NFT manija

2021. je godina u kojoj je novac izgubio osjećaj za realnost. Fed (američka centralna banka, ona koja odlučuje koliko će dolara biti u opticaju i po kojoj cijeni, odnosno kamati, banke posuđuju novac) tiskao je novac u količinama koje se teško zamišljaju, kamate su bile na nuli, ljudi su sjedili doma s karantenskom dosadom i tri stimulus čeka — državne pomoći uplaćene ravno na račun — koja su, umjesto u stanarinu, često legla ravno u Robinhood ili Coinbase, aplikacije za trgovanje dionicama i kriptovalutama. Kripto tržište (o njegovoj religiji već smo pisali, Knjiga 6, Dio IV) bilo je u punom zamahu, Bitcoin je rušio rekorde, a kad novac ima previše mjesta gdje mora nekamo otići, on pronađe i najapsurdnije kanale. Ovaj put je pronašao JPEG — običnu sliku, onu istu vrstu datoteke u kojoj ti mobitel sprema fotke s mora.

Zamisli scenu: netko na Twitteru mijenja profilnu sliku u crtanog majmuna s crvenim očima i kapom unatrag, i taj majmun je odjednom vrijedan više nego kuća u kojoj je taj netko odrastao. Ne šala, ne mem — kupljen, plaćen, upisan u blockchain kao dokaz vlasništva, u obliku NFT-a (kratica za »non-fungible token«, odnosno jedinstveni digitalni certifikat koji kaže: ovo je tvoje, i postoji samo jedan primjerak s tvojim imenom na njemu). Bored Ape Yacht Club. Zvuči kao ime kluba za penzionirane rock-zvijezde, a bio je klub s ulaznicom od nekoliko stotina tisuća dolara u trenutku vrhunca.

Novac je, kao i uvijek, tekao prema onima koji su prvi shvatili igru, a ne prema onima koji su vjerovali u nju. Slavne osobe su ubacivale majmune u profilne slike za honorare o kojima se nije javno govorilo, sportaši su lansirali vlastite kolekcije, a brendovi koji ni ne znaju spojiti router na wifi najavljivali su „ulazak u metaverzum” — onaj zamišljeni virtualni svijet u kojem ćemo, tobože, svi jednog dana živjeti, raditi i kupovati digitalne cipele za avatare. Aukcijske kuće koje su stoljećima prodavale Rembrandta odjednom su prodavale kolaž digitalnih slika za iznos kojim bi se kupila zgrada u kojoj se aukcija održavala. Sve je to zvučalo kao budućnost vlasništva. Zvučalo je i kao stol za poker na kojem svi igraju tuđim novcem i uvjeravaju sami sebe da je ovaj put drugačije.

Godinu, godinu i pol kasnije, računica je bila brutalno jednostavna, u stilu koji ćemo ovdje voljeti — brojke, ne osjećaji. Preko devedeset pet posto tih tokena vrijedilo je, u trenutku kad se ova bilanca piše, praktički nula. Ne pad od pedeset posto, ne korekcija. Nula. Digitalni link na sliku majmuna, za koju je netko nekad platio stan, sad se ne može prodati ni za cijenu tog stana pomnoženu s nulom.

Slijedimo novac. Vidjet ćemo tko ga je zaradio, tko ga je izgubio, i zašto je baš novac — a ne inženjerska logika — odlučio kako će cijeli ovaj cirkus izgledati.

Dobro, sjedni. Prije nego kliknemo dalje, moramo se dogovoriti oko jedne riječi koja je 2021. koštala ljude kuće, brakove i, u pokojem slučaju, i pokoju skupu igračku. Riječ je vlasništvo. I evo prvog dokaza u ovom slučaju: kupiš NFT, misliš da si kupio sliku majmuna. Nisi. Kupio si redak u bazi podataka koji kaže da tebi, s tom i tom digitalnom adresom, pripada broj takav i takav u nizu. Taj redak, ako imaš sreće, pokazuje na sliku majmuna. Ako nemaš sreće — a većina ljudi baš nije imala — pokazuje na adresu koju netko drugi hostira na svom poslužitelju, i taj netko je može ugasiti kad hoće. Sjećaš se pametnih ugovora iz prošlog poglavlja, onih koji besprijekorno pošteno izvršavaju i najgluplje instrukcije koje im daš? Ovo je jedan od njih. Kod je savršeno korektno zapisao da posjeduješ pokazivač. Nitko ga nije pitao pokazuje li on na nešto vrijedno.

E sad, ovdje ulazi pitanje koje je cijeli internet ponavljao kao mantru te godine, uglavnom podrugljivo: right click, save as — dakle, desni klik, pa „spremi kao”. Ako vidiš sliku majmuna iz kolekcije Bored Ape Yacht Club, recimo onog za kojeg je netko platio nezamislivu svotu, dovoljan je desni klik, spremi kao, i imaš — piksel po piksel, bajt po bajt — potpuno identičnu datoteku onoj za koju je platio tu svotu. Nema razlike. Ni jedne. Datoteka koju si spremio ti i datoteka koju je „kupio” on su, u svakom tehničkom smislu koji ima ikakvo značenje, posve isti fajl. Pa što je onda taj čovjek kupio?

Jer evo usporedbe koju su NFT-evanđelisti navlačili na svaku raspravu kao pokrivač premalen za krevet: potpisani print. Umjetnik napravi sto kopija litografije (grafike otisnute s kamene ili metalne ploče, tehnika stara dva stoljeća), identičnih do zadnjeg piksela tinte, i onda potpiše i numerira svaku. Print broj 7 od 100 vrijedi više od neoznačenog primjerka istog motiva koji visi u dnevnoj sobi susjeda, unatoč tome što su vizualno nerazlučivi. Zvuči poznato? To je legitimna, stogodišnja praksa u umjetničkom tržištu, i ljudi je poštuju bez pitanja. Razlika je što je potpis Salvadora Dalija na fizičkom papiru trag ljudske ruke, provjerljiv, jedinstven, težak za krivotvoriti bez da netko primijeti. Potpis na NFT-u je zapis u distribuiranoj bazi podataka koji bilo tko na planetu može provjeriti u tri sekunde — i to je, iskreno, tehnički elegantnije rješenje istog problema. Problem nije mehanizam. Problem je da je jedno stoljeće umjetnosti, otpora i iskazane vrijednosti kondenzirano u projekt gdje je »umjetnost« bila algoritamski generirani majmun s kapom za bejzbol, proizveden u deset tisuća varijacija za jedno popodne.

Pa je li onda vlasništvo nad linkom carevo novo ruho, ili legitimna nova kategorija imovine koju stari rječnik jednostavno ne pokriva? Odgovor koji se nikome ne sviđa: pola-pola, i to je upravo razlog zašto je ovo poglavlje o novcu, ne o umjetnosti. Kad je print numeriran i potpisan, kupuješ nešto što je stvarno oskudno — postoji sto komada, i to je fizička, neopoziva činjenica papira i tinte. Kad kupiš NFT slike koju svatko može kopirati u istom trenutku besplatno, kupuješ oskudnost koju je netko izmislio softverski, na blockchainu, dan prije nego što je pokrenuo mint — trenutak kad se digitalni predmet prvi put zapiše u tu bazu podataka i time dobije svoj službeni „rođendan” i vlasnika. Nema stoljeća povijesti iza toga. Ima ugovor, novčanik i vjeru da će sljedeći čovjek u redu platiti više od tebe. A to, dragi moj, nije tržište umjetnina. To je burza koja se maskirala u galeriju, i za par poglavlja ćemo brojati koliko je ljudi na to sletjelo — i koliko je novca isparilo dok su svi gledali u majmune.

Krenulo je s pikselima. CryptoPunks — deset tisuća ružnih, kvadratnih, namjerno amaterskih portreta, izbačenih 2017. gotovo besplatno, uglavnom se dijelilo kao značka za early adoptere s Ethereuma (druge najveće kripto-mreže, one na kojoj se većina NFT-ova i danas kupuje i prodaje). Pet godina kasnije isti taj piksel-panker s cigaretom u ustima prodaje se za milijune dolara, i nitko se ne pita zašto — pita se samo koji je redni broj, jer neki brojevi (niski, okrugli, s rijetkim atributima) vrijede desetke puta više od drugih. Numerologija upisana u blockchain. Onda su stigli Bored Apes, i tržište je poludjelo toliko da je posjedovanje majmuna postalo ulaznica u klub. Ne metaforički klub — stvarni, s VIP zabavama, s kripto-milijunašima koji su fizički dolazili na eventove jer im je novčanik (u onom digitalnom, ali i u onom kožnom) to dopuštao.

Pa je stigao trenutak koji je cijelu stvar učinio respektabilnom, ili je barem tako izgledalo: Christie’s, aukcijska kuća koja prodaje Picassa i Vermeera, otvorila je 2021. aukciju za digitalni kolaž umjetnika poznatog kao Beeple — pet tisuća slika koje je crtao svaki dan, trinaest godina zaredom, spljoštenih u jednu JPEG datoteku. Prodano za 69,3 milijuna dolara. Ne majmun, ne piksel-panker — pravi umjetnik, prava aukcijska kuća, pravi novac. I u tom trenutku osjetiš isti miris koji je oko 2000. dolazio iz Wall Street Journala kad je pisao o firmama za dostavu pseće hrane koje se spremaju izaći na burzu (IPO — prvo javno izdavanje dionica, trenutak kad firma iz garaže odjednom postane nešto u što možeš uložiti mirovinsku ušteđevinu): kad institucija koja bi trebala biti razumna stavi svoj pečat na ludilo, ludilo prestaje biti ludilo. Postaje tržište. Christie’s nije provjeravao je li 69 milijuna razumna cijena za JPEG — Christie’s je provjeravao je li novac stvaran. Bio je. To je bilo dovoljno.

Ispod cijelog spektakla, na razini običnog čovjeka koji sjedi s previše vremena i otvorenim Discordom — chat-platformom podijeljenom u kanale i „servere”, omiljenim okupljalištem kripto i gaming zajednica, gdje se dogovaralo tko će prvi kliknuti na mint — formirala se kultura koja se zvala flipping: kupiš NFT po mint cijeni (kad se projekt tek lansira, obično stotinjak dolara), pa ga prodaš za sat, dva ili tjedan dana kasnije za deset, dvadeset puta više, ne jer si nešto novo znao o umjetnosti, nego jer si znao da će sljedeći red ljudi koji čeka na mint htjeti to isto. To nije bila investicija. Bila je to ruleta s dodatnim korakom — umjesto crvenog ili crnog birao si kojeg majmuna, ali logika je identična kao u svakom kasinu: netko mora izgubiti da bi drugi pobijedio, kuća uvijek uzme svoj dio, i cijela stvar radi samo dok ima novih igrača voljnih ući. Kuća se u ovom slučaju zvala OpenSea, najveća online tržnica za NFT-ove — nešto kao eBay, samo umjesto rabljenih knjiga i figurica prodaješ digitalne certifikate vlasništva — i ona je od svake transakcije uzimala svoj postotak, bez obzira jesi li ti profitirao ili ostao s digitalnim majmunom koji vrijedi koliko i njegov JPEG. Isti mehanizam koji smo već vidjeli kad su ljudi svoje mirovinske uštede pretvarali u tokene jer im je zajednica na Telegramu obećala da je ovo „sljedeći Bitcoin” — kripto nije bilo tehnologija, bilo je religija s grafovima umjesto ikona, i NFT-ovi su bili njezina najnovija sekta.

Brendovi su, kao i uvijek, njuškali novac prije nego što su njuškali smisao. Adidas, Nike, Gucci, Budweiser — svi su izbacili svoje kolekcije, svi su obećavali istu riječ: utility, odnosno „korisnost” — obećanje da taj digitalni certifikat nije samo slika, nego ključ za nešto stvarno. Ako kupiš ovaj NFT, jednog dana ćeš imati pristup ekskluzivnom sadržaju. Jednog dana ćeš dobiti besplatan airdrop novih tokena — to je kripto-žargon za to da ti netko, bez najave, ubaci besplatne digitalne novčiće u novčanik, kao nagradu što si već ranije bio unutra. Jednog dana će ti ovaj digitalni certifikat otvoriti vrata fizičkom proizvodu, članstvu, iskustvu koje još ne postoji ali definitivno hoće postojati, samo budi strpljiv i, usput, budi spreman platiti unaprijed. To »jednog dana« je bila cijela poslovna strategija — prodaj vjeru u buduću vrijednost, ne samu vrijednost, jer vrijednost je skupa za proizvesti a vjera je besplatna. Neki od tih projekata su tu buduću vrijednost stvarno dostavili. Većina je »jednog dana« pretvorila u »nikad«, a novčanik kupca je do tada već bio zaključan u nešto što se ne može vratiti.

I sad, brojke — jer priča bez brojki je samo vibe, a mi smo tu zbog novca. Analitičke tvrtke koje prate transakcije na blockchainu procijenile su da je ogroman dio ukupnog volumena trgovanja na NFT tržnicama bio tzv. wash trading — praksa slična pranju novca, samo bez novca: isti čovjek, ili grupa dogovorenih računa, kupuje vlastiti NFT od sebe, po sve višoj cijeni, da bi na grafu izgledalo kao da postoji potražnja koja u stvarnosti ne postoji. Jedna analiza procijenila je da je na nekim platformama, posebice onima koje su nagrađivale aktivno trgovanje vlastitim tokenima, i preko 90 posto ukupnog volumena bilo baš to — trgovanje sa samim sobom, radi farmanja nagrada koje je platforma davala aktivnim trgovcima, ili radi guranja lažne cijene prije nego što se uvuče pravi kupac. Blockchain, transparentan po definiciji, ovdje nije spriječio prijevaru — samo je omogućio da je svatko sa strpljenjem i tabličnim proračunom može otkriti, retroaktivno, kad je već prekasno. Transparentnost bez posljedica je samo javno dostupan zapisnik vlastite pljačke.

Ovo je nalaz broj jedan, i najvažniji: patologija nema tumor, nema začepljenu arteriju, nema ništa što se može uprstiti. Pacijent je umro od toga što nikad ništa nije ni imao. Cijena JPEG-a majmuna nije bila vezana za ništa — ni za zaradu, ni za dividendu, ni za budući cash-flow, ni za, ne znam, materijal od kojeg je majmun napravljen. Cijena je bila vezana isključivo za vjerovanje da će sutra doći neki drugi tip s više love i platiti ti više. Ekonomisti to zovu teorija veće budale. Ti si budala koja je kupila, ali nisi najveća budala — jer negdje postoji netko spremniji platiti i još više. Cijeli sustav radi dok postoji red budala iza tebe. Problem s redom budala je što on, statistički, jednom mora završiti — i onda si ti posljednja.

Drugi dio dijagnoze — utility, odnosno korisnost, ono što je trebalo NFT učiniti nečim više od slike. Sjećaš se obećanja? Kupi majmuna, dobit ćeš pristup ekskluzivnom Discordu (opa, veliko postignuće civilizacije), buduće airdropove (besplatan token, samo čekaj), ulaznice za koncerte, glasačka prava u DAO-u — decentraliziranoj autonomnoj organizaciji, gdje vlasnici tokena umjesto klasične uprave „glasaju” o odlukama — koji će jednog dana snimiti film. Utility je bio uvijek — uvijek — na horizontu. Nikad ovdje, nikad sad, uvijek malo dalje, kao mrkva pred magarcem koji vuče kola. Neki projekti su taj film stvarno pokušali snimiti. Neki su stvarno lansirali igru. Većina je samo obnavljala roadmap PDF sa sve dužim popisom stvari koje dolaze uskoro i sve kraćim popisom stvari koje su se stvarno dogodile.

A onda treći, i najbrutalniji dio nalaza — okoliš u kojem je pacijent živio odjednom je postao neprijateljski. Cijela manija je disala zahvaljujući jeftinom novcu: kamatne stope blizu nule, stimulus čekovi na računima, dosada karantene i internetska brzina koja je omogućavala da skrolaš OpenSea u tri ujutro. Kad je Fed 2022. počeo dizati kamatne stope da ugasi inflaciju, ta ista jeftina likvidnost koja je hranila sve rizične oklade — kripto, meme-dionice, NFT-ove — jednostavno je isparila. Novac je postao skup, ljudi su počeli birati štednju umjesto kockanja, i cijeli mehanizam veće budale je stao, jer nije bilo tko doći iza tebe u redu.

Brojke, jer ovo je poglavlje koje slijedi novac, a brojke su presuda: prema analizi iz 2023. (dappGambl), više od 95 posto NFT kolekcija palo je na tržišnu vrijednost od praktički nula — spominjala se brojka od 69.795 kolekcija bez ijedne ponude iznad minimalne cijene. Devedeset i pet posto. Zamisli da ti kažem da će 95 posto svih dionica na burzi sutra vrijediti nula — to nije korekcija, to je krematorij. I nije se dogodilo postupno, malo-pomalo, dogodilo se u valu, kako i doliči manijama koje su od početka bile balon i ničim drugim.

Drugi nalaz obdukcije, dragi porotnici — jer to smo, htjeli ili ne. Prvi uzrok smrti bio je prirodan, u onom smislu u kojem je i infarkt prirodan: srce jednostavno stane kad nema više za što kucati. Ovaj drugi uzrok je nasilan. Netko je pomogao pacijentu da umre, i taj netko je u pravilu znao točno što radi.

Rug pull. Lijepa riječ za staru prevaru: skupiš pare, povučeš ćilim ispod ljudi, nestaneš. Mehanika je bila elegantna u svojoj bešćutnosti — projekt objavi prekrasan plan razvoja u nekoliko faza, s metaverzumom u fazi četiri i vlastitom igricom u fazi šest, pa otvori „mint”, odnosno prodaju na kojoj kupuješ pravo da tvoj primjerak NFT-a bude tek stvoren i upisan na blockchain, kao da kupuješ kartu za vlak koji se pravi u trenutku kad je platiš. Ljudi plate u ethereumu, dobiju JPEG, i onda — tišina. Discord se zatvori, Twitter obriše, novčanik osnivača, onaj isti u koji je slijevao naknade od minta, prazan je za deset minuta. Ne mjesec dana kasnije. Deset minuta.

Zakon je bio zakon, samo je zakon pisao netko s namjerom da te opljačka, a sud koji bi to trebao primijetiti — kôd, dakle sam po sebi — nije imao pojma što je namjera. Kôd ne poznaje pojam namjere, zna samo prepoznaje li potpis. A tvoj je potpis bio na transakciji koja je poslala novac čovjeku koji je već kupio jahtu.

Onda dolazimo do druge kategorije, one koja ne treba lažni projekt, samo tebe i tvoju pretjeranu žurbu. Riječ je o phishingu — ribarenju za tvoje podatke, samo umjesto e-mail poruke od „nigerijskog princa” dobiješ lažnu stranicu koja izgleda identično pravoj, s jednim slogom promijenjenim u domeni, i link poslan u Discordu s natpisom SURPRISE MINT, LIMITED, ONLY 500 SPOTS. Klikneš, spojiš novčanik, potpišeš transakciju koju nisi pročitao jer tko čita transakcije, i za tri sekunde tvoj Bored Ape, kupljen za iznos koji je nekoć bio predujam za stan, sjedi u novčaniku nepoznatog čovjeka u Manili ili Minsku. Nema poziva banci. Nema chargebacka. Nema banke.

Discord hakovi zaslužuju posebno mjesto u ovoj patologiji, jer su pogodili baš onu infrastrukturu na kojoj je cijela zajednica bila izgrađena. Server projekta, administratorski račun kompromitiran — dovoljan je jedan zaposlenik koji klikne pogrešan link — i onda u glavni kanal, onaj isti gdje su ljudi tjednima čekali objave, stigne poruka: hitan drop, besplatan mint, samo danas, samo sad. Panika, žurba, klik. Milijuni u minutama, iz zajednice koja se hvalila da je pametnija od banaka jer ne treba posrednika.

A pratimo li novac, kao što ovo poglavlje obećava da hoćemo, slika je dosadno predvidljiva. Novac je uvijek tekao od kasnog, naivnog, uzbuđenog kupca prema ranom, hladnom, strpljivom prevarantu. Isto kao i uvijek. Isto kao s dionicama bez ureda i printera (K4, poglavlje šesnaesto) — samo je ovaj put posrednik koji je trebao čuvati povjerenje, banka, burza, notar, bilo tko, namjerno izbačen iz jednadžbe, jer je povjerenje trebalo biti u kodu. A kod, kako smo utvrdili, ne poznaje namjeru.

Povjerenje je, dakle, ono što je ovdje stvarno umrlo, a ne majmuni. Ista stara priča koju smo već obrađivali (K3, poglavlje deveto) — sustav koji radi samo dok svi vjeruju da će drugi igrati fer. Čim je taj sustav postao dovoljno unosan da privuče ljude kojima fer igra nije bila ni na kraj pameti, povjerenje je popucalo u roku od jedne pandemijske godine. Pacijent nije samo bolestan. Pacijent je opljačkan u vlastitoj bolničkoj postelji, dok mu je osiguranje govorilo da je sve pod kontrolom jer je zapisano u lanac blokova.

Dijagnoza, dakle. Uzrok smrti: spekulativni balon, destiliran do apsurda toliko čistog da bi mogao poslužiti u udžbenicima ekonomije kao definicija pojma. Ne balon oko kuća — tu bar imaš nekretninu, makar propalu. Ne balon oko dionica — tu bar imaš papir koji nešto predstavlja. Ovo je balon oko linka. Ljudi su plaćali šesteroznamenkaste iznose za redak teksta u bazi podataka koji kaže: »ovaj URL je tvoj«. Kad se sve oguli — a obdukcija upravo to radi, guli dok ne dođe do kosti — ostaje gola, prekrasna glupost: kupovao se dokaz da si nešto kupio, ne to nešto.

I sad, poštenja radi, jer obdukcija mora biti poštena ili nije obdukcija nego linč: pitanje koje je NFT manija postavila bilo je stvarno. Digitalno vlasništvo, autentičnost umjetnina, mogućnost da umjetnik dobije postotak od svake preprodaje svog djela (nešto što se u fizičkom svijetu galerija nikad nije potrudila omogućiti) — to su pitanja koja su vrijedila postavljanja. Neke niše su i preživjele klanje: generativna umjetnost (algoritamski generirani radovi gdje je token stvarno taj rad, ne link na njega) našla je publiku koja ostaje. Eksperimenti s ulaznicama za koncerte kao NFT-ovima (neprenosive, ili prenosive s postotkom za organizatora) rješavaju stvaran problem sa scalperima — onim ljudima koji pokupe sve ulaznice čim krenu u prodaju i onda ih preprodaju triput skuplje. Malo, ali postoji. Ruševine imaju temelje koji su bar bili ravni.

Ako ti ovo sve zvuči poznato, treba. Tulipani u Nizozemskoj 1630-ih, gdje je jedna lukovica vrijedila kuću. Dot-com dionice 1999., gdje je „.com” u imenu bio dovoljan razlog za ulaganje. Kriptovalute u cijelosti, koje smo upravo prošli nekoliko poglavlja unatrag. Manija je ljudska konstanta — objekt se mijenja, cvijet, dionica, coin, JPEG majmun — ali mehanika je identična: nešto postane simbol pripadnosti pametnijoj generaciji, cijena postane dokaz te pametnosti, i onda cijena mora rasti da bi dokaz ostao valjan. Kad prestane rasti, dokaz nestaje, a s njim i pripadnost. Ostaje samo link. I osjećaj da si upravo platio kuhani krumpir po cijeni odreska.

Prava poanta ove obdukcije, ona koju patolog piše u zaključku a ne u naslovu, glasi ovako: NFT manija nikad nije bila o umjetnosti. Bila je o oskudici. Cijela digitalna era, od prvog MP3-a naovamo, gradi se na jednoj čudnoj premisi — da se kopija ne razlikuje od originala, da datoteka umnožena milijun puta ostaje savršena milijun puta. To je bio dar interneta i njegovo prokletstvo istovremeno (pitaj glazbenu industriju, pitaj bilo koga tko je pucao kasete u dvanaestoj). NFT je pokušao izvesti trik unatrag: uzeti nešto što se po definiciji beskonačno kopira i umjetno mu ubrizgati oskudicu, jednu jedinu kap, dovoljno da je netko može platiti. Slika ostaje kopirana milijun puta — to je nemoguće zaustaviti, desni klik i „spremi kao” radi kao i prije. Ali token koji kaže „ovo je original” ostaje jedan. Genijalno po zamisli, patetično po izvedbi, jer je oskudica koju smo cijeli internet trošili trudeći se ukinuti, sad prodavana kao vrijednost po sebi. Umjetna žeđ u oazi.