FORTRAN (1957)

4. listopada 1957. nešto proleti nebom i zapišti. Sitna metalna kugla, teška kao veći pas, s četiri antene koje izgledaju kao da ih je netko zavario u žurbi — a upravo tako je i bilo. Sovjeti su lansirali Sputnjik, prvi satelit u povijesti čovječanstva. Amerika navečer izađe u dvorište, pogleda gore i vidi tu točkicu kako prolazi preko zvijezda, i pomisli jedno: mogli su to isto lansirati na nas, samo s drugim teretom.

Panika koja nastane nije tiha. Preko noći matematika postane pitanje nacionalnog opstanka, dio onog velikog geopolitičkog nadmetanja SAD-a i SSSR-a koje neće prijeći u izravan rat, ali hoće u utrku u oružju i tehnologiji — ono što će povijest upamtiti kao Hladni rat. Profesor koji je tjedan dana prije predavao diferencijalne jednadžbe pred pospanim studentima sad je odjednom čovjek od kojeg zavisi hoće li Amerika stići Ruse ili ne. Kongres, koji je do jučer škrtario na svakom dolaru za znanost, sad sipa novac kao da gasi požar — a i gasi, samo je požar u glavama, ne u zgradama.

Nastaju agencije s kraticama koje zvuče kao da ih je izmislio neki general s lošim smislom za humor — jedna od njih će jednog dana izmisliti internet, ali to je priča za neko drugo poglavlje. Think-tankovi (elitni instituti gdje pametni ljudi razmišljaju o velikim problemima, uz debeli državni budžet) rastu kao gljive po pustinjama Kalifornije, puni ljudi u odijelima koji crtaju krivulje raketnih putanja na pločama i puše cigarete kao da im plaćaju po dimu. RAND Corporation, osnovana da smišlja strategije za slučaj nuklearnog rata. Los Alamos, mjesto gdje je nekoliko godina prije nastala atomska bomba. Sve zvuči hladno, ozbiljno i malo kao znanstvena fantastika — jer u biti i jest.

U zrakoplovnim tvrtkama — Boeingu, Lockheedu, Douglasu — stižu čudovišta od strojeva, teška kao kamion, smještena u klimatiziranim sobama veličine stana, s treperećim lampicama koje bi svaki holivudski scenarist rado stavio u pozadinu neke znanstvene sekte. IBM 704. Stroj koji računa brže nego što bilo koji čovjek s olovkom i papirom to može i sanjati. Problem je samo jedan — s njim još uvijek razgovaraš kao da mu prijetiš pištoljem: red po red, u jeziku koji nije jezik nego niz naredbi tako sitnih i tako dosadnih da ih normalan čovjek ne bi poželio pisati ni za veliku plaću. Taj „jezik” je asembler — svaka naredba govori procesoru točno koji broj premjestiti u koju sitnu pretinčicu memorije, bez ijedne riječi koja bi ličila na ljudski govor. Zamisli da moraš objasniti recept za kolač isključivo brojevima adresa u ostavi, umjesto riječima „brašno” i „jaja” — otprilike to je programer 1957. radio cijeli dan.

Cijela budućnost, u tom trenutku, svodi se na jednu jednostavnu jednadžbu, brutalno primitivnu u svojoj logici: tko brže računa balističku putanju (dakle kuda će pogoditi raketa ili granata), tko brže simulira eksploziju, tko brže obradi podatke s radara — taj pobjeđuje. Ne metaforički. Stvarno. Amerika i Sovjetski Savez u to doba ne pucaju jedni na druge, ali se natežu oko svega ostalog — oružja, svemira, ugleda, tehnologije — onaj isti Hladni rat. I baš u toj utakmici, rat se u glavi hladnoratovskog stratega više ne vodi puškama nego brzinom procesora, i upravo ta misao će sljedećih pedesetak godina pokretati svaku odluku o financiranju znanosti u Americi.

I u toj atmosferi, u toj žurbi, u tim IBM-ovim sobama gdje se strojno vrijeme naplaćuje po minuti kao taksi u kvaru, netko u jednom uredu u New Yorku dosadi se pisanju istog koda po deseti put i pomisli — mora postojati bolji način. Taj netko se zove John Backus. I upravo se sprema promijeniti pravila igre, iako to još nitko, ni on sam, ne zna do kraja.

Postavimo scenu. Godina je 1953., IBM upravo prodaje strojeve koji koštaju kao mala flota bombardera, a svaki takav stroj jede vrijeme programera kao da je zlato — jer i jest. Netko sjedi satima i piše kod u asembleru, dakle u onom jeziku koji smo već spomenuli, gleda te registre, računa adrese ručno, i onda otkrije da je na 47. liniji zabrljao jedan indeks (to je samo redni broj, položaj nekog podatka u nizu ili memoriji — zamisli da tražiš treću knjigu na petoj polici, pa umjesto da kažeš „treća knjiga”, moraš izračunati koliko je centimetara od početka police). Cijelo popodne u kanalizaciju. Ovo se tada zvalo posao. Danas bismo to zvali torturom, ali tada nitko nije imao alternativu — pa se mukotrpnost tiho pretvorila u vrlinu. Ako te programiranje nije izmučilo, nisi valjda programirao ozbiljno.

Backus je gledao na stvari drugačije. Ne zato što je bio genijalni altruist koji je sanjao o boljem svijetu za buduće programere, nego zato što je bio, po vlastitom priznanju, lijen. Ne u smislu da nije htio raditi, nego u onom rijetkom, produktivnom smislu lijenosti: mrzio je raditi istu glupu, ponavljajuću stvar dvaput kad je očito da bi to mogao obaviti stroj umjesto njega.

E sad, bitno je reći — Backus prije IBM-a nije bio ničiji favorit za posao stoljeća. Ispao je s medicine. Ispao je s inženjerstva. Radio je kao tehničar na klimatizacijskim uređajima. Doslovno je lutao dok nije slučajno naletio na test inteligencije koji mu je IBM dao na ulici u New Yorku — ono što bi danas zvučalo kao prevara ili marketinški trik, tada je bio stvaran način na koji je IBM regrutirao ljude za posao s računalima, jer diploma iz „računalstva” još nije ni postojala. Položio ga je tako dobro da su ga odmah zaposlili. Ono što slijedi nije priča o čudu od djeteta koje je od malena sanjalo strojeve, nego priča o čovjeku koji je shvatio da mrzi rutinu toliko jako da će smisliti bilo što da je izbjegne.

I onda dobiva zadatak — ili si ga sam izmoli, ovisno koju verziju priče čitaš: neka IBM 704 razumije nešto bliže engleskom, umjesto da programeri ručno prevode matematiku u brojeve i skokove. U to doba je to zvučalo kao luđačka ideja — i jest bila luđačka ideja, jer je vladala apsolutna vjera da samo strojni govor, asembler ili, još gore, sirovi binarni kod (dakle nizovi nula i jedinica koje stroj izravno razumije, bez prevoditelja između) može biti dovoljno brz i pametan da opravda cijenu tog istog stroja.

Za projekt okuplja tim koji, da je danas na LinkedInu — onoj profesionalnoj mreži gdje svi imaju osmijeh od uha do uha i naslov poput „vizionar rješenja” — ne bi imao ni trunke te uglađene ozbiljnosti koju firme danas vole staviti na naslovnu fotografiju. Šačica ljudi, uglavnom mladih, uglavnom bez formalnog iskustva u onome što danas zovemo informatikom — jer to polje formalno još i ne postoji. Netko je matematičar koji je u strojeve skrenuo iz čiste dosade. Netko je došao ravno s fakulteta, bez ikakve ideje što ga čeka. Nitko od njih nema pojma da će za nekoliko godina njihov mali eksperiment postati temelj na kojem će fizičari, meteorolozi i inženjeri diljem svijeta pisati kod bez ičije dozvole.

Radili su na IBM 704, a novac za takve igračke u to doba dolazi najvećim dijelom od vojske i vlade, jer traje isti onaj Hladni rat. Upravo je ta cijena bila dio problema koji su morali riješiti, jer nitko normalan neće platiti bogatstvo za stroj koji onda pola vremena samo sjedi i čeka da čovjek pronađe i ispravi tipfeler u binarnom kodu.

Dakle: ekipa čudaka, jedan lijeni genijalac na čelu, stroj vrijedan kao kuća, i ideja da se cijelo zanimanje — programiranje — može učiniti lakšim, a ne težim. U 1953. to nije zvučalo kao revolucija. Zvučalo je kao hereza.

E sad dolazimo do dijela gdje cijela ekipa prestaje biti simpatična skupina lijenih genijalaca i postaje tim koji mora dokazati nešto što pola industrije smatra nemogućim. Zamisao je jasna — Backus i njegovih desetak ljudi (matematičari, jedan bivši kriptoanalitičar, par studenata koji su vjerojatno trebali biti na predavanjima) žele napisati program koji će sam pisati programe. Taj program, koji prevodi ljudski zapisanu formulu u strojni kod, zvat će se kompajler. Konkretno: čovjek ukuca nešto što liči na matematičku jednadžbu, a stroj to samostalno pretvori u asemblerski kod za IBM 704 — onaj niz kratkih naredbi koje procesor razumije izravno, a koje su ljudi do tada morali slagati ručno, naredbu po naredbu, kao da pišu pismo isključivo velikim tiskanim slovima jer stroj drugačije ne razumije. Zvuči kao normalan utorak u 2024., zvučalo je kao znanstvena fantastika 1954.

Problem nije bio hoće li kompajler proizvesti kod koji radi — to se već tada dalo postići. Problem je bio hoće li proizvesti kod koji radi brzo, jer, sjeti se, ovo su strojevi koji koštaju kao mala zgrada i plaćaju se po satu rada. Firma koja kupi jedan takav ne kupuje ga da bi na njemu vrtjela ljubazne, elegantne programe. Kupuje ga da izračuna trajektoriju rakete prije nego što neprijatelj izračuna svoju — a taj „neprijatelj” 1957. ima konkretno ime: Sovjetski Savez, onaj isti s kojim je Amerika tada zaglibila u Hladni rat.

I nisu bili glupi kad su to govorili. Bili su, zapravo, u pravu — u principu. Naivni kompajler, onakav kakav bi sklepao prosječan student na trećoj godini, doista bi proizveo kod dvostruko, trostruko sporiji od onoga što bi napisao iskusan čovjek s asemblerom i beskrajnom strpljivošću. Backusov tim je to znao. Zato zadatak nije bio „napraviti kompajler”. Zadatak je bio napraviti kompajler koji je u prosjeku isto tako dobar kao najbolji čovjek u firmi — a to je drugačija, puno gora liga.

Da bi se to postiglo, trebalo je smisliti stvari koje danas zovemo temeljima cijele discipline optimizacije kompajlera, a tada su bile improvizacija na rubu ludila. Prvo malo podsjećanje: ono malo spremište o kojem smo već govorili, i pitanje što u njega staviti, a što ostaviti u sporijoj memoriji, klasičan je i mučan problem optimizacije. Trebala je, dakle, analiza koja prati koju vrijednost stroj već ima u registru, pa je ne mora ponovno vaditi iz memorije. Trebalo je prepoznati da se isti podizraz unutar petlje računa iznova i iznova, pa je pametnije izvući ga van petlje i izračunati samo jednom. Trebalo je posložiti petlje tako da brojač iteracija koristi baš onu instrukciju IBM-a 704 koja je posebno napravljena za tu svrhu, umjesto generičke koja bi radila istu stvar, samo sporije. Nijedna od tih ideja nije bila zapisana u nekoj knjizi — knjiga jednostavno nije postojala. Pisali su ih dok su ih izmišljali.

Najozloglašeniji dio cijele priče je ono što bi danas nazvali „register allocation”, odnosno raspodjelom registara — trebalo je odlučiti kome dodijeliti koji od te šačice dragocjenih registara u danom trenutku programa, a kome ne. Zvuči kao sitnica. Nije. Riječ je o zadatku koji je, matematički gledano, u općem obliku nerješiv na razumno brz način, pa se rješava aproksimacijama, pravilima i intuicijom koju su ti ljudi doslovno izmišljali usput, na papiru, prije nego što su to uopće isprogramirali. Jedan od njih je navodno govorio da bi radije ručno preračunao integral nego još jednom prošao kroz taj dio koda.

I onda, naravno — jer ovo je priča o softveru, a svaka priča o softveru mora imati ovaj obrat — projekt kasni. Ne malo. Najavljen je za nekih šest mjeseci, možda godinu dana. Trebalo je skoro tri godine da FORTRAN uopće izađe u javnost, od prve ideje do isporuke — dvije godine kasnije od plana, ako gledamo one optimistične najave, i to je toliko standardno u ovom poslu da bi bilo čudnije da nije kasnio. Kad ti danas kompajler kasni tjedan dana na isporuku, sjeti se: prvi kompajler u povijesti kasnio je dvije godine, i to je bio uspjeh stoljeća.

Konačni proizvod, kad je napokon stigao, imao je otprilike 25.000 redaka asemblerskog koda — asemblera, jezika tik iznad sirovih instrukcija procesora, gdje svaki redak odgovara gotovo jednoj sitnoj naredbi stroju, bez ičega što bi to učinilo lakšim za čovjeka. Cijeli mali svemir napisan ručno, redak po redak, da bi drugi ljudi nikad više ne morali pisati redak po redak. Ironija te veličine da ju osjetiš u trbuhu: da bi svijet dobio alat koji štedi vrijeme, netko je prvo morao potrošiti apsurdnu količinu svog.

I evo najbolje šale na kraju: kad su konačno pustili FORTRAN u pogon, izmjerili su da generirani kod gubi tek nekih pet do dvadesetak posto brzine u odnosu na ono što bi napisao vrhunski asemblerski programer — onaj čovjek koji je ručno odlučivao što će strpati u koji registar, jer je to bila najsitnija i najskuplja odluka u cijelom poslu. Za većinu firmi to je bio smiješno dobar omjer, jer ono što se dobiva zauzvrat nije brzina. Ono što se dobiva je da fizičar više ne mora moliti programera da mu prevede jednadžbu u strojni jezik — može to učiniti sam. A to je, kao što ćemo odmah vidjeti, promijenilo tko uopće smije razgovarati sa strojem.

Dobro, evo ključnog trenutka. Zamisli fizičara — zovimo ga dr. Petrović, nije stvaran, ali mogao je biti — koji treba izračunati nešto trivijalno, recimo površinu preko neke formule. Prije toga, podsjetimo se: registar je ono malo, brzo pretinčić unutar samog procesora, za razliku od »obične« memorije koja je veća, ali sporija — i upravo zato se svaki broj prije računanja mora prvo ubaciti u registar. Na IBM-ovom 704, u asembleru, to izgleda otprilike ovako: učitaj vrijednost A u registar, učitaj vrijednost B u drugi registar, zbroji ih, spremi rezultat u treći registar, učitaj C, podijeli, pa spremi rezultat na memorijsku lokaciju koju si prije toga morao ručno izračunati, jer memorija nema imena, samo brojeve. Deset redaka. Možda petnaest, ako si nešto zabrljao s registrima — a hoćeš zabrljati, jer tko, dovraga, ne zabrlja.

Sad isto to napisano u FORTRAN-u: X = (A + B) / C. Jedan redak. Samo jedan — i cijela revolucija stane u tu usporedbu. Zato se jezik zove baš FORTRAN, skraćeno od FORMULA TRANSLATION (»prijevod formule«), jer to je doslovno ono što radi: uzme matematičku formulu, onakvu kakvu bi napisao na papiru ili na ploči, i prevede je u onih deset ili petnaest redaka registarske gimnastike koje bi inače morao ručno sastavljati. Vi to ne prevodite. Prevodi kompajler — onaj isti program koji je, sjetimo se, uspio to učiniti tako da izgubi samo pet do dvadesetak posto brzine u odnosu na majstora s registrima, a zauzvrat vam vrati poslijepodne koje biste inače proveli tražeći koju je adresu memorije zapravo trebala dobiti varijabla B.

Zvuči glupo jednostavno kad to izgovoriš danas, ali zastani i osjeti veličinu toga. Do tog trenutka, ako si htio da stroj nešto izračuna, morao si razgovarati s njim njegovim jezikom — registri, adrese, skokovi, sve to mrtvo, birokratsko, ljudski neprijateljsko. FORTRAN je prvi put dopustio da govoriš svojim jezikom, a da se stroj snađe sam. To nije bio poklon strojevima. Bio je poklon ljudima koji su strojeve mrzili, a trebali su ih — a treba reći, radilo se to sredinom pedesetih, u jeku Hladnog rata, gdje je brzina računanja iznenada postala pitanje nacionalnog prestiža, ne samo znanstvene zgode.

Sad dođe najbolji dio priče. Dr. Petrović, koji do jučer nije znao ni što je registar ni zašto bi ga to trebalo zanimati, sjedne za bušilicu kartica — stroj u koji se, umjesto tipkanja na ekran, fizički bušile rupice u papirnim karticama, i to je bio jedini način da tadašnjem računalu uopće predaš kod na čitanje — otkuca svoju formulu, svoju, koju je on smislio, a ne onu koju mu je prevoditelj s asemblerskog jezika dao kao gotov proizvod, i stroj je izvrši. Sam. Bez posrednika. Bez čovjeka u bijelom mantilu koji čita njegov rukopis i prevodi ga u nešto što stroj razumije, uz usputno pitanje »jeste li sigurni da vam ovo treba, gospodine profesore, jer strojno vrijeme je skupo«.

To je bio trenutak kad je programiranje prestalo biti isključivo obrt svećenika strojarnice i postalo — makar tanka nit toga — alat za onoga kome je alat zapravo trebao. Znanstvenik nije morao znati što je akumulator, onaj poseban registar u procesoru u koji se spremaju privremeni rezultati dok stroj zbraja ili množi. Morao je znati matematiku, a nju je već znao, jer je upravo zato i bio znanstvenik.

I da, netko će reći da je to samo sintaktički šećer — fensi izraz za to kad nešto izgleda ljepše i lakše se piše, dok stroj ispod haube i dalje radi identičnih deset koraka u registrima, baš kao i prije. Točno. Ali cijela povijest programskih jezika, od FORTRAN-a do danas, jedna je duga priča o tome kako je kozmetika, kad je dovoljno dobra, jedina razlika između alata koji koristi pet ljudi na planetu i alata koji koristi pet milijuna.

I onda se dogodilo ono što se u kronikama velikih prekretnica rijetko naglašava, jer nema puno drame u rečenici tipa „ljudi su počeli sami raditi svoj posao”. Ali dogodilo se. Fizičar u Los Alamosu — gdje se, u jeku Hladnog rata, kako smo već rekli, računalo za potrebe nuklearnog programa — inženjer u Boeingu, meteorolog koji pokušava izračunati kamo ide oluja: svi su odjednom mogli sjesti, napisati jednadžbu koja je gotovo identična onoj na ploči, i dobiti rezultat. Bez posrednika. Bez čekanja u redu. Bez telefonskog poziva čovjeku u drugoj zgradi koji je jedini znao što ta hrpa nula i jedinica zapravo radi.

Prije toga je znanost imala svoje svećenstvo, i to sasvim ozbiljno mislim — programer-asemblerist bio je čovjek između tebe i stroja, čovjek kroz kojeg si morao proći da bi tvoja ideja postala rezultat, i pisao je u asembleru, onom jeziku ladica i naredbi o kojem smo već govorili. Ti bi mu dao jednadžbu, on bi ti dao brojeve, a pri tome je uvijek postojala mala, neugodna mogućnost da je nešto izgubljeno u prijevodu. Ne zato što je bio loš u svom poslu — bio je odličan, to mu je bio jedini posao — nego zato što je prevođenje matematike u strojni kod uvijek prijevod, a svaki prijevod nešto gubi. Fizičar koji je htio provjeriti hipotezu morao je čekati da se njegova hipoteza vrati iz strojarnice, prevedena, protumačena, možda i pomalo iskrivljena tuđim razumijevanjem problema.

FORTRAN je tu barijeru srušio, i to je druga demokratizacija o kojoj ova knjiga priča — prva je bila kad je kompajler uopće postao stvar, a ova je kad je taj kompajler postao dovoljno dobar da ga se isplati koristiti umjesto zvati stručnjaka. Svećenici strojarnice, oni ljudi koji su znali čitati registre kao drugi čitaju novine, odjednom su otkrili da im znanstvenici dolaze sve rjeđe. Ne zato što su prestali biti potrebni — netko je i dalje morao raditi ono najteže, najdublje, najbliže metalu — nego zato što je devedeset posto posla, onog svakodnevnog, rutinskog računanja koje čini stvarnu znanost, odjednom moglo zaobići njih u potpunosti.

Najbolji dokaz da je ovo bilo stvarno, a ne samo lijepa priča za brošuru, jest to što su laboratoriji počeli mijenjati organizaciju posla. Nije ti više trebalo šest ljudi da provedeš jedan eksperiment kroz stroj — trebao ti je jedan znanstvenik koji zna FORTRAN, a to se, iznenađujuće, pokazalo lakše naučiti nego cijelu arhitekturu IBM-ova stroja napamet. Sveučilišta su počela učiti FORTRAN studente koji u životu nisu čuli za asembler i nikad neće morati. To je bio trenutak kad je programiranje prestalo biti zanat rezerviran za posvećene i postalo alat koji stane u ruku bilo kome tko ima problem vrijedan računanja.

Ironija, i to ona prava, dvostruko oštra — ljudi koji su najviše vikali da kompajler nikad neće zamijeniti ručni asembler, sami su postali dokaz da su u pravu na najgori mogući način. Nisu zamijenjeni jer je FORTRAN bio bolji od njih u onome što su radili, u onom ručnom slaganju instrukcija i žongliranju s onih par dragocjenih registara (mjesta u procesoru gdje se privremeno drže brojevi s kojima se trenutno računa — nešto kao džep na majici, malen, ali dovoljno brz da ti uštedi trčanje do ormara). Zamijenjeni su jer se pokazalo da devedeset posto problema koje su rješavali nikad nije trebalo njihovu vrhunsku vještinu — trebalo je samo nekoga tko zna napisati jednadžbu i pokrenuti program. A to je, kad malo razmisliš, priča koja se u ovoj industriji ponavlja svakih desetak godina, samo s drugim likovima i drugim strojevima.

Šezdeset i devet godina. Toliko je FORTRAN već na ovom svijetu, i da netko pije pivo za svaki jezik koji je u tom razdoblju proglasio da će ga zamijeniti — pa, ne bi ustao od stola. COBOL ga je htio pojesti u poslovnom svijetu, Algol u akademskom, C ga je htio pregaziti brzinom, Pascal elegancijom, a onda su došli Python, Java, sve ono što danas učiš na fakultetu i o čemu misliš da je to ozbiljan posao. FORTRAN je i dalje tu. Ne kao spomenik, ne kao muzejski eksponat iza stakla — kao motor koji radi, samo ga nitko ne čuje jer je u podrumu.

Jer to je ono što se dogodilo. FORTRAN nije umro, samo se preselio jednu razinu dublje nego što ga tvoj pogled ikad dosegne. Kad neki klimatolog danas pokrene model koji predviđa hoće li za pedeset godina biti poplava u Bangladešu ili suša u Africi, taj model je vrlo vjerojatno napisan — ili sadrži jezgru napisanu — u FORTRAN-u. Ne zato što je klimatologija zaostala znanost puna staraca koji se boje novoga (iako, priznajmo, ima i toga), nego zato što su ti modeli pisani i optimizirani desetljećima, a prepisivati desetljeća matematike u novi jezik samo da bi izgledalo modernije — to je posao za idiote s previše vremena i premalo odgovornosti. Isto vrijedi za aerodinamiku: kad NASA ili Boeing simuliraju kako zrak struji oko krila, negdje duboko u tom lancu proračuna postoje rutine koje su stare kao tvoji roditelji.

A onda dolazi ono najslađe. Ti, koji možda nikad u životu nisi čuo za FORTRAN, koji misliš da programiranje počinje s Pythonom i uvozom biblioteke numpy jer treba pomnožiti dvije matrice — ti si već njegov korisnik. Numpy, taj isti alat koji ti djeluje kao čist, moderan, ljubazan Python kod, ispod haube zove LAPACK i BLAS, biblioteke napisane u FORTRAN-u koje rade svu tešku matematiku s matricama i vektorima, jer nitko normalan ne piše linearnu algebru iz nule kad postoji nešto što je već optimizirano do zadnjeg registra procesora. Znanstvenik iz 1957. koji se borio s bušenim karticama i s kompajlerom koji je kasnio dvije godine, taj čovjek je danas, u nekom obliku, dio svakog treninga neuronske mreže koji netko pokreće na svom laptopu. On to ne zna. Ti to ne znaš. LAPACK ne mari.

I zato, kad sljedeći put netko bude tvrdio da je nešto „zastarjelo” samo zato što nema lijepu web stranicu i Discord zajednicu od pet tisuća ljudi koji objavljuju meme, sjeti se podruma. Sjeti se da je pod svakom modernom fasadom vrlo često cijev koju je netko postavio davno, provjerio da radi, i onda je ostavio na miru jer, iskreno, zašto bi je dirao. Backus i njegov tim nisu htjeli izgraditi spomenik. Htjeli su samo da ljudi ne moraju ručno pisati asembler, red po red, i gubiti tjedne na to da neka vrijednost sjedi u pravom registru u pravom trenutku. Ispalo je da su, sasvim usput, sagradili nešto što će raditi dulje od svih njih — i dulje, vjerojatno, od svega što danas smatraš vrhuncem tehnologije.