Commodore 64: Najprodavanije računalo ikad

Amerika, 1982. Otvoriš novine i pišu ti da je gore nego što je bilo od Velike depresije — nezaposlenost preko devet posto, kamate na kredite tolike da bi čovjek radije spalio novac nego ga stavio u banku, cijele industrije u komi. Roditelji broje sitniš na blagajni, a onda računaju je li ostalo za mlijeko. A ipak, u toj istoj Americi, u prosincu, ispred robnih kuća stoje redovi ljudi koji čekaju da kupe — računalo.

Ne u nekom butiku za entuzijaste, ne u dućanu s posterima svemirskih brodova na zidu, nego u K-martu. Ili u „Toys R Usu”. Odjel s igračkama, dva metra od Barbika, pet metara od usisavača na sniženju i sokovnika koje nitko neće kupiti. Tu, među kućanskim aparatima i plastičnim kamionima, stoji kutija s natpisom koji obećava budućnost — a pored nje prodavačica koja je jučer prodavala tostere, a danas prodaje osobna računala, s jednakom razinom entuzijazma i identičnim rječnikom.

I onda dolazi razgovor koji se, manje-više isto, vodio u milijun američkih dnevnih soba te godine. Klinac gura, hoće računalo, svi u razredu ga imaju ili će ga imati, na njemu se igra, puca, skupljaju bodovi. Roditelj vrti glavom, gleda cijenu, računa. Onda pita prodavačicu ono ključno pitanje: može li se na tome i učiti? Može li dijete pisati zadaću? Programirati, možda, za budućnost? Odgovor je uvijek da, iz principa, jer nitko u toj trgovini neće reći ne kad piše profit. I tako se rađa najveća obiteljska laž osamdesetih: kupujemo ga za školu. Svi su to govorili. Nitko u to nije vjerovao. Dijete je znalo za što ga kupuje, roditelj je znao da dijete zna, i oboje su glumili pred trećim, nevidljivim sucem — vlastitom savjesti — da je ovo pametna, obrazovna investicija, a ne obična, skupa igračka umotana u opravdanje.

Kutija na polici ne govori ništa o tome čija je to zapravo priča. Ne govori da čovjek koji stoji iza cijele te operacije, u uredu daleko od blagajne, sa sobom nosi prošlost o kojoj nikad ne priča. Netko koga su kao dijete odveli nekamo odakle se rijetko vraćalo, a on je izašao živ, u svijet koji mu je dugovao objašnjenje i nikad ga nije dao. I taj čovjek, kad ga pitaju za filozofiju poslovanja, ne govori o inovaciji, ni o viziji, ni o promjeni svijeta. Govori nešto puno kraće i puno tvrđe — nešto što nitko u toj trgovini s igračkama i sokovnicima na sniženju ne bi ni naslutio.

Rat se, kako se pokazalo, mogao voditi i s cijenom od 595 dolara koja je za par godina pala ispod dvjesto. Rat se mogao voditi tako da konkurencija propada dok djeca u dnevnim sobama biraju boje na ekranu i tipkaju prve linije koda, ne znajući ni da je bilo koji rat u tijeku. Netko je taj rat vodio zbog nečeg puno starijeg i puno mračnijeg od tržišnog udjela. I baš zato vrijedi stati na trenutak, prije nego što krenemo dalje — i pitati se kakav čovjek diže vojsku od kalkulatora i čipova, kad je jednom u životu već preživio nešto za što riječ „rat” djeluje preblago.

Broj na podlaktici nije bio ukras. Jack Tramiel — rođen kao Idek Trzmiel u Łódźu — nosio ga je od 1944., iz Auschwitza, gdje je ušao kao tinejdžer i izašao kao netko tko više nikad u životu nije htio ovisiti o nekome drugom za osnovne stvari. Bio je jedan od rijetkih koji su preživjeli i sam logor i marš smrti koji je slijedio kad su Nijemci u panici evakuirali postrojenja pred nadiranjem Sovjeta. Otac mu nije imao tu sreću. Kad kažemo da je poslovna filozofija tog čovjeka bila „business is war”, to nije bila metafora koju je smislio neki copywriter za korporativni pamflet. Tramiel je rat vidio iz prvog reda, u najgorem izdanju koje čovječanstvo ima na meniju, i onda je tu istu riječ prenio u prodaju kalkulatora. Ne zato što je bio ciničan. Zato što je vjerojatno stvarno tako i osjećao.

Amerika ga je 1947. dočekala s onim što je tada nudila imigrantu bez ičega — priliku da radi, i baš ništa drugo. Zaposlio se u Bronxu popravljajući pisaće strojeve, jedan od tisuću sitnih poslova koji zvuče kao uvod u ništa posebno. Osim što nije bio. Do 1955. imao je vlastitu tvrtku, Commodore Business Machines — ime koje danas zvuči kao urbana legenda, ali stvarno je postojalo i stvarno je popravljalo i sklapalo pisaće strojeve, dok se svijet oko njega polako pretvarao u nešto elektroničko. Tramiel je pratio kamo vjetar puše: kad su pisaći strojevi počeli izlaziti iz mode, prešao je na kalkulatore. Isto načelo, druga kutija — sklopi jeftinije od konkurencije, prodaj više, guraj dalje.

Commodore je u tom kalkulatorskom ratu skoro otišao u nepovrat. Spasila ga je, koliko god ironično zvučalo, injekcija novca kanadskog financijera Irvinga Goulda — koji će mu poslije postati i najveći teret i najveći saveznik, ovisno koje desetljeće pitaš. Ali novac nije bio prava lekcija iz te epizode. Prava lekcija ostala je Tramielu urezana dublje nego broj na ruci, i o njoj će još biti riječi.

Ne zato što je volio čipove. Zato što se zakleo — vjerojatno ne baš tim riječima, ali duh je isti — da se ono što mu se dogodilo s Texas Instrumentsom neće dogoditi drugi put. Ako je netko na svijetu razumio što znači ovisiti o tuđoj milosti za osnovno pravo na opstanak, bio je to čovjek koji je to iskustvo imao dva puta u životu, u dva potpuno različita konteksta, i oba puta odlučio da se to više nikad neće ponoviti.

Godina je 1976. i Jack Tramiel je upravo naučio najskuplju lekciju svoje karijere. Kalkulatorski rat s Texas Instrumentsom gotovo ga je doveo do bankrota — ne zato što je pravio lošije kalkulatore, nego zato što je Texas Instruments proizvodio vlastite čipove, a Commodore je te čipove kupovao od nekog drugog. Kad ti je dobavljač istovremeno i konkurent, matematika je jasna: on diktira cijenu po kojoj ćeš umrijeti. Tramiel to nigdje nije zapisao, nije ni trebao. Preživio je Auschwitz — razumije bolje od bilo kojeg poslovnog konzultanta što znači ovisiti o tuđoj milosti.

Rješenje je bilo brutalno jednostavno, kao i sve kod njega: ako te dobavljač može ugušiti, kupi dobavljača. Te godine Commodore preuzima MOS Technology, malu tvrtku iz Pennsylvanije koja je upravo dizajnirala čip nazvan 6502 — jeftiniju i bržu varijantu onoga što je Motorola radila za puno više novca. Tramiel nije kupio firmu jer je volio čipove. Kupio je oružje i sirovinu za oružje, u istom paketu, i time se maknuo iz lanca u kojem je netko drugi držao nož.

E sad, da razjasnimo koliko je taj komadić silicija bio bitan, jer ime „6502” zvuči kao šifra za sef, a zapravo je bio srce pola industrije koja je tek trebala nastati. Isti čip, ili njegove bliske rođake, naći ćeš u Appleu II. Naći ćeš ga u Atariju. Naći ćeš ga, malo dotjeranog, u Nintendovom NES-u — konzoli koja će jednom rukom spasiti čitavu videoigraću industriju nakon krize 1983. Zamisli da jedan te isti motor pokreće i tvoj bicikl, i susjedov moped, i onaj traktor dolje u polju. Otprilike to je bio 6502: tiha, sveprisutna infrastruktura ranog računalstva, dok su ljudi mislili da kupuju posve različite strojeve.

To se zove vertikalna integracija — otmjen naziv za jednostavnu ideju: ako sam sve od sirovine do gotovog proizvoda radiš pod svojim krovom, nitko te ne može ucijeniti cijenom ili rokom. Danas o njoj pišu poslovne škole kao o strateškom geniju, ali za Tramiela to nije bila teorija iz knjige. Bila je to instinktivna reakcija čovjeka koji je odlučio da ga više nikad, u ničemu, neće ostaviti bez kontrole netko drugi. Ironija je da je ta ista logika, samo šest godina kasnije, dovela do stroja koji će prodati desetke milijuna primjeraka i po prvi put staviti računalo u dnevni boravak obitelji koja bi inače kupila novu perilicu rublja. Ali do toga ćemo doći za par stranica — prvo treba razumjeti da je taj stroj postojao iz istog razloga zbog kojeg je Tramiel uopće preživio: nikad, nikad ne ovisi o dobroj volji drugog čovjeka.

Vrijedi zapamtiti i ovo, jer se rijetko spominje: kupnja tvrtke MOS Technology nije bila neka vizionarska objava rata Atariju ili Appleu — bila je gašenje požara koji je gotovo progutao firmu. Tramiel nije gledao pet koraka unaprijed s osmijehom vizionara. Gledao je jedan korak, onaj koji ga sprječava da ponovno bude netko kome drugi diktiraju uvjete. Sve ostalo, cijela imperija koja slijedi, izraslo je iz te jedne, gotovo paranoične odluke.

Kad Jack Tramiel izgovori rečenicu, ona zvuči kao prijetnja i kao poslovni plan istovremeno. A rečenica koju je izrekao pred cijelim uredom, negdje 1981., glasi: računala za mase, ne za klasu. »Computers for the masses, not the classes.« Zvuči kao slogan s plakata neke revolucije, i u neku ruku i jest — samo što ova revolucija nije rušila palače, nego cijene. Tramiel nije sanjao o demokratizaciji znanja. Sanjao je da svaki konkurent koji prodaje računalo za 1200 dolara padne u nesvijest kad vidi njegovu cijenu. Ispalo je da je to, sasvim usput, ista stvar.

Da bi ta rečenica imala smisla, trebao je proizvod koji je istovremeno jeftin i ne-sranje. To je teže nego što zvuči — svako dijete zna napraviti jeftino i loše, to je jednostavno. Commodore 64 predstavljen je u siječnju 1982. na CES-u (Consumer Electronics Show), velikom godišnjem sajmu elektronike u Americi na kojem svake godine sve i svatko iz industrije pokaže što je novo skuhao — i tamo je trebao biti jeftin i dobar. I, iznenađujuće za bilo koga koji je pratio prethodne Tramielove poteze, bio je.

Srce stroja bila su dva čipa, i oba su, gle čuda, proizvedena unutar iste zgrade u kojoj se sastavljalo računalo — jer, sjećaš se, Commodore je kupio MOS Technology i od tada nikome ne plaća maržu. Prvi čip je VIC-II, grafički procesor koji je znao izbaciti 16 boja i sprite-ove (sitne animirane objekte koji lete preko ekrana a da cijeli ekran ne mora iznova crtati) — za 1982. to je bila razlika između crno-bijelog stripa i crtanog filma. Drugi čip, i ovo je taj koji je zapravo postao legenda, zvao se SID.

SID (Sound Interface Device) je zvučni čip, i normalno bi ovdje stala jedna rečenica o tome koliko glasova generira i koliko herca pokriva, pa dalje. Ali SID nije samo generirao pištanje kod eksplozija u igricama. SID je, tehnički gledano, sintesajzer. Analogni filtri, tri glasa, generatori envelope krivulja — riječi koje su tada čuli samo ljudi koji su plaćali za Moog opremu vrijednu koliko auta. Bob Yannes, inženjer koji ga je dizajnirao, zapravo je htio raditi glazbenu opremu, i to se osjeti u svakom pikselu zvuka koji taj čip ispljune. Rezultat: čip ugrađen u dječju igračku iz robne kuće postao je toliko cijenjen da glazbenici i danas — jelte, danas, u vrijeme kad ti telefon u džepu simulira cijeli orkestar — kupuju originalne C64 pločice, ili module s pravim SID čipom, da rade glazbu koja zvuči isključivo kao on. Cijela demoscena (subkultura programera i grafičara koji na starom, ograničenom hardveru rade audiovizualne „demo” produkcije, natječući se tko će iz jadnog starog stroja izvući više nego što je proizvođač ikad zamislio), cijeli chiptune žanr, festivali gdje ljudi sviraju uživo na 40 godina starom hardveru — sve to živi zato što je jedan inženjer 1981. htio napraviti sintesajzer, a dobio je slučajno i najprodavaniji kućni kompjuter povijesti kao dostavno vozilo.

Ali sad dolazi dio koji je Tramielu bio draži od svakog čipa: brojka na naljepnici. C64 je krenuo po cijeni od 595 dolara, što nije bilo jeftino — bilo je samo jeftinije od konkurencije, koja je tražila i dvostruko više za manje moći. Onda je počela cjenovna klaonica. Tramiel je rezao cijenu ne zato što je htio biti fer prema djeci Amerike, nego zato što je znao da može proizvoditi jeftinije od bilo koga — vlastiti čip, vlastita fabrika, vlastita distribucija kroz robne kuće umjesto skupih specijaliziranih trgovina računalima. Do 1983. cijena je pala ispod 200 dolara. Konkurenti poput Texas Instrumentsa i Atarija, koji su kupovali čipove od drugih i nosili skuplju strukturu troškova, jednostavno nisu mogli pratiti — TI je taj rat na kraju izgubio toliko glasno da je zatvorio cijelu diviziju kućnih računala.

I ovdje je vrijedno zastati na trenutak i skinuti maglu s te famozne titule »najprodavanije računalo svih vremena«. Guinnessova knjiga rekorda navodi brojku od otprilike 17 milijuna prodanih jedinica, i ta brojka kruži internetom kao objektivna činjenica urezana u kamen. Realnost je mutnija — Commodore kao firma nije bio poznat po urednom knjigovodstvu (bit će još riječi o tome) — pa procjene ozbiljnih povjesničara variraju od 12 do 17 milijuna, a dio konfuzije dolazi upravo od toga što nitko pouzdano ne zna koliko je jedinica stvarno prodano krajnjim kupcima, a koliko je samo otpremljeno u skladišta distributera. Ono što ostaje nesporno, bez obzira koju brojku uzmeš: nijedan drugi model kućnog računala u povijesti — ne PC klon, ne Mac, ne bilo koji model s Windowsima — nije se prodao u tolikoj količini pod jednim imenom i jednom arhitekturom. To je rekord koji vjerojatno neće biti oboren, jednostavno zato što se tržište danas ne ponaša na način koji bi dopustio jednom modelu da vlada čitavom dekadom.

Logika iza svega toga — jeftinije je kad posjeduješ cijeli lanac, od čipa do kutije — nije umrla s Tramielom. Samo je promijenila adresu. Kad Apple danas dizajnira vlastite M-čipove umjesto da kupuje procesore od Intela, radi potpuno istu računicu koju je Jack Tramiel radio na Commodoreu: ako ne plaćaš maržu drugome, tvoj proizvod je jeftiniji, brži ili profitabilniji od bilo koga tko tu maržu plaća. Vertikalna integracija zvuči kao pojam s MBA slajda, ali njen otac u kućnim računalima nosio je tetovažu s brojem umjesto imena i vjerovao da je poslovanje rat. U tom ratu, SID čip i VIC-II nisu bili umjetnička izjava. Bili su municija.

Manje lijepo je kad ti je šef koji to stvarno tako misli — svaki dan, o svima, uključujući tebe. Jack Tramiel nije vodio Commodore, on je njime zapovijedao. Sastanci su znali trajati do tri ujutro, jer je Jack odlučio da će trajati do tri ujutro, i nitko nije imao hrabrosti reći da bi možda bilo produktivnije naspati se pa nastaviti sutra. Rezao je budžete kao da mu se svaki potrošeni dolar osobno obraća s prijekorom. Marketing dobiva pare kad Jack kaže da dobiva pare, inženjeri dobivaju priznanje kad im Jack usput dobaci da nešto nije potpuno bezvrijedno, a onda odeš doma i shvatiš da je to bio kompliment.

Nepredvidiv nije prava riječ za njega — bolje je reći da je bio dosljedan u nasumičnosti. Znao te pohvaliti pred cijelim timom u ponedjeljak i otpustiti u srijedu, bez posebnog povoda koji bi ikad shvatio bilo tko osim njega. Ljudi su ostajali jer je Commodore, uz svu tu tiraniju, stvarno pravio čuda — C64 je bio dokaz da paranoja i štednja, kad se stave u pravu glavu, proizvedu najprodavaniji komad hardvera u povijesti. Ali dokaz traje samo dok odbor vjeruje da vrijedi trpjeti čovjeka koji ga proizvodi.

Normalan čovjek bi otišao kupiti jahtu, ili farmu, ili barem malo mira. Jack Tramiel je otišao i kupio — Atari. Konkretno, onaj dio Atarija koji se bavio kućnim računalima, u to vrijeme već krvavo ranjen krahom tržišta videoigara iz 1983. — velikim slomom kad je tržište preplavljeno lošim igrama i konzolama u kratkom roku izgubilo povjerenje kupaca, pa je cijela industrija gotovo propala preko noći. Tramiel ga je kupio od Warner Communications za sitniš, u srpnju te iste 1984., i to nije bio slučajan izbor tvrtke — bio je to izbor oružja. Atari je bio jedini brend s dovoljno prepoznatljivosti i dovoljno slobodnog terena da se od njega može sagraditi novi front. A front je bio jedan: Commodore, firma koja ga je izbacila.

Iz te osvete rodio se Atari ST — mašina koju je Tramiel gurao na tržište gotovo istog trena kad je Commodore lansirao svoj vlastiti sljedeći potez, Amigu. Dvije linije proizvoda, dva bivša (i budућa) suparnika, jedan čovjek koji je do jučer sjedio u upravi jedne od njih, a sad iz susjednog ureda cilja u nju iz sve snage. To nije bila poslovna konkurencija u uobičajenom smislu grabljenja tržišnog udjela — to je bilo lično, do srži, i cijela je industrija to znala i s guštom pratila.

Amiga protiv Atari ST-a postat će jedan od najljepših sukoba osamdesetih — dva stroja, slična po ambiciji, potpuno različita po duši, s Jackom Tramielom kao čovjekom koji sad stoji na strani barikade suprotnoj onoj koju je sam nekad podigao. Ta priča čeka svoje puno poglavlje kasnije u ovoj knjizi. Ovdje je bitno samo ovo: kad ga izbaciš iz jednog rata, Jack Tramiel ne ide kući. Ide i traži drugi.

1984. Jack izlazi. Uprava je htjela manje njega, više sebe, a on je uvijek radio sam ili nikako drukčije. Commodore ostaje bez čovjeka koji ga je odgurao od kalkulatora do najprodavanijeg računala u povijesti i — kao svaka firma koja izgubi svoj bijesni motor — počinje se polako, ljubazno gasiti. Stiže Amiga, genijalna, ali prekasna i preskupa za marketing koji sad nema tko voditi kao rat. Menadžment se mijenja kao košulje, dugovi rastu, a 1994. Commodore International odlazi u likvidaciju. Jedna od najvećih računalnih tvrtki svijeta umire ne s treskom, nego s papirologijom na sudu na Bahamima, gdje je do kraja bila registrirana zbog poreza. Ironično prizemno za tvrtku koja je djeci dala svemir.

Groblje tehnologija prepuno je takvih nadgrobnih spomenika — firma koja je pobijedila tržište, a izgubila upravu i umrla u odvjetničkom uredu. Ali evo stvari koju nijedna bilanca ne hvata: C64 nije umro s Commodoreom. Milijuni tih kutija sa smeđim tipkama i onim mirisom vrućeg plastičnog kućišta stajali su po dječjim sobama širom svijeta i radili jednu jedinu stvar bolje od svega drugog na planetu — učili djecu da programiraju, jer to je bilo, praktički, jedino što se na njima dalo raditi ako si htio nešto više od igre koju si kupio.

Uključiš stroj i odmah te dočeka BASIC — jednostavan programski jezik koji je bio ugrađen ravno u C64, pa se pokretao čim bi se pritipkao prekidač, bez ikakvog instaliranja. Preko njega si i učio programirati: ukucaš naredbu, stroj ti odgovori, pogriješiš, stroj se sruši, popraviš, pokušaš ponovno. Nema interneta za guglanje greške, nema YouTube tutoriala. Ti i priručnik od stotinjak stranica i strpljenje. Iz te kombinacije izašla je cijela generacija ljudi koji danas pišu kod kojim voziš auto, plaćaš račune i čitaš ovu enciklopediju na ekranu. Ne svi, dakako — većina je samo igrala Zaxxon i International Soccer do tri ujutro. Ali dovoljno je bilo one djece koja su otvorila priručnik iz čiste dosade da promijene tok cijele industrije.

Tramiel to nikad nije planirao kao pedagoški projekt. Nije bio čovjek s misijom da opismeni djecu u informatici — bio je čovjek koji je mrzio da mu netko drugi diktira cijenu, i tu mržnju pretvorio je u stroj jeftiniji od svega što je konkurencija mogla ponuditi. Odgajanje cijele generacije programera bilo je nuspojava. Ali nuspojava koja je promijenila svijet više nego bilo koji njegov namjerni potez.