Majka svih dema (1968)

Ponedjeljak, 9. prosinca 1968. Zamisli kalendar te godine kao mjesto zločina — svaki mjesec ima svoju liniju krede na podu. Travanj: Martin Luther King mrtav na balkonu u Memphisu. Lipanj: Robert Kennedy mrtav na podu kuhinje u Los Angelesu, dva metka dalje od pobjede na predizborima. Kolovoz: Chicago, konvencija Demokratske stranke, policija mlati demonstrante pred kamerama kao da je to olimpijska disciplina. Cijelo vrijeme, u pozadini, brojevi iz Vijetnama rastu kao kamatna stopa na dug koji nitko ne priznaje da postoji. Amerika 1968. ne korača prema budućnosti. Amerika 1968. gori, i to ne metaforički — gradovi stvarno gore, dim se stvarno vidi s aviona.

A za dva tjedna, na Badnjak, tri čovjeka u limenci veličine kombija kružit će oko Mjeseca i čitati Knjigu Postanka uživo, na televiziji, cijelom planetu koji je upravo pokušao pojesti sam sebe. Frank Borman, Jim Lovell i William Anders čitaju o stvaranju svjetla iz tame, dok dolje na Zemlji svjetlo i tama uporno mijenjaju uloge i nitko nije sasvim siguran koja je koja. Apollo 8 je čudo koje dolazi točno na vrijeme da spasi godinu od same sebe. Skoro pa namjerno, kao da netko u Washingtonu ima smisla za dramaturgiju.

Devetog prosinca čudo se još nije dogodilo — do njega su ostala dva tjedna. Ali u San Franciscu, tri i pol tisuće kilometara zapadno od Bijele kuće i njezinih problema, sprema se nešto manje. Ili, ako pitaš pravu osobu, u pravih pedeset godina unaprijed, nešto puno veće.

Jedna od tih dviju Amerika danas ulazi u dvoranu na konferenciji koja se zove Fall Joint Computer Conference — ime dosadno kao porezna prijava, što je prilično tipično za ovu granu civilizacije koja će za pedesetak godina posjedovati sve, ali još ne zna govoriti o sebi zanimljivo. Tisuću ljudi sjeda u sjedala. Većina njih ne dolazi očekivati čudo. Dolaze očekivati diju s brojevima (da, onaj stari projektor sa staklenim pločicama, praroditelj PowerPointa), možda kavu, i povratak u hotel prije večere.

Ne znaju da će za devedeset minuta gledati stvar za koju još nemaju riječi — jer riječi kao „prozor” na ekranu, „link” ili „video-poziv” u ovom značenju još ne postoje. Zamisli da ti netko 1890. pokaže automobil, u vrijeme kad i sama riječ „automobil” zvuči kao znanstvena fantastika. Otprilike to će se dogoditi u ovoj dvorani — samo brže, i s manje konja.

Vani, u Americi koja je upravo pokopala dvojicu svojih najboljih ljudi u istoj godini, nitko ne zna da postoji i ta druga mogućnost — da budućnost ne mora biti samo pepeo i naslovnice. Da može biti i ovo: dvorana, projektor, jedan čovjek na pozornici i uređaj koji sliči na sapun na kotačićima. Devetog prosinca 1968., u razmaku od pola sata vožnje, Amerika istovremeno dokazuje da se može posve slomiti — i da nešto, negdje, upravo počinje ispočetka.

9:00, 9. prosinca 1968. Brooks Hall, San Francisco. Fall Joint Computer Conference — birokratski naziv za skup gdje se muškarci u uštirkanim košuljama okupljaju jednom godišnje da jedni drugima pokažu tablice. Tisuću ljudi u dvorani, gotovo svi iz iste kaste — inženjeri velikih tvrtki i vladinih agencija, ljudi koji su cijeli radni vijek proveli uz bušene kartice (papirnate kartice s malim rupicama kroz koje se, u doba prije tipkovnice kakvu danas znaš, „ubijao” program u računalo, rupica po rupica) i printer koji zvuči kao strojnica. Vani grad koji upravo prolazi kroz najgori grč jednog desetljeća, ovdje unutra klimatizirana tišina i miris kave iz automata.

Na pozornicu izlazi čovjek kojeg pola dvorane ne poznaje, a druga polovica poznaje samo kao ime na dosadnom istraživačkom radu koji nitko nije dovršio čitati. Douglas Engelbart, četrdesettrogodišnjak iz Stanford Research Instituta — mršav, uredan, glas mu je ravan kao da čita vremensku prognozu. Sjeda. Ne staje iza govornice da čita sa slajdova, nego sjeda za radni stol s uređajima, kao pilot koji se penje u kokpit — i to je već prva stvar koja ne štima s onim što je dvorana očekivala.

Pred njim su tri stvari koje u ovoj sobi, u ovom trenutku, nitko od tih tisuću ljudi nije vidio zajedno, a ni odvojeno. Tipkovnicu prepoznaju, na nju su navikli s bušenih kartica. Pored nje stoji nešto što on zove mišem: drvena kutijica na kotačićima, spojena kabelom kao da je na uzici — da, to je taj isti miš kojim danas klikćeš bez razmišljanja, samo ga tada nitko na svijetu nije ni okusio ni čuo za njega. A preko glave mu je navučena mikrofon-kaciga, sklop koji izgleda kao da je posudio opremu od pilota bombardera, ali kroz njega će razgovarati s ljudima koje dvorana ne vidi — jer su pedesetak kilometara dalje, u Menlo Parku.

Malo konteksta, jer inače ovo zvuči kao scena iz filma o svemiru, a nije: 1968. je ekran s pokretljivim kursorom stvar koju je vidjela možda desetina ljudi na cijelom planetu, i to uglavnom u laboratorijima gdje se ta stvar kvarila svaki drugi dan. Ono što ostatak dvorane zove računalom je stroj s kojim „razgovaraš” preko bušenih kartica — ubaciš hrpu kartončića, čekaš dan da ti stroj vrati odgovor, a onda otkriješ da si negdje zaboravio zarez i cijelo čekanje počinje iznova. Interaktivno računalo, ono s kojim pričaš i koje ti odgovori u sekundi, u glavama ovih ljudi zvuči kao znanstvena fantastika koju je napisao netko tko nikad nije čuo za riječ „budžet”.

Engelbart ne najavljuje ništa dramatično. Ne kaže „ovo će promijeniti svijet”, ne kaže „gledajte revoluciju” — govori mirno, kao netko koji objašnjava alat za koji je uvjeren da je koristan, ništa više. Ta mirnoća je gotovo suludo neprimjerena za ono što se sprema dogoditi u sljedećih devedeset minuta, ali upravo zato djeluje. Karizma ovog čovjeka nije u glasu. Ona je u onome što će sad izvesti, uživo, bez montaže, bez drugog pokušaja — jedna omaška, jedan zamrznuti ekran, i cijela stvar propada pred tisuću ljudi koji su navikli čekati dan da im stroj vrati odgovor.

Negdje u toj publici sjedi i mladić po imenu Alan Kay, iako to još nitko ne zna, pa ni njemu samome nije bitno — on je samo jedan od tisuću, gleda kao i svi ostali. Nitko u dvorani ne sluti da će taj mladić za par godina otići u legendarni laboratorij Xerox PARC i tamo skovati ideje na kojima počiva svako današnje grafičko sučelje i objektno orijentirano programiranje — ali to je priča za drugo poglavlje. Za desetak godina reći će da je ovo bilo poput gledanja katedrale sagrađene u jednom popodnevu. Ali to je za desetak godina. Sad je 9:00 ujutro, klima šumi, kava se hladi u čašicama, a tisuću ljudi gleda čovjeka koji sjeda za stroj kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Nitko od njih još ne zna da gleda majku svih dema — demonstraciju s kojom će se, desetljećima poslije, mjeriti svaka konferencijska prezentacija koja pokušava izgledati pametno. Zasad je to samo mršav čovjek, drvena kutija na kotačićima i tišina prije nego što se ekran upali.

9:30, i Engelbart još sjedi mirno, ruka mu je na maloj drvenoj kutiji s kotačićem i tri tipke – a to je, usput, prvi put u povijesti da neko ljudsko biće javno pomiče kursor po ekranu pomicanjem predmeta po stolu, umjesto da tipka koordinate ili vrti gumbe. Zove je „X-Y Position Indicator”. Bill English ju je sastavio u radionici od drva, metala i dva kotačića kakvi se koriste na glazbenim mikserima za ugađanje zvuka – i sad ta kutija upravlja strelicom na projekciji visokoj šest metara. Publika još ne zna kako se ta stvar zove. Za dvadesetak godina neće znati kako se ne zove.

Engelbart pomiče ruku, kursor klizi preko teksta na ekranu i onda – bez ičije pomoći, bez posebne naredbe koja bi trajala pola minute – briše riječ, upisuje drugu, pomiče cijeli redak gore. Uređivanje teksta. Uživo. Na ekranu. Danas to zvuči kao rečenica koju bi napisao netko tko ne zna ništa o računalima, jer je toliko trivijalno da je nevidljivo. Godine 1968. to je čarolija koju čovjek u trećem redu, inženjer po zanimanju i skeptik po navici, doslovno ne vjeruje da gleda. Do tog dana, ako si htio promijeniti tekst, promijenio si karticu – fizičku, probušenu, koju si držao u ruci. Ovdje čovjek samo ispravi grešku, kao da je pomaknuo olovku.

Onda dolazi drugi trik, i ako je prvi bio čarolija, ovaj je herezija. Engelbart klikne na riječ u tekstu – riječ koja je podvučena, drugačije boje, upravo onako kako ćeš je gledati na svakoj stranici do kraja života – i ekran se promijeni. Prebacio se na drugi dokument. Poveznica. Link. Naziv za to još ne postoji, ali koncept postoji u glavama ljudi već desetljećima – Vannevar Bush, znanstveni savjetnik američke vlade, još je 1945. zamislio uređaj zvan Memex koji bi povezivao dokumente jedne s drugima kao niti u mreži, a Ted Nelson je tu ideju kasnije krstio riječju „hipertekst”. Engelbart je oboje čitao godinama prije te prosinačke demonstracije, i sad, na pozornici, pretvara njihovu teoriju u nešto što možeš gledati na projekciji visokoj šest metara. Suština je ista koju danas radiš instinktivno dvjesto puta dnevno bez da o tome pomisliš ni sekundu. Klik, i nisi više tu, nego tamo.

I onda, kao da to nije bilo dovoljno – ekran se podijeli. Ne metaforički, stvarno: dva prozora, jedan pored drugog, svaki sa svojim sadržajem, svaki nezavisan. „Prozori” – riječ koja će dvadesetak godina kasnije postati ime operativnog sustava vrijednog stotine milijardi dolara – ovdje je samo funkcija na projekciji, u dvorani punoj ljudi koji misle da gledaju iluzionistički trik, ne inženjerski demo. Nitko u publici, uključujući vjerojatno i pola tima na pozornici, ne zna da upravo gleda skicu za sljedećih pola stoljeća informatike.

A onda dolazi dio koji čak i danas, kad znaš sve detalje, zvuči kao prevara. Engelbart se okrene mikrofonu i kaže da će sad razgovarati s kolegom. Ne telefonom – uživo, na ekranu, s videom. Slika njegova suradnika, Jeffa Rulifsona, upali se u kutu projekcije, a Rulifson nije u dvorani, nije ni u zgradi, nije ni u San Franciscu. Sjedi u laboratoriju Stanford Research Institutea, gotovo pedeset kilometara južno, u Menlo Parku, a signal koji ih spaja ne ide telefonskom linijom kroz gradski razvod, nego mikrovalnom vezom postavljenom baš za ovu prigodu – dva tanjura koja gledaju jedno u drugo preko brežuljaka Silicijske doline, prije nego je taj naziv i postojao.

I onda, kao da video-poziv 1968. nije već sam po sebi apsurdan, Engelbart i Rulifson počnu dijeliti isti dokument na ekranu, uređujući ga zajedno, uživo, s pedeset kilometara razdvojenosti, kao da je zajedničko pisanje jednog teksta s dvije tipkovnice najnormalnija stvar na svijetu.

Nitko u dvorani ne izgovara riječ „internet”, jer ta riječ u ovom značenju još ne postoji. Nitko ne kaže „cloud”, „rad na daljinu”, „zajedničko uređivanje dokumenata”. Ali svaka od tih ideja upravo dobiva svoj prvi, sirovi dokaz da je moguća, izveden na drvenom mišu s kotačićima i mikrovalnoj vezi razapetoj preko brežuljaka. Engelbart to ne zove revolucijom – on to zove augmentacijom ljudskog intelekta, jer cijeli njegov projekt, cijela njegova karijera, počiva na jednoj rečenici koju je zapisao godinama prije: računala ne trebaju zamijeniti čovjeka, trebaju ga učiniti pametnijim. Miš, prozori, poveznice, dijeljeni ekran – sve je to samo alat za tu jednu ideju. Dvorana plješće. Ali dvorana još ne zna da su alati upravo nadživjeli ideju koja ih je stvorila.

10:15. Engelbart se pomiče, i publika prvi put shvaća da na ekranu nije jedan kursor, nego dva. Jedan je njegov, na pozornici. Drugi se pomiče sam, kao duh, dvadesetak redaka niže, i ispravlja riječ koju Engelbart nije ni stigao dovršiti.

To je Rulifson, koji uređuje isti dokument u istoj sekundi. Ne šalje datoteku. Ne čeka da Engelbart spremi tekst, zatvori ga i pošalje poštom (onom elektroničkom, ako ta 1968. uopće postoji — a jedva postoji). Njih dvojica pišu u istom dokumentu, istovremeno, i gledaju jedan drugoga kako to rade.

Dvorana ne zna što bi sa sobom. Čuje se smijeh — ne zlobni, nego onaj nervozni smijeh koji izlazi iz čovjeka kad mu mozak primi informaciju za koju nema kućicu u glavi. Netko pored mikrofona nešto komentira, publika se ponovno smije, ali to je smijeh ljudi koji glume da su shvatili, ne onih koji su stvarno shvatili.

Bill English za pozornicom pazi da veza ne padne — mikrovalna linija do Menlo Parka je poput spoja od špage i limenke, samo malo skuplja, i ako pukne, cijela demonstracija pretvara se u čovjeka koji priča sam sa sobom pred tisuću ljudi. Ne pukne. English se za to već pobrinuo, dva sata prije nego što je Engelbart uopće sjeo na stolicu.

Ono što publika gleda, iako to još ne znaju imenovati, jest suradnja na dokumentu u stvarnom vremenu — dvoje ljudi istovremeno mijenja isti tekst, umjesto da jedan čeka dok drugi završi. To je koncept koji će tek dobiti ime, koji će čekati desetljeća i prolaziti kroz razne polovične pokušaje — dijeljeni disk, faksirane tekstualne datoteke, kasnije e-mail privitke koje ljudi šalju s naslovom finalno_FINALNO_v3.doc — prije nego što se skuži da je najjednostavnije rješenje upravo ono što je Engelbart pokazao u prosincu 1968.: svi gledaju istu stvar, u isto vrijeme, i mijenjaju je zajedno.

Nitko u dvorani to ne zove kolaborativno uređivanje, jer ta riječ u ovom kontekstu još ne postoji. Zovu to trikom. Nekakvim spektaklom. Netko će poslije zapisati u bilješkama da je to bio samo dio predstave, ono zabavno prije glavnog dijela — kao da je hipertekst bio glavno jelo, a dva kursora u istom retku samo garnirung.

Greška, naravno, ali greška koju je lako razumjeti. Da ti netko 1968. kaže da će jednog dana cijela tvoja generacija pisati diplomske radove, poslovne planove i ljubavna pisma zajedno s drugim ljudima, u istom prozoru, u stvarnom vremenu, bez ičije intervencije — pomislio bi da je čovjek pojeo pogrešnu gljivu na toj matineji »Ljeta ljubavi« prije godinu dana.

Okreni kameru. Ostavi Engelbarta na pozornici još jednu sekundu — glas mu i dalje pluta kroz mikrofon pričvršćen na slušalice, prsti mu i dalje plešu po tri tipkovnice odjednom — i pogledaj tko stoji iza zavjese, u mraku, znojan, s desetak kabela u rukama. Zove se Bill English, i on je razlog zašto ovo čudo uopće radi. Engelbart je vizionar koji je, kao što smo spomenuli, godinama čitao Vannevara Busha i sanjao o proširenju ljudskog uma. Ali ideje ne pale mikrovalne veze i ne montiraju kamere iznad ekrana. To radi English. On je fizički sastavio prvi drveni miš — da, drveni, s dva metalna kolutića unutra — po Engelbartovoj skici, i on je toga dana u dvorani odrađivao posao režisera, tonca i tehničkog direktora u jednoj osobi, dok je pljesak dobivao njegov šef.

A tko je platio za sve te kablove, mikrovalnu vezu do Menlo Parka i kamere koje su prve na svijetu snimile dijeljeni ekran? Ne cvjećari iz Haight-Ashburyja, to je sigurno. Platila je ARPA — agencija Ministarstva obrane SAD-a koja je davala novac za istraživanja koja bi jednog dana mogla biti korisna vojsci, ono isto ministarstvo koje je godinu dana kasnije spojilo prva čvorišta ARPANET-a, mreže računala koja će desetljećima kasnije prerasti u internet kakav danas poznaješ — uz dodatni novac od NASA-e, koja je imala vlastiti interes: kako astronauti i kontrola misije razmjenjuju podatke kad su razdvojeni tisućama kilometara, pitanje koje je te iste godine dobilo posve konkretan odgovor — samo nekoliko tjedana nakon demonstracije Apollo 8 je kružio oko Mjeseca. Vojni novac, svemirski novac, znanstveni entuzijazam — sve u jednom drvenom mišu.

I onda, u kutu te iste dvorane, s kamerom u rukama, stoji Stewart Brand. Da, taj Stewart Brand — čovjek koji je te iste godine pokrenuo »Whole Earth Catalog«, bibliju kontrakulture, priručnik za onoga tko želi izgraditi geodetsku kupolu i uzgajati vlastitu hranu daleko od sustava. Brand je te večeri profesionalni kamerman za Engelbartov show, plaćen da snimi ono što će povijest zvati „Majka svih dema”. Isti čovjek koji je organizirao Trips Festival s Kenom Keseyjem i njegovim acid testovima, koji je hodao Haight-Ashburyjem u ljeto ljubavi, sada montira kabel za sustav financiran od ministarstva obrane.

To je velika, prešućena istina doline: kontrakultura i vojno-industrijski kompleks nisu bili neprijatelji koji su se slučajno našli u istom gradu. Bili su dvije ruke istog nemira — nezadovoljstva sustavom kakav je bio, gladi za nečim što bi čovjeka učinilo većim nego što jest. Jedna ruka je pisala manifeste o slobodi uma. Druga je potpisivala ugovore s Pentagonom da bi platila mikrovalnu vezu preko koje će ta sloboda proteći. English je vjerovao u alat. Brand je vjerovao u svijest. ARPA je vjerovala u dominaciju u Hladnom ratu. Sve troje je te večeri, u istoj dvorani, gledalo u isti ekran i vidjelo ono što je htjelo vidjeti.

Pljesak koji će za nekoliko minuta zapljusnuti dvoranu neće znati ništa od ovoga. Publika će vidjeti čarobnjaka na pozornici. Neće vidjeti čovjeka koji je lemio spojeve, ni novac koji je stigao iz straha od Sovjeta, ni fotografa koji će za dvije godine postati ikona pokreta koji tu istu vojsku prezire. Povijest pamti trikove. Zaboravlja tehničare.

U 11:00, kad je Engelbart skinuo mikrofon i pustio da se svjetla u dvorani ponovno upale, dogodilo se to što se dogodi kad tisuću ljudi istovremeno shvati da je upravo vidjelo nešto što ne razumije, ali osjeća da je važno: svi su ustali. Cijela dvorana, na nogama, pljeskala je čovjeku koji im je upravo pokazao miša, prozore na ekranu, hipertekst i video-poziv s dva kursora u istom dokumentu — sve to u devedesetak minuta, uživo, bez ikakve montaže. Netko je zazviždao od uzbuđenja. Novinari su grebali po bilježnicama. Bilo je to, po riječima onih koji su bili tamo, najbliže rock-koncertu što ga je informatika ikad imala.

I onda su svi otišli na ručak, kao da se pola sata prije nije dogodila budućnost.

Jer evo što se stvarno dogodilo poslije 9. prosinca 1968.: ništa. Ne odmah, ne dramatično — nego onom sporom, tihom vrstom ništa koja je gora od odbijanja, jer nitko nije rekao ne. Samo se nitko nije javio. Industrija je bila zaokupljena mainframeovima — onim ogromnim, skupim poslovnim računalima veličine ormara, kojima su se bavile velike korporacije i koja su konačno počela donositi normalan novac — a ARPA je imala Vijetnam i vlastite proračunske brige. Ideja da bi običan čovjek — ne programer, ne inženjer, nego tajnica, urednik, menadžer — sjedio za ekranom i pomicao kursor mišem, zvučala je 1968. kao znanstvena fantastika uređena za konferencijsku dvoranu. Lijepo za gledati. Nerealno za kupiti.

Trebalo je dvadeset godina da svijet stigne do onoga što je Engelbart pokazao u jednom prijepodnevu. Miš je komercijalno stigao do stola tek s Xerox Starom početkom osamdesetih, pa masovno s Macintoshem 1984., a prozori i preklapajući dokumenti postali su normalni tek s Windowsima 3.0, 1990. Hipertekst — poveznice koje klikneš i skočiš na drugi dokument, ono što danas radiš petsto puta na dan bez razmišljanja — čekao je Web, dakle 1991. Sve što je publika te večeri vidjela na jednom stroju, svijet je konzumirao u komadima, kroz cijelu jednu generaciju, kao da je netko demo razderao na dvadeset dijelova i podijelio kroz desetljeća.

A dotad je novac – onaj isti ARPA-in i vojni novac koji je platio dvorane i mikrovalne veze – presušio. SRI, odnosno Stanford Research Institute, institut pri kojem je Engelbart vodio svoj laboratorij, gubio je interes za projekt koji ne donosi opipljiv proizvod; financiranje se rezalo iz godine u godinu, a Engelbartov Augmentation Research Center, laboratorij koji je upravo izveo najveću demonstraciju u povijesti računalstva, počeo se raspadati – ne zato što je pogriješio, nego zato što je bio prerano u pravu. Ključni ljudi, uključujući Billa Englisha, koji je cijeli spektakl zapravo režirao iz sjene, prešli su početkom sedamdesetih u onaj isti Xerox PARC koji smo već spominjali s Alanom Kayem. Taj prelazak nije bio bijeg – bio je most. Ideje koje ovaj čovjek nije mogao prodati industriji, PARC je uzeo, uljepšao i predao Steveu Jobsu na pladnju jedno desetljeće kasnije. Povijest je nepravedna prema onima koji dođu na vrijeme, ali na krivo mjesto.