Ožujak 2020: Zoom civilizacija

Datum: 15. siječnja 2020. Ako bi tog dana netko rekao da za dva mjeseca nećeš zagrliti svoju majku, da će uredi ostati prazni, sa stolovima punim uvenulih biljaka i šalica zaboravljene kave, da će cijela planeta razgovarati kroz pravokutnike na ekranu — nasmijao bi mu se u lice i pitao ga koji je film gledao. Svijet je normalan. Dosadno, predvidljivo normalan. Ljudi se guraju u metrou, avioni lete prepuni, konferencije se održavaju u dvoranama s tisuću stolica koje sve dišu isti zrak.

Rad na daljinu postoji, da — ali kao privilegija, ne kao stanje stvari. Onih par firmi koje dopuštaju da radiš od doma jednom tjedno to ponosno stavljaju u oglas za posao, kao beneficiju uz besplatnu kavu i stolić za stolni tenis. Ostatak svijeta i dalje vjeruje da se posao radi tamo gdje šef može vidjeti da radiš. Zoom je aplikacija koju tvoj ujak koristi za sastanke s inozemnim partnerom, jednom mjesečno, uz deset minuta borbe s mikrofonom.

Ono što slijedi nije priča o virusu. Dovoljno je toga napisano, i bit će još. Ovo je priča o onome što se događalo paralelno, u sjeni panike i statistika — o tehnologiji koja je preko noći morala postati kisik za milijarde ljudi zaključanih u vlastitim dnevnim sobama. Digitalna transformacija koju su konzultanti planirali prodavati firmama sljedećih deset godina, uz PowerPointe, budžete i pilot-projekte, dogodila se u tri tjedna. Bez plana. Bez budžeta. Bez izbora.

Zamisli sat po sat kako to izgleda: ujutro još ideš na posao, popodne ti šef šalje mail da od sutra radiš od doma, navečer već tražiš gdje ti je stara web-kamera kupljena za neku davnu Skype konferenciju. Škole se zatvaraju preko vikenda. Bolnice preko noći dobivaju dozvolu za nešto što su godinama tražile i nisu smjele. A jedna rečenica, izgovorena milijun puta dnevno na svim jezicima svijeta, postaje neslavni hit godine — »you're on mute« (»nisi na mikrofonu«, ono kad pola minute nešto objašnjavaš rukama i mimikom, a s druge strane ekrana čuju samo tišinu i gledaju te kao ribu iza stakla).

Ovo je taj mjesec. Ožujak 2020. Sat po sat, klik po klik, dok je budućnost rada, učenja i druženja — ona koju su nam obećavali kao postupnu, udobnu, izbornu — jednostavno banula na vrata, bez kucanja, i rekla: sad. Odmah. Nema natrag.

24. veljače 2020., Milano. Netko u redakciji sportskog dnevnika piše naslov o nogometnoj utakmici koja se igra pred praznim tribinama — stadion pun samo tišine, jer je gledateljima ulaz zabranjen. Čudno, misle ljudi, ali privremeno. Dva tjedna kasnije ta riječ — privremeno — postaje najveća laž desetljeća, a nitko u tom trenutku nije ni znao da je upravo izgovara.

Idemo redom, kao da gledaš vijesti uživo. 11. ožujka. Svjetska zdravstvena organizacija konačno izgovara riječ koju su epidemiolozi šaptali tjednima: pandemija. Ne epidemija, ne izolirana žarišta — pandemija, globalno, svugdje. Isti dan NBA suspendira sezonu jer je jedan igrač pozitivan na virus, i to je, koliko god glupo zvučalo, trenutak kad se Americi upalila žaruljica. Ako stanu košarkaški milijuni, ovo je stvarno.

9. i 10. ožujka. Talijanska vlada zatvara cijelu zemlju — cijelu, šezdeset milijuna ljudi, kućni pritvor s izlaskom dopuštenim samo po kruh i lijekove. Svijet gleda Italiju kao upozorenje s kojim ne zna što bi — kao susjeda koji ti kaže da mu je kuća izgorjela, a ti kimaš i nadaš se da to kod tebe neće biti tako. Onda, u roku od sedam dana, slične mjere uvode Španjolska i Francuska, pa redom — domino koji se ne zaustavlja na granicama, jer virus, iz nekog razloga, granice nije čitao.

A onda dolazi rečenica koja definira cijelu ovu priču, izgovorena po uredima od Silicijske doline do Zagreba, negdje između 13. i 16. ožujka: „radit ćemo od doma dva tjedna, dok se stvar ne slegne”. Menadžeri su to izgovarali s ravnim licem, i neki su čak vjerovali u to što govore. Ta procjena — dva tjedna — postat će najveći podbačaj predviđanja u modernoj povijesti rada, veći i uvjerljiviji podbačaj nego Torvaldsov „just a hobby” iz devedesetih, jer Torvalds bar nije znao da upravo pravi operativni sustav budućnosti. Ovi ljudi su gledali kalendar i krivo pročitali datum — za dvije godine.

Vidiš, ta procjena nije bila glupa u trenutku kad je izgovorena — bila je racionalna pretpostavka temeljena na prijašnjim epidemijama koje su prošle brzo, poput SARS-a iz 2003., koji se stišao za nekoliko mjeseci i nikad se nije proširio ovako globalno. Samo što ovaj virus nije čitao tu statistiku i nije se ponašao po istom scenariju. Zato ne osuđuj menadžere iz tog tjedna zbog same procjene; osuđuj ih za ono što su radili poslije, kad su brojke već vrištale.

Dok se politika i epidemiologija odvijaju na naslovnicama, u pozadini se događa nešto tiše i, iskreno, dramatičnije za ovu knjigu: cijela tehnološka infrastruktura planete dobiva stres-test za koji je nitko nikad nije pripremio. VPN poslužnici — to su ti sustavi koji radniku izvan ureda otvore sigurni „tunel” do firminih internih programa i baza, kao da sjedi za svojim stolom, samo što je stol zapravo kauč — dizajnirani da nose desetak posto tvrtke koja povremeno radi od kuće, preko noći moraju nositi sto posto. IT odjeli koji su godinama tražili budžet za nadogradnju bandwidtha — propusnosti internetske veze, odnosno koliko podataka odjednom kroz nju može protući, zamisli to kao broj traka na autocesti — dobivaju ga u jednom danu, jer alternativa je da tvrtka stane. Laptopi, ti obični, dosadni komadi metala i plastike, postaju najtraženiji predmet na planetu; skladišta Della i HP-a se prazne, dostavni rokovi bježe od tjedana na mjesece, a netko u nekoj tvrtki po prvi put u karijeri kupuje laptop bez odobrenja triju razina menadžmenta jer — nema vremena za odobrenje.

Do kraja ožujka ono što je izgledalo kao privremena, hitna mjera — zatvori se, ostani doma, radi ako možeš od kauča — postalo je jedina opcija za milijardu i pol ljudi istovremeno. I nitko od njih još nije znao jednu stvar, onu koju ćemo sad rastaviti: da će jedna dosad relativno nepoznata alatka za videopozive, s plavim logom i imenom koje je zvučalo kao onomatopeja, u tih istih nekoliko tjedana postati glagol.

Prebaci se sad na jednu konkretnu tvrtku, jer to je jedini način da rekonstrukcija ima smisla. Prosinac 2019: Zoom Video Communications, firma o kojoj je čula možda jedna od dvadeset ljudi na ulici, ima oko 10 milijuna dnevnih sudionika sastanaka. Solidan broj za softversku firmu iz San Josea koja radi videokonferencije za korporacije. Travanj 2020: taj broj je 300 milijuna. Ne 300 posto rasta. Trideset puta. U četiri mjeseca. Da je neki analitičar prije toga ugurao tu krivulju u prezentaciju, izbacili bi ga s odjela zbog nerealnih projekcija — a onda bi se, zajedno s tom prezentacijom, vratio na fakultet, na predavanje o tome kako se rade ozbiljne poslovne prognoze.

Dionica firme, slučajno, nosi burzovnu oznaku (ili engleski „ticker” — to je ono kratko slovno rješenje pod kojim se dionica neke tvrtke vodi na burzi, tip skraćenice koju vidiš da klizi u onim zelenim i crvenim brojkama na financijskim vijestima) ZM. Netko je u ožujku 2020. kupovao dionice potpuno druge kompanije, one zvane Zoom Technologies (ticker ZOOM, kineska firma koja s videopozivima nema apsolutno nikakve veze), samo zato što je ime slično, i naglo joj digao vrijednost tih tjedana. Burza, dame i gospodo — mjesto gdje ljudi trguju vlasništvom nad stvarima čije ime tek na brzinu pročitaju.

Ali zašto baš Zoom? Jer to pitanje se u tom trenutku postavljalo u svakom uredu koji je preko noći postao virtualan. Microsoft je imao Teams. Cisco je imao WebEx, koji je uostalom bio industrijski standard za korporativne sastanke još dok je Zoom bio mali startup bez imena i budžeta. Google je imao Hangouts, kasnije Meet. Sve troje su divovi s beskrajnim budžetima, cijelim odjelima za enterprise sigurnost i timovima pravnika koji spavaju s ugovorima ispod jastuka. A svi su, u tom ožujku, gubili od male firme čiji je najveći adut bio — jedan link koji se samo klikne.

Ovo je ta lekcija koja se u ovoj enciklopediji vraća neugodno često (prisjeti se poglavlja o tome kako je jednostavno pobijedilo moćno kad je jedan hobi operativni sustav sravnio sa zemljom komercijalne Unixe s vojskom pravnika iza sebe): korisniku u paničnoj, iscrpljenoj, preplašenoj verziji ožujka 2020. nije trebala platforma s dvadeset postavki za enterprise upravljanje identitetom. Trebao mu je gumb. WebEx je od tebe tražio da instaliraš aplikaciju, kreiraš račun, provjeriš verziju plugina — onog malog dodatnog programčića koji preglednik uči nove trikove — za tvoj zastarjeli preglednik. Zoom te pitao samo — klikneš li ovaj link? Klikneš. I eto te, u sobi s licem tvog šefa u kutu ekrana, prije nego što si stigao skuhati kavu. Nije bilo bolje tehnologije. Bilo je manje koraka do nje. Kad je cijela planeta u paničnom sprintu, dobitnik nije onaj tko je najsofisticiraniji — dobitnik je onaj koji te najbrže pusti unutra.

Ali brzina rasta koja na naslovnicama izgleda kao pobjeda, s inženjerske strane izgleda posve drugačije. Zoom je za tri mjeseca morao proširiti (u žargonu: „skalirati”) svoju infrastrukturu — poslužitelje, mreže, sve ono nevidljivo što stoji iza gumba koji klikneš — na obujam koji je planirao dostići za tri godine. A kad se gradi na brzinu, kao što se u ovoj enciklopediji već pokazalo kod drugih pretpandemijskih priča o sigurnosti, rupe koje bi u normalnim okolnostima bile zakrpane prije nego ih tko primijeti ostaju otvorene — samo što je ovaj put publika koja gleda kroz njih brojila tristo milijuna sudionika sastanaka dnevno.

Pa je nastao Zoombombing (izraz koji je do tada nitko čuo, a do travnja je ušao u rječnik svakog školskog ravnatelja i HR odjela na planetu). Netko provali u tvoj virtualni sastanak — jer je link bio javan, jer je lozinka bila „123456” ili nije postojala, jer je opcija „soba za čekanje” bila zakopana negdje u postavkama koje nitko nije stigao pročitati — i pusti pornografiju, ili viče uvrede, ili samo crta penise preko tvoje PowerPoint prezentacije o kvartalnim rezultatima. Škole su otkazivale sate. FBI je izdao službeno upozorenje o Zoombombingu, kao da je riječ o novom soju zlonamjernog softvera (malwarea), a ne o rupi veličine vrata bez brave. Mediji su prenosili slučajeve online školskih sati prekinutih — pogodi čime. Zoom je u tjednima nakon toga po defaultu uveo lozinke i sobe za čekanje, i javno se ispričao — izvršni direktor kompanije, Eric Yuan, objavio je da će firma sljedećih devedeset dana prestati raditi na novim funkcionalnostima i samo krpati sigurnost. Rijetka slika izvršnog direktora koji kaže: stop, gasimo razvoj, popravljamo temelje. Rečenica koja je u Silicijskoj dolini rjeđa nego što bi trebala biti.

A dok se to popravljalo, liječnici — pravi, ovaj put — počeli su prijavljivati novi simptom koji nije imao veze s virusom koji je sve ovo pokrenuo. Zoom fatigue. Umor od videa. Ispalo je da mozak koji cijeli dan gleda mrežu malih pravokutnika s licima, od kojih svako mora tumačiti izraz lica bez konteksta tijela, bez prirodnih pauza pogleda, uz vlastito lice koje te gleda iz kutića ekrana cijeli dan kao da si u ogledalu koje se ne gasi — taj mozak se iscrpljuje brže nego u fizičkom sastanku. Stanfordska istraživanja objavljena godinu poslije identificirala su konkretne razloge: prekomjeran kontakt očima izbliza, konstantno gledanje sebe, smanjena pokretljivost i kognitivni teret tumačenja neverbalnih signala kroz kompresirani video. Nije to bila izmišljena tegoba za slabiće. Bila je to nova, dokumentirana dijagnoza jednog posve novog oblika premorenosti — koju je, ironično, uzrokovala tehnologija koja je trebala učiniti sastanke lakšima.

Do sredine godine Zoom je bio istovremeno najkorišteniji alat na planetu i sinonim za novi način iscrpljenosti. Firma koja je prije pandemije bila nišna alternativa velikim igračima poput Skypea, postala je glagol, meta hakera, predmet FBI upozorenja i tema psiholoških studija — sve u razmaku od jednog proljeća. Malo je proizvoda u povijesti tehnologije prošlo kroz uspon, kaos i dijagnozu u istom kvartalu. A svijet je, negdje usput, prihvatio sve to kao normalno. Jer alternativa — ne vidjeti nikoga uopće — bila je gora.

Ponedjeljak, recimo da je 16. ožujka. Negdje u predgrađu sedmogodišnjakinja sjedi za kuhinjskim stolom, ispred nje tablet koji joj je stariji brat posudio na silu, a učiteljica s druge strane ekrana pokušava izvesti sat glazbenog odgoja tako da trideset lica u kvadratićima pjeva istu pjesmicu s pola sekunde razlike — što zvuči kao zbor koji je pao sa stepenica. Nitko od uključenih, ni učiteljica, ni roditelji, ni ministarstvo koje je to naredilo u petak navečer, nije imao plan. Škola se preselila na internet za vikend. Cijeli obrazovni sustav, izgrađen stoljećima oko ideje da se djeca fizički okupljaju u jednoj zgradi, presložen je u nastavu na daljinu brzinom kojom se inače ne mijenja ni raspored zvona.

I tu odmah ispliva ono što je informatička industrija znala teoretski, a društvo je sad gledalo uživo, iz prvog reda: digitalni jaz nije apstrakcija iz neke prezentacije o inkluziji, nego jako konkretna stvar — jedan laptop u kući s troje djece i oba roditelja koji istovremeno moraju raditi od kuće. U nekim domovima ekran za nastavu bio je mobitel s napuklim zaslonom i ograničenim podatkovnim paketom koji se potroši do podneva. U drugima — tri monitora, ergonomska stolica i internet brz kao onaj u uredu. Pandemija nije stvorila tu nejednakost, samo je uklonila zid koji ju je do tada skrivao: dok je škola bila fizička zgrada, siromašno i bogato dijete sjedili su u istoj učionici, s istom pločom i istim učiteljem. Kad je škola postala Wi-Fi signal, ispalo je da neka djeca tu učionicu jednostavno nemaju — nemaju ni ulaznicu, a kamoli mjesto u prvom redu.

Nekoliko blokova dalje, u istom tom danu, liječnica obiteljske medicine prima poziv na broj koji nikad prije nije koristila za konzultacije — video-poziv, s pacijentom kojeg bi normalno pregledala u ordinaciji uz stetoskop i tlakomjer. Telemedicina je postojala i prije 2020., ali kao rubna, poluzabranjena ideja zarobljena u papirologiji: koji kod naplatiti, je li pregled na ekranu uopće pregled, tko odgovara ako dijagnoza ode u krivo. Regulativa koja je stajala nepomično godinama — ne zbog tehnoloških prepreka, nego zbog birokratskih — srušena je za otprilike tjedan dana, jer je alternativa bila da ljudi s kroničnim bolestima uopće ne dolaze do liječnika. Kriza je odradila ono što lobiranje nije uspjelo: postala je deregulator brži od bilo kojeg zakona. Nitko se u tom trenutku nije pitao je li to presedan koji će trajati — samo je trebalo da radi, danas, sad.

A onda dođe večer, i taj isti ekran koji je ujutro bio učionica, a popodne ordinacija, postaje nešto puno intimnije. Ljudi se počinju vjenčati preko Zooma — kum drži čašu ispred kamere umjesto uživo, mladenci izgovaraju zavjete pred rešetkom lica u malim kvadratićima, netko od gostiju zaboravi ugasiti mikrofon i cijela ceremonija na trenutak dobije zvučnu kulisu tuđe perilice rublja. Sprovodi se odvijaju na isti način, i tu humor prestaje — obitelj koja ne može stati oko lijesa, koja ispraća najbližu osobu kroz istu aplikaciju kroz koju je jučer imala sastanak s odjelom nabave. Kvizovi petkom navečer, rođendani s tortom pred kamerom i pjevanjem koje kasni pola sekunde, aperitivi „na daljinu” s prijateljima koje inače viđaš svaki tjedan uživo — cijeli raspon ljudskog života, od najsvečanijeg do najbanalnijeg, sabijen je u istu tehnologiju koja je jutros služila za nastavu glazbenog.

Ono što je zapravo šokantno, kad se malo odmakneš, nije da je sve to prešlo na ekran — nego koliko brzo je čovjek prihvatio da ekran može nositi tu težinu. Nitko nije pitao je li dovoljno dobar za vjenčanje ili sprovod. Nije bilo druge opcije, pa je jednostavno morao biti dovoljno dobar. Cijela civilizacija koja je do tog ožujka smatrala video-poziv nespretnim dodatkom telefonskom razgovoru, preko noći ga je pretvorila u jedini raspoloživi oblik zajedništva. To nije bila digitalna transformacija u onom uštogljenom, korporativnom smislu s powerpoint prezentacijama i strategijama za 2025. — to je bilo ljudsko biće koje kaže: dobro, ako je ovo sve što imam, iskoristit ću to za sve što mi treba, od matematike do posljednjeg zbogom.

Zamisli na trenutak da je cijela ta infrastruktura pod tobom — cloud, serveri, kablovi po dnu oceana — zapravo jedan veliki nosivi zid zgrade u kojoj živiš. Dok je sve normalno, nikad ne gledaš zid. Živiš u sobama, gledaš namještaj, kompliraš se oko boje zavjesa. Onda dođe ožujak 2020. i cijela zgrada odjednom mora primiti teret cijelog grada koji se preselio unutra, u tvoj stan, jer nema više gdje. I tad prvi put pogledaš zid. Moleći se da drži.

Amazon Web Services, Google Cloud, Microsoft Azure — imena koja normalan čovjek nikad ne izgovori u životu, jer i ne mora, isto kao što ne mora znati tko je proizveo cijevi u njegovoj kupaonici. A onda se u proljeće 2020. dogodi ono što se u K5, poglavlje 11, već nagovijestilo kao tihu revoluciju: cloud iz sjene postaje jedini razlog zašto ti Zoom ne puca u pola sastanka, zašto Netflix ne stane na najgorem mjestu serije, zašto online narudžba hrane stigne prije nego umreš od gladi. Cijela ta armija servera negdje u Virginiji i Irskoj, koju nitko od nas nikad neće vidjeti uživo, drži civilizaciju na nogama dok su joj noge, sve ostalo, vezane za stan. Da je pala — ne metaforički, stvarno pala, jedan veći „outage” u krivom trenutku, dakle onaj scenarij u kojem server jednostavno prestane radit i cijela usluga se ugasi kao da je netko iščupao utikač — ne bi propao samo jedan sastanak. Propao bi trenutak u kojem je pola planeta pokušavalo istovremeno postojati kroz ekran.

A onda Amazon. Ne kao aplikacija koju otvoriš iz dosade, nego kao — i ovo je ključna riječ — infrastruktura preživljavanja. Ljudi koji su prije pandemije kunuli se da nikad neće kupovati toaletni papir preko interneta, kupuju toaletni papir preko interneta, jer je to jedini toaletni papir koji postoji, dok su police u dućanu prazne kao pustinja. Amazon u tim tjednima ne raste kao firma koja dobro posluje — raste kao infrastruktura koja postaje nezamjenjiva u realnom vremenu, dok svi gledaju. To je onaj payoff iz K4 o kojem smo pisali kad je pitanje bilo teoretsko: što se dogodi kad jedna firma postane toliko velika da je jednostavnije zamisliti civilizaciju bez struje nego civilizaciju bez njezine dostave. Ožujak 2020. je odgovor koji nitko nije tražio, ali svi su ga dobili.

Streaming i gaming rade svoj posao mirnije, ali ne manje važno. Netflix (o kojem je bilo riječi u K6, poglavlje 5) postaje jedina razlika između tihog ludila u dnevnoj sobi i pravog ludila. Platforme za igranje bilježe navalu igrača kakvu nisu vidjele ni za Božić — jer Božić traje jedan dan, a karantena traje mjesecima, i čovjek mora nekamo staviti taj višak vremena koji mu je odjednom pao u krilo kao neželjeni poklon. Igraš se, jer je bolje igrati se nego gledati u zid — onaj isti zid o kojem smo pričali, samo sad onaj u tvom dnevnom boravku, a ne server u Virginiji.

Restorani, koji nikad u životu nisu ozbiljno shvatili dostavu, u tjednu ili dva postaju potpuno ovisni o njoj. Aplikacije za dostavu hrane odjednom nisu praktična opcija za lijenog petka, nego jedina razlika između posla i bankrota za pola susjedstva restorana. Kuhari koji su cijeli život vjerovali da je restoran iskustvo — stol, konobar, atmosfera — preko noći postaju kuhinje bez gostiju, koje šalju hranu u vrećicama nepoznatim ljudima na vrata. Nitko od njih to nije tražio. Nitko od njih to nije trenirao. Ali digitalno je preko noći prestalo biti opcija za one koji to mogu platiti i postalo jedini način da bilo tko od nas normalno funkcionira.

I tu je ta rečenica koju vrijedi zapamtiti, jer je jedna od onih rijetkih koje enciklopedija smije izgovoriti bez straha da pretjeruje: digitalni svijet u ožujku 2020. prestaje biti luksuz i postaje kisik. Ne zato što je iznenada postao bolji nego prije, nego zato što je, po prvi put u povijesti, cijela vrsta odjednom ovisila o njemu za disanje — a infrastruktura je, iznenađujuće, uglavnom držala. Ne besprijekorno. Ne bez pukotina. Ali držala.

Onda su se, ljeta 2020., vrata polako otvorila. Ne naglo, ne kao što su se zatvorila — ta su vrata tresnula, ova su se otvarala centimetar po centimetar, sa strahom, s maskama, s trakama na podu koje govore gdje smiješ stati. I baš u tom trenutku, kad je izgledalo da će se sve vratiti na staro, dogodilo se ono što nitko nije predvidio: staro se nije htjelo vratiti.

Firme su zvale ljude natrag u urede, spremne, s isprintanim rasporedima smjena i dezinfekcijskim stanicama na svakom katu. A ljudi su gledali te raspore i mislili — čekaj, zašto? Dokazalo se, doslovno u eksperimentu na sto milijuna ljudi, da posao ide. Da se izvještaj napiše, da se sastanak održi, da se kod pošalje u produkciju — u pravu, živu verziju programa koju koriste stvarni korisnici, ne u probnu — i sve to bez dva sata u autu i skupog parkinga. Jednom kad tvrtka vidi tu brojku — ista produktivnost, nula troška ureda — nema više vraćanja. Hibridni rad nije bio kompromis. Bio je priznanje da je stara norma bila navika, a ne nužnost.

I nije bio samo posao. Cijela ta prisilna digitalizacija koju je poglavlje ranije opisalo — telemedicina, online škola, dostava, streaming — nije se ugasila kad su se kafići ponovno otvorili. Ono za što je trebalo pet, deset godina postupnog navikavanja, dogodilo se u tri mjeseca i ostalo. Liječnik na video pozivu zbog banalne konzultacije za recept? Normalno. Kupovina namirnica bez odlaska u dućan? Normalno. Netko na drugom kraju svijeta predaje ti tečaj preko ekrana? Normalno. Pandemija nije izumila ništa od toga — samo je prisilila milijarde ljudi da to isprobaju istovremeno, i ispalo je da se, nakon što jednom isprobaš, ne vraćaš natrag. To je ono što ovo poglavlje pokušava reći cijelo vrijeme: digitalno se nije vratilo u kutiju s natpisom ‚za posebne prigode'. Postalo je nosivi zid.

Ali svaki nosivi zid nosi teret, i teret se osjetio tek kad je prašina sjela. Granica između posla i doma – ona nekad fizička, vrata ureda koja zatvoriš iza sebe – jednostavno je nestala. Laptop je bio na istom stolu za sastanak u devet i za večeru u sedam. „Always on” nije bila metafora, bila je kalendar bez praznog polja. Izgorjelost je postala riječ koju izgovara i tvoja teta koja radi u knjigovodstvu, ne samo softverski inženjer. Izolacija – jer ekran ti daje sastanak, ne društvo – ušla je u domove kao gost koji se ne javlja da odlazi. Kavez bez zidova, rekli bismo negdje drugdje u ovoj knjizi: nitko te ne zaključava, a ipak ne izlaziš.

A dok je svijet, zatvoren u sobama i strahu, učio riječ „zoombombing” i mrzio zvuk vlastitog glasa na snimci sastanka, negdje u pozadini, bez konferencija za novinare, bez trending hashtagova, jedan laboratorij je upravo treningirao model od 175 milijardi parametara koji će za nekoliko mjeseci izaći u svijet. Parametri su, grubo rečeno, brojčane postavke koje neuronska mreža podešava dok uči — što ih ima više, model je u teoriji sposobniji i „pametniji”, a 175 milijardi je bila brojka koja je tada nekoliko puta nadmašivala sve dotad viđeno. Zvao se GPT-3. Nitko u ožujku 2020. nije obraćao pažnju — svi su gledali krivulje zaraze, ne krivulje treniranja neuronskih mreža. Ali dok se ova godina pamtila kao godina kad je civilizacija naučila raditi kroz ekran, tiho je počela sazrijevati druga promjena, ona koja će za dvije godine, kad maske odu u ladicu i zaborave se, promijeniti svijet više nego što ga je promijenio virus.