Izdajnička osmorica (1957)

Listopad 1957. Amerika gleda u nebo i ne sviđa joj se što vidi. Rusi su lansirali kuglu veličine plažne lopte, ta kugla „piiipka” na frekvenciji koju može uhvatiti bilo koji radioamater od Bostona do Fresna, i cijela zemlja odjednom shvaća da im onaj isti Sovjetski Savez, za koji su mislili da tek jedva sastavlja traktore, upravo leti iznad glave. To je Sputnik, prvi umjetni satelit u povijesti, i Amerikancima je taj trenutak bio šamar u obliku pišta-pišta signala iz svemira. Škole uvode satove iz matematike kao da je rat. Kongres se pita jesu li negdje propustili nešto važno. Novine pišu o „raketnom jazu” kao da je riječ o novoj vrsti apokalipse. Cijela nacija, praktički preko noći, odluči da joj treba više inženjera, i to odmah.

Dolina Santa Clare, dolje u Kaliforniji, još ne zna da će se jednog dana zvati Silicijska — taj naziv će stići kasnije, kad se dolinom rasplinu tvornice čipova napravljenih od silicija, onog istog elementa od kojeg je i pijesak, samo prerađenog do savršenstva. Za sada se zove, sasvim iskreno, Voćna dolina — »Valley of Heart's Delight«, ako hoćeš puno ime — i to nije marketinški trik, to je čist opis stanja: kilometri i kilometri nasada marelica, šljiva i oraha, zrak u lipnju miriše na cvijet naranče, a u rujnu na trulo voće koje nitko nije stigao pobrati. Farmeri se voze u gradić San Jose na nedjeljnu misu, a njihova djeca sanjaju — ono, stvarno sanjaju — da će jednog dana raditi u Sunnyvaleu, u nekoj tvornici, s mirovinom na kraju tunela.

Na radiju vrti Elvis, „Jailhouse Rock”, i djevojke vrište kao da im je netko obećao vječni život. Momci ribaju kromirane branike na svojim Chevroletima subotom navečer i voze se Alameda ulicom gore-dolje, ne zato da bi nekamo stigli, nego zato da ih nešto vidi. Amerika 1957. zemlja je u kojoj, ako ti je otac radio u IBM-u, i ti ćeš raditi u IBM-u, i tvoj sin će raditi u IBM-u, i to se zove uspjeh. Firma ti daje značku, penziju i, na kraju, grob s tvojim imenom i brojem godina staža urezanim negdje pored. Odlazak iz velike korporacije prije mirovine u ovom se trenutku, ozbiljno, doživljava kao nešto što rade ludi ljudi. Ili neuspješni.

Nitko to još ne zna, ali dolina koja miriše na trulo voće upravo je na rubu da počne mirisati na nešto drugo — na zagrijani silicij, na priliku i na kapital koji tek treba biti izmišljen kao koncept (da, venture kapital, ono što danas svaka startup priča spominje kao da postoji od početka svijeta, u ovom trenutku još ne postoji ni na papiru). Gore, na nebu, upravo je proletio Sputnjik. Dolje, u sobi, osmorica mladih inženjera stoje s pismom u ruci — pismom kojim upravo ostavljaju svog šefa i kreću sami, što je, kao što je već rečeno, u toj Americi otprilike jednako ludilu.

Sjećaš se Shockleyja iz prošlog poglavlja? Genija koji je zajedno s Bardeenom i Brattainom izmislio tranzistor — onu malenu spravicu koja radi kao sklopka ili pojačalo za struju, i bez koje danas ne bi postojao ni jedan jedini uređaj s utikačem ili baterijom — pokupio za to Nobelovu nagradu i ušao u povijest kao čovjek koji je smislio budućnost. E, sad zamisli tog istog čovjeka, ali ne kao znanstvenika u laboratoriju gdje netko drugi vodi računa o ljudima, nego kao šefa. Kao tvog šefa. I odjednom priča o genijalnosti postaje puno manje šarmantna.

Godina je 1956. Shockley se vraća u Kaliforniju, u dolinu koja još uvijek miriše na naranče i marelice, a ne na venture kapital, i osniva tvrtku Shockley Semiconductor Laboratory. Plan je jednostavan: on je najpametniji čovjek u prostoriji — uvijek, u svakoj prostoriji, to mu je bilo osnovno životno pravilo — pa će samo pokupiti najbolje mlade fizičare i inženjere Amerike, staviti ih u istu zgradu i pustiti genijalnost da odradi svoj posao. I stvarno ih je pokupio: Roberta Noycea, Gordona Moorea, Jeana Hoernija i još petoricu koji će za par godina postati poznatiji nego što je Shockley ikad bio. Ironija koja se tek kasnije skuplja na naplatu.

Problem je bio taj što je Shockley bio genij koji je smatrao da genijalnost u fizici automatski znači genijalnost u upravljanju ljudima. Ne znači. Nikad ne znači.

A onda je bilo još gore. Kad se jedan od tehničara ubo na igličicu za spajanje žica i ruka mu je krvarila — obična radna ozljeda, kakva se dogodi svakome tko cijeli dan gura ruke po sitnim metalnim dijelovima — Shockleyju nije ni na trenutak palo na pamet da je riječ o nesretnom slučaju. Bio je uvjeren da je riječ o sabotaži, o zlonamjernom pokušaju da mu se ugrozi projekt. Zatražio je istragu, pa čak i poligrafsko testiranje — onu spravu koja mjeri otkucaje srca i znojenje dok te ispituju, popularno zvanu „detektor laži”, a koju je tada policija koristila za ispitivanje osumnjičenika za zločine, ne za fizičare koji su se ubli na žicu. Jer kad ti je čekić genijalnost, svaki problem izgleda kao zavjera protiv tebe osobno.

Ovo nije bila priča samo o jednom lošem šefu — takvih je 1957. u Americi bilo na svakom katu svake korporacije, koliko god se tvrtke kitile time da su drukčije. Ono što je ovaj slučaj činilo posebnim bilo je tko je u toj zamci sjedio: osam najboljih fizičara i inženjera u zemlji, ljudi koji su mogli birati bilo koji laboratorij pod suncem, držalo se kao taoce ega jednog čovjeka koji je jednom, davno, imao genijalnu ideju i od tada živio u uvjerenju da će mu svaka sljedeća biti isto tako dobra. Nije bila.

Do jeseni te godine osmorica su odlučila da je dosta. Ne zato što nisu vjerovali u tranzistore, silicij ili budućnost elektronike — u to su vjerovali više nego bilo tko na svijetu. Nego zato što su shvatili da genij pod čijim krovom radiš i genij zbog kojeg radiš mogu biti dvije potpuno različite stvari, i da drugi nije uvjet za prvi. Trebalo im je samo netko tko će im vjerovati na riječ i dati novac. Takav čovjek, u toj godini, u toj zemlji, praktički nije postojao.

Zamisli 1957. godinu i pomisao da daš otkaz. Ne danas, kad otkaz šalješ preko Slacka i već idući ponedjeljak imaš tri poziva za razgovor za posao — nego tada, u Americi u kojoj muškarac tvojih godina ima jednu karijeru, jednu firmu, jedan zlatni sat koji dobiješ za četrdeset godina vjernosti. Otkaz se ne daje. Otkaz se prima, kad te firma otpusti, i to je sramota o kojoj se ne priča na roštiljima. A sad zamisli da se odlučiš dati otkaz ne sam, nego u paketu od osmero ljudi, isti dan, iz istog laboratorija, protiv čovjeka koji ima Nobelovu nagradu i koji je, kako je i sam više puta dao naslutiti, uvjeren da je on osobno pronašao vatru.

Do toga se nije došlo preko noći. Detektor laži, javne plaće zalijepljene na oglasnu ploču, projekti koji se gase jer je šef odsanjao bolju ideju — sve to iz prošlog poglavlja se taložilo mjesecima, sloj po sloj, kao kamenac. Okidač je bio malen i tipično apsurdan: Shockley je odlučio prebaciti fokus tima s poluvodičkih dioda na neku vrstu četveroslojne diode koja, ruku na srce, nikome u laboratoriju nije imala smisla ni na papiru. Dioda je, ako te zanima, jednostavniji rođak onog tranzistora od prije — poluvodički element koji propušta struju samo u jednom smjeru, kao jednosmjerna ulica. Osmorica su znala da je to ćorsokak. Znala su i da im šef ne prima kritiku kao inženjersku primjedbu nego kao osobni napad, pa je jedini ostali kanal onaj iznad njegove glave.

I tako je nastalo pismo. Ne pobunjeničko, ne dramatično — poslovno, gotovo dosadno u formulacijama, upućeno Arnoldu Beckmanu, čovjeku koji je financirao cijeli Shockley Semiconductor i koji je, teoretski, mogao smijeniti genija kojeg je sam doveo. Osmorica su napisala da tim ima poteškoća s rukovodstvom, da je poželjno preispitati organizaciju, da bi Shockleyju možda bolje sjedilo mjesto konzultanta nego operativnog šefa. Beckman je pročitao pismo, sazvao sastanak i — ovo je onaj trenutak u priči gdje bi svaki dobar scenarist ubacio obrat — odlučio ostaviti Shockleyja na mjestu. Vjerovao je u njega. Nobelova nagrada je, izgleda, i tada bila jača referenca od osam potpisa nezadovoljnih inženjera.

Kad je odgovor stigao, osmorici je preostalo jedno jedino racionalno rješenje — ono koje se 1957. u Kaliforniji jednostavno ne radi: otići svi zajedno, isti tjedan, i osnovati svoju firmu. Ne postoji uputa za to. Ne postoji ni riječ za to u poslovnom rječniku tog doba — ideja da grupa zaposlenika masovno napusti poslodavca i pokrene konkurenciju smatrala se, u najbolju ruku, čudnom, a u najgoru, izdajom klase kojoj pripadaš. Shockley je to i doživio kao izdaju, u punom, biblijskom smislu riječi, i nije propustio priliku da to i kaže.

Naziv koji im je zalijepio za ime — traitorous eight, izdajnička osmorica — trebao je biti pogrebni marš njihovoj reputaciji. Trebao je značiti: ovi se ljudi ne mogu ni s kim udružiti, jer već su jednom pobjegli. Umjesto toga dogodilo se ono što se u Dolini poslije događalo još stotinama puta, samo je ovo bilo prvi put: uvreda je postala titula. Danas se „izdajnička osmorica” spominje s poštovanjem kojim se inače govori o osnivačima države, uklesana je na pločama, citirana u svakom udžbeniku poduzetništva koji makar u prolazu spominje Kaliforniju.

Ono što osmorici u tom ljetu 1957. nije nedostajalo, bila je ideja — imali su viziju poluvodičke tvrtke jasniju nego bilo tko drugi u toj dolini koja je do jučer bila poznata po nasadima naranči, a ne po čipovima (da, ona dolina — ista koja će se poslije prekrstiti po metalu iz kojeg se ti čipovi rade). Nedostajao im je novac, i institucija koja bi na njih kladila novac bez povijesti, bez proizvoda, bez ičega osim reputacije i bijesa. Za to im je trebao čovjek koji je znao vidjeti vrijednost u papiru koji još ne postoji — u ideji koja na burzi nema cijenu, jer još nije ni firma. I taj čovjek upravo je ušao u priču.

Dakle, imaš osam mladih znanstvenika koji su upravo počinili nešto što se 1957. jednostavno ne radi — otkaz. Kolektivni, dogovoreni, potpisan otkaz šefu koji je nobelovac. Sjajno. Slavimo. A onda dođe ono neugodno jutro poslije zabave kad netko upita — dobro, i sad? Imaš šest doktorata, jedan inženjerski mozak koji zna spajati tranzistore u snu, i — nula dolara. Nema tvrtke. Nema imena. Nema zgrade. Imaš samo osmoricu ljudi u kavani koji se gledaju i shvaćaju da su upravo skočili s ruba, a padobran nisu ponijeli.

Zato što, vidiš, u to vrijeme jednostavno ne postoji mehanizam za ovakvo što. Ako si 1957. htio novac za posao, imao si dvije opcije: banku, koja traži imovinu, prihod i po mogućnosti tvog djeda kao žiranta, ili bogatog stričeka. Bankama je koncept „posudite nam pare da probamo nešto što nitko na svijetu još nije napravio, nemamo ni firmu ni proizvod, samo osam ljutih fizičara i ideju” bio otprilike toliko privlačan kao skok bez padobrana. Rizični kapital u modernom smislu — institucionalizirano ulaganje u ljude i ideje, a ne u zgrade i strojeve — praktički ne postoji. Postoji poneki imućni pojedinac koji ulaže u naftu ili nekretnine, ali organizirana industrija koja bi rekla „da, mi baš tražimo ludo rizične oklade na pametne ljude” ne postoji. Ta industrija će se, u dogledno vrijeme, roditi upravo iz onoga što se sad događa u toj kavani.

I tu na scenu stupa Arthur Rock. Mlad bankar iz New Yorka, radi za tvrtku Hayden, Stone & Co., i dobiva pismo — pismo koje će, iako to tada nitko ne zna, postati jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti tehnologije. Osmorica traže investitora. Rock, umjesto da im zalupi vrata (što bi svaki iole razuman bankar 1957. učinio), vidi nešto što drugi ne vide: da vrijednost nije u strojevima ni u patentima, nego u samim ljudima koji sjede za tim stolom. Zvuči banalno danas, kad svaki drugi startup na svijetu ponavlja isti nastup pred investitorima — onu mantru „ulažemo u tim, ne u ideju” — ali 1957. je to gotovo heretička pomisao. Tko normalan ulaže novac u — momke?

Rock obilazi investitore. Trideset i pet tvrtki. Trideset i pet odbijenica, otprilike u istom tonu: zanimljivo, ali ne, hvala, previše rizično, nemate ni proizvod ni tvrtku ni iskustva u vođenju biznisa. Onda dolazi trideset i šesta — Fairchild Camera and Instrument, tvrtka koja proizvodi kamere i instrumente i s poluvodičima nema nikakve veze, ali čiji vlasnik, Sherman Fairchild, ima jednu rijetku osobinu za to doba: novac koji je spreman staviti na nešto što ne razumije do kraja, jer vjeruje čovjeku koji mu to objašnjava.

I sad dolazi dio koji je meni osobno najdraži, jer je toliko sirov da danas zvuči kao vic — prvi term sheet u povijesti rizičnog kapitala, dokument koji na nekoliko stranica ukratko definira uvjete ulaganja prije nego što se sve to pretoči u pravi, opipljivi ugovor. Fairchild ulaže 1,3 milijuna dolara. Ne u zamjenu za dio firme koja postoji, jer firma ne postoji — ulaže da bi ta firma nastala, Fairchild Semiconductor, i to s ugovorom koji danas ni jedan startup na svijetu ne bi potpisao trijezan: Fairchild Camera ima opciju da za 3 milijuna dolara otkupi cijelu novu tvrtku, u bilo kojem trenutku unutar narednih osam godina.

Zaustavimo se ovdje na trenutak i izračunajmo koliko je to bilo — recimo — ambiciozno s Fairchildove strane. Tri milijuna dolara iz 1957. danas je otprilike trideset i četiri milijuna, ako preračunaš inflaciju kroz gotovo sedamdeset godina. Za tu cifru kupuješ cijelu tvrtku i sve što uz nju ide — znanje, patente, ljude — pod uvjetom da ta tvrtka prije toga uspije napraviti nešto vrijedno kupovanja. Fairchild se kladi na osmoricu tipova bez ijednog proizvoda, po cijeni jednog solidnog stambenog bloka na Manhattanu. To nije investicija u klasičnom smislu. To je opcija na budućnost koja još ne postoji, potpisana rukom, prije nego što je itko znao da će ta budućnost jednog dana vrijediti bilijune.

Osmorica pristaju, jer baš i nemaju izbora — trideset i pet drugih vrata im se već zalupilo pred nosom. I tako je za nekoliko tjedana nastao Fairchild Semiconductor: osam znanstvenika, jedan ugovor koji miriši na otkupnu opciju, i jedan bankar iz New Yorka, Arthur Rock, koji je upravo — iako to još ne zna nazvati tim imenom — izumio venture kapital kao industriju. Taj isti Rock će poslije osnovati vlastiti fond, financirati Intel, financirati Apple, i postati legenda doline — ali sve kreće odavde, iz jednog pisma i jedne ludo hrabre opklade.

I dok se u pozadini priče Amerika trese od onog istog Sputnjika s početka poglavlja, a Kongres traži krivca zašto Rusi lete iznad njihovih glava, u toj istoj godini, u dolini koja još miriše na naranče, potpisuje se papir koji će za pola stoljeća donijeti više novca nego cijeli svemirski program zajedno. Samo tada to nitko nije znao. Tada je to bila samo osmorica bez posla, jedan bankar koji je izgubio strpljenje s trideset i pet »ne«, i jedan proizvođač kamera koji je odlučio kupiti kockicu prije nego što je znao broj.

Dakle, imaš osam frustriranih fizičara, kofer novca od tvrtke Fairchild Camera and Instrument (koja je, sjeti se, tehnički samo kupila opciju da ih otkupi za tri milijuna dolara ako uspiju — u to doba se ovakvo financiranje rizičnih pothvata, ono što danas zovemo venture kapital, tek izmišljalo u hodu, pa je bilo oprezno kao netko koji prvi put roni u hladnu vodu) i praznu zgradu u Mountain Viewu. Sad treba nešto napraviti. Ne izjavu o misiji, ne logo, nego proizvod koji se može prodati prije nego novac presuši.

Rješenje je stiglo od jednog od te slavne osmorice, čovjeka tihe, skoro sramežljive naravi po imenu Jean Hoerni, švicarskog fizičara koji je smislio nešto što se zove planarni proces. Da razjasnimo: silicij je poluvodič, materijal koji po volji propušta ili blokira struju, ovisno kako ga „nagovoriš” — i baš zato je od njega moguće graditi tranzistore, one sklopke i pojačala o kojima je već bilo riječi. Do tada su tranzistori bili male, ružne skulpture: metal, žice, spojevi lemljeni ručno pod mikroskopom, svaki komad drugačiji od prethodnog. Hoerni je predložio da se cijela stvar spljošti — da se sloj silicijevog oksida ostavi na površini kao zaštitni pokrivač, a tranzistori grade ravno, u slojevima, kao da tiskaš novine umjesto da ručno vežeš čipke.

Zvuči kao sitna promjena. Nije. Ravna površina znači da se komponente mogu povezivati metalnim linijama naparenim izravno na čip, bez ijedne ručno provučene žice. A ono što se može naparivati, može se i umnožavati — jedan komad silicija, više tranzistora, spojenih međusobno bez ljudskih ruku koje drhte. To je, u suštini, integrirani krug: čip na kojem više tranzistora i drugih komponenti sjedi zajedno na istom komadiću silicija, umjesto da se svaki dio zasebno lemi i spaja žicama. Iz toga je 1961. izašao prvi komercijalno uspješan integrirani krug tvrtke Fairchild Semiconductor. Ne prvi ikad — Kilby i Noyce su tu priču već odradili nekoliko poglavlja unatrag, i još se prepiru čija je bila prva — ali prvi koji se stvarno mogao proizvoditi u količinama i prodavati po cijeni koja nije zvučala kao otkupnina.

Ali, i to je poanta koju vrijedi zapamtiti: nije bitno je li nešto počelo kao vizija ili kao alergijska reakcija — ako radi, radi. A radilo je predobro. Fairchild je za nekoliko godina od gomile bjegunaca postao najveći proizvođač poluvodiča na zapadnoj obali, s prihodima koji su rasli brže nego što je zgrada mogla primiti nove inženjere. Vojska i NASA kupovale su njihove čipove za rakete i satelite (Sputnjik je, sjeti se, upravo tada visio Americi nad glavom kao prijekor, i svaka vladina agencija odjednom je imala budžet za bilo što malo i pouzdano), a novac je tekao unutra brže nego što ga je itko stigao potrošiti na plaće koje su, ironično, počele rasti dovoljno da postanu — pogodi što — nezadovoljavajuće.

Jer eto ga, klica koja se već nazirala na horizontu, iako je 1957. bila tek sjeme: kad firma nagradi bijeg iz gušenja uspjehom takvih razmjera, ne stvara lojalnu ekipu koja će ostati do mirovine — stvara predložak. Fairchild je upravo dokazao da se moglo otići, da se moglo uspjeti i da inženjer nije zauvijek vezan za zgradu u kojoj je počeo. Ta lekcija se neće zaboraviti — jedan od onih koji su je naučili zvat će se Gordon Moore, a to je sasvim druga priča koja tek dolazi.

I onda su otišli. Ne svi odjednom, nego kap po kap, kroz šezdesete, kao curenje iz slavine koju nitko nije stigao zatvoriti. Fairchild je do 1968. bio najvažnija firma u dolini, mjesto koje je izumilo integrirani krug o kojem je već bilo riječi (otud i ime Silicijska dolina), koje je isporučivalo čipove za program Apollo, koje je imalo najbolje inženjere na planetu. A onda je isti obrazac koji je uništio Shockleyja — genij s jedne strane, menadžment koji ne zna što s talentom s druge — počeo trošiti i Fairchild. Matična firma u New Yorku slala je šefove koji ne razumiju poluvodiče, tražila kvartalne rezultate, gušila ono što je sama stvorila. Zvuči poznato? Trebalo bi. Isti scenarij, druga generacija, isti kraj.

Robert Noyce i Gordon Moore su 1968. otišli i osnovali Intel. Ne zato što su bili nezadovoljni plaćom — bili su bogati — nego zato što su htjeli raditi ono zbog čega su Fairchild i osnovali: graditi nešto novo, bez nekoga u New Yorku koji im govori što da rade. Poveli su sa sobom Andyja Grovea. Tri čovjeka, jedna ideja — memorijski čipovi, ne integrirani krugovi — i firma koja će za deset godina postati sinonim za sam pojam procesora.

Jerry Sanders, direktor prodaje u Fairchildu, čovjek koji je nosio svilene košulje i vozio Corvette dok su ostali inženjeri hodali u kariranim košuljama s olovkom u prsnom džepu, otišao je godinu dana kasnije s još sedmero kolega i osnovao AMD. Ironija je toliko debela da se može rezati nožem — AMD će cijeli svoj poslovni vijek postojati kao vječni drugi, sjena Intela, firma koju su osnovali ljudi koji su izašli iz iste zgrade. Dva djeteta iste majke — jedno postane car, drugo se cijeli život bori za mrvice s carskog stola. Pa se onda ljudi čude zašto se AMD i Intel gledaju kao pas i mačka — obiteljska drama, ne poslovna.

A onda ima onih koji nisu otišli u drugu firmu, nego su otišli u novac. Eugene Kleiner, jedan od izvorne osmorice, jedan od potpisnika onog pisma Beckmanu, osnovao je 1972. s Tomom Perkinsom, Frankom Caufieldom i Brookom Byersom firmu koja se zove Kleiner Perkins — danas jedno od najvažnijih venture kapital imena na svijetu, firma koja je financirala Genentech, Netscape, Amazon, Google (kroz kasnije partnere). Isti onaj venture kapital koji se tek rađao dok su ovi ljudi bježali od Shockleya, i isti onaj term sheet kao kod Fairchilda — samo što je sad Kleiner sjedio s druge strane stola. Čovjek koji je pobjegao od jednog genija sa švicarskim satom umjesto srca postao je onaj koji drugim genijima daje novac da pobjegnu od svojih šefova. Krug se zatvara, i to elegantno.

I tu dolazimo do poante koja se lako izgubi u nabrajanju imena i logotipa: Silicijska dolina nije mjesto. Nije čak ni skup firmi. Silicijska dolina je jedan obrazac koji se ponavlja, generacija za generacijom — grupa ljudi dovoljno pametna da napravi nešto vrijedno, dovoljno frustrirana šefom da to napusti, i dovoljno okružena kapitalom i kulturom koja ne kažnjava odlazak, nego ga slavi. U Njemačkoj ili Japanu tog vremena čovjek koji ostavi poslodavca da osnuje konkurenciju je izdajnik, propalitet, upozorenje mladima. U dolini je to stavka u životopisu. To je ono što je Fairchild stvarno izumio, važnije od integriranog kruga — izumio je legitimnost odlaska.