Snowden (2013)

Godina 2013. Facebook slavi deveti rođendan, iPhone 5S se sprema izbaciti otisak prsta kao vrhunac sigurnosti, a ti, kao i svi ostali, upisuješ lozinke, mailove i cijeli život u servise čiji poslužitelji stoje bogzna gdje — i ne razmišljaš o tome više nego što razmišljaš o tome kamo ide voda kad povučeš vodokotlić. Postoji jedna rečenica koja u to doba radi posao umjesto tisuću argumenata: „Nemam što skrivati.” Kažeš to, kimneš, i ideš dalje. Poslije 11. rujna (o tome smo već pisali) sigurnost je pobijedila privatnost bez borbe, praktički bez rasprave — jer tko će, dovraga, braniti pravo na tajnost kad ti netko mahne slikom rušenja tornjeva. Kriptiranje? To je za paranoike s folijom na prozorima, za ljude koji vjeruju da im vlada čita misli, za kriminalce koji imaju nešto za sakriti — jer, sjeti se te rečenice, samo oni koji imaju nešto za sakriti nešto skrivaju. Logika je kružna, ali djeluje, jer je udobna.

U svibnju te godine, na Havajima jedan spor, pedantan, gotovo bolno oprezan mladić od trideset godina napušta posao, kaže ženi da mora na kratko poslovno putovanje i sjeda na avion za Hong Kong. Nosi nekoliko laptopa. U jednom od njih je arhiva koja, kad se otvori, izgleda kao dosadna hrpa akronima i tablica — PRISM, XKeyscore, Tempora, tajni programi kojima obavještajne agencije prisluškuju internet i telefone milijuna ljudi, a koji do tog trenutka postoje samo u internim dokumentima i, eto, u filmovima s Robertom Redfordom. Nitko od nas, u svibnju 2013., još ne zna da će te akronime za mjesec dana izgovarati konobar u kafiću, tvoja teta na Skypeu i svaki drugi novinar na planeti.

Do kraja tog lipnja riječi „metadata” i „masovni nadzor” neće više biti stručni žargon iz udžbenika prava, nego dio dnevnog rječnika ljudi koji dan prije nisu znali ni razliku između HTTP-a i HTTPS-a. A metadata, da razjasnimo odmah, nisu sadržaj tvog razgovora, nego podaci o razgovoru — tko je koga zvao, kad, koliko dugo, s koje lokacije; zvuči nevino, dok ne shvatiš da iz dovoljno takvih podataka netko može posložiti cijeli tvoj život, bez da je ikad čuo jednu jedinu riječ koju si izgovorio. Kriptiranje će, preko noći, prestati biti ekscentrična hobi-navika i postati nešto što ti banka preporučuje, tvoj preglednik forsira, a tvoj telefon nudi kao zadanu postavku. Ali sve to dolazi poslije. Prvo je hotel. Prvo je čovjek koji zna da, kad izađe iz te sobe s podacima u rukama, postoji vrlo realna šansa da se nikad više neće moći vratiti kući.

Hotel Mira, Hong Kong, prvi tjedan lipnja 2013. Sunce se probija kroz zavjese u sobi 1014, i tridesetogodišnjak s upalim obrazima i tri prazna Red Bulla na noćnom ormariću upravo je pretvorio hotelsku sobu u najosjetljiviju obavještajnu operaciju desetljeća. Zove se Edward Snowden. Prije dva tjedna bio je sistem-administrator NSA-e — National Security Agency, američke agencije zadužene za elektronsko prisluškivanje i signalnu obavještajnu djelatnost — u Hawaiiju, s pristupom koji ne bi trebao imati nijedan sistem-administrator na svijetu. Sad je bjegunac, i tek počinje to shvaćati.

Nasuprot njemu, u istoj sobi, dvoje ljudi koje je odabrao ne slučajno, nego s kirurškom preciznošću: Glenn Greenwald, novinar iz Guardiana koji se ne plaši nikoga, i Laura Poitras, redateljica koja je već godinama na popisu za nadzor zbog dokumentarca o Iraku i koja je zato — ironija koja se sama piše — jedina od njih znala kako se šifrira e-mail, prije nego što je to postalo vještina za širu publiku. Ona snima. Kamera radi cijelo vrijeme; ono što snimi kasnije postaje »Citizenfour«, film koji će dobiti Oscara za dokumentiranje trenutka u kojem je svijet, u pravom smislu te riječi, prisluškivao samog sebe.

Prije nego što je bilo riječi o PRISM-u, metapodacima ili XKeyscoreu, bilo je protokola. I taj protokol izgleda paranoično do granice smiješnog – sve dok se ne sjetiš da je čovjek koji ga je postavio radio za instituciju koja je, dokazano, mogla prisluškivati baš svaki kanal koji bi normalno koristio. Telefoni idu u frižider, jer (Snowdenova logika, a ne izmišljotina za film) metalna kutija hladnjaka guši signal bolje nego trup aviona u letu. Razgovor o dokumentima ide preko šifrirane veze ili se piše na papirićima koji se onda pokazuju, čitaju i – ovo je važan detalj – pokrivaju pokrivačem preko glave, kao da diktiraju šifru neprijatelju koji sjedi u zidu. Zvuči kao loša špijunska serija. Bila je to, koliko danas znamo, jedina razumna procjena rizika u toj sobi.

Tko je, uostalom, taj čovjek koji je odjednom vrijedniji od bilo koje diplomatske note na planetu? Nije bio direktor, nije bio general, nije bio ni blizu vrha. Bio je jedan od desetaka tisuća izvođača — vanjski suradnik firme Booz Allen Hamilton, koja NSA-i posuđuje ljude kao neka super skupa tehnička podrška — kojem je posao bio održavati sustave. Da bi ih održavao, morao je imati pristup gotovo svemu, jer se od majstora koji popravlja instalaciju u cijeloj zgradi ne može tražiti da vidi samo jedan stan. I to je, gledano hladno, najveći sigurnosni propust cijele priče, davno prije nego što je bilo govora o curenju: sustav u kojem jedan administrator s dovoljno strpljenja i dobrim razlogom može izvući arhivu koja mijenja svjetsku politiku.

Motiv? Ovdje priča prestaje biti jednostavna, i dobro je da prestaje. Snowden kaže: vidio sam nadzor koji se provodi nad ljudima koji nisu ni pod sumnjom, u razmjeru koji nije odobrio ni Kongres ni javnost, i šutjeti bi značilo pristati na to. To je verzija savjesti. Postoji i druga verzija, ona koju izgovaraju bivši kolege i šefovi agencija: čovjek je prekršio zakletvu, izdao državne tajne i pobjegao u zemlju koja mu iz vlastitih, nimalo idealističkih razloga rado daje azil, a ne iz ljubavi prema slobodi govora. Obje verzije mogu biti istinite u isto vrijeme, i upravo je to razlog zašto se o njemu deset godina kasnije još raspravlja na kavama, a ne zaključilo u jednoj rečenici.

U sobi 1014 to još nije poznato. Zna se samo da postoji hrpa dokumenata, da neko ime treba staviti na naslovnicu prvog članka i da postoji tridesetak sati prije nego što svijet sazna riječ koju do sada nije trebao znati: PRISM. Frižider tiho hladi telefone — stara novinarska navika, jer se vjerovalo da metalna kutija barem malo priguši prisluškivanje. Kamera radi. I negdje u toj sobi netko upravo odlučuje da će se sljedećih deset godina njegova biografija svoditi na jednu jedinu riječ, ovisno o tome koga pitaš: zviždač, ili izdajnik.

Drugi dan u hotelskoj sobi. Zavjese navučene, laptop na krevetu, novinar Glenn Greenwald čita, redateljica Laura Poitras snima kamerom, Snowden objašnjava — i negdje oko podneva prestaje biti priča o čovjeku i postaje priča o dokumentima. Prezentacija koja izlazi na ekran ima četrdesetak slajdova, izgled kao da ju je sklopio pripravnik u PowerPointu iz devedesetih — comic sans font ne bi nikoga čudio — a zove se PRISM. I upravo ta ružna, birokratska jednostavnost najstrašnija je stvar u njoj. Nitko ne pravi holivudski sustav za masovni nadzor. Prave dosadan interni alat, s logotipom i nazivom projekta, kao svaki drugi korporativni softver koji je ikad prošao kroz sastanak o budžetu.

Što PRISM zapravo radi, kad se skine sav mistični sjaj s ta tri velika slova? NSA ima izravan pristup podacima kod najvećih tehnoloških kompanija na planetu — Microsoft, Yahoo, Google, Facebook, Skype, Apple i tako dalje, redom kako su se pridruživale kroz godine. Ne provaljuju kroz vrata. Ne hakiraju servere u tri ujutro. Postoji sučelje, zahtjev ide unutra, podaci izlaze van. Mailovi, chatovi, fotografije, kontakti — sve što je ta kompanija spremila o tebi dostupno je na upit, uz nalog koji je, kako se ispostavilo, često toliko širok da je jedva i bio nalog.

Ali PRISM, koliko god zvučao zastrašujuće, nije bio ni najveći, ni najgori dio arhive na tom laptopu. Najveći dio, onaj koji je stvarno tjerao novinare da zastanu i pročitaju rečenicu dvaput, zvao se metapodaci — i baš zato što ta riječ zvuči dosadno, kao nešto iz priručnika za informatičare, nitko ga nije shvaćao ozbiljno prije Snowdena.

Kad nazoveš mamu, sadržaj razgovora je ono što kažeš — „jesi jela, hoćeš doći na ručak”. Metapodaci su sve ostalo oko tog poziva: tvoj broj, njezin broj, u koliko sati, koliko je trajao, s koje si postaje bio spojen kad si zvao. NSA-in program koji je Snowden razotkrio nije, tvrdili su, skupljao sadržaj tih poziva u masovnim razmjerima unutar SAD-a — skupljao je baš to okolno, ono naizgled „nebitno”. I upravo je to bio trik. Metapodaci se prodaju javnosti kao manje strašni od sadržaja, jer, hej, nitko ne sluša o čemu pričaš. Ali poredaj dovoljno metapodataka jedan pored drugog i dobiješ portret koji je precizniji od transkripta.

I evo primjera koji je te godine kolao svuda, jer je pogađao ravno u trbuh svakog tko je pomislio „ma dobro, meni je to nebitno, nemam što skrivati”. Zamisli da postoji jedan zapis: netko je zvao kliniku za AIDS. Sama ta činjenica — ništa, statistika, jedan poziv od milijun drugih. Onda drugi zapis, sat kasnije: isti broj je zvao svog liječnika. Pa treći: isti broj, večer istog dana, zove osiguravajuću kuću. Nitko nije čuo ni jednu riječ tih razgovora. Nije trebalo. Redoslijed sam po sebi govori priču — i to priču koju ta osoba vjerojatno nikad ne bi izgovorila naglas nikome osim najbližima. Metapodaci ne slušaju što kažeš. Metapodaci znaju što jesi.

Popodne se prelazi na treći sloj, dublji od PRISM-a i mračniji od metapodataka — infrastrukturu samog interneta. XKeyscore je alat koji je analitičarima davao mogućnost pretraživanja gotovo svega što je nekad prošlo internetom, po ključnoj riječi, kao Google za tvoju povijest pretraživanja, tvoje mailove, tvoje razgovore, u stvarnom vremenu, bez potrebe za posebnim nalogom za svaki pojedini upit. Tempora, britanska varijanta istog posla, radila je nešto još sirovije i još strašnije kad se opiše naglas — hvatala je i spremala sam internetski promet koji je prolazio kroz podvodne kablove, one iste fizičke kabele od optičkih vlakana koji spajaju kontinente, i držala ga danima, tjednima, dovoljno dugo da analitičar dođe, kopa i nađe što treba.

Ovo je ono što stručnjaci zovu upstream prisluškivanje — ne čekaš da podaci sletnu na Googleov server i onda tražiš pristup, nego ih presrećeš dok putuju, na samom kablu, na čvoru, na točki gdje se internet fizički spaja s internetom. Cijela ideja interneta kao decentralizirane, otporne mreže — ono romantično „nema jedne točke pucanja” s kojim je sve i počelo — u praksi se pretvorila u nekoliko desetaka fizičkih lokacija gdje, ako sjedneš s pravim uređajem i pravim ovlaštenjem, možeš gledati velik dio planeta kako razgovara sam sa sobom.

Do večeri drugog dana slika je jasna, i teška — Greenwald prestaje pitati „je li ovo stvarno” i počinje pitati „koliko od ovoga možemo objaviti prije nego nas netko zaustavi”. Snowden gleda kroz zavjesu, jedno oko na ulicu, jedno na sat. Priča je spremna. Sad je samo pitanje ko će je prvi ispričati svijetu — i koliko će brzo svijet skužiti da ono što je maloprije smatrao paranojom bilo je, cijelo vrijeme, opis stvarnosti.

23. lipnja 2013. Snowden sjeda u zrakoplov iz Hong Konga za Moskvu, s presjedanjem prema Ekvadoru ili Kubi ili bilo kamo gdje ga Washington ne može dobiti u ruke. Plan je jasan, kratak, skoro elegantan. Onda, dok je on još u zraku, američko State Department (ministarstvo vanjskih poslova, ono što drugdje zovemo MVP samo za odnose s ostatkom svijeta) poništi mu putovnicu. Sjedne u moskovskoj zračnoj luci Šeremetjevo kao slobodan čovjek i ustane iz zrakoplova kao netko bez zemlje — tranzitna zona aerodroma, ona siva rupa gdje tehnički nisi ni u Rusiji ni nigdje, postaje mu dom na sljedećih 39 dana. Novinari kampiraju u terminalu. Rusi guraju popcorn i slegnu ramenima — nije njihov problem, dok mu ga ne učine problemom. U kolovozu dobiva privremeni azil. Borac za slobodu od nadzora završava kao gost Vladimira Putina, čovjeka čija se tajna služba, ironija ironija, ne bavi baš ničim drugim osim nadzora. Kritičari to iskoriste do zadnje kapi: kako to, pitaju, da je heroj privatnosti sad ovisan o milosti obavještajne agencije koja prisluškuje disidente za sportsku razonodu? On kaže da je to bila jedina vrata koja su mu ostala otvorena, ne poziv na simpatije. Objektivno gledano — vjerojatno je i jedno i drugo istina, i to ga baš nimalo ne oslobađa neugodnosti.

Dok Snowden broji dane u aerodromskom tranzitu, svijet se svađa oko toga tko je on uopće. Ankete iz tog ljeta pokazuju otprilike ono što bi i pametan klinac pogodio: pola zemlje ga zove izdajnikom, pola herojem, a ostatak jednostavno slegne ramenima — ne znam, ne zanima me. Linija razdvajanja nije čista lijevo-desno, što je prava rijetkost: libertarijanci i dio ljevice sjede u istom rovu (»vlada nas špijunira, i to je nedopustivo«), dok tradicionalni jastrebovi obje strane, i demokratski i republikanski establišment, prizivaju istu riječ — izdaja. Optužen je po Zakonu o špijunaži (Espionage Act) iz 1917., pisanom za slanje tajnih podataka Njemačkoj u Prvom svjetskom ratu, a ne za predaju dokumenata novinarima demokratske zemlje. Ta pravna arhaičnost sama po sebi govori koliko je zakon zaostao za tehnologijom — tema koja će se u ovoj enciklopediji ponavljati do besvijesti.

S druge strane oceana, u Silicijskoj dolini, vlada pomalo drugačiji tip panike — ne moralne, nego imidžne. PRISM dokumenti su ih stavili u istu rečenicu s NSA-om, a to je, u industriji koja se prodaje kao vaš prijatelj koji čuva vaše tajne, otprilike jednako korisno kao da vam netko na billboardu ispiše kućnu adresu. Google, Facebook, Apple, Microsoft — svi izdaju gotovo identična demanti u razmaku od nekoliko sati, kao da su prepisivali jedni od drugih (možda i jesu): nikad nismo dali izravan pristup našim serverima, sve je bilo po nalogu, sve zakonito. Neki od tih demanti su vjerojatno istiniti u strogo pravnom smislu, u smislu ‘nismo im dali admin lozinku’, dok su istovremeno surađivali s nalozima suda FISA — tajnog američkog suda koji, iza zatvorenih vrata i bez ikakve javne rasprave, odobrava zahtjeve za nadzor — o kojima ni ne mogu javno pričati zbog gag ordera (naredbe o zabrani govora) koji sam taj sud izdaje. Drugim riječima: mogli su biti i bijesni i sudioni, i najvjerojatnije jesu bili oboje, u različitim omjerima ovisno o firmi. Mark Zuckerberg zove Obamu osobno i, kako mediji prenose, izražava frustraciju. Je li ta frustracija zbog nadzora ili zbog toga što su korisnici sad nervozni oko dijeljenja podataka — to, dragi čitatelju, ostavljamo tebi da procijeniš, jer poslovni model tvrtke i njena moralna pozicija su se u ovoj priči, kao i inače, čudesno poklopili.

Tako da imamo, u ljeto 2013., čovjeka zaglavljenog u aerodromskom tranzitu koji ni sam ne zna je li heroj, vlade koje se hvataju za arhaične zakone, i korporacije koje glume iznenađenje pred kamerama dok im iza leđa odvjetnici pregledavaju iste te sudske naloge koje su, tehnički, morale poštovati. Nitko iz ove priče ne izlazi potpuno čist. To je, iskreno, i najbolji znak da priča vrijedi ispričati.

Rez. Hong Kong ostaje iza, soba 1014 postaje fusnota u povijesti, a kamera se sad pomiče brzo — mjeseci, godine, montaža kao u filmu kad redatelj hoće da osjetiš kako svijet reagira na potres dok se prašina još slaže. Datum: negdje kroz 2014. Web, koji je dotad slao lozinke, brojeve kartica i tvoje najintimnije upite Googleu praktički golo, otvorenim tekstom, počinje se stidljivo pokrivati. Zeleni lokot pored adrese, onaj kojeg danas ne primjećuješ jer ga ima svugdje, tada je bio rijetkost. Prije Snowdena HTTPS je bio rezerviran za banke i stranice za prijavu — sve ostalo je putovalo internetom kao razglednica koju svatko na putu može pročitati. Poslije Snowdena HTTPS postaje zadano stanje. Let's Encrypt (2015.) počinje davati besplatne certifikate svakome tko ih zatraži, Chrome i Firefox počinju sramotiti stranice bez lokota crvenim upozorenjima kao učiteljica koja ti vrati zadaću prekriženu crvenom kemijskom, i za par godina omjer kriptiranog prometa na internetu skoči s manje od trećine na preko devedeset posto. Ne zato što je netko odjednom postao ljubazan. Zato što je netko dokazao, crno na bijelo, da nekriptirano znači pročitano.

Isti mjeseci, druga scena montaže: aplikacije za poruke. Signal je postojao i prije — mala, čudna, paranoična alatka za ljude koje bi prosječan susjed gledao kao one s folijastim šeširima na glavi — ali 2014. tvrtka Open Whisper Systems ugovara nešto što će promijeniti razgovor sto puta brže nego bilo koji manifest. WhatsApp, aplikacija koju koristi tvoja mama, tvoj šef i pola planete, tiho ugrađuje Signal Protocol i uvodi kriptiranje od kraja do kraja svima, u pozadini, bez da ti ikad moraš znati što to zapravo znači. Jednog dana poruka koju šalješ prijatelju počinje putovati kroz WhatsAppove servere kao zapečaćena kutija koju čak ni WhatsApp ne može otvoriti — barem u teoriji, i barem dok se dogovor ne promijeni. Milijarda i pol ljudi dobiva kriptiranje koje prije toga nisu ni tražili, ni razumjeli, ni platili. To je najveće tiho preuređenje privatnosti u povijesti tehnologije, i skoro nitko to ne primjećuje jer ne izgleda kao revolucija. Izgleda kao plave kvačice.

Slučaj Applea i FBI-a oko zaključanog iPhonea terorista iz San Bernardina zapravo se nikad ne riješi na sudu — FBI na kraju plati vanjskoj tvrtki da probije telefon, spor se povuče, presedan ostaje nepostavljen, i pitanje ostaje otvoreno kao rana koja se ne zatvara: ima li vlada pravo na zadnja vrata u tvoj kriptirani život, ako obeća da će ih koristiti samo za dobre svrhe?

Ono što je Snowden zapravo učinio nije izmislio kriptiranje — matematika je postojala desetljećima, kriptografi su vikali u prazno godinama. Učinio je nešto suptilnije i opasnije za sve koji su htjeli da stvari ostanu kao jesu: pomaknuo je kriptiranje iz kategorije „za paranoike” u kategoriju „za normalne ljude koji ne vjeruju vladama”. A kad se to dogodi masi, tržište reagira brže od zakona. Apple prodaje privatnost kao osobinu proizvoda otprilike na isti način na koji je nekad prodavao dizajn — „ono što je na tvom iPhoneu, ostaje na tvom iPhoneu”, plakati po cijelom svijetu, dok istovremeno (i ovo je važno reći pošteno) Google, čiji cijeli poslovni model ovisi o tome da te poznaje bolje nego tvoja majka, mora birati riječi mnogo pažljivije. Tech industrija tako 2016. postaje branitelj privatnosti — dijelom iz uvjerenja inženjera koji su čitali dokumente i zgrozili se, dijelom jer je privatnost, po prvi put u povijesti softvera, postala nešto što se može naplatiti.

Do kraja ove faze montaže svijet izgleda drugačije nego u svibnju 2013. Kriptiranje je izašlo iz podruma nerdova i ušlo u marketinške kampanje, u zakone, u sudske spise, u razgovor za stolom kod nedjeljnog ručka. Nije riješilo ništa zauvijek — spor koji se u struci zove „going dark”, vječna svađa vlasti koje traže pristup kriptiranim porukama radi istrage i tehnoloških firmi koje odbijaju ugraditi zadnja vrata, i danas traje, samo s novim epizodama — ali je pomaknulo default. A pomicanje defaulta, u tehnologiji, često je jedina pobjeda koja se stvarno računa.

Preskoči sad deset godina unaprijed. Soba u Hong Kongu je odavno prazna, Greenwald ima Pulitzera, Poitras Oscara, a o Snowdenu samom — za minutu. Postavimo pitanje koje se postavlja na kraju svake velike priče: je li se nešto stvarno promijenilo, ili je svijet samo odglumio šok i vratio se na staro?

Djelomično se promijenilo, i to opipljivo. Godine 2013. tek je otprilike trećina internetskog prometa bila kriptirana u prijenosu. Danas je taj postotak preko devedeset. Zeleni lokot pored adrese, HTTPS koji se više ne pita nego se pretpostavlja, Signal i WhatsApp s kriptiranjem od-kraja-do-kraja kao zadanom postavkom za milijarde korisnika koji ni ne znaju što ta kratica uopće znači — sve je to izravna posljedica jednog čovjeka s nekoliko USB-ica u hotelskoj sobi. Prije Snowdena kriptiranje je bilo nešto što rade paranoici i preprodavači droge na dark webu. Poslije Snowdena, kriptiranje je zadana postavka civilizacije. To je pobjeda, i velika, i zaslužuje se reći bez cinizma: ovo je jedan od rijetkih slučajeva gdje je zviždač stvarno promijenio tehnologiju cijelog planeta.

Ali — i ovo je veliko ali — nadzor nije nestao. Samo se preselio. Zakoni koji su trebali ograničiti NSA (USA FREEDOM Act, 2015.) donijeli su kozmetičke promjene: telefonski metapodaci se sad formalno čuvaju kod telekoma, a ne u vladinoj bazi, što je razlika koja se osjeti na papiru, ne u praksi. FISA sud i dalje uredno štampa svoje dozvole, PRISM je preživio pod drugim imenom i drugim opravdanjima, a većina zemalja koje su najglasnije osuđivale Ameriku — od Britanije do Njemačke — u međuvremenu su proširile vlastite programe nadzora. Zakoni su spori po dizajnu; tehnologija nadzora nije čekala parlamentarnu raspravu.

I ona narodna mudrost s početka poglavlja, ono »nemam što skrivati« — ni ona nije umrla, samo je promijenila publiku. Ljudi koji su 2013. bili zgroženi što im država čita mailove, danas bez razmišljanja daju lokaciju, kontakte, glasovne zapise i povijest pretraživanja aplikaciji koja im obeća bolju preporuku filma. Otpor prema nadzoru pokazao se selektivnim: mrzimo ga kad dolazi od vlade, a tolerantni smo prema njemu kad dolazi u ambalaži korisnog iskustva.

Tu se 2013. pretvara u nešto veće od afere — u trenutak kad je privatnost prestala biti tehnička postavka, checkbox u konfiguraciji servera, i postala politička i tržišna fronta. Apple je to prepoznao brzo i pretvorio u proizvod: privatnost kao prodajni adut, reklama koja te gleda ravno u oči i kaže »što se događa na tvom iPhoneu, ostaje na tvom iPhoneu«. Google to nije mogao — cijeli mu je poslovni model izgrađen na tome da zna sve o tebi — pa je umjesto privatnosti prodavao povjerenje i transparentnost, što je nešto sasvim drugo. Ideologija tu nije pitanje uvjerenja direktora. Ideologija je nuspojava poslovnog modela — tko zarađuje na podacima, taj brani nadzor rječnikom personalizacije; tko zarađuje na hardveru, taj brani privatnost rječnikom slobode. Oboje iskreno vjeruju u ono što prodaju, i oboje bi vjerovali suprotno kad bi im tablice u Excelu izgledale drugačije.

Pa se postavlja pitanje za sljedeće poglavlje ove knjige, ono s kojim se ova priča prirodno stapa: tko te danas bolje poznaje — agencija koju si se deset godina bojao, ili aplikacija kojoj vjeruješ svaku noć prije spavanja?