DEC i minikompjuteri

Zamisli cestu. Ne autocestu, ne magistralu koju pamtiš s naljepnice na kamionu — samo obični prsten oko Bostona, betonska petlja koja spaja Cambridge s ničim posebnim. Route 128, oznaka na karti, i ništa više. Ali sredinom šezdesetih ta cesta postaje nešto za što još ne postoji ni riječ: pojas tvrtki koje prave računala, useljenih u zgrade koje su prije bile tvornice tekstila ili skladišta krumpira. Dvadesetak godina kasnije za takav pojas smislit će se ime po jednoj kalifornijskoj dolini i siliciju po kojem je dobila naziv — ali Route 128 bio je tu prvi, samo što to tada nitko nije znao dovoljno glasno reći.

Kalifornija još nije Silicijska dolina. Ta priča dolazi kasnije, s tranzistorima od silicija po kojima će dolina dobiti ime i s marketingom koji već tada zna kako se takva priča prodaje svijetu. Ovo je grublja, hladnija verzija te legende — Massachusetts, snijeg do koljena, ljudi u vunenim džemperima koji vjeruju da je računalo previše važno da ga se ostavi »popovima u bijelim kutama«, onim čuvarima velikih mainframe računala pred kojima se smrtnik ni ne usudi kihnuti, a kamoli da ga sam pokrene.

Jer to je bit stvari. IBM je katedrala. Njihova računala — takozvani mainframe, ogromni, skupi strojevi za koje su tada bile zadužene cijele institucije, a IBM je bio sinonim za njih kao što je Coca-Cola sinonim za kolu — smještena su u klimatizirane dvorane sa staklenim stijenama, gdje operatori u ulozi ministranata jedini imaju pravo prići stroju i predati mu bušene kartice na dlanovima kao žrtvenu ponudu. A te kartice nisu ništa mudrije od obične tablice s rupicama na točno određenim mjestima — to je bio način da se računalu, papirom, kaže što treba izračunati. Ti — inženjer, student, čovjek koji stvarno želi nešto izračunati — čekaš u redu, ispuniš formular, i sutra, ako je Bog IBM-a milostiv, dobiješ rezultat.

A dvadesetak minuta cestom od te katedrale, u podrumima MIT-a (Massachusetts Institute of Technology, jednog od najuglednijih tehničkih sveučilišta u Americi — i tada, i danas) sjedi skupina koja tu logiku prezire iz dna duše. Nisu došli iz elitnih inženjerskih programa s kravatama — mnogi su izašli iz Tech Model Railroad Cluba, kluba za ljubitelje maketa željeznice, gdje su ljudi koji su cijeli život sastavljali relejne sklopke za semafore igračkih vlakova otkrili da je isti mozak, ista strpljivost, potrebna i za nešto puno veće. Signalni krug ili logički krug — kome je to bitno, dok radi.

Nitko od njih još ne zna riječ „minikompjuter” — ta riječ jednostavno ne postoji, kao što u pedesetima nije postojala riječ za smartphone. Postoji samo osjećaj, pomalo tvrdoglav, pomalo bahat, da bi računalo trebalo stati u ormar, a ne u cijelu zgradu, i da bi ga trebao moći dotaknuti čovjek koji nema doktorat, samo ideju i previše kave. U tim godinama, u tim podrumima, to zvuči kao fantazija, ravna pomisli da bi svaka obitelj jednog dana imala svoj automobil dok se svijet još vozi vlakom. Za dvije-tri godine, iz jedne napuštene tvornice vune u Maynardu u državi Massachusetts, netko će tu fantaziju pretvoriti u kutiju s kabelima koja staje na stol — a ta tvornica i taj netko zovu se DEC, Digital Equipment Corporation, tvrtka koju će ta ista fantazija za dvadesetak godina pretvoriti u drugog najvećeg proizvođača računala na svijetu, odmah iza IBM-a. I svijet računala, prvi put, prestat će pripadati samo katedralama.

Godina je 1957., a dvojica inženjera iz Lincoln Laboratorija na MIT-u (vojno financiranog istraživačkog laboratorija gdje su radili na radarima i sličnim ozbiljnim stvarima) odlučuju da im je dosta. Dosta rada za tuđi budžet, dosta čekanja da neki komitet odobri i najsitniju odluku, dosta osjećaja da su samo par ruku u tuđoj viziji. Ken Olsen i Harlan Anderson žele svoju firmu. Nemaju baš ništa osim ideje i jedne rečenice koju ponavljaju jedno drugom kao mantru: mora postojati način da se računalo napravi manje, jeftinije i bez tri čovjeka u bijelim kutama koji mu čuvaju čast — jer u to vrijeme računalo nije nešto što uključiš i koristiš, nego nešto što se opslužuje kao pacijent u bolnici, s timom stručnjaka koji mu mjere puls i paze da se ne pregrije.

Odlaze po novac. Ne u banku — bankama takve ideje 1957. zvuče kao znanstvena fantastika bez pokrića, jer banka posuđuje samo ako imaš nešto vrijedno za staviti kao jamstvo (to se zove kolateral: kuća, stroj, bilo što što banka može uzeti ako stvar krene po zlu), a dvojica inženjera s idejom u glavi baš to nemaju. Odlaze, umjesto toga, u American Research and Development Corporation, jednu od prvih firmi na svijetu koja je uopće imala pojam „rizični kapital” — ulaganje u ideju, ne u jamstvo. Dobivaju 70.000 dolara. Za dvije osobe koje planiraju promijeniti industriju računala to je, da budemo posve iskreni, iznos koji danas ne bi platio ni redizajn loga. Ali 1957. to je dovoljno da se iznajmi kutak stare tvornice vune u Maynardu, u državi Massachusetts, i da se počne.

Tu dolazimo do dijela priče koji ti većina enciklopedija neće ispričati s pravim žarom, a šteta je, jer je to najbolja anegdota cijelog poglavlja: Georges Doriot, čovjek koji im daje novac, postavlja jedan uvjet. A vrijedi znati tko je taj Doriot da shvatiš zašto se dvojica inženjera bez pogovora slažu — riječ je o osnivaču spomenutog ARD-a i, po mnogima, ocu cijele industrije rizičnog kapitala, čovjeku čija se riječ u financijskim krugovima tog doba ne dovodi u pitanje. Njegov uvjet je jedan, ali strog: ne smiju, u svom poslovnom planu, u svojoj komunikaciji, ni u snu, koristiti riječ „computer”.

Olsen i Anderson, umjesto da se posvađaju s Doriotom ili da odustanu od cijele ideje, odrade potez koji će ih obilježiti sljedeća tri desetljeća: problem s riječima ne rješavaju marketingom, nego jezikom. Svoj stroj jednostavno ne zovu računalom. Zovu ga „Programmed Data Processor” — programirani obrađivač podataka. Zvuči kao neki industrijski uređaj koji nešto mjeri i broji, možda malo dosadno, ali sigurno ne prijeti nikome tko sjedi u odboru za rizični kapital. Treba znati da je 1957. riječ „computer” u glavama ulagača bila sinonim za IBM — kompaniju koja je u to doba imala takav stisak na tržištu velikih računala da se činilo ludim i pomisliti na konkurenciju, a kamoli uložiti novac u dvojicu inženjera s idejom i praznim džepovima. Nitko se pri nazivu „Programmed Data Processor” ne sjeti IBM-ove zgrade punih katova strojeva. I upravo je to poanta.

I opet, obrati pažnju na izbor riječi: „Equipment”, oprema, alat. Ne „computers”. Zvuči kao da prodaju nešto za radionicu ili tvornicu, a ne stroj koji misli. Cijela filozofija imenovanja je defenzivna, gotovo stidljiva — a ispod te stidljivosti krije se jedna od najagresivnijih inženjerskih ambicija tog desetljeća.

Jer istina je da Olsen i Anderson od prvog dana žele upravo ono što im je zabranjeno izgovoriti. Žele napraviti računalo. Samo ne ono na kakvo je svijet naviknut — katedralu s vlastitim svećenstvom, gdje čovjek s programom u ruci čeka u redu i u molitvi da mu operater udostoji malo vremena na stroju. Žele nešto što stane u kut sobe, što košta kao auto a ne kao zgrada, i što inženjer može sam, bez posrednika, uključiti i koristiti.

Godina je 1957., a sve što postoji jest ideja na papiru — vrijedna 70.000 dolara i jedne riječi koju ne smiju izgovoriti. Trebat će još nekoliko godina, jedan prototip koji uopće nije trebao biti proizvod nego samo dokaz da inženjeri znaju sastaviti tranzistorski modul, i jedna narudžba koja stiže iz nimalo slučajnog smjera — s MIT-a, iste ustanove iz koje su i sami pobjegli. Ali sjeme je posađeno. I to sjeme je, začudo, izraslo u nešto puno veće od zabranjene riječi koju su tako dugo izbjegavali.

MIT je 1961. dobio poklon vrijedan 120.000 dolara, i to ne od dobrotvora nego od DEC-a, koji je znao točno što radi. Daš najpametnijim ljudima u Cambridgeu stroj na igranje, i oni će ti taj stroj — besplatno, iz čiste opsesije — pretvoriti u reklamu koju novac ne može kupiti. Riječ je o PDP-1, prvom DEC-ovom serijski proizvedenom računalu, veličine par ormara umjesto cijele zgrade, s ekranom i tipkovnicom umjesto beskrajnih redova čekanja na operatera. Stigao je u Laboratorij za elektroniku — mjesto gdje su studenti mogli sami sjesti za stroj i petljati po njemu bez ičijeg dopuštenja, za razliku od mainframea u podrumu koji je čuvao operater kao zmaj blago — u prostoriju koja je do tada mirisala na releje i bušene kartice (papirnate kartončiće s rupicama u koje se, umjesto tipkanja, fizički „bušio” program), i sve se promijenilo u tjednu-dva.

Zašto? Zato što s IBM-ovim strojevima nisi razgovarao. Predao si špil kartica operatoru, otišao na kavu, vratio se za sat vremena i dobio ispis koji ti je rekao da si u trećem redu zaboravio zarez. To se zvalo batch processing — obrada u paketima — i bila je to birokracija pretvorena u elektronski oblik: čekaš u redu, predaš zahtjev, čekaš odgovor. PDP-1 je to zabetonirao u smeće. Imao je ekran. Imao je tipkovnicu na koju si mogao tipkati i odmah, u istoj sekundi, gledati kako se nešto događa na zaslonu. Zvuči trivijalno danas, kad ti telefon reagira na dodir prije nego što prst stigne skinuti s njega — ali 1961. to je bila razlika između pisanja pisma i telefonskog poziva.

Studenti iz Tech Model Railroad Cluba — da, oni isti klupci s vlakićima iz predgovora — nisu čekali ničije dopuštenje. Preselili su se s makete pruge na stroj vrijedan koliko kuća, i to noću, jer danju su ga koristili ozbiljni znanstvenici za ozbiljne stvari. Noćna smjena je otkrila da stroj ne mora rješavati samo diferencijalne jednadžbe (one zastrašujuće formule iz udžbenika fizike koje opisuju kako se nešto mijenja kroz vrijeme — recimo, putanju rakete). Može, na primjer, crtati. Može svirati glupu melodiju. Može — i ovo je bio trenutak koji je promijenio sve — postati protivnik u igri. Ali o toj igri, rođenoj iz čiste dosade i noćne smjene bez šefa nad glavom, malo više za trenutak.

Steve Russell i društvo napisali su 1962. „Spacewar!”, igru u kojoj se dva svemirska brodića gađaju torpedima na crno-bijelom ekranu — vjerojatno prva igra u povijesti u kojoj ljudi igraju jedni protiv drugih na računalu, a ne protiv samog računala. O tome, i o čitavoj generaciji koja se rodila oko tog jednog programa, više u poglavlju 28 — ovdje samo napomena da je klica posijana upravo u ovoj prostoriji, na ovom stroju, iz čiste dosade i genijalnosti, u omjeru koji je teško razdvojiti.

Ali igra je bila simptom, ne bolest — pravi virus se zvao hakerska etika, iako taj termin tada još nitko nije koristio. Pravilo je bilo jednostavno i nenapisano: ako stroj možeš učiniti boljim, učini to i ne pitaj nikoga za dopuštenje, jer pitanje samo troši vrijeme koje bi mogao potrošiti na kucanje. Informacija treba biti slobodna, hijerarhija je za birokrate, a jedini legitiman autoritet je kod koji radi. Ta etika će se, generaciju kasnije, preseliti u garaže i spavaonice širom Amerike i postati temelj cijele kulture koja danas piše softver — ali tada je to bila samo šaka opsjednutih ljudi koji su spavali ispod stola jer je stroj bio slobodan tek u tri ujutro.

DEC je, iz poslovne perspektive, dobio nešto neprocjenjivo: generaciju inženjera koja je odrasla vjerujući da je njihov stroj — a ne IBM-ov mainframe u drugoj zgradi, s klimom i svećenikom u bijelom mantilu — prirodno stanište za pametnog čovjeka. Ta vjera će za nekoliko godina prodati desetke tisuća primjeraka nešto skromnijeg, jeftinijeg rođaka po imenu PDP-8. Ali to je već sljedeći korak u ovoj priči, jer prvo je trebalo dokazati da malo računalo može biti igračka prije nego što postane alat.

PDP-1 je objavljen 1959., isporučen na MIT tek godinu-dvije kasnije, i bio je dokaz koncepta — skupa igračka za genijalce koja je stajala 120.000 dolara, u današnjem novcu negdje oko milijun dolara, dakle cijena kod koje se dvaput promisli prije nego što se stroj samo upali. DEC je znao da tu ne može stati. Ako je poanta bila da računalo prestane biti katedrala, onda ta katedrala mora prestati i cijenom, ne samo veličinom. I onda, 1965., dogodi se PDP-8, i sve se promijeni — ne polako, nego kao da je netko prerezao uže.

18.000 dolara. Ponovi tu brojku u glavi, polako. Osjećaš razliku? To više nije investicija razine „sagradimo krilo zgrade i klimatizirajmo ga za novog boga”, to je razina „kupimo kombi umjesto starog”. Prvi put u povijesti računalo je koštalo koliko automobil, a ne koliko kuća. I to je, čisto matematički, otvorilo vrata ljudima koji prije nisu ni sanjali da mogu imati svoje računalo — sveučilišni odjel bez veza u IBM-u, mala tvrtka, inženjer koji je samo htio da mu stroj mjeri vibracije na onom drugom stroju pored njega.

I tu dolazimo do najvažnije stvari koju PDP-8 mijenja, a to nije brzina ni memorija, nego uloga. Mainframe je bio institucija. Imao je svoju sobu, svog svećenika-operatora, svoj red čekanja i svoju birokraciju oko toga tko smije pitati stroj nešto. PDP-8 je bio alat. Stavljao si ga pored stroja u fabrici, u kut brodske kabine, na kraj laboratorijskog stola pokraj centrifuge — kao što bi stavio bušilicu ili voltmetar. Nije trebao cijeli odjel. Trebao je utičnicu i nekoga tko ga zna programirati, a to je, iznenađujuće, bilo puno lakše naći nego cijeli tim operatora u bijelim mantilima.

Pa gdje je sve to zapravo završilo? Svugdje, u onom dosadnom, ali istinitom smislu te riječi. Laboratoriji su ga koristili za automatizaciju eksperimenata — konačno je netko mogao skupljati podatke s instrumenta u stvarnom vremenu, umjesto da čeka tjedan dana na obradu na fakultetskom mainframeu. Tvornice su ga ugrađivale u proizvodne linije da nadgleda strojeve, mjeri temperature, pokreće alarme — rođenje onoga što danas zovemo industrijskom automatizacijom, samo bez pametnog imena. Brodovi su ga nosili za navigaciju i kontrolu sustava, jer je bio dovoljno mali da stane u prostor gdje inače stane sanduk krumpira, a dovoljno robusan da preživi more.

Prodano ih je na kraju preko 50.000 komada u raznim generacijama — brojka koja danas zvuči skromno, kao broj pratitelja neke osrednje TikTok influencerice, ali je 1965. bila apsolutno nezamisliva za računalo. IBM je mainframeove prodavao u desecima, možda stotinama komada godišnje, svakom klijentu koji je vrijedio milijune. DEC je PDP-8 prodavao u tisućama — svakom laboratoriju, tvorničkoj hali i brodogradilištu koje je imalo 18.000 dolara i problem koji se mogao riješiti brojanjem, mjerenjem ili kontrolom.

I to je — konačno — bila prava definicija minikompjutera. Ne veličina kutije, iako je i ta bila manja, nego odnos. Računalo koje ti služi, umjesto da ti služiš njemu — dosad si se morao prilagođavati mainframeu: prijaviti se na termin, čekati red, moliti operatora da ti utrpa posao između ostalih. Zvuči banalno, ali 1965. je to bila revolucija tiha kao šapat, jer se nije dogodila na prvoj stranici novina, nego u tisućama garaža, laboratorija i tvornica koje su odjednom imale svoj mali, poslušni komad silicija koji ne pita tko si i zašto želiš pristup.

Ako je PDP-8 bio dokaz koncepta — pogledajte, može se napraviti računalo koje stane na stol i ne staje sto tisuća dolara — PDP-11, stigao 1970., bio je trenutak kad je taj koncept postao jezik kojim je cijela generacija naučila razmišljati o strojevima. Ne metaforički jezik. Stvarni. John von Neumann, matematičar koji je čačkao prste u svemu od atomske bombe do teorije igara, skicirao je 1945. na papiru ideju da se program i podaci drže zajedno u istoj memoriji, dok procesor mirno, jednu po jednu, izvršava naredbe — danas se to zove von Neumannova arhitektura, i na njoj i danas rade praktički sva računala koja koristiš. PDP-11 je tu ideju pretočio u arhitekturu koju možeš dodirnuti, programirati i — što je najbitnije — razumjeti bez doktorata iz elektrotehnike.

Šesnaestbitna adresna sabirnica, šesnaestbitne riječi, i nešto što se zove Unibus — jedna zajednička magistrala kojom su periferije, memorija i procesor razgovarali kao ravnopravni sugovornici. Da razjasnimo: adresna sabirnica (na engleskom bus) je, u suštini, skup „žica” — fizičkih kanala kojima procesor, memorija i svi priključeni uređaji šalju jedni drugima podatke i adrese, malo kao višetračna cesta kojom svi prometuju po istim pravilima. Zvuči kao tehnička sitnica. Nije. To je bila filozofska odluka: umjesto da svaki uređaj ima svoj posebni, sveti način komunikacije s procesorom, DEC je rekao — svi idu na istu cestu, svi govore isti jezik. Elegancija kroz jednostavnost, ne kroz kompliciranost. To je, ako se sjećaš, upravo suprotno od onoga što IBM-ovi svećenici rade sa Sustavom/360 iz prethodnog poglavlja — gomila posebnih slučajeva umotanih u dokumentaciju debljine telefonskog imenika.

I tu dolazimo do dijela koji PDP-11 čini vjerojatno najutjecajnijim strojem u povijesti — utjecajnijim od bilo kojeg Cray superračunala (onih monstruma za znanstvene proračune, brzih poput ničega drugog u to doba, ali skupih kao mala zgrada), utjecajnijim od bilo kojeg IBM-ovog mainframea koji je ikad prodan u sedmoznamenkastim količinama. Jer na PDP-11 sjedne, negdje oko 1970., 1971., mladi inženjer iz Bell Labsa (legendarnog istraživačkog laboratorija telefonskog giganta AT&T-a, iz kojeg je izašla polovica velikih izuma dvadesetog stoljeća, od tranzistora do lasera) po imenu Dennis Ritchie, a s njim i Ken Thompson, i počnu prepisivati operacijski sustav — dakle onaj temeljni program koji upravlja svim ostalim programima i cijelim hardverom, ono na čemu sve drugo sjedi — koji su prije toga sklepali na starijem, slabijem stroju PDP-7. Taj sustav zvat će se Unix. Doći ćemo do njega detaljno u poglavlju 33 — zaslužuje cijelu vlastitu priču — ali ovdje treba reći samo jedno: Unix nije napisan za apstraktno računalo. Napisan je za PDP-11, oblikovan njegovim registrima, njegovom memorijom, njegovim načinom razmišljanja.

Zašto te ovo i danas žulja? Jer kad danas pišeš kod poput `int *p = &x;` — što je u programskom jeziku C samo način da kažeš „stvori mi varijablu koja ne čuva broj, nego adresu neke druge varijable u memoriji” — i mrziš samog sebe što ne razumiješ zašto ti kompajler (program koji tvoj kod prevodi u jezik koji procesor stvarno razumije) baca upozorenje o tipovima, ne mrziš apstraktnu ideju pokazivača (tako se ta „adresa umjesto broja” zove). Mrziš polustoljetni dogovor s hardverom iz 1970. koji je odlučio da memorija bude niz brojki na koje se referiraš adresom, i da ti, programeru, bude dopušteno tu adresu vidjeti, dirati i pokvariti. Neki jezici nakon toga (Java, Python, sve ono što danas voliš zvati »sigurnim«) postoje upravo zato da te zaštite od te slobode. Ali sloboda je prvo postojala, i postojala je na strojevima s natpisom Digital Equipment Corporation na kućištu.

DEC nije bio korporacija u onom smislu u kojem je to bio IBM. Nije imao vojsku prodavača u odijelima koji dolaze s brošurama i cjenikom za održavanje. DEC je imao inženjere koji su vjerovali da će dobar proizvod prodati sam sebe, ako ga staviš pred pravu publiku — sveučilišta, laboratorije, tvrtke koje su same imale svoje inženjere spremne zaviriti pod haubu. Ta kultura izravnosti — dokumentacija koja objašnjava kako stroj stvarno radi, a ne kako marketing želi da misliš da radi — postala je razlog zašto su generacije studenata na PDP-11 učile ne »kako koristiti računalo«, nego »kako računalo radi«. Razlika je ogromna, i skoro cijela informatička akademska tradicija sljedećih dvadesetak godina nosi taj potpis.

Do sredine sedamdesetih PDP-11 nije bio samo najprodavaniji minikompjuter na svijetu — bio je standard po kojem se mjerilo što minikompjuter uopće treba biti. Prodano je preko šesto tisuća jedinica u raznim modelima, od kojih su neke verzije ostale u proizvodnji dvadesetak godina, što je u toj industriji gotovo geološka vremenska skala — dok su konkurenti mijenjali cijele generacije strojeva, PDP-11 je i dalje mirno stajao na polici i radio svoj posao. Fabrike su ga koristile za kontrolu strojeva, bolnice za medicinsku opremu, telefonske centrale za usmjeravanje poziva. Bio je svugdje, i baš zato ga skoro nitko izvan struke nije primijetio — tiho je odrađivao posao, dok su ga sveučilišni laboratoriji istovremeno koristili za rađanje ideja koje će oblikovati sljedećih pola stoljeća softvera.

I upravo je to najveći paradoks ovog stroja: PDP-11 je bio komercijalni proizvod, prodavan da zarađuje novac dioničarima DEC-a, a njegov najtrajniji doprinos svijetu — Unix, programski jezik C, cijela filozofija »malih alata koji rade jednu stvar dobro« — rodio se skoro slučajno, kao nuspojava, u kutu jednog laboratorija Bell Labsa, od strane ljudi kojima nitko nije rekao da rade nešto povijesno. Radili su, jednostavno, jer je stroj bio dovoljno otvoren da im to dopusti.

Da se podsjetimo, Olsen je 1977. pred World Future Society (Svjetsko udruženje futurista) izgovorio onu rečenicu o računalu u domu koja ga je pratila do groba, i još malo poslije — i cijela ta budućnost mu se ipak dogodila, samo iz drugog smjera, i ne kroz njega.

Ironija je ovdje slojevita kao lazanje. DEC je čovjeku koji je izmislio minikompjuter, koji je razbio katedralu IBM-a i ubacio računalo u laboratorij, u tvornicu, na brod — tom istom čovjeku promaknuo je zadnji korak te iste priče. Minikompjuter je bio korak s IBM-ova mainframea prema tebi. Sljedeći korak, mikroprocesor i osobno računalo, bio je korak s DEC-ova ormara prema tvom stolu. Olsen je sagradio pola mosta i onda izjavio da druga polovica nije potrebna.

Za sad, sredina sedamdesetih, DEC je na vrhu svijeta, PDP-11 se prodaje u desecima tisuća komada, a cesta Route 128 oko Bostona — tadašnja američka verzija Silicijske doline, puna firmi koje su nicale oko DEC-a i sličnih tvrtki — vrvi inženjerima koji misle da je budućnost riješena i da se zove „mini”. Nitko u toj zgradi u Maynardu, Massachusetts, još ne sluti da čovjek u obližnjoj garaži, s bratom po oružju iz istog hakerskog miljea kojeg su i sami DEC-ovi strojevi othranili, upravo počeo slagati nešto što stane na stol, a ne u ormar. Sjeme koje će srušiti minikompjuter neće doći od konkurencije koju je Olsen gledao — doći će odozdo, od mikroprocesora, od onoga što će uskoro nositi ime osobno računalo. O tome, i o padu cijele ove veličanstvene građevine, pošteno je govoriti tek kad dođemo do Knjige 3.