30. studenog 2022: ChatGPT

Srijeda, 30. studenog 2022. Negdje u San Franciscu, u uredu koji još miriše na jučerašnju kavu, netko u OpenAI-u klikne gumb koji objavljuje novi proizvod. Nema konferencije za novinare. Nema pozornice, nema Stevea Jobsa u crnoj majici koji izvlači uređaj iz kutije. Blog post, par rečenica, i naziv koji zvuči kao interni kod projekta koji nitko izvana neće pamtiti: ChatGPT. U samom tekstu objave stoji formulacija koju će poslije citirati stotinu puta, uvijek s istim prizvukom nevjerice — „istraživački preview”. Nisko očekivanje, upisano crno na bijelo, dan prije nego što će se pokazati koliko je bilo pogrešno.

Tim iza tog gumba nije mislio da lansira nešto novo. Model ispod haube, GPT-3.5 – veliki jezični model koji je, pojednostavljeno, pojeo pola interneta teksta i naučio predviđati koja riječ dolazi sljedeća – već je mjesecima živio u API-ju (sučelju preko kojeg programi pričaju s drugim programima), dostupan svakom developeru koji je znao pročitati dokumentaciju i platiti po tokenu, onoj sitnoj jedinici teksta, otprilike dijelu riječi, po kojoj OpenAI naplaćuje korištenje modela (o tome već znaš, poglavlje 5 ove knjige). Ono što je izašlo tog dana bio je, u njihovoj glavi, samo lakši ulaz u istu sobu. Vrata s kvakom umjesto prozora kroz koji se moraš provući. Chat sučelje, ništa dramatično – netko je stavio okvir za razgovor oko postojećeg mozga i pustio ga u svijet kao usputni eksperiment dok se čeka nešto veće.

Prva dva sata izgledaju kao svaki drugi dan interneta: nekoliko tvitova, netko lijepi screenshot, netko se šali. Sat tri, četiri — screenshotovi se množe. Ne zato što je model pametniji nego jučer, on je identičan onome u API-ju već mjesecima. Nego zato što ga sad, prvi put, ne mora nitko posebno znati koristiti. Upišeš pitanje kao da pišeš prijatelju. Odgovori kao da ti netko odgovara. Do večeri, poznanici koji nikad u životu nisu čuli za pojam „veliki jezični model” pišu mu recepte, ispravke pisama, šale za rođendan.

Do kraja tjedna nešto se u zraku promijenilo, a još nitko u OpenAI-u nema riječi za to. Serveri počinju stenjati, poruke o preopterećenju postaju normalna stvar dana. Netko unutra, kasno navečer, gleda grafiku rasta i ne vjeruje brojkama — mora da je greška u mjerenju. Nije. Za dva mjeseca broj korisnika prelazi sto milijuna, brzinom kojom nikad ništa u povijesti tehnologije nije osvojilo planet — i to s tehnologijom koja je, tehnički, stara gotovo dvije godine.

Ono što slijedi u sljedećim tjednima nije jedna priča, nego desetak koje se događaju istovremeno — u učionicama, na sudovima, u redakcijama i na Stack Overflowu (ono veliko internetsko dvorište gdje programeri desetljećima postavljaju pitanja i prepucavaju se oko odgovora) — svatko uvjeren da je baš njegova struka ta koja je upravo, tog jutra, postala suvišna. Ali za sve to, vratimo se na trenutak na taj gumb, na taj blog post s dvije rečenice niskih očekivanja — jer prava priča ovog poglavlja nije što se dogodilo, nego zašto se dogodilo baš tada, i baš tako.

Naslov posta: „ChatGPT: Optimizing Language Models for Dialogue” („ChatGPT: optimiziranje jezičnih modela za dijalog”). Podnaslov, da budemo precizni oko onoga što je OpenAI *stvarno* mislio da lansira: „low-key research preview” — tiho, istraživačko izdanje, za probu. Ne proizvod. Ne trenutak. Skoro isprika unaprijed: ako ne bude dobro, ne brinite, rekli smo da je preview.

I tu je prva stvar koju moraš razumjeti da bi ovaj dan imao smisla: model iza svega toga nije bio nov. GPT-3.5, taj isti model iz API-ja, već je mjesecima bio dostupan svakom developeru koji ima karticu za plaćanje i strpljenja da pročita dokumentaciju (o tom smo slaju priče već pisali, poglavlje 5 — ako te zanima, tu je). Istraživači su ga vrtjeli, startupi su ga ugrađivali u svoje alate, ona uža Twitter niša ljudi koji pratе AI znala je da je stvar impresivna. Ono što nije postojalo do tog popodneva bila je kutija za tekst na sredini ekrana i kursor koji trepće, spreman da ti odgovori kao da razgovaraš s nekim živim. Cijela ta priča — od Grace Hopper i COBOL-a nadalje, sjećaš se — svodi se na ovo: motor je bio spreman već davno. Netko je samo, gotovo kao naknadnu misao, stavio volan i sjedalo na njega.

Interno, prema svemu što se poslije ispričalo (a dio je već postao legenda, priznajem, teško je sad razlučiti tko je točno što rekao dok se ekran gasio te noći), u timu se nije slavilo. Bili su, prije svega, umorni. Neki su se pitali hoće li ovo uopće iskoristiti stotinjak ljudi iz njihova mjehurčića — istraživači, hobisti, par novinara koji pišu o umjetnoj inteligenciji. Serveri su podignuti na kapacitet koji je, u najbolju ruku, bio predviđen za entuzijastičnu, ali nikako ne masovnu publiku. Te srijede navečer nitko u zgradi nije razmišljao o milijardama. Razmišljali su hoće li im sutra ujutro trebati još jedna kava.

Prvi tvitovi izgledali su kao svi prvi tvitovi o bilo čemu novom na internetu — nekoliko developera koji su ionako pratili OpenAI, jedan-dva screenshota, poneki komentar tipa „ovo je zanimljivo, probajte”. Ništa što bi otvorilo boce šampanjca. Ali onda je netko zamolio ChatGPT da napiše pjesmu o mačku koji programira u Pythonu, netko drugi da mu objasni kvantnu fiziku kao da ima pet godina, netko treći, iz čiste zlobe, da napiše ispriku šefu za kašnjenje na posao — i ti su screenshotovi počeli kružiti brže nego što su umorni inženjeri iz OpenAI-a uspjeli doći na posao ujutro.

Do jutra je bilo jasno da se dogodilo nešto što nije bilo u planu ni za taj tjedan, a kamoli za taj dan. Kutija za pisanje s trepćućim kursorom, nalijepljena preko modela koji je već mjesecima čekao u pozadini kao nezapaženi rezervni igrač, upravo se počela pretvarati u najbrže rastući proizvod koji je ijedna tehnološka tvrtka ikad puštala u svijet. Nitko to popodne, dok se pisao onaj skromni post o »probnoj verziji za istraživače«, nije stisnuo gumb misleći da će za dva mjeseca brojati sto milijuna ljudi. Mislili su da puštaju probnu verzicu. Pustili su detonator.

Petak, 2. prosinca. Dva dana od lansiranja. Netko u OpenAI-u otvori nadzornu ploču s brojkama, pogleda broj, zatvori laptop, otvori ga opet — misli da je greška u mjerenju. Nije. Krivulja koja je trebala mirno rasti kao i svaka druga probna stranica na internetu izgleda kao da je netko crtao okomitu liniju ravnalom.

Za usporedbu, jer brojke bez konteksta su samo brojke: Hotmailu je trebalo godinu i pol da dođe do dvanaest milijuna korisnika, i to se 1997. slavilo kao ludi virusni trijumf koji je zauvijek promijenio marketing — svaki e-mail poslan s Hotmaila nosio je potpis koji je bio reklama sam po sebi. iPhoneu je trebalo 74 dana da prođe milijun prodanih komada, i cijela je tehnološka industrija to gledala razjapljenih usta, jer je to bio hardver, fizička stvar koju moraš platiti, otići u dućan, čekati u redu. ChatGPT je do sto milijuna korisnika stigao za dva mjeseca. Ne dva mjeseca do milijun — sto milijuna. Bez fizičkog proizvoda, bez reda pred dućanom, bez ijedne reklame na televiziji. Samo link i tekstualni okvir na koji upišeš pitanje.

To je, ako želiš brojke koje se mogu prepričati na kavi, najbrže usvojen proizvod u povijesti civilizacije. Ne najbrža aplikacija. Ne najbrži softver. Proizvod. Ikad. Uključujući knjige, uključujući radio, uključujući televiziju, uključujući sve što je ljudska vrsta smislila da distribuira samoj sebi u posljednjih nekoliko tisuća godina.

Kako se to uopće dogodilo? Ovo nije bio slučaj da je tehnologija preko noći postala bolja. Motor je bio isti kao onaj iz API-ja. Ono što se promijenilo te noći, 30. studenog, jest — sučelje.

I tu dolazimo do demistifikacije koja zaboli, jer je toliko jednostavna da je skoro sramotno da je nije nitko ranije napravio ovako čisto: da koristiš GPT-3.5 preko API-ja trebaš znati pisati kod, trebaš razumjeti nešto što se zvalo prompt engineering, umijeće smišljanja pravih riječi da model ispljune pravi odgovor, poluznanost koja je do jučer bila rezervirana za ljude s dovoljno vremena i strpljenja da čitaju forume. ChatGPT je sve to sklonio iza jedne stvari koju svaki čovjek na planetu, od bake do djeteta, već zna raditi otkad zna govoriti: razgovor. Upišeš pitanje kao da pišeš prijatelju poruku. Nema krivulje učenja. Nema dokumentacije. Nema tutorijala od dvadeset minuta na YouTubeu prije nego što uopće nešto probaš. To je demokratizacija koju smo pratili kroz cijelu ovu seriju — od terminala do miša, od komandne linije do dodira ekrana — dovedena, konačno, do svog logičnog kraja: sučelje koje ne zahtijeva ništa, jer koristi vještinu koju je čovječanstvo već savladalo prije nego što je izmislilo kotač.

A onda je krenulo ono što uvijek krene kad nešto stvarno upali na internetu: screenshotovi. Netko zamoli ChatGPT da napiše pjesmu o svom mačku u stilu Shakespearea, i to je smiješno, i to se dijeli. Netko ga zamoli da mu objasni razvod roditelja kroz metaforu crtanog filma, i to je čudno, i to se dijeli. Programer ga zamoli da mu napravi funkciju koju je tražio na Stack Overflowu sat vremena, dobije je za tri sekunde, i to se dijeli s uzvikom koji zvuči kao mješavina slavlja i egzistencijalne krize. Twitter, Reddit, LinkedIn — svaka platforma odjednom puna istog obrasca objave: „gledajte što je ovo napravilo”. Nitko nije platio ni jednu reklamu. Nije trebalo. Ljudi su marketing radili jedni drugima, besplatno, entuzijastično, jer je čudo najbolji reklamni materijal koji postoji, a ovo je stvarno izgledalo kao čudo, čak i onima koji su znali da nije.

Naravno, infrastruktura koja je građena za „umjeren interes” nije bila spremna za sto milijuna ljudi koji odjednom kucaju pitanja u isto vrijeme. Prvi tjedni prosinca donijeli su poruku koja je postala gotovo pa meme sama za sebe: „ChatGPT is at capacity right now.” Server je pun. Vrati se kasnije. Ljudi su refreshali stranicu kao što su nekad refreshali Ticketmaster za koncertne karte, samo što je ovdje nagrada bila razgovor s računalom koje im objašnjava zašto im pas grize rep.

Prosinac 2022. Dok se u uredu OpenAI-a još broje poslužitelji koji gore od prometa, tri različita svijeta, na tri različita mjesta, dolaze do istog zaključka u razmaku od desetak dana: nešto se upravo srušilo, a nitko ih nije pitao za dopuštenje.

Prvi kadar: zbornica. Profesorica engleskog u New Yorku dobiva esej o Velikom Gatsbyju koji je — savršen. Previše savršen. Rečenice se slažu kao da ih je pisao netko koji nikad u životu nije zaboravio zarez. Do siječnja 2023. New York City škole zabranjuju ChatGPT na školskim mrežama. Slijede ih i drugi okruzi, pa cijele države. Tjedan-dva kasnije — isti obrazovni sustavi počinju objavljivati smjernice o tome kako ChatGPT »integrirati u nastavni plan«. Zabrana i prihvaćanje, u razmaku od jednog semestra. Ako ti ovo zvuči poznato — trebalo bi. Kalkulator je prošao identičnu kaznu (K3): prvo zabrana jer će djeca zaglupiti, onda obavezan alat jer bez njega ne znaš ni osnovnu školu upisati. Razlika je samo u brzini. Kalkulatoru je trebalo dvadesetak godina da prijeđe iz prognanika u obaveznu opremu. ChatGPT-u je trebalo dvadesetak dana.

Drugi kadar: Stack Overflow, početkom prosinca. Grafovi prometa dolaze na sastanak uprave i nisu lijepi. Sad programer otvori ChatGPT, zalijepi grešku, dobije objašnjenje za osam sekundi, bez sarkazma, bez zaključavanja teme. Stack Overflow reagira jedino kako korporativna kultura znade reagirati na prijetnju koju ne razumije do kraja: zabranom. Moderatori zajednice uvode pravilo — odgovori generirani AI-jem se brišu, jer, citiram duh pravila, „prosječna stopa točnosti je preniska da bi bilo prihvatljivo objavljivati ih”. Plemenita ideja. Problem je što je promet već otišao, a pravilo je stiglo prekasno da ga vrati. Groblje se ne kopa preko noći — ali lopata je već u zemlji.

Treći kadar, i ovaj je najzanimljiviji jer je nov: bijeli ovratnik. Copywriteri, mlađi pravnici, marketingaši, ljudi koji su cijelu karijeru mislili da je automatizacija tuđi problem — tvornički, plavi ovratnik, robotska ruka na traci (K8, taj širi val, sad konačno stiže i do njih). Odjednom agencija koja je za tekst kampanje naplaćivala nekoliko tisuća kuna shvaća da klijent isti tekst može dobiti za cijenu jednog upita. Naslovi u prosincu i siječnju zvuče identično, samo se mijenja imenica: je li ovo kraj domaće zadaće? Je li ovo kraj copywritinga? Je li ovo kraj posla paralegala — onih pravnih pomoćnika koji satima sastavljaju ugovore i tragaju za presedanima da bi pravnik uopće mogao sjesti i pisati završnicu? Uzorak je identičan u sva tri kadra — panika, pa zabrana, pa nervozno pregovaranje s novom stvarnošću — samo se ovaj put panika širi katom na kojem je do sad vladao mir.

Prvih tjedan dana nakon 30. studenog 2022. internet je izgledao kao jedna velika mađioničarska predstava. Ljudi su tražili od ChatGPT-a da im napiše isprintanu ispriku šefu za kašnjenje na posao, ili recept za večeru od tri namirnice koje su im preostale u frižideru, i dobivali su to, uredno i bez čekanja. Programeri su lijepili poruke o pogrešci i dobivali objašnjenje, popravak, i uz to ispriku ako je nešto bilo krivo — stroj se ispričavao, što je samo po sebi bila mala psihodrama za svakoga tko je ikad čekao ispravku od stvarnog kolege.

„Asistent za sve” — tako se to zvalo po hodnicima i na Twitteru. Piše, prevodi, sažima, uči te jezik, uči te kod, smišlja imena za tvrtku, smišlja imena za mačku. Ono što je GPT-3.5 tiho radio mjesecima kroz API (poglavlje 5, sjećaš se, motor je bio isti) sada je radilo naglas, u prozoru koji je izgledao kao SMS razgovor. I upravo je to — obična kutijica za tipkanje — učinilo čudo vidljivim ljudima koji prije nisu znali da čudo postoji.

Ali onda je stigao drugi tjedan, i s njim prva mala hladna struja niz leđa cijele industrije.

To se nije dogodilo odmah tog prvog dana — trebalo je nekoliko mjeseci da netko stvarno testira granicu do kraja, u pravom, plaćenom poslu. Newyorški odvjetnik je 2023. koristio ChatGPT za pripremu tužbe i sudu predao citate šest presedana. Sud je zatražio kopije tih presuda. Nisu postojale. Nijedna. Model je jednostavno halucinirao — to je stručni izraz za trenutak kad AI s punom sigurnošću izmisli činjenice, citate ili izvore koji nigdje ne postoje, a zvuči pritom jednako uvjerljivo kao kad govori istinu. Tako je i ovdje uredno sastavio šest sudskih slučajeva s naslovima koji su zvučali savršeno pravno, a sudac ih, na svoju sreću, nije prepoznao iz glave nego je jednostavno zatražio dokaz. Odvjetnik je dobio novčanu kaznu i postao anegdota koju danas svaki student prava spomene prije nego što ijednom AI alatu povjeruje bez provjere.

Paralelno s halucinacijama krenula je i druga igra — zabavnija za korisnike, a mrska OpenAI-u: jailbreak, odnosno „bijeg iz zatvora”, trik kojim se model nagovori da zaobiđe vlastita pravila. Netko je smislio DAN — Do Anything Now (»radi sve odmah«) — kratki uvod u kojem se modelu kaže da je »oslobođen svih pravila« i da glumi alter-ego bez filtera. Model je, jer je u srži samo predviđao sljedeću riječ prema uputama iz razgovora, ponekad zaista upao u tu ulogu i rekao stvari za koje su filteri postojali baš zato da ih ne kaže. OpenAI bi zakrpao rupu, zajednica bi za dan-dva pronašla novu formulaciju, novi lik, novu izliku. Mačka i miš, samo što je mačka svaki tjedan mijenjala pravila igre, a miš je bio raspoređen na milijunima računala širom svijeta i imao neograničeno vrijeme.

Sve se to sabija u jednu rečenicu koja je vrijedila slušati te zime, a vrijedi i danas: zvuči uvjerljivo ne znači da je točno. To nije nova pouka — ljudi su vjerovali uvjerljivim glasovima otkad postoji govor — ali prvi put je taj uvjerljivi glas bio dostupan svima, besplatno, u pretraživaču, spreman odgovoriti na bilo što s istom mirnom sigurnošću, bez obzira zna li odgovor ili ga upravo tog trenutka izmišlja.

Danima poslije 30. studenog u razgovorima se počeo pojavljivati čudan izraz: prije ChatGPT-a, poslije ChatGPT-a. Ne prije interneta, ne prije iPhonea — prije ChatGPT-a. Kao da je čovječanstvo tiho pristalo na novu jedinicu vremena. I to nije bila metafora koju su izmislili novinari da napune naslov; ljudi su stvarno tako počeli govoriti, u uredima, na fakultetima, na roditeljskim sastancima. Svaka velika promjena sučelja u ovoj knjizi dobila je svoj trenutak — web-preglednik, iPhone na pozornici, prvi klik mišem na Xerox Alto — i evo, 30. studenog 2022. dogodio se još jedan. Samo ovaj put brzinom kojom nijedan prijašnji trenutak nije se ni približio.

U Mountain Viewu, u Googleu, brzina te lavine izazvala je ono što insajderi zovu code red — stanje uzbune koje se u toj firmi proglašava kad menadžment procijeni da je jedan od temeljnih poslova tvrtke ugrožen. Google je imao svoje modele, imao je LaMDA, imao je istraživače koji su godinama objavljivali radove na kojima je, ironično, dobar dio OpenAI-jeve tehnologije i izgrađen. Ali imao je i strah — stariji, temeljniji strah da bi razgovor s AI-em mogao jednog dana zamijeniti tražilicu, a tražilica je za Google ono što je motor za automobil. Probudili su se div za divom: Microsoft je uletio s ulaganjem i integracijom u Bing, Meta je otvorila svoje modele javnosti, Amazon i Baidu i Alibaba počeli su objavljivati priopćenja brže nego što su ih stigli testirati. Utrka koja je do jučer bila akademska — nekoliko laboratorija koji objavljuju radove i uspoređuju benchmarkove, standardizirane testove kojima se mjeri koji je model pametniji od kojeg — preko noći je postala poslovna nužnost s milijardama dolara na kocki.

A nije se promijenila samo Silicijska dolina. Riječ AI, koja je do jučer u svakodnevnom govoru zvučala kao nešto iz znanstvene fantastike ili iz laboratorija koje nitko normalan nije posjetio, uselila se u svaki poslovni plan, svaku investitorsku prezentaciju, svaki „elevator pitch” — onaj kratki, uvježbani govor kojim startupi u dizalu, dok imaju samo trideset sekundi, pokušavaju uvjeriti investitora da im dade novac. Firma koja u opisu proizvoda u prosincu 2022. nije imala riječ AI odjednom je izgledala staromodno, bez obzira na to što je stvarno radila. Sjećaš se one rečenice iz šeste knjige, „software is eating the world”, softver proždire svijet? Sad je verzija te rečenice glasila „AI is eating software” — i nije bila samo slogan za konferencijske pozornice, bila je opis stvarnog straha unutar svake razvojne tvrtke koja je odjednom pitala samu sebe treba li joj i dalje toliko programera koliko misli da treba.

I tu dolazimo do poante cijele ove rekonstrukcije, poante koja je zapravo poanta cijele ove serije knjiga, od trenutka kad je Grace Hopper odlučila da strojevi mogu razumjeti riječi umjesto brojeva, pa nadalje. Tehnologija koja je pokrenula ovu lavinu — GPT-3.5 — postojala je mjesecima prije. Bila je dostupna svima s API ključem i kreditnom karticom, poglavlje pet ove knjige, sjećaš se? Nitko izvan uskog kruga entuzijasta nije ni primijetio. Isti motor, gotovo identičan, samo obučen u kućište razgovora — u kutiju za tekst i kursor koji trepće, u iluziju da pišeš poruku prijatelju — i cijeli je planet stao u red. Ne novi motor. Isti motor, novo sučelje. Ako je ova knjiga imala jednu jedinu tvrdnju koju je htjela da preživi u tvojoj glavi kad je zatvoriš, ovo je trenutak u kojem se ta tvrdnja dokazuje: sučelje nije ambalaža koja se stavlja na tehnologiju na kraju, sučelje je često pola posla — a ovaj put je bilo veća polovica.