Von Neumann: genij koji je "zaboravio" navesti koautore

Ljeto 1945. Rat u Europi je gotov, u Pacifiku dogorijeva, a u podrumu Moore School of Electrical Engineering u Philadelphiji gotovo osamnaest tisuća elektronskih cijevi grije prostoriju do temperature koja tjera inženjere da rade u košuljama kratkih rukava usred zime. Riječ je o ENIAC-u, prvom pravom elektroničkom digitalnom računalu na svijetu — golemoj mašini koju su za američku vojsku sastavljali Presper Eckert i John Mauchly, i koja je trebala računati putanje topovskih granata brže nego stotine ljudi s olovkama. ENIAC još ne radi kako treba, ali svi već znaju da radi — projekt je toliko dugo gutao novac i živote da nitko više nema hrabrosti reći da možda ne uspije. Ljudi koji su ga sastavili spavaju po tri sata, žive na kavi i cigaretama, i pomalo mrze mašinu koju su stvorili. Klasična priča o velikom projektu: ne pobjeđuje ga inspiracija, pobjeđuje ga iscrpljenost.

A onda, malo dalje, u miru Princetona, hoda čovjek koji nije provodio noći kraj lemilice. John von Neumann, već legenda i u matematici i u fizici, svratio je u ovu priču kao konzultant vojske — mozak koji povremeno dođe, postavi nekoliko genijalnih pitanja i vrati se u svoj ured raditi na atomskoj bombi i teoriji igara. Nitko mu to ne zamjera, takav je ugovor. On je slavni gost; Eckert i Mauchly su domaćini koji su tu kuću gradili, cigla po cigla, dvije godine.

Herman Goldstine, vojni časnik zadužen za projekt, dobio je u ruke rukopis pod naslovom „Prvi nacrt izvještaja o EDVAC-u” — dokument u kojem je von Neumann sažeo ideje o tome kako bi trebalo izgledati sljedeće računalo, nasljednika ENIAC-a. Goldstine je taj rukopis umnožio i poslao desecima ljudi širom zemlje — bez pitanja, bez potpisa Eckerta i Mauchlyja, samo s onim jednim imenom na vrhu. Nije to bio zli plan, ili bar ne izgleda tako na prvi pogled. Bila je to žurba, praktičnost, možda i nesvjesna gravitacija prema slavnijem imenu. Ali u sobi u kojoj se rat tek završio a hladni rat tek počinje, gdje se patenti spremaju postati valuta jača od zlata, takva žurba ima cijenu. I ta cijena će se plaćati desetljećima.

Ono što slijedi je priča koju svi misle da znaju — »von Neumannova arhitektura«, kažemo, kao da je čovjek sam sjeo za stol i izmislio dušu svakog računala koje će ikad postojati. Ta priča je udobna, uči se na fakultetima, tetovirana je u nazivu koji nosi svaki udžbenik informatike. Pitanje je samo — koliko je od nje istina, koliko uljepšano prepričavanje, a koliko potpuna izmišljotina koja je nekome, u ljeto 1945., odgovarala više nego istina.

Otvori bilo koji udžbenik računalne arhitekture — na hrvatskom, engleskom, kineskom, svejedno — i tamo negdje na drugoj ili trećoj stranici stoji rečenica koja se ponavlja kao molitva: računalo na kojem čitaš ovaj tekst temelji se na von Neumannovoj arhitekturi. Procesor, memorija i »sabirnica« koja ih spaja (zamisli je kao cestu kojom podaci putuju od memorije do procesora i natrag, ništa mistično, samo skup žica kojima se šalju nule i jedinice), princip da su podaci i program zapisani na istom mjestu, i to da stroj radi po ciklusu dohvati-dekodiraj-izvrši — što je, u suštini, isto što i kad kuhaš po recepturi: dohvatiš sljedeći korak (dohvati), pročitaš što on znači (dekodiraj), pa ga napraviš (izvrši), pa krenu ispočetka za sljedeći korak. Jedno ime, jedna slika, jedan genij koji je, po toj priči, jednog dana sjeo i smislio kako će izgledati svako računalo sljedećih osamdeset godina.

Ime je toliko zalijepljeno da ga više nitko ne čita kao ime. Postalo je pojam, kao kelvin ili amper, izgubilo je osobu iza sebe i pretvorilo se u fiziku svijeta. A kad nešto postane fizika svijeta, čovjek prestaje pitati odakle je došlo. Jednostavno je tu, kao gravitacija, kao to da voda kvasi.

E, sad. Legenda ide ovako: John von Neumann, matematičar iz Budimpešte, čovjek koji je u glavi računao brže nego kalkulator (ovo, usput, nije mit, ovo je dokumentirano i zastrašujuće), svrati na Manhattanski projekt, čuje za ENIAC, i genijalnim skokom uma odluči da je fizičko prespajanje kablova za svaki novi problem — ono što smo gledali u prošlom poglavlju, ona soba puna žena koje ručno mijenjaju spojeve — sramota za civilizaciju. Pa smisli: neka program bude samo još jedan podatak u memoriji. Neka stroj čita svoje upute isto kao što čita brojeve koje zbraja. I bum. Rođeno je moderno računalo, potpisano jednim prezimenom, kao Newtonova gravitacija ili Einsteinova relativnost.

I nemoj me krivo shvatiti — von Neumann jest bio čudovište od intelekta, to nitko ne spori i to ćemo poštovati kroz cijelo ovo poglavlje. Ali čudovište od intelekta koje je 1944. navratilo na projekt koji je već godinu dana vodio netko drugi, u laboratoriju koji su izgradili i osmislili ljudi čija imena danas ne znaš, ako nisi baš zagriženi ljubitelj povijesti računala. Von Neumann je ušao u priču kasno. Vrlo kasno. A izašao je s cijelom pričom obješenom oko svog imena, kao kaput koji je pokupio na izlasku iz garderobe, a nije ni bio njegov.

Kako se to dogodilo? Ne zavjerom, ne krađom u onom filmskom smislu — nitko nije provalio u tuđi ured i potpisao se tuđom rukom. Dogodilo se nešto puno prizemnije, puno birokratskije, i puno bliže onome što se i danas događa u svakom uredu s dovoljno velikim egom i dovoljno malim brojem potpisa na dokumentu. A upravo taj dokument, ta hrpa papira raspačana po projektu u ljeto 1945., jest mjesto gdje mit prestaje biti mit i postaje nešto što danas, evo, možeš i sam otvoriti i pročitati.

Znaš onaj osjećaj kad na kutiji stoji veliko ime proizvođača, a sitnim slovima ispod piše made in negdje-drugdje, sastavio netko-treći? Von Neumannova arhitektura je taj proizvod. Veliko ime na kutiji je stvarno, poštuj ga. Ali prije nego što nastavimo hvaliti kutiju, idemo pogledati što je sitnim slovima pisalo — i tko je, zapravo, sastavljao.

Dokazi optužbe. Idemo redom, kao što se i u sudnici mora — papir na stol, datum, potpis, i onda vidimo tko je tu koga preveslao.

Lipanj 1945. John von Neumann diktira, ili piše rukom, ili nešto između — memorandum od 101 stranice pod naslovom „First Draft of a Report on the EDVAC” („Prvi nacrt izvještaja o EDVAC-u”). EDVAC je bio nasljednik ENIAC-a, zamišljen da riješi njegov najveći problem — ENIAC se za novi zadatak nije reprogramirao u modernom smislu, već su ga inženjeri fizički prespajali, čupali i vraćali kablove kao telefonisti iz stare centrale, i to je znalo trajati danima. EDVAC je trebao pamtiti program isto kao i podatke, bez ijedne žice više. Dokument je nedovršen. Nema referenci na prethodne radove, nema fusnota, nema zahvala suradnicima — što je, priznaje sam von Neumann u privatnoj korespondenciji, normalno za radnu verziju koju šalješ šesterici ljudi da je pročitaju za vikend, a ne za objavu. Problem je što Goldstine, isti onaj koji je kasnije umnožio i poslao dokument bez potpisa Eckerta i Mauchlyja, uzima taj nedovršeni tekst i širi ga po cijeloj, tada mikroskopnoj, zajednici ljudi koji se bave računalima. Na naslovnici stoji jedno ime. Von Neumannovo.

Eckert i Mauchly, inženjeri koji su ENIAC stvarno spajali žicu po žicu, doznaju za to iz druge ruke. Nisu ni potpisani kao suradnici, a kamoli kao koautori. I tu moramo stati i pošteno odvagnuti — jer optužba koja se svodi na „von Neumann je pljačkaš” je preglupa da bi bila istinita, a obrana koja glasi „sve je bilo njegovo” je preglupa na drugi način.

Što je stvarno bilo u tom dokumentu? Formalizacija koncepta memorije koja drži i program i podatke, opisana kroz apstraktni model neurona — von Neumann je baš tada gutao radove McCullocha i Pittsa o neuronskim mrežama (rani pokušaj da se rad mozga opiše matematikom, kao mreža prekidača koji se pale i gase), i to se osjeti u jeziku cijelog memoranduma. To je njegov, prepoznatljiv, matematičarski rukopis: apstrakcija, formalizam, čistoća zapisa koja ide dalje od inženjerskog problema koji rješavaš. Nitko to ne spori, ni Eckert, ni Mauchly, ni povjesničari koji su desetljećima poslije prekopavali arhive.

Ali ideja da se program čuva u istoj memoriji kao i podaci, kako bi se izbjeglo fizičko prespajanje ENIAC-a za svaki novi zadatak, već se mjesecima vrtjela po labosu Moore School prije nego što je von Neumann i formalno postao konzultant na projektu. Eckert je o tome pisao interne bilješke još 1944. godine. Mauchly je raspravljao o konceptu „internal programming” na sastancima na kojima von Neumann nije bio ni prisutan. Povjesničarka Nancy Stern, koja je desetljećima proučavala sudske transkripte i interne memorandume ENIAC/EDVAC tima, zaključuje da je koncept memorije koja pamti program bio timski proizvod — von Neumann ga je uzeo, ulaštio, matematički formalizirao i, ključno, prvi zapisao u obliku koji se mogao distribuirati kao gotov rad.

Dakle — tko je što doprinio? Eckert i Mauchly: inženjerski problem i sirova ideja rješenja, mjesecima prije nego se von Neumann uopće pojavio na sceni. Von Neumann: apstraktni jezik, matematička čistoća, i papir koji se mogao pročitati bez da moraš znati lemiti žicu. Da je to bio zajednički rad, s tri imena na vrhu, danas bismo tu arhitekturu vjerojatno zvali nekim neuglednim akronimom kojeg se nitko ne bi sjećao. Umjesto toga imamo jedno ime, jednu legendu, i jedan memorandum koji je slučajno — ili ne tako slučajno, ovisi koga pitaš — izašao samo s potpisom čovjeka koji je bio najslavniji u prostoriji.

Goldstine, kad ga poslije pitaju zašto u dokumentu nije stajalo i ime Eckerta i Mauchlyja, samo slegne ramenima: dokument je bio radna verzija, nije bio namijenjen javnoj distribuciji, a pisao ga je von Neumann, dakle logično je da stoji njegovo ime. Tehnički gledano — istina. Ljudski gledano — to je isto objašnjenje koje čuješ od svakog šefa koji je pokupio bonus za projekt na kojem je netko drugi noćima kucao kod.

Dobro, sad dolazimo do dijela gdje papir prestaje biti akademska rasprava i postaje novac. Puno, puno novca. Zato zapamti ovo: u patentnom pravu postoji pojam »prior art« (prijašnja tehnika) — sve što je već objavljeno, javno dostupno, prije nego što ti prijaviš patent. Zamisli da smisliš genijalan recept za pecivo, ali ga prije prijave u patentni ured objaviš na Facebooku — čestitao ti tko, sad je to javno vlasništvo, svatko ga može ispeći. Ne mora biti patentirano od nekog drugog. Dovoljno je da postoji, da ga je netko vidio, da je izašlo iz zatvorenog kruga. Objaviš ideju prije nego je zaštitiš i — čestitam, upravo si svojim rukama ubio vlastito pravo da je zaštitiš.

A što je Goldstine napravio s onim nedovršenim, nepotpisanim, samo-von-Neumannovim memorandumom? Poslao ga. Svima. Vojnim ustanovama, akademskim institucijama, ljudima koji su ga fotokopirali i prosljeđivali dalje jer je, realno, bio fascinantan dokument. Nitko od njih nije razmišljao o patentnim implikacijama — zašto bi, rat je tek završio, svi su umorni, papir je izgledao kao znanstveni doprinos čovječanstvu, a ne kao pravna bomba s upaljenim fitiljem. Eckert i Mauchly su tek 1947. formalno prijavili patent za koncept elektroničkog računala. Kasno. Fatalno kasno.

Eckert i Mauchly su, naravno, tvrdili da je ENIAC njihov, EDVAC njihov, i da je ideja o memoriji u koju staju i podaci i program — njihova, razvijena kroz stotine sati rasprava, kave i frustracije, od kojih je von Neumann samo posljednji sloj gline stavio na već postojeći lonac. I vjerojatno su bili u pravu. Ali pravo ne pita »tko je smislio«. Pravo pita samo jedno: je li ovo bilo javno objavljeno prije prijave patenta. Bilo je. Njihov vlastiti kolega, ili barem njihov kolega-po-projektu, poslao je to svijetu.

Slijedi dvadeset i šest godina — da, čitaš dobro, dvadeset i šest — pravne borbe koje su se vukle kroz sudove, dok su kompanije koje su se spajale, prodavale i gasile mijenjale vlasništvo nad patentom kao vrući krumpir, a svaka je pokušavala naplaćivati licence svima koji su ikad sklopili tranzistor u nešto slično računalu. Sperry Rand i Honeywell nisu bile nikakve garažne firme — bili su to giganti američke elektroničke industrije, kompanije s tisućama zaposlenih i ugovorima vrijednim milijune dolara, za koje je pitanje »tko posjeduje računalo« imalo posve konkretnu, novčanu cijenu. Patent je 1964. završio u rukama Sperry Rand, koja je onda tužila Honeywell zbog kršenja. Honeywell je uzvratio protutužbom. I 1973., u sudnici u Minnesoti, sudac Earl Larson pročitao je presudu koja je, u praktičnom smislu, izbrisala patent s lica zemlje.

Razlog? Upravo ono što smo malo prije prošli — javna distribucija »First Drafta« 1945. godine predstavljala je tzv. prior art, odnosno već javno poznatu ideju koja je poništila patentnu prijavu iz 1947. (jednostavno rečeno: ne možeš patentirati nešto što si sam prije toga izbrbljao cijelom svijetu). Sud nije rekao da Eckert i Mauchly nisu izumili računalo. Sud je rekao nešto puno hladnije, puno birokratskije, i zato puno tužnije: da je ideja bila javno dostupna prije nego što je bilo tko pokušao zaštititi je, pa je patent — sve to vrijeme, sve te godine naplate licenci — bio pravno ništavan. Retroaktivno. Kao da nikad nije postojao.

I tu dolazi ta rečenica koja zvuči kao urbani mit, ali je službena sudska formulacija — računalo, u pravnom smislu, nema izumitelja. Nitko ga nije patentirao na način koji bi opstao. Von Neumann je, uzgred, umro 1957., šesnaest godina prije presude, pa nikad nije bio ni na jednoj od tih rasprava, nikad se nije morao braniti niti tumačiti zašto jedno njegovo ime stoji na dokumentu koji je zapravo kolektivni proizvod jedne cijele zgrade ljudi.

Dobro, razvalili smo mit. Eckert i Mauchly su bili tu, radili su, znojili se, lemili, i memorandum koji je sve odlučio nosi samo jedno ime koje nije njihovo. Pa zašto, dovraga, cijeli svijet i dalje uči „von Neumannovu arhitekturu” na prvoj godini faksa, a ne „Eckert-Mauchly-von Neumannovu”? Nije zavjera. Gore je od zavjere — logično je.

Prvi razlog je banalan i neugodno pošten: čovjek je stvarno bio genijalac, i to ne u onom razvodnjenom smislu u kojem je danas svaki influencer „genijalan” jer je smislio novi filter. Von Neumann je u tridesetima postavljao temelje teorije igara, u ratu računao detonacijsku fiziku za Manhattanski projekt (razvoj atomske bombe), kasnije se bacio na meteorologiju i teoriju automata, i sve je to radio usput, kao da mu je glavni posao negdje drugdje. Kad takav čovjek stavi potpis na dokument, svijet ne postavlja pitanja. Zašto bi? Pa to je von Neumann, on ne treba pomoć da smisli kako organizirati memoriju u računalu — on smišlja hoće li bomba raznijeti pola grada s preciznošću na postotke. Njegova genijalnost nije mit. To je jedini dio ove priče koji ne treba obdukciju.

Drugi razlog je adresa. Princeton, Institute for Advanced Study, ista zgrada u kojoj je Einstein šetao hodnicima i vjerojatno se žalio na kavu. Kad memorandum izađe s te adrese, on ne dolazi iz garaže ili vojnog laboratorija u Philadelphiji — dolazi iz hrama. Eckert i Mauchly su bili inženjeri u Moore School of Electrical Engineering, mjestu gdje su upravo oni, da se podsjetimo, sastavili onaj isti ENIAC za američku vojsku. Von Neumann je bio u instituciji koja je proizvodila ideje s velikim I. A ideje s velikim I, po nepisanom pravilu akademske hijerarhije, uvijek pobjeđuju strojeve — bez obzira tko je strojeve zapravo sastavio.

Sociolog Robert Merton — jedan od očeva moderne sociologije znanosti, čovjek koji je cijelu karijeru proučavao kako znanstvenici zapravo dijele slavu i zasluge — dao je 1968., dakle iste ere o kojoj ovo poglavlje priča, ime toj pojavi: Matthewov efekt, po biblijskom citatu da će onome koji ima biti još dano, a onome koji nema bit će uzeto i ono malo što ima. U znanosti to znači jedno — poznato ime na radu privlači nesrazmjerno više kredita nego što bi taj isti rad dobio s nepoznatim imenom, čak i kad je doprinos identičan. Von Neumann je već bio poznat prije EDVAC-a. Eckert i Mauchly su bili poznati tek unutar vojnog projekta koji je, usput, bio strogo klasificiran dok se von Neumannov memorandum slobodno prepisivao po laboratorijima. Poznato ime jednostavno je privuklo sve svjetlo u prostoriji, a ostali su ostali u sjeni koju je to svjetlo bacalo.

Treći, i možda najbanalniji razlog: povijest je lijena pripovjedačica. Ona ne voli odbore, timove, patentne urede i sedam ljudi koji su svaki dodali svoj komad slagalice — ona voli jedno lice na koje možeš zalijepiti cijelu priču, kao naslovnicu časopisa. „Otac računalne arhitekture” zvuči čisto. „Skup inženjera i jedan konzultant koji je sve to sažeo u tridesetak stranica” zvuči kao natpis na birokratskom formularu. Udžbenici su, na kraju, isto pripovijedanje, samo s ocjenama na kraju semestra — a pripovjedači uvijek biraju jednostavniju verziju, jer se jednostavnija verzija bolje pamti, bolje prepričava i bolje uklapa u fusnotu od jedne rečenice.

Dakle: genijalac koji je stvarno genijalac, adresa koja miriše na Nobelovu nagradu, i priča koja mrzi previše imena u naslovu. Sve troje istinito, sve troje objašnjivo — i sve troje zajedno dovoljno je da jedno ime pojede rad šestero ljudi, bez ikakve zle namjere, samo zato što je sustav tako podešen da uvijek nagrađuje onoga koji već ima nagrade.

Dobro, presuda je izrečena, patent je mrtav, a ime je ostalo. Sad dolazi dio koji nitko voli — vaganje. Kako bi, realno, glasila poštena etiketa u udžbeniku? Nešto poput »Eckert-Mauchly-von Neumann arhitektura, s doprinosima cijelog ENIAC-EDVAC tima« zvuči kao naziv odvjetničke kancelarije, ne kao natpis na dijagramu. I to je dio problema koji rijetko priznamo: povijest treba etikete koje stanu u jedan red, a zasluge se rijetko dijele u urednim, jednolinijskim omjerima.

Ono što je stvarno zanimljivo je da ovo nije bio zadnji put — ovo je bio tek prvi veliki spor o zaslugama u industriji koja će ih imati na tisuće. Steve Jobs i Steve Wozniak — jedan lice, drugi inženjer koji je stvarno lemio Apple I, a povijest dugo pamti samo prvog. Bill Gates i Paul Allen — ime firme kaže Microsoft, ne piše čije je ime bilo na kojem redu koda BASIC-a za Altair. Čak i unutar samog ENIAC-a postojao je sloj ispod sloja — žene koje su ga programirale, čija imena nisu ušla ni u prvi, ni u drugi, ni u treći navrat prepričavanja priče. Von Neumann i Eckert i Mauchly su samo najbolje dokumentirana verzija obrasca koji se u ovoj industriji ponavlja kao loš refren: netko odradi vidljivi, elegantni potez na kraju, netko drugi odradi nevidljivi, mukotrpni rad prije toga, i pogodi tko dobije stranicu u udžbeniku.

Zato ova priča nije samo pikantna anegdota za kraj poglavlja. Kredit u ovoj industriji nije ukras — on je infrastruktura. Dijeliš li ga loše, ne kažnjavaš samo mrtve inženjere iz 1945. koji više ne mare. Kažnjavaš idući naraštaj koji gleda tu podjelu i zaključuje — jasno i glasno — da vrijedi biti onaj koji potpiše memorandum, a ne onaj koji sastavi računalo. A onda se čudimo zašto svi žele biti product manageri, a nitko ne želi lemiti.