. Dvadesetak godina prije WarGamesa, haker je bio titula koju si zaslužio dokazujući da si pametniji od sustava, i to u smislu koji je gotovo akademski. Poslije WarGamesa, i poslije svega što je slijedilo te iste godine, haker postaje sinonim za prijetnju — riječ koja u novinskom članku stoji odmah pored riječi »kriminalac«, ponekad i »terorist«, bez ikakvog objašnjenja zašto bi ta dva pojma trebala biti sinonimi. Nitko nije pitao stare hakere s MIT-a što misle o tome. Nije ih bilo tko pitati; nisu imali svoju naslovnicu.

Odgovor na to pitanje, i ono što je uslijedilo nakon njega, tema je za idući odlomak ove priče. Za sada je važno samo zapamtiti sliku: klinac, modem, tri tipke na tastaturi, i cijela zemlja koja je odlučila da je upravo pronašla novog neprijatelja. Sad, da vidimo tko je taj neprijatelj stvarno bio.

Skinimo film s ekrana i stavimo ga na stol, pa vidimo koliko ostaje od legende. Ljeto 1983., Milwaukee. Šestero tinejdžera, jedan modem sporiji od tvog sadašnjeg interneta u trenutku kad ti netko u drugoj sobi pokrene torrent, i telefonska linija koja se plaća po minuti. Zovu se 414s — po pozivnom broju Milwaukeea, jer, budimo iskreni, ni sami nisu imali bogznat osjećaj za dramaturgiju. Upadaju u preko šezdeset sustava. Među njima Los Alamos National Laboratory — da, ono mjesto gdje se nekad sastavljala atomska bomba — i Memorial Sloan-Kettering, jedan od najvećih onkoloških centara u Americi, gdje su imali pristup pravim medicinskim podacima pravih pacijenata. Zvuči kao scenarij za nastavak filma. E, sad dolazi dio koji nitko ne stavlja na plakat.

Kako su upali? Ne genijalnošću. Ne trećim danom i trećim pokušajem lozinke dok računalo sa sintetiziranim glasom sumnjičavo dahće u sobu. Upali su kroz vrata koja su, u praksi, bila otključana. Zadane lozinke — ono što danas zovemo „default credentials” — administrator/administrator, guest/guest, ili još bolje, nikakva lozinka, jer je netko instalirao sustav i zaboravio da postoji korak broj dva. Sloan-Kettering je, koliko se dade utvrditi, imao gostinski račun koji nitko nije zaključao, jer nikome nije palo na pamet da bi ga netko htio koristiti. Ovo nije provala. Ovo je hodanje kroz otvorena vrata i onda čuđenje da je unutra netko drugi. Razlika između filmske slike i ove stvarnosti je razlika između obijanja Fort Knoxa i ulaska u trgovinu koja je zabunom zaboravila spustiti rolete.

I šteta? Realno, gotovo nikakva. Nitko nije lansirao rakete. Nitko nije promijenio ničiju dijagnozu, obrisao nikakav nalaz, oštetio infrastrukturu. Klinci su gledali datoteke, kopali malo po sustavu iz čiste, glupe, tinejdžerske znatiželje — istog tipa znatiželje zbog koje se ulazi u napuštenu kuću u kvartu, ne da se nešto ukrade, nego da se vidi što je unutra — i onda su, u nekim slučajevima, čak i ostavljali poruke da su bili tamo. Digitalni ekvivalent grafita „bio sam ovdje”. Ništa strašno se nije dogodilo. A onda su naslovnice objavile da se skoro dogodilo, što je — pazi sad — potpuno druga tvrdnja od one da se dogodilo, ali čitatelju novina 1983. to je izgledalo identično.

Kongres, dakako, mora reagirati na naslovnice, a ne na činjenice — to mu je posao otkad Kongres postoji. Rujna 1983., nekoliko mjeseci nakon što je WarGames napunio kina, sazivaju saslušanje. Neki od tinejdžera iz skupine 414s doslovno sjede pred zastupnicima, u odijelima koja su im vjerojatno kupili roditelji dan prije, s kravatama koje im ne stoje, i objašnjavaju ozbiljnim, ostarjelim ljudima u odijelima kako je zapravo funkcionirao gostinski račun koji nitko nije zaključao. Slika je gotovo komična kad je promatraš izvana: politička elita najveće vojne sile na svijetu traži sigurnosne savjete od šesnaestogodišnjaka koji je vjerojatno prošli tjedan kasnio na sat matematike.

Jedan od njih, Neal Patrick, nakratko postaje lice cijele priče — završava na naslovnici Newsweeka, gostuje na televiziji, živi dokaz da haker nije holivudski demon, nego klinac s modemom i previše slobodnog vremena. I baš ta slika — nevin dečko u odijelu, a ne genijalni zlikovac — trebala je smiriti paniku. Umjesto toga, sustav je iz nje izvukao potpuno pogrešnu pouku, i to je ono što ćemo u sljedećem koraku rasparčati: kako zakonodavac pogleda dječaka u odijelu koje mu je preveliko, i ipak zaključi da treba pisati zakon protiv čarobnjaka iz filma.

E sad dolazimo do dijela gdje mit prestaje biti mit i postaje zakon — a to je, vjeruj mi, mnogo opasnije. Do 1986. Kongres je progledao WarGames, pročitao naslovnice o 414s, poslušao par klinaca u odijelima kako mucaju pred saslušanjem — i zaključio da treba nešto poduzeti. Ne istražiti. Ne razumjeti. Poduzeti. Rezultat se zove Computer Fraud and Abuse Act, CFAA, i on je danas, više od četrdeset godina kasnije, najvažniji — i najgori — komad zakona o računalima u Americi.

Zamisli zakonodavca koji je upravo pogledao film o klincu koji umalo pokreće nuklearni rat preko modema, i onda mu na stol legne dosje o tinejdžerima iz Milwaukeea koji su ušli u bolnički sustav jer je lozinka bila services. Što taj čovjek radi? Piše zakon koji pokriva sve. Baš sve. Jer strah ne voli precizne definicije — strah voli širinu, sigurnosnu marginu, „da nam ništa ne promakne”. Pa je CFAA napisan tako da kriminalizira „neovlašteni pristup” računalu, bez da se pretjerano trudi definirati što to znači u praksi. Zvuči razumno na papiru 1986. Zvuči katastrofalno tridesetak godina kasnije, kad je „računalo” postala svaka mikrovalna s wifijem, a „neovlašteni pristup” je počeo značiti — čekaj ovo — kršenje uvjeta korištenja.

Da, dobro si pročitao. Isti zakon koji je trebao spriječiti klince da upadaju u vojne sustave danas se, tehnički, može primijeniti na tebe ako si na Tinderu lagao za dob, ili ako si otvorio drugi Gmail račun kršeći uvjete korištenja, ili ako si nekim programčićem automatski pokupio javno dostupne podatke sa stranice na način koji se toj stranici nije svidio — tome se, žargonski, kaže scraping. Ne kažem da te FBI čeka iza ugla — kažem da zakon TO DOPUŠTA, a zakon koji dopušta apsurd prije ili kasnije nekoga apsurdno kazni.

Ono što je stvarno poučno u ovom dijelu priče nije to da je zakon loš — loši zakoni postoje, prežive se, s vremenom se isprave. Poučno je ZAŠTO je loš. CFAA nije proizvod analize prijetnje, procjene rizika ili konzultacija sa stručnjacima koji su zapravo razumjeli kako računala i mreže funkcioniraju. CFAA je proizvod straha koji je gledao film, čitao naslovnicu i htio da nešto — bilo što — bude učinjeno prije sljedećih izbora. Zakonodavac koji piše pod pritiskom moralne panike ne piše zakon protiv problema. Piše zakon protiv osjećaja.

I tu se mit pretvara u presudu prije nego što je suđenje počelo. Legenda o čarobnjaku-teroristu koji tipka tri tipke i pokreće rat nije samo napunila kina — napunila je zapisnik saslušanja, uvukla se u nacrt zakona i ostala tamo, u tekstu, doslovno, dok su stvarni 414s dobili uvjetne kazne (ili nikakve optužbe) i vratili se kući roditeljima. Zakon je nadživio paniku koja ga je rodila. To je uvijek problem sa zakonima pisanim iz straha — strah prođe, film ode iz kina, naslovnice se zamijene novima, a zakon ostane, mrtvo slovo koje čeka sljedećeg tužitelja da ga probudi i uperi u nekog kome ime nije Matthew Broderick.

Dobro, skinuli smo Hollywoodsku masku i skinuli i onu iz naslovnica — samotni genij je izmišljotina, tinejdžer s default lozinkom je stvarnost. Ali ispod oba ta lica postojalo je nešto treće, nešto što ni film ni novine nisu znali snimiti jer se nije dalo uklopiti u tridesetsekundni prilog: prava scena. Živjela je na BBS-ovima — Bulletin Board Systemima, malim digitalnim kafićima gdje se biralo broj preko modema, čekalo da se druga strana ne javi „zauzeto” i onda satima čitalo poruke ljudi koje nikad nisi vidio uživo. Sporo, tekstualno, čudesno intimno za nešto što se odvijalo isključivo u zelenim slovima na crnom ekranu.

Na tim je pločama postojala hijerarhija ugleda koja nije imala nikakve veze s onim što je pisalo u novinama. Legion of Doom, grupa koja je zvučala kao naziv za bend s omota albuma iz osamdesetih (i jest, malo, bila upravo to — teatar), okupljala je ljude koji su znanje o telefonskim mrežama i ranim računalnim sustavima smatrali statusnim simbolom, ne oružjem. Phrack, elektronski magazin koji se distribuirao kroz iste te BBS-ove, i »2600: The Hacker Quarterly«, njegov papirni rođak, nisu bili priručnici za sabotažu — bili su nešto bliže akademskom časopisu opsjednutom jednom temom: kako stvari rade iznutra. Ime »2600« nije nasumično, ako se pitaš — 2600 herca je ton kojim su phreakeri sedamdesetih varali telefonsku centralu da pomisli da je linija slobodna, cijela genealogija prevare stara desetljeće prije nego je bilo koje računalo uključeno u priču. Hakerske kulture osamdesetih nisu izmislile znatiželju — posudile su je od ljudi koji su zviždaljkom iz kutije žitnih pahuljica Cap'n Crunch zvali besplatno preko Atlantika.

Onda je 1990. stigla Operacija Sundevil, i ta nijansa je zgažena jednim potezom. Tajna služba je koordinirano, u više gradova istog jutra, pokucala na vrata i zaplijenila računala — BBS-ove, diskete, papire — na temelju istrage koja je uglavnom ciljala krađu telefonskih usluga i kreditnih kartica, ali je u praksi zahvatila i mrežu ljudi koji s time nisu imali nikakve veze. Legion of Doom je bio jedna od meta, i simbolika je bila jasna i namjerna: država je poslala poruku cijeloj sceni, ne samo krivcima. Racije su formalno bile odgovor na konkretne prijestupe, ali vrijeme i razmjer — petnaestak gradova, agenti u odijelima na vratima klinaca s modemima — govorili su da je cilj širi: dokazati da je „hakerska prijetnja” stvarna i da se drži pod kontrolom, baš kad je javnost, zahvaljujući filmu i naslovnicama, već bila spremna povjerovati.

Ono što je pri tome nestalo iz slike jest da je scena koju su gazili imala vlastita pravila, vlastitu etiku, vlastiti sustav sramoćenja onih koji su ih kršili — sustav koji nijedan zakon iz 1986. nije razumio, jer zakon ne razlikuje znatiželju od zlobe, samo pristup bez dozvole. A kad ne razlikuješ te dvije stvari, dobiješ jednu jedinu kategoriju kriminalca, i u tu kategoriju ubaciš i vandala koji je obrisao bolnički sustav i klinca koji je samo htio vidjeti kako telefonska centrala broji impulse. Racija je bila lakša za novine nego nijansa. Uvijek je.

I evo nas na presudi. Prošli smo mit, prošli stvarnost, prošli zakon koji je poludio od straha, prošli scenu koja je imala više morala od Kongresa — i sad dolazi ono najgore. Ne ono što se dogodilo klincima iz Milwaukeea. Ono što se dogodilo SVIMA nakon njih.

Evo mehanizma, jednostavnog i okrutnog: kažeš dovoljno puta klincu da je opasan terorist s modemom, i klinac na kraju pomisli — ako me već tako gledaju, mogu i biti to. Panika ne otkriva devijaciju, panika je proizvodi. Sredinom osamdesetih cijela generacija tinejdžera odrasta uz naslovnice koje ih zovu digitalnim banditima, uz senatore koji ih uspoređuju s teroristima, uz Reagana koji pita generale je li WarGames stvaran — i jedan dio te generacije zaključi, logično na svoj način: pa dobro, kad je ionako zlikovac, može i djelovati kao zlikovac. Romantika ilegale jača je droga od dosade tinejdžerskih osamdesetih. Ako te ionako gledaju kao genija koji rješava NORAD za zabavu — onog tipa s vrha »brda gluposti«, gdje imaš baš dovoljno znanja da budeš opasan, ali ne dovoljno da shvatiš koliko — zašto bi se trudio biti onaj dosadni klinac koji čita RFC-ove u podrumu?

Ali to je kratkoročna šteta. Dugoročna je gora, i tiša, i traje desetljećima — pravna magla oko istraživača sigurnosti. CFAA, pisan 1986. u žurbi i strahu, ne pravi razliku između klinca koji provaljuje u bazu da izbriše tuđe ocjene i profesionalca koji testira firewall (onaj digitalni čuvar na ulazu u mrežu koji odlučuje što prolazi a što ne) firme koja ga je za to platila, pod ugovorom, s papirologijom i dobrim namjerama. Formulacije su tako široke da su desetljećima omogućavale tužbe protiv ljudi koji su radili upravo ono što bi društvo trebalo htjeti — tražili rupe prije nego što ih nađe netko zloban.

I tu je paradoks vrijedan da ga se zapiše debelim slovima: zakon koji je trebao zaštititi sustave od zlih hakera godinama je najviše plašio dobre. Firma koja je htjela prijaviti propust birala je hoće li to učiniti anonimno, preko odvjetnika, ili nikako — jer je tehnički glasnik loših vijesti mogao završiti optužen isto kao provalnik. Kad zakon ne razlikuje motiv od metode, ljudi s dobrim motivom su ti koji imaju najviše za izgubiti, jer oni imaju ime, adresu i posao koji mogu izgubiti. Onaj s lošim motivom se skriva iza deset proxyja (računala posrednika koja skrivaju tvoj stvarni trag, digitalna verzija tuđe adrese na paketu) i slegne ramenima.

Pa dobro, reći ćeš, ali nešto se sigurno dobilo tom paranojom — makar malo više sigurnosti, makar manje upada? Ovdje dolazi presuda, i nije lijepa: društvo koje ne razlikuje znatiželju od zlobe ne dobije manje zlobe. Dobije manje znatiželje. Zlonamjerni akter se ne obazire na zakon — po definiciji je već odlučio kršiti pravila, CFAA mu je najmanja od briga. Ali klinac koji bi iz čiste znatiželje pokucao na vrata, prijavio propust, postao onaj koji sustav popravlja umjesto onoga koji ga provaljuje — njega paragrafi tjeraju kućama. Panika je pucala u tumor i pogodila imunološki sustav.

WarGames je bio dobar film. Nije bio dobar zakonodavac. A upravo to se dogodilo — jedan tinejdžer koji s računalom igra igru zvanu „globalni nuklearni rat”, koja pri tome umalo pokrene stvarni nuklearni rat, postao je u glavama ljudi koji su pisali stvarne zakone referentna slika stvarnog svijeta. Mit je pojeo stvarnost, stvarnost je platila račun, i taj se račun još i danas plaća — svaki put kad neki istraživač sigurnosti dvaput promisli hoće li javno reći: »ovo je rupa, popravite je, molim vas, prije nego što je netko drugi nađe«.