ENIAC i žene koje su ga programirale

Philadelphia, jesen 1945. Rat je gotov — papiri to kažu, novine to kažu, i cijeli grad se ponaša kao netko koji je tri godine zadržavao dah i sad konačno može izdahnuti. Svjetla se pale bez straha od zamračenja. Trgovine u centru u izloge stavljaju stvari koje se cijeli rat nisu mogle nabaviti — najlonke, električne mikser, prve hladnjake koji u kuhinji stoje kao da su odavno tamo bili. Swing svira iz radija, i za trenutak se čini da će sve biti kao prije. Samo što „prije” više ne postoji, a svi se prave da postoji.

Vlakovi dovoze vojnike u uniformama koje već mirišu na pobjedu, i grad ih dočekuje kako znaju najbolje — paradama, poljupcima, obećanjima da se život nastavlja gdje je stao. Netko mora tim ljudima vratiti poslove koje su ostavili kad su otišli na front. I taj netko je, ispada, upravo ona koja je te poslove tri ratne godine obavljala umjesto njih — dok su muškarci bili u rovovima, fabrike, uredi i računske sobe punili su se ženama, a sad, kad je rat gotov, očekuje se da tiho ustanu i vrate stolicu vlasniku.

Riječ „computer” u tridesetima i četrdesetima ne znači stroj — znači zanimanje. U tvornicama streljiva i tenkova žene skidaju radne kombinezone i vraćaju kartice za registraciju, ali postoji jedan kutak ratne mašinerije gdje se to ne događa, gdje su žene, zapravo, uvijek bile na svom mjestu, jer je posao od početka bio njihov. Osoba, obično mlada, obično s diplomom matematike koju nitko drugi ne želi, sjedi za stolom s mehaničkim kalkulatorom — spravom veličine pisaćeg stola koja pomoću poluga i zupčanika zbraja i množi, i ništa pametnije od toga — i satima računa brojke koje odlučuju gdje će pasti granata. Moram priznati da sam se često pitao zašto se za osobno računalo kaže „computer” kad ono radi daleko više od pokretanja kalkulatora u Windowsima. Sad znam.

To zanimanje je gotovo bez iznimke žensko. Ne zato što je neko veliko ministarstvo odlučilo da je računanje prirodno ženski posao, nego zato što su muškarci matematičari na frontu ili u laboratorijima gdje se radi nešto „važnije”, a netko treba satima, danima, mjesecima ponavljati isti umorni niz oduzimanja i množenja. Posao koji se smatra dosadnim, mehaničkim, ispod dostojanstva pravog znanstvenika. Idealan, dakle, za žene — bit će plaćene manje, neće se buniti, i kad rat završi, moći ćeš ih otpustiti bez objašnjenja.

Samo, u jednoj zgradi na Sveučilištu Pennsylvania, u ljeto i jesen 1945., taj plan ima rupu. Netko je upravo dovršio stroj zvan ENIAC — kratica za „Electronic Numerical Integrator and Computer”, prvo elektroničko računalo opće namjene na svijetu, veliko koliko soba, teško tridesetak tona i puno cijevi koje se pregrijavaju i pucaju kao žarulje na rođendanskoj torti. Zamišljen je da radi upravo ono što su do tada satima, ručno, na mehaničkim kalkulatorima radile žene s diplomama matematike: da računa putanje granata, brže i bez umora. Netko je, u istom potezu, odlučio da baš te žene — šest njih, konkretno — nauči kako ga pokrenuti. Nitko od muškaraca koji su ga projektirali nema strpljenja ni vremena za taj dio posla. Zato je taj dio posla, sasvim slučajno, ostao njima.

Nijedna od tih šest žena tada nije ni sanjala da će upravo taj posao — smatran dosadnim, ženskim i nevažnim — postati temelj svega što ćemo poslije zvati programiranjem.

Zamisli oglas za posao koji glasi otprilike ovako: tražimo osobu s diplomom matematike, spremnu raditi po dvanaest sati dnevno, precizno i strpljivo — a plaća je kao za tajnicu. Zvuči kao loša ponuda, zar ne? A upravo je to, riječ po riječ, bio opis posla koji su 1943. u Americi radile — cure.

Rat je progutao muškarce i izbacio brojeve. Topništvo je trebalo tablice paljbe — za svaki tip granate, svaki kut cijevi, svaku brzinu vjetra trebalo je izračunati gdje će ta stvar sletjeti. Jedna putanja, ručno, s desetinkama koraka diferencijalnih jednadžbi (zamisli da moraš pješice, korak po korak, izračunati kako se nešto kreće kroz zrak, umjesto da samo baciš kamen i vidiš gdje padne), mehaničkim kalkulatorom koji škljoca kao satni mehanizam s astmom — to je znalo trajati i po tridesetak sati rada. Vojska je imala stotine takvih putanja koje je trebalo izračunati, i nije imala vremena. Imala je, međutim, sveučilišta puna nedavno diplomiranih matematičarki kojima je tadašnje tržište rada, budimo iskreni, nudilo svega dva izbora: postati učiteljica ili postati „computer”. Spoj potrebe i viška talenta koji nitko drugi neće — to ti je, u pravilu, recept za pionire. Samo što ih rijetko tko zove pionirima kad su žene.

U Moore School of Electrical Engineering u Philadelphiji radila je soba puna takvih žena. Zvala se, prikladno, „the computers” — ljudski rojevi koji su lančano provlačili brojeve kroz jednadžbe, provjeravali jedni druge i vraćali gotove tablice topništvu. Bilo ih je stotinjak, možda i više, u različitim trenucima rata. I onda se, negdje u pozadini te iste zgrade, počelo šuljati o nekom stroju. Tajnom, naravno — sve u tom razdoblju bilo je tajno, uključujući i to koliko šećera ideš staviti u kavu. Stroj koji bi mogao raditi to što one rade, samo brže. Puno brže. Vojska ga je htjela za jučer, a nazvala ga je ENIAC — ime koje, uzgred, i danas zvuči kao da su ga smislili u žurbi, što i jesu.

Kad je trebalo naći ljude koji će tom čudovištu zapravo reći što da radi — jer stroj sam po sebi ne zna ništa, baš kao ni najskuplji štednjak ako nitko ne zna gdje su dugmeta — vojska nije tražila inženjere. Inženjeri su bili zauzeti bušenjem rupa u panelima i lemljenjem. Umjesto toga posegnuli su upravo u onu istu sobu punu žena koje su već godinama ručno računale ratne putanje. Logično, zapravo: tko će bolje razumjeti kako se jedna balistička jednadžba razlaže na korake nego osoba koja je to radila ručno tisuću puta? Izabrano je šestero: Kay McNulty, Betty Jennings, Betty Snyder, Marlyn Wescoff, Fran Bilas i Ruth Lichterman. Šest imena koja ćeš, ruku na srce, teško pronaći u većini standardnih priča o rođenju računala — a to nam pada u oči, pa se na to vraćamo kasnije u poglavlju, obećajem.

I tu negdje staje ova prva scena — šest žena, hrpa papira, stroj iza brave. Dozvola je, na kraju, stigla. Ono što su s njom napravile — to je priča za sljedeći dio, i vjeruj, zaslužuje puno više od fusnote.

Dobro, brojke. Volim brojke kad su apsurdne, a ove jesu. ENIAC je težio 27 tona — otprilike kao deset velikih slonova, samo bez šarma i s puno lošijim probavnim sustavom, jer je grijao prostoriju kao pravi mali reaktor. Imao je 18.000 elektronskih cijevi (netko će reći 17.468, netko 18.000 i kusur — ovisi kad brojiš i računaš li rezervne, u svakom slučaju, puno), o kojima će više riječi biti za koji trenutak. Trošio je 150 kilovata; za usporedbu, jedna kuća danas vjerojatno vuče manje od pet. Zauzimao je prostor veličine dvije garaže i imao 40 zasebnih jedinica koje su djevojke morale poznavati kao vlastiti dlan.

E, kad kažem »elektronska cijev«, ne mislim na nešto elegantno. Mislim na staklenu žarulju veličine tvog palca koja se grije, treperi i, ako je nesretan dan, pregori — a onda cijeli stroj staje dok netko puzi po njemu s baterijskom lampom tražeći koja je od 18.000 crknula. Statistički, jedna je pregorjela gotovo svaki dan. To nije bio blistavi izum koji je od prvog dana radio savršeno. Bio je stroj koji se svaki dan iznova kvario, i netko ga je svaki dan iznova morao popravljati — kao da imaš auto koji ti otkaže gotovo svako jutro, samo što ovaj auto zauzima cijelu prostoriju.

A sad dolazimo do dijela koji ti mijenja cijelu sliku o riječi „programiranje”. Zaboravi tastaturu, zaboravi ekran, zaboravi bilo što što danas zamišljaš kad kažeš da netko „piše kod”. Programirati ENIAC značilo je fizički prespajati kablove između utičnica — kao na starim telefonskim centralama gdje je operaterka ručno spajala žicu s jednog priključka na drugi da bi tvoj poziv stigao do bake u drugom gradu — i namještati stotine malih prekidača u točan položaj, jedan po jedan, ručno, s dijagramom u ruci koji si sama nacrtala, jer ti ga nitko nije dao. Nije postojao jezik. Nije postojao priručnik. Postojala je shema ožičenja stroja i tvoj mozak, koji je tu shemu morao pretvoriti u fizičku konfiguraciju kablova, dugih i teških kao vrtne cijevi.

Softver, u smislu u kojem ga ti zamišljaš — datoteka, kod, nešto neopipljivo što se šalje internetom — jednostavno nije postojao. Ono što su te žene radile bilo je bliže inženjerstvu i fizičkom treningu nego pisanju. Trebalo je satima, često danima, presložiti stroj za novi zadatak. Prebaciti ENIAC s računanja balističke putanje na, recimo, simulaciju za projekt vodikove bombe (da, i to je radio, i to je jedna od prvih stvari koje je radio) značilo je razmontirati i ponovno posložiti fizičku konfiguraciju cijelog stroja. Nije bilo „file > save”. Bilo je »upamti koji kabel ide gdje, jer sutra ujutro moraš sve ovo ponovno napraviti, samo unatrag«.

I dok su one puzale po utrobi stroja od 27 tona u Philadelphiji, negdje drugdje na svijetu se već crtala nova mapa moći — 1946. je godina u kojoj Churchill izgovara riječ „željezna zavjesa”, opisujući nevidljivu granicu koja će Europu podijeliti na sovjetski i zapadni blok, i svijet se, gotovo neopaženo, počinje slagati u dva tabora koja će sljedećih pola stoljeća trošiti basnoslovne svote baš na strojeve kao što je ovaj. ENIAC nije bio samo znanstveni eksperiment. Bio je prvi dokaz da onaj tko ima veći i brži stroj za računanje ima i veću prednost u ratu koji dolazi — vrućem ili hladnom, svejedno.

Dakle, kad sljedeći put netko kaže da je programiranje „intelektualni” posao odvojen od fizičkog rada, spomeni mu onih 18.000 elektronskih cijevi, od kojih je jedna pregorijevala gotovo svaki dan, i 40 ormara teških kao pokoji automobil, kroz koje su te žene svaki dan vukle kablove teže od tvog laptopa, uz kavu koju nisu imale vremena popiti.

Nema priručnika. Nema onog debelog PDF-a koji danas skineš, pritisneš ctrl+F i riješiš problem u tri minute. Nema foruma, nema Stack Overflowa (pardon, AI modela koji ti ispljune odgovor), nema kolege koji je „to već radio”. Šest žena spomenutih na početku poglavlja imale su samo jednu stvar: hrpu shema ožičenja stroja koji dotad nitko na svijetu nije programirao, jer takav stroj prije nije ni postojao. Dobile su, u suštini, nacrt za vodovod i rečeno im je: e sad, provali kako da kroz njega poteče logika.

Zamisli da danas nemaš dokumentaciju, samo shemu strujnog kruga, i iz nje moraš zaključiti kako natjerati mašinu da izračuna putanju granate. To nije čitanje koda. To je čitanje utrobe. Svaka od njih je fizički morala razumjeti gdje ide koji kabel, koji prekidač pokreće koji akumulator, kako se broj prenosi s jedne jedinice na drugu — jer ENIAC nema tipkovnicu na koju kucaš, ima 40 modula visokih kao ormar, a program je upravo konfiguracija tih modula, ne datoteka koju spremiš na disk. „Programirati” je tu značilo doslovno hodati od ormara do ormara i rukama premještati kablove i prekidače u novi raspored, satima, prije nego što bi stroj ispalio prvi rezultat. Softver je, u ovom slučaju, bio jednako toliko mehanika koliko i matematika.

Debugiranje — riječ koju danas izgovoriš dok srdito gledaš u ekran i psuješ programsku pogrešku — tada je značilo fizički se uvući u stroj. Doslovno. Klečala si, gurala glavu između modula, tražila spaljenu elektronku, jer ENIAC ih je imao 18.000, a znale su se pregrijavati i pucati baš kao žarulje na rođendanskoj torti. Program ne radi? Prva sumnja nije loša logika. Prva sumnja je da je jedna cjevčica od tih 18.000 odlučila umrijeti baš sad, i da je negdje unutra treba pronaći, izvaditi, zamijeniti — pa opet, iz početka, testirati cijeli lanac.

U međuvremenu, negdje iznad njihovih glava, svijet je već crtao nove linije — ratni saveznici postaju sumnjičavi susjedi, a 1946., dok ENIAC još zuji u podrumu Moore Schoola (fakulteta za elektrotehniku pri Sveučilištu u Pennsylvaniji, gdje je stroj i sagrađen), u Fultonu se izgovara rečenica o „željeznoj zavjesi” koja pada preko Europe. Hladni rat kreće otprilike tri tjedna nakon prvog javnog predstavljanja stroja koji će, ironično, uskoro računati putanje puno opasnijih projektila. Vani se svijet dijeli na dva tabora; unutra, u podrumu, šest žena pokušava da 40 modula prestane pucketati baš danas.

Demonstracija je bila zakazana za veljaču 1946. Novinari, generali, ljudi koji potpisuju proračune — svi su trebali vidjeti čudo koje opravdava potrošeni novac. Program izabran za prikaz bio je jednostavan po zamisli, a mučan po izvedbi: izračunati putanju granate brže nego što granata stigne pogoditi cilj. Betty Snyder i Betty Jean Jennings su te noći, uoči demonstracije, otkrile kvar koji se nikako nije htio pokazati po danu — pojavljivao se, nestajao, pojavljivao se opet, kao da se stroj sam sprda s njima. Nisu spavale. Nisu, koliko se čini, ni jele. Puzale su, provjeravale, prespajale, pa opet puzale.

Pronašle su ga negdje pred zoru — jedan loše postavljen prekidač, sitnica na koju bi danas netko samo slegnuo ramenima, rekao „ah, tipfeler” i nastavio dalje s kavom u ruci. Sredile su ga, testirale program još jednom, i onda gledale kako radi. Sutradan, kad su svjetla u dvorani zasjala i generali zapljeskali, kad je ENIAC izračunao putanju granate brže nego što bi granata stvarno stigla do cilja, na binu je izašao netko drugi. Muškarac. Rukovao se, primio čestitke, dopustio da ga fotografiraju kao lice pobjede.

One su stajale u dnu prostorije. Umorne, izgriženih nokta, sa znanjem koje im u tom trenutku nitko nije priznao — da je stroj radio zato što su ga *one* naučile raditi, korak po korak, veza po veza, cijelu noć bez sna. Aplauz je otišao drugamo. Kabeli su, bar, ostali njihovi.

14. veljače 1946., Philadelphia. Novinari stoje ispred ENIAC-a, bljeskalice pucaju, netko čita priopćenje o stroju koji računa tisuću puta brže od čovjeka. U kadru su i one — šest žena u lijepim haljinama, poredane uz ploče s kabelima, s rukama na prekidačima kao da ih baš u tom trenutku dotiču. Fotografija izlazi u novinama sutradan. Ispod nje piše otprilike ovo: „ENIAC, elektroničko računalo koje će promijeniti znanost.” I to je to. Nema imena. Nema ni jedne rečenice o tome da su te žene upravo napisale program koji se na fotografiji izvodi. Za novinare, za urednike i za čitatelje 1946. godine to nisu bile inženjerke. To su bile — kako bi rekli da su htjeli biti ljubazni — dekor uz stroj. A kako bi rekli da nisu htjeli biti ljubazni: modeli.

I tu dolazimo do jedne od onih legendi koje se prepričavaju s takvom sigurnošću da ih nitko ne provjerava — da su te fotografije kasnije, u arhivima i muzejima, doslovno bile oznakane natpisom „refrigerator ladies”, „žene uz hladnjak”, jer je netko u nekom trenutku pomislio da su tu samo da uljepšaju kadar, kao hostese na sajmu automobila. Poštena napomena: ovaj konkretan izraz teško je pouzdano pripisati jednom dokumentu s jasnim izvorom — kruži po člancima i predavanjima o Kathy Kleiman više kao ilustrativna parafraza duha te arhivske nepažnje nego kao citat s natpisa u Smithsonianu, američkom nacionalnom muzeju u Washingtonu gdje se čuva dio ENIAC-ove opreme. Ali ta nesigurnost oko izvora ne mijenja poantu ni malo. Bilo da je etiketa glasila baš tako ili nešto blaže, suština je identična: netko je gledao originalne programerke prvog elektroničkog računala i vidio samo pozadinski rekvizit.

Kako se to dogodilo da šest žena, koje su fizički, rukama, prespajale najsloženiji stroj svog doba, ispari iz priče o njemu za sljedećih pola stoljeća? Ne zlom voljom nekog imenovanog krivca — nitko nije sjeo i rekao „izbrišimo ih”. Dogodilo se sporije i gore od toga: jednostavno nikome nije bilo bitno da ih upiše. Povjesničari tehnologije, uglavnom muškarci, pisali su o inženjerima koji su stroj sagradili — Johnu Mauchlyju i Presperu Eckertu, dvojici sa Sveučilišta Pennsylvania koji su ENIAC osmislili i konstruirali i koji su danas ti čije se ime spominje u svakoj rečenici o ovom stroju — te o generalima koji su ga financirali. Programiranje se doživljavalo kao sporedna, uredska, „ženska” faza posla, negdje između kucanja na pisaćoj mašini i telefoniranja. Zanimljivo je da ni same žene nisu naročito inzistirale da ih se upamti — bile su zaposlenice, obavile su posao, dobile plaću, otišle dalje sa životom. Skromnost koja košta.

I tako je ostalo, arhivirano i zaprašeno, sve do devedesetih, kad je programerka po imenu Kathy Kleiman naletjela na te iste fotografije radeći na projektu o ženama u informatici. Pogledala imena — bolje rečeno, nedostatak imena — i pomislila ono što bi svako razumno ljudsko biće pomislilo: čekaj, tko su ove žene? Umjesto da to ostane retoričko pitanje, počela je zvati. Doslovno tražiti telefonske brojeve, pratiti prezimena iz starih dokumenata Ballistic Research Laboratoryja — vojne ustanove u Pennsylvaniji koja je naručila ENIAC i za koju su te žene formalno radile, jer je stroj trebao računati balističke tablice, odnosno kamo će pogoditi granata ovisno o kutu, vjetru i tko zna čemu još — kucati na vrata staračkih domova. Neke od šestorice bile su još žive, i da se podsjetimo — one iste žene: Jennings, Bilas, McNulty, Wescoff, Lichterman i Snyder — imena koja pedeset godina nisu stajala ni u jednom udžbeniku sada su konačno dobila prezimena, biografije, priznanje da su bile prve programerke u povijesti čovječanstva u punom, tehničkom smislu te riječi.

Kleiman je od svega toga napravila dokumentarni film „The Computers” i knjigu koja je izašla desetljećima kasnije. Ali suština njezina otkrića nije bila senzacionalna — bila je tiha, arhivska, uporna. Nije razotkrila zavjeru, nikakav tajni dogovor da se te žene izbrišu iz priče. Razotkrila je nešto puno banalnije i puno gore: da povijest nije nužno pisana zlobno, samo nemarno — a nemar traje jednako dugo kao zloba, ako ga nitko ne prekine.

1986. neki povjesničar informatike zove Jean Bartik — udano prezime one iste Betty Jean Jennings — i pita je nešto o ENIAC-u. Ne o programu, ne o algoritmu — pita je sjeća li se gdje je bio smješten stroj, koliko je bio velik, kako je izgledala prostorija. Kao da je bila spremačica koja pamti raspored namještaja, a ne jedna od šest ljudi na svijetu koji su znali kako se to dvadesetsedmotonsko čudovište, puno cijevi i kablova, uopće natjera da proradi — dok ju je on pitao za kvadraturu. E, tu negdje počinje priča o tome kako se povijest ispravlja — sporo, nerado, i tek kad netko ne odustane.

Kathy Kleiman je za to istraživanje trebala jedanaest godina — ne zbog pomanjkanja informacija, one su bile tamo cijelo vrijeme, u dokumentima, u sjećanjima žena koje su još bile žive i voljne pričati. Trebalo je jedanaest godina da netko konačno pita, i da se to negdje zapiše tako da to više nikad ne bude moguće zaboraviti.

1997. godine šest žena — Jean Bartik, Betty Holberton, Kay McNulty, Marlyn Meltzer, Ruth Teitelbaum (udana prezimena onih istih Marlyn Wescoff i Ruth Lichterman od kojih je sve počelo) i Frances Spence — konačno je uvedeno u Women in Technology International Hall of Fame, dvoranu slavnih posvećenu ženama u tehnologiji. Pola stoljeća nakon što su prve na planetu natjerale elektroničko računalo da riješi problem. Pola stoljeća nakon što ih je jedan general nazvao „operatoricama”, kao da su služile stroju umjesto da su ga kontrolirale. Neke od njih to nisu doživjele — umrle su prije nego što ih je svijet odlučio primijetiti. To vrijedi zapisati bez uljepšavanja: priznanje je stiglo, ali nije stiglo svima na vrijeme.

Betty Holberton je poslije ENIAC-a nastavila raditi na UNIVAC-u — i da se podsjetimo, upravo je ona tamo smislila breakpoint, onu ideju da program zaustaviš na točno određenom mjestu, pogledaš što se događa u memoriji i onda odlučiš pustiš li ga dalje ili tražiš grešku. Ne postoji debugger na svijetu — od najstarijeg terminalskog alata do najskupljeg IDE-a koji koristiš danas (IDE je taj veliki program u kojem programeri pišu, testiraju i popravljaju kod — nešto kao radionica s alatom za sve poslove, umjesto da svaki alat tražiš posebno) — koji ne stoji na toj ideji. Ljudi je danas rijetko spominju u istoj rečenici s »ocima informatike«. A trebala bi biti tu, jednostavno zato što jest tu — u alatu koji koristiš svaki dan kad ti kod puca.

I to je poanta koja će se, ako budeš čitao ovu enciklopediju dalje, vraćati kroz cijelu njezinu povijest kao neki loš refren: programiranje je bilo žensko zanimanje dok je bilo dosadno, mukotrpno i plaćeno kao tipkanje. Onda je postalo unosno, prestižno, ono što »pravi« inženjeri rade — i odjednom je postalo muško. Ne zato što se posao promijenio u nešto što žene ne mogu raditi. Promijenila se samo cijena koju je posao dobio na tržištu. To se dogodilo programerkama ENIAC-a, dogodit će se opet, u drugom ruhu, i vjerojatno ćeš to prepoznati kad dođeš do sljedećih poglavlja gdje se ta priča ponavlja.