Ratovi za talente i veliki otkazi

Otvori LinkedIn u ljeto 2021. i osjetit ćeš ono što se osjeti kad je netko baš, baš očajan da te zavoli. Poruke od regrutera stižu kao da ti duguju novac — „hej, primijetio sam tvoj profil, imamo priliku koja bi ti mogla…” — i ta priča ide dalje, uvijek dalje, dok brojka na kraju rečenice ne postane apsurdna. Signing bonus, dakle gotovina koju dobiješ samo zato što si potpisao ugovor, prije nego što si odradio i jedan dan. Equity refresh, odnosno dodatna hrpa dionica firme koju ti daju ne kao novom, nego kao već postojećem zaposleniku — mito da ostaneš, jer je jeftinije dati ti dionice nego platiti regruteru da ti nađe zamjenu. Remote iz bilo kud, samo potpiši. Firma koja je prošle godine tražila tri godine iskustva i diplomu sad traži puls i internetsku vezu.

To je bio rat. Ne metaforički, u smislu HR PowerPointa (mada i to — svaka firma koja je štogod držala do sebe imala je taj slajd, „Rat za talente”, velikim slovima, kao da je 1944.) — nego stvarni ekonomski rat, s proračunima koji su rasli brže nego što je ikome bilo ugodno priznati. Novac je bio besplatan — kamate na nuli, tiskaj i posudi, rasti pa ćemo profit tražiti neki drugi kvartal — a kad je novac besplatan, jedina prava valuta postaju ljudi koji znaju napisati kod. Inženjer je prestao biti trošak u tablici. Postao je resurs kojeg nema dovoljno, a firma koja ga se ne dokopa — gubi rat.

Osamnaest mjeseci kasnije, iste te firme, ista ta imena na vratima, šalju drugu vrstu poruke. Ne LinkedIn poruku u pet popodne — email u pet ujutro. Prijava ne radi. Slack kanal (onaj isti gdje ste do jučer razmjenjivali mimove i planirali team building) nestao je preko noći. Ime u organizacijskoj tablici obrisano je bez glasa, kao da ga nikad nije bilo. Isti ljudi koji su prije godinu dana zvali sebe obitelji, koji su na svim tim slajdovima s vrijednostima tvrtke stavljali riječi kao »briga« i »pripadnost«, otvaraju svoje kvartalno izvješće rečenicom o »teškim, ali nužnim odlukama«. Dionice, gle čuda, poskoče na tu vijest.

Ono što se dogodilo između te dvije rečenice — između rata za talente i e-maila u pet ujutro — nije priča o tehnologiji. Nije priča o umjetnoj inteligenciji, o produktivnosti, o tome je li netko bio dovoljno dobar inženjer. To je priča o novcu: odakle je dolazio, zašto je prestao dolaziti i tko je na kraju tog lanca stajao kad se račun morao platiti. A kad počneš tragati za tim odgovorom, otkriješ nešto neugodno — da je cijela ta drama o »talentu«, o »kulturi«, o »obitelji«, u biti bila samo bilanca u drugom kostimu. Slijedimo novac. Vidjet ćemo gdje je stao.

Ožujak 2020. Svijet se zatvara u stanove, a jedna industrija se, umjesto da stane, ubrzava kao da joj je netko upalio raketni motor. Sve što se moglo digitalizirati, digitaliziralo se preko noći — trgovina, škola, liječnik, čak i sastanak s tetkom za rođendan preko videopoziva. O tome smo već pisali (poglavlje 1, ako te zanima kako je to izgledalo iz drugog kuta), ali sad slijedimo novac, pa evo prve stavke troška: netko je sve to morao sagraditi. A programera, iznenađenje, nije bilo dovoljno ni prije pandemije.

I tu kreće nešto što bi svaka ekonomija iz udžbenika prepoznala u tri sekunde — potražnja naglo skoči, ponuda ostane ista, cijena pošizi. Samo što ovdje cijena nije bila cijena grafičke kartice ili WC papira. Bila je to plaća inženjera. I bonus. I dionice. I sve zajedno, u paketu koji su HR odjeli počeli zvati »total comp« (ukupna naknada — plaća plus bonus plus dionice, sve zbrojeno u jednu impresivnu brojku), jer je zvučalo profesionalnije od »dajemo ti novac, samo dođi«.

Brojke iz tog razdoblja, kad ih danas čitaš, zvuče kao satira, ali nisu bile — srednji inženjer u nekoj respektabilnoj tech firmi u Silicijskoj dolini mogao je 2021. potpisati ugovor s ukupnom naknadom koja je premašivala pola milijuna dolara godišnje, i to nije bio senior, nije bio principal (glavni inženjer, korak iznad seniora), bio je čovjek s tri-četiri godine iskustva čiji je LinkedIn profil odjednom vrijedio kao nogometni transfer. Firme su se natjecale u signing bonusima koji su sami znali biti veći od godišnje plaće u većini drugih struka na planeti.

Taj fenomen je unutar industrije dobio ime — prezapošljavanje — i zvuči kao nešto što se dogodi kad menadžer krivo pročita tablicu, ali ovdje je bila strategija, s velikim slovom S. Meta, Amazon, Google, Salesforce — svi su otvarali pozicije brže nego što su mogli objasniti čemu služe, jer je logika bila jednostavna, skoro plemenska: ako ne uzmemo mi ovog čovjeka, uzet će ga netko od njih, i onda će on njima izgraditi bolji proizvod, i onda ćemo mi izgubiti. Fer, konkurencija je stvarna. Samo što se ta logika, kad je pomnožiš na tisuće ljudi kroz cijelu industriju istovremeno, pretvori u utrku u kojoj svi trče, ali nitko baš ne zna prema čemu.

A dok su firme igrale tu igru, zaposleni — pa, zaposleni su prvi put u karijeri stvarno sjedili na konju. Job hopping, odnosno promjena posla svake godinu-dvije radi skoka plaće, postao je gotovo racionalniji potez od ostajanja lojalan tvrtki koja te, uostalom, ne bi ni ona čekala da je situacija obrnuta. Protuponude su letjele — dođeš šefu s otkazom u ruci, a on te za sat vremena zove s brojkom uvećanom za trideset posto, samo da ostaneš do kraja kvartala. Remote rad, koji je pandemija nametnula preko noći, odjednom je značio da ne pregovaraš samo za plaću, nego i za pravo da radiš iz svoje dnevne sobe u drugom gradu, drugoj državi, dok firma to prihvaća jer nema izbora.

Novac je, dakle, u tim godinama tekao u jednom smjeru — od investitora i firmi prema inženjerima, kroz plaće, equity refresh, signing bonus i dionice koje su, dok su rasle, izgledale kao trajno stanje stvari. Nitko na toj strani stola nije baš postavljao pitanje odakle taj novac dolazi i, još važnije, koliko dugo će curiti. Odgovor je stigao, kao i uvijek, kad ga nitko nije tražio.

Da bi razumio zašto je 2021. tech firma nudila dvadesetogodišnjaku sa šest mjeseci iskustva plaću veću od plaće liječnika s deset godina staža, moraš zaviriti u nešto što na prvi pogled nema nikakve veze s programiranjem — u kamatnu stopu centralne banke. Zvuči apsurdno, ali cijela ta grozničava zabava financirana je jednim brojem koji je stajao na skoro nuli. Riječ je o američkoj centralnoj banci, poznatoj kao Fed, koja je tu stopu prvi put spustila na nulu 2008., u financijskoj krizi, i tek ju je sredinom 2010-ih malo podigla — da bi je 2020. opet vratila na nulu kad je pandemija zaprijetila da ugasi gospodarstvo — i taj potez, smiren, tehnokratski, izgovoren u odijelima na konferenciji za novinare, ima direktnu liniju do tvog susjeda koji je 2021. kupio Teslu jer je dobio bonus u dionicama koje su rasle 40% godišnje.

Mehanika je stara kao novac sam: kad je posudba jeftina, kapital traži prinos negdje, bilo gdje, i najviše ga nalazi u pričama o budućnosti — a tech firma je, u srži, priča o budućnosti s tablicom u prilogu. Investitori nisu kupovali ono što firma zarađuje danas, kupovali su ono što bi mogla zaraditi za deset godina, i dok je novac gotovo besplatan, ta razlika u vremenu ne boli nikoga. Isti mehanizam koji je 2021. napuhao stanovanje, umjetnine i NFT-ove s crtanim majmunima napuhao je i plaće softverskih inženjera — jeftin novac ne pravi razliku, on samo traži vrata kroz koja će ući, a tech sektor je imao vrata širom otvorena i natpis „dobrodošli”.

I tu stižemo do matematike koja jednostavno ne štima, a koju su svi vidjeli i svi odlučili ne gledati. Firme su 2020. i 2021. zapošljavale po stopama koje bi imale smisla samo ako im prihodi rastu 60, 80, 100 posto godišnje — a mnogima nisu, ili su rasli tim tempom samo dok je svijet bio zaključan u kućama i kupovao sve online, uključujući toalet-papir preko aplikacije. Meta je u dvije godine skoro udvostručila broj zaposlenih. Amazon je u istom razdoblju zaposlio više ljudi nego što neke europske države imaju stanovnika u glavnom gradu. Broj inženjera rastao je brže od broja korisnika, broj korisnika rastao je brže od prihoda po korisniku, i cijela ta piramida stajala je na pretpostavci da će trend iz karantene potrajati zauvijek — da će ljudi i dalje naručivati hranu na kućnu adresu i gledati Netflix umjesto da idu na koncerte, jer, uostalom, tko bi normalan htio izaći iz kuće.

Ono što je pravi znak vrhunca tržišnog buma nikad nije padanje cijena — to je trenutak kad svi upozoravajući signali postanu buka koju ignoriraš jer je zabava previše dobra da bi je prekidao. A signali su bili posvuda, ako si htio gledati: inflacija je puzala gore cijelu 2021., analitičari su počeli šaptati riječ „recesija” već krajem te godine, a neke firme su tiho počele zamrzavati zapošljavanje u prvim mjesecima 2022., mjesecima prije nego što će javno priznati da je zabava završena. Ali kad je muzika glasna i svi plešu, teško je biti onaj koji prvi kaže — možda bismo trebali sjesti. Osobito kad je sjedanje jednako priznanju da je rast koji si obećao investitorima bio, u najboljem slučaju, privremeno posuđen od budućnosti.

E, onda je stigao 2022. Fed je odlučio da je inflacija postala neugodno stvarna i počeo dizati kamatne stope brzinom kojom ih nije dizao desetljećima. I sad, znam, zvuči kao da pišem o monetarnoj politici, a ne o programerima, ali strpi se, jer upravo je to poanta ovog poglavlja. Kad novac postane skup, jeftini novac koji je financirao rat za talente jednostavno presuši. Startupovi koji su živjeli od investicijskih rundi umjesto od profita odjednom ne mogu podignuti novu rundu po staroj vrijednosti. Velike kompanije koje su rasle jer je rast bio jeftiniji od štednje odjednom moraju objašnjavati dioničarima zašto imaju deset tisuća ljudi više nego prošle godine, a prihod nije rastao isto toliko.

Mark Zuckerberg je to formulirao u jednu frazu koja će vjerojatno ući u udžbenike korporativnog cinizma: 2023. je proglasio „godinom efikasnosti”. Prevedeno s korporativnog na hrvatski — godina u kojoj ćemo otpustiti deset tisuća ljudi i onda na earnings callu, onom redovitom pozivu na kojem menadžment svaka tri mjeseca izvještava investitore i analitičare koliko je firma zaradila, reći da smo „fokusiraniji” i „lean” (vitki, bez sala, bez viška ljudi — birajte omiljeni eufemizam). Dionica je, uzgred, na tu vijest skočila. Zapamti tu rečenicu, vratit ćemo joj se za par sekcija, jer je ona zapravo cijela poanta ovog poglavlja u jednoj slici.

I onda je krenulo. Ne kap po kap, nego poplava. Amazon, Google, Microsoft, Meta, Twitter (koji se u međuvremenu i preimenovao, ali to je priča za drugo poglavlje), Salesforce, Spotify — svi su, unutar otprilike osamnaest mjeseci, otpustili ljude u brojkama koje su prije pandemije zvučale kao statistika iz financijske krize, a ne kao redovna poslovna odluka. Amazon je sam u nekoliko valova otpustio preko 27.000 ljudi. Meta preko 21.000. Google preko 12.000, u jednom potezu, jednog jutra. Zbroji sve tehnološke firme, sve valove, i dođeš do brojke koja se mjeri u stotinama tisuća radnih mjesta — u industriji koja se dvije godine ranije žalila da nema dovoljno ljudi za sve pozicije koje ima.

I evo šokantne stvari — nije to bila mala, oprezna kompanija koja je morala brzo reagirati jer je pukla. To su bile najprofitabilnije firme na planetu, s milijardama u banci, koje su iste tjedne kad su otpuštale ljude nastavljale objavljivati rekordne kvartalne dobiti. Otkaz nije bio nužnost. Bio je signal. Signal Wall Streetu da je menadžment „disciplinaran”, da „reže troškove”, da donosi „teške odluke” — sve fraze koje analitičari vole čuti prije nego dignu preporuku dionice s „hold” (drži) na „buy” (kupuj).

Sad, prije nego se ovo pretvori u čisti linč — a zaslužuju ga dobrim dijelom — treba biti pošten prema brojkama, jer to je pravilo ove knjige: sarkazam može, ali činjenice moraju stajati. Dio ovih otkaza jest bio stvarna korekcija, ne samo teatar za investitore. Zapošljavanje 2020. i 2021. bilo je toliko agresivno da su neki timovi, iskreno, bili napuhani preko svake razumne potrebe. Meta je u tri godine skoro duplirala broj zaposlenih — s otprilike 45.000 na preko 87.000 — na temelju projekcije rasta koja se jednostavno nije ostvarila onako kako su tablice u Excelu obećavale 2021. Kad rast stane, a broj ljudi na platnoj listi ostane isti, matematika je nemilosrdna bez obzira koliko ti je misija plemenita.

Dakle — dio otkaza je bio korekcija loše procjene. Dio je bio čista teatralna gesta za tržište kapitala. I ovdje leži prava poanta ovog poglavlja, ako je slijediš do kraja: nikad nećeš dobiti čist odgovor koji je koji, jer firme nemaju interes da to razdvoje. Puno je lakše reći »tržišni uvjeti su se promijenili« nego reći »previše smo zapošljavali, naša greška« ili, još gore, »ovo radimo da bi dionica skočila«. Sva tri razloga su istinita u različitim omjerima za različite firme, i sve tri rečenice zvuče gotovo identično kad ih pročitaš u priopćenju za javnost napisanom istim uredno neutralnim korporativnim jezikom.

Dobro, sad dolazimo do dijela gdje se skida rukavica. Do sad smo gledali brojke — koliko je ljudi otišlo, kako je otišlo, tko je dobio onu poruku u pet ujutro. Sad postavljamo pitanje koje ovakva poglavlja moraju postaviti, uvijek: tko je stvarno platio cijelu tu zabavu, a tko je od nje profitirao? Jer, vjeruj mi, to nisu iste osobe.

Prvi na udaru — i uvijek prvi na udaru — junior, onaj tek pridošli programer bez iskustva. Onaj koji je 2021. čitao da je programiranje sigurna karijera desetljeća, upisao bootcamp (intenzivni tečaj programiranja od nekoliko mjeseci, obećanje da za pola godine postaneš zapošljiv), dobio prvi posao za pristojnu plaću i mislio da je riješio život. Karijerne ljestve u struku puknu prve kad firma reže — jer juniora je najlakše otpustiti: nema vlastite mreže klijenata, nema politički osjetljivih odnosa, nema projekta koji samo on razumije. Otpustiš ga, i statistički gledano ništa se ne raspada. Problem je što onda pet godina kasnije nemaš koga penjati na senior pozicije, ali to je tuđi problem, tuđe kalendarske godine, nije ovog kvartala.

Drugi na udaru, i ovo je dio koji se rijetko spominje na LinkedInu jer LinkedIn voli priče s happy endom: ljudi na vizama. Konkretno, H1B u Americi — radna viza koja strancu dopušta rad u SAD-u, ali vezana je za konkretnog poslodavca koji ga „sponzorira”; izgubiš tog poslodavca, izgubiš i pravo da uopće budeš u zemlji. Zakon je brutalno jednostavan — izgubiš posao, imaš 60 dana da nađeš novi ili se pakiraš. Ne 60 dana da razmisliš o karijeri, 60 dana totalno, uključujući traženje posla, intervjue, papirologiju, vizno sponzorstvo novog poslodavca, sve. Zamisli to: dobiješ e-mail u pet ujutro da si višak, i od tog trenutka ti kuca sat koji ne staje za vikend, ne staje za Božić, ne staje ni za jedan dan. Neki od tih ljudi preselili su cijele obitelji preko oceana za taj posao. Sad im ista firma koja ih je dovela — često s puno fanfare, „gradimo raznolik tim!” — kaže zbogom s otkaznim rokom koji bi bio nezamisliv za bilo koga drugog u zgradi. Najranjiviji plaćaju najveći račun. To nije slučajnost, to je struktura sustava.

Treći trošak koji se reže prvi — i ovo je gdje se ‚obitelj' iz korporativnog rječnika razotkriva do kosti — jest kultura. Sve ono što je firma trubila kao dokaz da brine: besplatni ručkovi, teretane u zgradi, „unlimited PTO” (u teoriji neograničen broj plaćenih slobodnih dana, u praksi rijetko iskorišten jer nitko ne želi biti onaj koji ga koristi), wellness programi, team building na skijanju. Sve to ide prvo kad treba rezati troškove. Ne zato što su ti perkovi bili skupi u apsolutnom smislu — nisu, u odnosu na plaće inženjera to je mrvica u budžetu — nego zato što su lako mjerljivi, lako se ukinu jednim mailom i lako se prodaju investitorima kao dokaz „discipline”. Kultura, ispada, nije bila vrijednost. Bila je linija u proračunu koja se zove „troškovi zadržavanja”, i kad zadržavanje više nije prioritet, ta linija ide na nulu preko noći.

Pa da rezimiramo bilancu, bez uljepšavanja: junior gubi prvu priliku za karijeru, imigrant gubi šezdeset dana i možda cijeli život koji je izgradio, prosječni zaposlenik gubi „obitelj” koja se pokazala kao ugovor s otkaznim rokom, a menadžment na vrhu — u pravilu — izlazi s dionicama koje su vrijednije nego prije reza. Slijedi novac, kažemo od početka ove sekcije poglavlja, i novac je, iskreno, dosljedan. Samo prati koga nagrađuje. Nikad nije junior. Skoro nikad nije onaj s najviše realnog rizika.

Presuda. Ako je ovo poglavlje bilo suđenje novcu, evo završne riječi: osamnaest mjeseci bilo je dovoljno da se sruši najveći marketinški mit dekade. „Nauči programirati” — savjet koji su ti davali roditelji, vlade, YouTube influenceri i Obama osobno — dobio je debelu zvjezdicu. Ne zato što je programiranje prestalo biti korisna vještina, nego zato što se pokazalo da „siguran posao” u tehu nikad nije postojao kao kategorija. Postojao je ciklus. A ciklusi imaju i drugu polovicu.

Druga stvar koja se vratila tamo odakle je i došla: pregovaračka moć. Sjećaš se 2021., kad si mogao reći šefu da radiš iz Splita, s pogledom na more, tri dana tjedno, ili odlaziš konkurenciji? Ta rečenica se do 2023. pretvorila u e-mail s naslovom „Return to Office Policy Update”. Ista priča, samo iz drugog kuta: kad je tržište radnika jako, rad na daljinu je pravo. Kad se tržište okrene, rad na daljinu postaje „privilegija koju cijenimo, ali okolnosti nalažu”. Ista rečenica koju je HR pisao o „obitelji” koju smo već spominjali — ljubazna, providna, i uvijek u korist onoga tko potpisuje plaću.

I tu dolazimo do poante cijelog ovog poglavlja, gole kao račun bez PDV-a: tech rad je, unatoč besplatnom sushiju, sobama za spavanje i posterima s natpisom „budi svoj”, na kraju dana — rad. Kapital naspram rada. Ista jednadžba koju je Jacquardov tkalački stan pokrenuo prije više od dva stoljeća — podsjetimo se, riječ je o strojnom razboju s bušenim karticama, jednom od prvih „programabilnih” uređaja u povijesti, koji je početkom 19. stoljeća počeo raditi posao tkalaca brže i jeftinije od njih samih — kad su tkalci gledali stroj koji radi njihov posao i pitali se čija je to, zapravo, pobjeda. Softversko inženjerstvo je taj sukob samo obuklo u dukserice i nazvalo ga „kulturom”. Kad dođe do krize, kultura se skine prva — perkovi nestaju, ping-pong stol ode na eBay, a bilanca ostane.

Ono što je stvarno novo, i vrijedno spomena na kraju, jest da su neki radnici to konačno pročitali kao ono što jest. Sindikati u tehu, nešto što je do prije desetak godina zvučalo kao vic — inženjer u sindikatu, ha, valjda i astronaut u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja — polako niču, od Alphabeta (krovne firme Googlea) do Amazonovih skladišta. Nije revolucija. Ali je signal da netko čita malo dublje od priopćenja za tisak.