Colossus: Tajna koju je Britanija zakopala

Zamisli Englesku u zimu s kraja 1943. koja prelazi u 1944. Sivo, hladno, i posvuda taj osjećaj da nešto veliko dolazi, samo nitko naglas ne kaže što. Po plažama na jugu vojnici vježbaju iskrcavanja koja nikome nisu objašnjena, kamioni se noću kreću s gašenim farovima, a u pubovima se ne pita previše — pitanja su, otkrio si, opasnija od odgovora. Cijela južna Engleska polako se pretvara u jedan veliki, prešutni pripremni logor za nešto što će jednog jutra dobiti ime Dan D (savezničko iskrcavanje u Normandiji, najveća pomorska invazija u povijesti — dan koji će odlučiti tijek rata), a dotad je samo — čekanje.

I dok se to čekanje odrađuje na plažama, negdje sasvim drugdje odvija se rat druge vrste. U dvorcu sjeverno od Londona, u baraci koja izgleda kao da je sagrađena za skladištenje krumpira, sjede ljudi nad papirima punim slova bez ikakvog razumljivog smisla. Ta slova putuju eterom svake noći, iz njemačkog vrhovnog zapovjedništva prema generalima na terenu — poruke šifrirane strojem koji je, ruku na srce, ozbiljniji i teži zalogaj od one Enigme o kojoj si sigurno već čuo. Zovu ga Tunny. I u tim porukama, ako ih razbiješ, možda leži odgovor na pitanje koje u tom trenutku vrijedi više od zlata: vjeruje li Hitler da udar dolazi kod Calaisa, ili je progledao pravu igru kod Normandije?

E sad, tko rješava taj problem? Ne neki holivudski genijalac s naočalama i tragičnim pogledom u daljinu — nego, dobrim dijelom, poštanski inženjeri. Ljudi koji su do jučer spajali telefonske centrale i popravljali linije po engleskim gradovima sad sjede s lemilicom u ruci i pokušavaju od elektronki — onih staklenih cjevčica koje su prije tranzistora bile jedini način da se struja »upravlja« i pojačava, a inače su se koristile u radijima i pojačalima — sagraditi stroj koji nitko prije nije ni zamislio da je moguć. Piju čaj kao da im o tome ovisi život, a u neku ludu, posve bukvalnu varijantu i ovisi, samo ne njihov. Rokovi koje imaju nisu oblika »kad stignete«, nego »do datuma koji ne znate, ali koji je već izabran, a od njega ovise deseci tisuća vojnika koji trenutno čiste puške i pišu pisma kućama, ne znajući ni sami gdje će sutra biti«.

Nitko od tih inženjera, dok zaviruju kroz dim cigareta u papire pretrpane brojkama, ne razmišlja o tome da će za sedamdesetak godina njihovo ime biti spomenuto u istoj rečenici s riječju „računalo”. Njih trenutno zanima samo jedno: hoće li stroj proraditi prije nego admiral na Kanalu izda naredbu da flota krene. Sve ostalo — slava, povijest, tko će se sjećati koga — dolazi poslije. Ako uopće dođe.

Svi znaju za Enigmu. Film, knjiga, Benedict Cumberbatch koji izgleda zabrinuto pred stalažom rotora — Enigma je postala sinonim za „šifru koju su Britanci razbili i time spasili svijet”. Lijepa priča. Problem je što ta zvijezda, Enigma, nije bila ni najteži ni najvažniji njemački šifrat. Bila je radio-šifra za terenske postrojbe, podmornice, taktičke poruke. Ono što je stvarno curilo iz vrha njemačkog vrhovnog zapovjedništva — Hitlerove direktive generalima, planovi kretanja armija, sve ono što bi ti stvarno htio znati ako planiraš iskrcavanje pola milijuna ljudi na plaže Normandije — išlo je kroz sasvim drugi stroj. Zvao se Lorenz SZ40/42, Britanci su ga krstili „Tunny”, i bio je to teleprinterski uređaj, nasljednik teleksa, koji je poruku šifrirao dok je izlazila ravno na traku, bez radio-operatera koji je otkucava Morseovim znakovima — što ga je činilo tehnički kudikamo kompliciranijim od Enigme. Pored njega je Enigma djelovala kao igračka iz kioska.

Razlika između Enigme i Lorenza nije bila u drami, nego u aritmetici. Enigma je za svako slovo teksta imala jedno rotorsko stanje — komplicirano, ali konačno, i uz dovoljno strojeva i dovoljno kave razbivo. Lorenz je radio nešto pametnije i gore: tekst je pretvarao u binarne impulse (tzv. Baudotov kod, ako ti to nešto znači — ne mora) i onda ga XOR-ao (bonus-sloj, slobodno preskoči: to je matematička operacija koja zbraja bez pamćenja, pa isto tako lako i oduzima) s tokom naizgled slučajnih znakova koje su generirala dva seta kotačića, dvanaest ukupno, svaki s različitim brojem pinova koji su se okretali neovisno. Ti kotačići nisu bili nikakva apstrakcija — bili su to sasvim stvarni, fizički kolutovi s pomičnim zupcima, koje je operater ručno namještao prije slanja poruke, birajući koji su zupci „gore” a koji „dolje”, i baš ta ručna postavka, umnožena na dvanaest kotačića s različitim brojem pinova, dala je toliko mogućih kombinacija da je probijanje šifre rukom bilo praktički nezamislivo. Rezultat je bila poruka koja je, statistički, izgledala kao čisti šum. Nula uzoraka. Nula ponavljanja koja bi te mogla navesti na trag.

I tu stižemo do dijela koji ti mozak neće htjeti prihvatiti prvi put kad ga čuješ, pa ću ga reći dvaput. Britanci koji su razbijali Tunny nikad — nikad — nisu vidjeli fizički Lorenz stroj. Ne fotografiju, ne nacrt, ne šapat od zarobljenika koji je servisirao jedan takav u Berlinu. Ništa. Radili su isključivo od presretnutih hrpa naizgled nasumičnih slova i iz toga trebali rekonstruirati — na papiru, olovkom — kako izgleda mehanizam koji te znakove proizvodi. Zamisli da ti dam audiosnimku brave koja se otvara i zatvara i tražim da mi, samo na temelju zvuka, nacrtaš njezinu unutrašnjost. Sad zamisli da je ta brava zapravo dvanaest zupčanika koji rotiraju u međusobno neovisnim ritmovima — i da moraš pogoditi ne samo koliko ih ima, nego i kako je svaki od njih te večeri bio ručno namješten.

Čovjek koji je to izveo zvao se William Tutte, dvadesetčetverogodišnji kemičar preusmjeren u matematiku, koji je ratnom slučajnošću završio u Bletchley Parku — britanskom centru za razbijanje šifri, smještenom u dvorcu nasred engleske ničije zemlje, gdje su matematičari, šahisti i jezikoslovci radili rame uz rame na tuđim tajnama. Tutte je 1942. mjesecima sjedio nad hrpom presretnutih poruka, tražeći sitne, gotovo nevidljive statističke otiske — mjesta gdje bi „savršeno slučajan” tok znakova ipak odao tračak strukture, kao potpis ispod maske. I našao ih je. Iz tih otisaka izvukao je ne samo broj pinova na svakom od dvanaest kotačića, nego i njihove međusobne odnose, njihove periode, cijelu logičku arhitekturu stroja koji je fizički stajao u nekom uredu u Berlinu — dok je on sam sjedio u seoskoj kući u Buckinghamshireu, s olovkom i gomilom papira, i pogađao unutrašnjost brave koju nikad nije vidio.

No rekonstruirati logiku stroja na papiru bila je samo jedna pobjeda, i to tek prva. Sljedeći problem bio je brutalniji: kako tu logiku primijeniti na svaku novu presretnutu poruku — i to brzo, dovoljno brzo da informacija još nešto znači kad stigne do generala koji planira iskrcavanje u Normandiji. Ručno je taj posao trajao tjednima, a tjedni, u 1943., nisu bili luksuz koji je Britanija imala.

Tutte je, dakle, na papiru raskrio kako razmišlja stroj Lorenz. Sad je trebalo da netko taj papir pretvori u kutiju koja radi brže nego čovjek s olovkom — i to jučer. Na scenu ulazi Thomas Harold Flowers, čovjek iz poštanske službe, konkretno iz istraživačkog centra Dollis Hill, gdje se do tog trenutka bavio nečim strašno neglamuroznim — automatiziranim telefonskim centralama.

Zvuči kao degradacija za priču o pobjedi u ratu, znam — od šifranata i genijalaca do čovjeka koji je spajao telefonske kabele. Ali upravo je to poanta: Flowers nije bio akademski genijalac iz Cambridgea koji je slučajno zalutao u kriptografiju. Bio je inženjer koji je desetljeće provodio spajajući releje da telefonski poziv nekako stigne od točke A do točke B bez ljudske telefonistice. I dok su mu kolege iz Bletchleyja s poštovanjem gledale releje — one spore, ali pouzdane elektromehaničke sklopke koje fizički škljocaju kad kroz njih prođe struja — Flowers je u glavi nosio herezu: elektronske vakuumske cijevi, staklene bube slične onima iz starih radioaparata, koje nemaju pokretnih dijelova i rade brzinom svjetla, ali su u to doba imale reputaciju nepouzdanih i skupih igračaka, a ne ozbiljnih građevnih blokova za stroj o kojem ovisi ishod rata.

Brojka je, uzgred, bila otprilike 1500 elektronki — u vrijeme kad je najveći uređaj koji je bilo tko vidio imao možda stotinjak, i to u nekom eksperimentalnom laboratoriju gdje se drži fige da izdrži do kraja demonstracije. Kad je Flowers predložio da stroj s tisuću i pol tih nestabilnih staklenih jajolikih smrtonosnika radi neprekidno, tjednima, u ratnim uvjetima s prekidima struje i improviziranim prostorijama, reakcija nadređenih nije bila entuzijazam. Bila je nešto između sažaljenja i sumnje da je čovjek pod stresom počeo halucinirati.

Max Newman, koji je vodio operativnu stranu projekta, nije bio uvjeren. Ni sam Turing, koliko je bio uključen, nije baš trčao potpisivati čekove. Elektronke su, u kolektivnoj inženjerskoj mudrosti tog trenutka, bile za radioprijamnike i eksperimentalne igračke — ne za strojeve o kojima ovisi sudbina invazije. Flowers je, međutim, imao papir, imao je matematiku — Tutte je, da se podsjetimo, imao matematiku koja je Lorenz razotkrivala iznutra — i imao je, što je vjerojatno bilo presudno, petnaestak godina prakse s elektronkama u telefonskim centralama, koje je tiho, bez ičije pohvale, godinama održavao u pogonu. On je znao nešto što drugi nisu znali: elektronke ne pregorijevaju od rada. Pregorijevaju od paljenja i gašenja. Ostavi ih upaljene, i traju vječno.

To je razlika između čovjeka koji se boji nepoznatog i čovjeka koji ga je već sreo u podrumu poštanske centrale u tri ujutro, s odvijačem u ruci i cijevima koje sve prijete da će pregorjeti baš kad ih najviše trebaš. Problem je bio što se ta razlika nije mogla dokazati na papiru, birokratskim izvještajem ili elegantnom formulom — dokazivala se jedino ako netko stvarno sagradi taj stroj i pusti ga da radi.

Službena podrška izostala je baš u pravom trenutku, kao što se obično dogodi kad ideja preskoči dvije generacije unaprijed i nitko od nadređenih ne zna je li to genijalno ili ludo. Pa je Flowers, ne čekajući odobrenje koje se cijedilo iz birokratske slavine kap po kap, jednostavno počeo trošiti vlastiti novac na komponente. Ne kao filmski gest genijalca kojem je novac sitnica — nego kao čovjek koji je gledao rokove Dana D i dobro znao da papirologija neće stići prije njemačkih tenkova.

Dollis Hill — poštanska istraživačka stanica u Londonu, mjesto gdje je Britanija drop skrivala svoje najbolje inženjere telefonije, daleko od očiju javnosti — mu je, istini za volju, naposljetku dao nešto resursa. Ali priča o inženjeru koji je gurnuo ruku u vlastiti novčanik da bi dokazao da 1500 elektronki mogu raditi zajedno, bez pregorijevanja, bez kolapsa, bez da odnesu invaziju sa sobom u zaborav — to je jedan od onih detalja koje povijest voli izgurati u fusnotu. A zapravo je to cijela poanta: revolucije rijetko dolaze s punim proračunom i odobrenim planom. Dolaze jer je jedan čovjek bio dovoljno lud, ili dovoljno siguran u svoje releje-koji-su-postali-elektronke, da riskira i vlastiti novac i vlastitu reputaciju.

Do veljače 1944. taj rizik trebao je dobiti konkretan oblik — i dobio ga je. U stroju koji je, kad je napokon zaškripao i zasvijetlio u punom pogonu, tiho promijenio pravila igre prije nego što je bilo koga uopće bilo dovoljno hrabrog da mu javno prizna zasluge. Taj stroj je Colossus, i po mnogima je baš on prvo elektroničko digitalno računalo na svijetu — samo što to nitko nije smio reći sljedećih trideset godina, jer bi priznanje da postoji značilo i priznanje da Britanija čita njemačku poštu.

Veljača 1944., u istom Bletchley Parku iz početka priče. Jedna od tih baraka izgleda kao svaka druga provizorna zgrada podignuta u panici prvih ratnih godina, ali sad krije nešto što nema ime, samo šifru. Colossus stoji unutra, visok kao ormar, širok kao soba, i zuji. Ne škljoca kao releji, ne kuca kao teleprinteri — zuji, kontinuirano, elektronski, kao da je nešto od stakla i metala odlučilo disati. Vrijedi odmah reći i ovo: Colossus nije „programabilan” u smislu u kojem je to tvoj mobitel ili laptop — nema pohranjeni program koji se učitava pritiskom na tipku. Za svaki novi zadatak ekipa je fizički prespajala stroj, utikačima i sklopkama, kao telefonsku centralu iz tridesetih godina. Baš zato se poslije desetljećima vodila rasprava je li to »prvo računalo na svijetu« ili samo genijalna, jednonamjenska naprava koja je znala odraditi samo ono za što je ručno spojena. Tommy Flowers i njegova ekipa stoje pored njega i drže fige, jer stroj sa 1500 elektronki koji radi bez pauze duže od nekoliko sati — to jednostavno ne postoji. Osim što upravo postoji, i upravo radi.

Prisjeti se na trenutak što je bilo prije njega: ljudi s olovkama, papirom i beskrajnim strpljenjem ručno provlače „Tunny” trake — tako su Britanci kodno zvali presretnutu njemačku prometnu poštu šifriranu Lorenzovim strojem — kroz logiku koju je otkrio William Tutte, onaj matematičar s početka poglavlja koji je stroj rekonstruirao samo na papiru. To je bilo genijalno, ali sporo — sporo u ratu gdje je informacija stara tri dana informacija koja je zapravo beskorisna. Colossus je to riješio brutalno jednostavno: čitao je papirnu vrpcu brzinom od pet tisuća znakova u sekundi i provjeravao sve moguće kombinacije postavki kotačića istovremeno, elektronski, umjesto da netko sjedi i broji na prste. Pet tisuća znakova u sekundi — za usporedbu, prosječan dobar daktilograf tog doba otkuca možda pet, šest znakova u sekundi, ako mu ide dobro i ne razmišlja o ručku. Colossus je bio brži od tisuću daktilografa koji rade uglas, i nije mu trebala pauza za čaj — što je, priznajmo, u britanskom kontekstu bio skoro veći podvig od same kriptografije.

I sad dolazimo do trenutka na koji je cijelo ovo poglavlje čekalo, jer ovo nije priča o stroju koji je lijepo brujao u kutu radi znanstvene slave i mjesta u knjigama rekorda. Ovo je priča o tome kako je taj stroj, u proljeće 1944., odlučivao sudbinu invazije koja će promijeniti tijek rata.

Saveznici su spremali operaciju Overlord — veliko iskrcavanje u Normandiji koje danas zovemo Dan D — ali cijela stvar ovisila je o jednoj kockarskoj varci imena Fortitude: uvjeriti njemačko vrhovno zapovjedništvo da će glavni udar biti kod Calaisa, dok se stvarna invazija sprema stotinama kilometara dalje. Lijepa teorija na papiru. Problem: kako provjeriš je li Hitler zagrizao mamac, ako ne možeš jednostavno nazvati Berlin i pitati ga je li nasjeo na trik?

Odgovor je sjedio u Newmanryju — odjelu u Bletchley Parku koji je vodio Max Newman, isti čovjek koji je ranije sumnjao u Flowersov plan, i koji je, za razliku od ranijih ekipa koje su njemački promet napadale ručno, kartama i mukom, sad imao Colossuse koji su taj posao radili u tekućem pogonu, zujeći i grickajući poruke šifrirane Tunnyjem. I te poruke nisu prenosile tračeve iz kantine — prenosile su izvještaje, procjene, naredbe najvišeg vojnog vrha Trećeg Reicha. Kroz taj promet, dešifriran Colossusom brže nego što bi ga ikad stigli probiti ručno, saveznici su čitali njemačke procjene o vlastitim planovima. Vidjeli su, crno na bijelom, da Hitlerov stožer i dalje drži rezerve kod Calaisa, uvjeren da je Normandija samo diverzija. Ne pretpostavka. Ne nadanje. Potvrda, iz prve ruke, ispisana na papirnoj vrpci koja je prošla kroz stroj brzo kao hitac.

Colossus nije samo brzo čitao — čitao je i ostajao dosljedan pod pritiskom pod kojim bi većina ljudskih timova pukla. Rat se, naime, ne zaustavlja da bi stroj imao lošiji dan. Kad je promet rastao, kad je Berlin slao sve više izvještaja u danima prije Dana D, stroj je jednostavno gutao vrpce dalje — bez žalbe, bez zamora, bez potrebe za spavanjem koje su ljudi oko njega davno prestali imati. Ironično je koliko je taj mehanički nedostatak emocija — činjenica da elektronka ne zna da je umorna — bio jedna od ključnih prednosti u ratu koji su vodili iscrpljeni, uplašeni, smrtno ozbiljni ljudi.

Do lipnja 1944., kad su prve barže krenule prema plažama Normandije, Colossus je već bio dio rutine — koliko god apsurdno zvučalo da elektronički monstrum s onih istih 1500 elektronki koje su pucale i pregrijavale se uopće može postati nekome „rutina”. Radio je, isporučivao rezultate, i nitko izvan tih zidova nije znao da postoji. Vojnici koji su se iskrcavali na Omahu i Sword nisu imali pojma da je njihova šansa za uspjeh dijelom potvrđena strojem skrivenim u zabačenoj engleskoj kolibi. Nisu trebali znati. To je bila poanta cijele operacije: tajna vrijedi samo dok šuti.

I tu se priča okreće — jer stroj koji je upravo pomogao promijeniti ishod rata, stroj koji je dokazao da elektronika može biti brža i pouzdanija od svega što je postojalo prije njega, uskoro će dobiti nagradu koju nitko pri zdravoj pameti ne bi poželio. Ali to je priča za sebe, i dolazi odmah iza ove.

Rat je gotov u svibnju 1945. Njemačka potpisuje kapitulaciju, zvona zvone po Londonu, ljudi plešu na Trafalgar Squareu — a u Bletchley Parku netko donosi papir. Ne pohvalu. Ne medalju. Naredbu. Svi Colossusi, do jednog, moraju se rastaviti. Fizički. Čekićem, pilom, kladivom po elektronkama koje su prije godinu dana bile čudo tehnike za koje nitko nije vjerovao da uopće može raditi.

Deset takvih strojeva postojalo je do kraja rata. Osam ih je smrskano na mjestu, u prostorijama u kojima su radili dan i noć. Dva su otišla u GCHQ — Government Communications Headquarters, britansku agenciju za prisluškivanje i dešifriranje tuđe pošte koja je nastala kao nasljednik Bletchley Parka i danas radi isti posao, samo s računalima koja stanu u sobu, a ne pune je — i tamo su tiho nastavila raditi do sredine pedesetih, ali to je druga priča, i priča koja se, dakako, opet nije smjela ispričati. Za javnost, za povijest, za sve praktične svrhe: Colossus nikad nije postojao.

Nacrti su spaljeni. Ne metaforički — stvarno, u pravom plamenu, papir po papir, dijagrami koje je Tommy Flowers crtao noćima dok mu je Poštanski ured gledao poprijeko što trati resurse na ludu ideju (toliko poprijeko da je Flowers dobar dio dijelova platio iz svog džepa, jer mu služba jednostavno nije htjela odobriti novac za nešto što je zvučalo kao znanstvena fantastika). Svaka shema koja bi mogla nekome, ikome, reći kako je stroj uopće izgledao, nestala je u dimu. Ono što je bilo prvo programabilno elektroničko računalo na svijetu nije završilo u muzeju. Završilo je u pepelu, jer je bilo — po definiciji britanske vlade — da nikad nije bilo.

A ljudi? Oko deset tisuća osoba je u nekom trenutku prošlo kroz Bletchley Park i njegove satelite — istraživački kompleks u kojem se radilo na razbijanju njemačkih šifri, uključujući i onaj koji je čuvao Colossus. Svi su potpisali Zakon o službenim tajnama, i svi su ga se držali s religijskom disciplinom koja danas zvuči skoro nezamislivo. Ne pedeset godina prešućivanja — cijeli životi. Neki su umrli, oženili se, othranili djecu, otišli u penziju i legli u grob bez da su ikad rekli suprugama, sinovima, najboljim prijateljima što su zapravo radili tijekom rata. „Bio sam u administraciji”, „Radio sam u komunikacijama” — rečenice koje su same postale šifra, samo ovaj put dešifrirati nije mogao nitko.

Tommy Flowers, onaj isti inženjer koji je stroj platio iz vlastitog džepa i uvjeravao skeptike da će 1500 elektronskih cijevi izdržati raditi zajedno bez da se sve zapali — taj isti Flowers na kraju rata dobio je isplatu od tisuću funti. Zvuči kao pristojna svota za 1945., dok ne saznaš da je taj novac trebao pokriti dugove koje je napravio samo da bi stroj uopće postojao. Nije ih ni pokrio — banci je vratio manje nego što je isplatio inženjerima — i otišao dalje u karijeru u Poštanskom uredu, bez titule, bez patenta, bez imena u novinama, jer novine, dakako, nisu smjele znati da postoji ime za koje bi vrijedilo pitati.

Dakle, to je obrat ove priče, i nije lijep. Britanija je pobijedila rat djelomično zahvaljujući stroju koji je bio godinama ispred svega što je svijet imao u to doba — a onda ga je, čim je opasnost prošla, uništila vlastitim rukama, brže i temeljitije nego što bi to učinio ikakav neprijatelj. Naredba je bila jasna: rastavi Colossuse, spali nacrte, zatvori usta. Tajna nije čuvana zato što je bila sramotna. Čuvana je zato što je bila korisna — jer dok je svijet mislio da Britanija samo čita novine, ona je zapravo mogla čitati i tuđu poštu, i to je bila prednost koju nisi htio otkriti čak i saveznicima, a kamoli protivnicima. A korisnost tajne, ispada, traje dugo, dugo nakon što je rat završio — dovoljno dugo da isti pogon za dešifriranje preživi u novom ruhu, kao GCHQ, britanska agencija koja se time bavi i danas.

Veljača 1946., Philadelphia. Ispod treperavih reflektora Amerikanci pred novinarima izvode ENIAC — tešku zbirku metalnih ormara prepunih elektroničkih cijevi — kao da vade zeca iz šešira, a mediji poslušno pišu ono što im se kaže: prvo elektroničko računalo na svijetu. Slika obilazi planet — vojnici, znanstvenici, veliki metalni ormari s treperavim žaruljama — i ta priča ostaje nedirnuta sljedećih trideset godina, bez ijedne ozbiljne osporavajuće rečenice. Nitko u toj prostoriji ne zna, a ni ne bi smio znati, da je dvije godine prije toga, u jednoj vlažnoj baraci pokraj Londona, već radio stroj koji je, po definiciji, bio isto to. Brži za neke zadatke. Stariji. I potpuno nepostojeći, po papirima.

To je čudna vrsta poraza — ne izgubiti utrku, nego izgubiti pravo da se u njoj natječeš. Colossus je bio prvi kroz cilj, a onda su mu, umjesto medalje, zavezali oči i odveli ga u podrum. Amerikanci nisu lagali kad su govorili da je ENIAC prvi — oni jednostavno nisu imali pojma da postoji konkurencija. Britanska vlada je to znala i šutjela je s takvom disciplinom da je šutnja postala dio identiteta cijele operacije. Zamisli da napraviš nešto povijesno, a onda tridesetak godina glumiš da nisi, jer bi priznanje značilo priznati i nešto puno neugodnije: da si desetljećima čitao njemačku, pa onda i savezničku, pa onda i tko-zna-čiju poštu.

Istina je počela curiti tek sredinom sedamdesetih, kad je britanska vlada napokon deklasificirala dio dokumentacije o Bletchley Parku — onoj tajnoj bazi gdje se cijela ova priča i događala — i to ne zbog nagle grižnje savjesti, nego jer je Hladni rat ušao u fazu u kojoj je ta tajna postala manje vrijedna od priznanja. Ljudi koji su cijeli život šutjeli, čak i vlastitim supružnicima, mogli su prvi put reći: bio sam tamo, radio sam to. Tommy Flowers je dočekao djelić te rehabilitacije, ali novac koji je iz vlastitog džepa uložio u dijelove za Colossus, i koji mu nikad nisu vratili, nije dočekao. Slava, kad je stigla, stigla je premalo i previše kasno da bi bilo koga stvarno nagradila.

Devedesetih se dogodilo nešto što zvuči kao sretan završetak, a zapravo je samo tužna, uporna gesta: inženjer Tony Sale je, s hrpom veterana i šturih fotografija kao jedinim vodičem, krenuo rekonstruirati Colossus iz ničega, u istim prostorijama u Bletchleyju gdje je original nekad stajao. Nema nacrta — spaljeni su po naredbi. Nema originalnih dijelova — razbijeni su čekićem, kao što smo već rekli. Ima samo sjećanja starih ljudi i nekoliko fotografija koje je netko davno, protiv pravila, sačuvao u ladici. Rekonstrukcija je trajala godinama i danas radi, u istoj zgradi, kao dokaz da se državna tajna može uništiti, ali se genijalnost, ako je dovoljno upamćena, može vratiti iz pepela.