Microsoft ♥ Linux

Godina je 2014. i Microsoft je, po svemu što se priča u kafićima i po tech-blogovima, firma koja je propustila zabavu. Ne da je bankrotirala, ne — banka je i dalje puna, Windows i Office i dalje mljate novac kao stroj za tiskanje kojeg nitko ne zna kako ugasiti. Ali dosadna je. Mrtva u onom smislu u kojem je nešto mrtvo dok tehnički još dobro izgleda: dionica koja godinama stoji na istom mjestu kao slika na zidu, mobilni svijet u kojem Windows Phone kupuje Nokiju za nekoliko milijardi dolara i onda otpiše skoro sve od toga, i pretraživač Bing koji postoji uglavnom kao vic koji zaposlenici Googlea pričaju na ručku.

Vodio je to čovjek glasan i znojav, čovjek koji je skakao po pozornici vičući DEVELOPERS DEVELOPERS DEVELOPERS dok mu je majica bivala sve mokrija, čovjek koji je jednom, u intervjuu, doslovno rekao da je Linux rak intelektualnog vlasništva. Ne metafora u prolazu, nego citat koji će ga pratiti dulje od većine njegovih proizvoda. Linux je, da razjasnimo, „open source” operacijski sustav — softver čiji je izvorni kod javno dostupan, tako da ga svatko može pogledati, prepraviti i koristiti po volji, za razliku od Windowsa, čiji kod Microsoft čuva zakopčan do posljednjeg gumba. Steve Ballmer je vjerovao u jedno: Windows je crkva, sve ostalo je heretik, i heretike se ne grli, njih se tuži. Antitrust ratovi, blokade formata, patentni pritisci na svakoga tko se približi open sourceu — cijela jedna era firme izgrađena je na premisi da moraš pobijediti apsolutno, ili nisi pobijedio uopće.

Nitko u tom trenutku nije znao da gleda početak jednog od najčudnijih preobražaja karaktera koje je ova industrija ikad vidjela — firme koja je dvadeset godina branila svoju crkvu odjednom počinje ljubiti heretike, i to javno, i to iskreno, ne kao trik pod pritiskom, nego kao promjenu uvjerenja. Firma koja je jednom nazvala Linux rakom uskoro će stavljati njegov logo na svoje konferencije.

Ono što slijedi nije priča o pobjedi. To je priča o tome kako je div, umoran od pobjeđivanja po starim pravilima, otkrio nešto što mu se dvadeset godina činilo nezamislivim: da ne mora dobiti sve da bi dobio dovoljno.

Ballmer je znao skakati po pozornici, dionica je stajala u mjestu dok je on to izvikivao. Ne pada, ne raste. Samo stoji. Kao da tržište sluša viku i odgovara: da, da, čujemo te, i dalje ne vjerujemo.

Iza te vike stajala je firma koja je stvarno bila strašna — u onom smislu u kojem je i medvjed strašan kad mu prijetiš u njegovoj špilji. Windows i Office bili su posao koji je hranio sve ostalo, i Microsoft ih je branio kao zadnju liniju obrane na Staljingradu. Sve što je mirisalo na prijetnju tom carstvu dobivalo je odgovor koji nije bio inženjerski, nego ratni.

I ta strategija se osjećala posvuda. Patentni ratovi protiv Linuxa i Androida, licence koje su tjerale proizvođače da plaćaju Microsoftu za svaki uređaj koji je vozio tuđi softver, godine antitrust tužbi — onih pravnih postupaka koji se pokreću protiv firmi koje svoj monopolski položaj koriste da ugase konkurenciju prije nego što ta konkurencija stigne izrasti u nešto ozbiljno — koje su Microsoft držale pod federalnim mikroskopom (isti onaj slučaj koji smo obradili ranije, u poglavlju o padu monopola — ovdje se samo nastavlja, kao serija čija druga sezona nije bila bolja od prve). Firma koja je nekad ugušila Netscape sad se branila od optužbi da radi to isto svima drugima.

A onda mobiteli. Ovo je bilo bolno gledati, čak i s distance. Microsoft je 2013. kupio Nokijin mobilni biznis za 7,2 milijarde dolara — kupnja koja je trebala spasiti Windows Phone, treću opciju pored iOS-a i Androida koja nikad nije uspjela postati stvarno treća opcija. Manje od dvije godine kasnije, Microsoft je proveo otpis vrijednosti te kupnje u iznosu od 7,6 milijardi — u računovodstvenom govoru to znači da su službeno priznali: ono što smo kupili sad vrijedi puno manje nego što smo za to platili, pa taj gubitak upisujemo u knjige. Da, pročitao si dobro — otpis je bio veći od cijene kupnje. Kupili su nešto za 7,2 milijarde i onda priznali da vrijedi manje od ničega. To se ne događa slučajno; to se događa kad firma kasni na zabavu punih pet godina i onda plati ulaznicu po dvostrukoj cijeni misleći da će to popraviti stvar.

Sve je to bila ista bolest, samo drugi simptomi. Firma koja je izumila neke od najvažnijih alata u povijesti računalstva zaključala se u obranu dva proizvoda iz devedesetih i svaku novu bitku gledala kroz pitanje hoće li ugroziti Windows ili Office. Mobitel koji nije bio Windows bio je problem. Cloud koji nije tekao kroz Microsoftove servere bio je problem. Open source koji je zaobilazio licence bio je problem. Kad ti je svaka nova ideja svijeta prvo problem, a tek onda prilika, prestaješ vidjeti prilike. To je ono što se u poslovnoj teoriji zove inovatorska dilema — pojam koji je skovao profesor s Harvardske poslovne škole Clayton Christensen da opiše firme koje ne propadaju zato što su glupe, nego zato što su toliko dobre u onome što ih je učinilo velikima da ne mogu ni zamisliti da bi budućnost mogla izgledati drukčije. Ne propadaš zato što si glup, propadaš zato što je ono što te je učinilo bogatim postalo ono što te sprečava da vidiš dalje od toga.

Do 2014. konsenzus je bio jasan i neugodan: Microsoft je dosadan. Bogat, siguran, dosadan i tiho prezren u zajednicama koje su vjerovale u otvoreno, besplatno, zajedničko. Rak-firma. A onda je na mjesto glavnog direktora sjeo čovjek koji dvadeset godina karijere nije proveo braneći Windows, nego gradeći ono što će ga jednog dana zamijeniti.

Vijest je izašla u veljači 2014. i prvi komentari na internetu bili su varijacije na temu 'tko?'. Satya Nadella je dvadeset i dvije godine radio u Microsoftu, tiho i temeljito, i baš je to bio problem — nitko izvan firme nije znao za njega, a i unutar firme ga je pola svijeta pamtilo kao 'onog iz servera'. Nije bio karizmatičan izvršitelj koji baca stolice na konferencijama (to je bio prethodni tip), nije bio suosnivač s kultnim statusom (to je bio onaj prije njega). Bio je inženjer koji je zadnjih nekoliko godina vodio Azure — Microsoftovu cloud platformu, odnosno gomilu tuđih poslužitelja u dalekim zgradama koji odrađuju posao umjesto tvog računala, a ti to samo iznajmljuješ — u trenutku kad je Azure bio nusprodukt, ne glavna vijest.

I baš je to bila poanta koju je odbor tek trebao shvatiti. Postavili su na čelo firme čovjeka čija cijela karijera nije bila u Windowsu. Nije branio taj operativni sustav dvadeset godina, nije bio emocionalno vezan za ideju da se svijet mora vrtjeti oko desktopa u Redmondu. Vodio je odjel koji egzistencijalno ne ovisi o tome koji operativni sustav netko koristi da bi mu pristupio — poslužitelj u tuđem podrumu ne pita je li klijent Windows, Mac ili tri Linux distribucije zalijepljene selotejpom. Microsoft je, birajući Nadellu, birao čovjeka iz svoje budućnosti, a ne čovjeka koji je najbolje branio njezinu prošlost. Odbor to možda nije artikulirao tako elegantno, ali instinkt je pogodio.

Prva stvar koju je novi izvršni direktor učinio nije bila strateška prezentacija sa strelicama i kvartalnim ciljevima. Bila je knjiga. Poslao ju je menadžerskom timu — »Mindset: The New Psychology of Success«, autorice Carol Dweck, psihologinje sa Stanforda koja je desetljećima proučavala razliku između „fiksnog” i „rastućeg” načina razmišljanja. Fiksni mindset: vjeruješ da su inteligencija i talent urođeni, nepromjenjivi, pa svaki neuspjeh dokazuje da nisi dovoljno dobar — i onda ga radije skrivaš. Rastući mindset: vjeruješ da se sposobnost razvija radom, pa neuspjeh nije presuda nego podatak. Zvuči kao nešto što bi stalo na plakat u učiteljskoj sobi — i jest — ali Nadella je tu ideju uzeo ozbiljno, kao korporativnu operaciju, ne kao moto.

Prva javna poruka koju je poslao zaposlenicima nije bila o tržišnom udjelu ni o konkurenciji. Bila je o empatiji — riječi koju bivši šef vjerojatno nije izgovorio u dvadeset godina na čelu firme. Nadella je govorio o tome kako je njegov sin rođen s teškom cerebralnom paralizom, i kako mu je to iskustvo — godine bolnica, terapija, prilagodbi — promijenilo pogled na to što uopće znači „pomoći nekome”. Ne dominirati tržištem. Slušati što ljudima stvarno treba, pa im to dati, umjesto da ih uvjeravaš da im treba ono što ti već proizvodiš.

Naravno, empatija sama ne vraća dionicu s mrtve točke. Ali stvara prostor u kojem odluka koja bi prije bila nezamisliva — priznati da je konkurent bio u pravu, zagrliti tehnologiju koju si prije nazivao rakom — više ne izgleda kao poraz. Izgleda kao slušanje. A slušanje, ispada, prodaje se puno bolje od ratovanja.

2014. godina, ista u kojoj je Nadella sjeo u fotelju, ista u kojoj je taj čovjek na konferenciji stao pred slajd s natpisom „Microsoft ♥ Linux” i pustio da rečenica visi u zraku dovoljno dugo da svi u dvorani skužimo koliko je to bizarno. Za one koji ne znaju: Linux je besplatan, open source operativni sustav — konkurencija Windowsu, samo napravljena od strane zajednice programera raspršenih po cijelom svijetu, umjesto jedne firme koja ga zaključava pod svoj brend. Deset godina ranije bi ta rečenica bila razlog za internu istragu. Ballmer je Linux zvao rakom koji se širi na sve što dotakne — a sad na pozornici stoji srce, emoji, ljubav, u boji koja je do jučer bila boja neprijatelja. Nije to bio marketinški trik jedne večeri. Bila je to najava.

Krenulo je od .NET-a — Microsoftovog razvojnog okvira, alata na kojem su generacije programera pisale poslovne aplikacije zaključane isključivo za Windows. Iznenada je taj alat otvoren, kod je otišao na GitHub (da, na GitHub — na tuđe dvorište, prije nego što ga kupe, dolazimo do toga), i .NET Core je mogao voziti na Linuxu i macOS-u kao da je tamo cijelo vrijeme i pripadao. Za firmu čiji je cijeli poslovni model bio „pišeš za Windows, ostaješ na Windowsu” — to je bilo priznanje da taj model više ne drži vodu.

Onda je stigao Visual Studio Code. Ovdje treba stati na trenutak, jer je riječ o jednom od onih poteza čije posljedice tek osjećamo — pisat ćemo o tome još, kad dođemo do editora koji je pojeo cijelu industriju, ali za sad samo ovoliko: Microsoft je napravio editor za pisanje koda, dao ga besplatno, učinio ga open source, izgradio ga na web tehnologiji (Electron, isti soj alata kojim se prave desktop aplikacije od web-koda — ironija za firmu koja je nekad prezirala sve što nije nativni Windows) i pustio ga u svijet bez naknade. Danas ga koristi ogromna većina programera na planeti, bez obzira pišu li za Windows, Mac ili Linux. Ako trenutno pišeš kod u nekom editoru s plavom ikonom — čestitam, koristiš proizvod firme koja je nekad tvrdila da ti taj izbor ne bi smio biti dopušten.

Ali najluđi potez, onaj koji je stvarno spustio čeljust ljudima koji su desetljeće ratovali u forumskim potpisima „Windows vs Linux”, zvao se WSL — Windows Subsystem for Linux, odnosno „Windows podsustav za Linux”. Microsoft je ugradio Linux unutar Windowsa. Ne emulaciju koja glumi Linux dok je zapravo sve prevedeno u hodu, nego (u novijoj verziji) pravi Linux kernel koji se digne u tren oka, u pozadini, kao dio sustava — a ne kao odvojena virtualna mašina koju sam pokrećeš i čekaš da se podigne. Kernel je, ako ti pojam ništa ne govori, srž svakog operativnog sustava: dio koji razgovara s hardverom, dijeli memoriju i procesorsko vrijeme i drži cijelu priču na nogama ispod površine koju ti vidiš na ekranu — dakle ne neka simulacija Linuxa, nego prava stvar. Otvoriš terminal i osjećaš se kao da si na serveru negdje u Kaliforniji, dok ti je Word otvoren u drugom prozoru. Neprijatelj nije samo pušten u kuću. Neprijatelju je dana vlastita soba, s ključem, i pozivnica da se osjeća kao doma.

A onda, gotovo kao šala koja je prestala biti šala: SQL Server, Microsoftova baza podataka (softver u kojem firme čuvaju i pretražuju svoje podatke — popise kupaca, narudžbe, sve što se pamti), proizvod koji je desetljećima bio sinonim za „radi samo na Windows Serveru”, dobio je verziju za Linux. Isti kod, ista baza, drugi kernel ispod. Da ti je netko 2010. rekao da će SQL Server voziti na istom sustavu na kojem vozi Apache i pola interneta — provjerio bi mu je li dobro sa zdravljem.

OK, sve ovo zvuči kao niz nasumičnih poklona svijetu. Nije. Iza svega stoji jedna hladna, skoro dosadno jednostavna logika, i tu dolazimo do srži cijele preobrazbe: Microsoft je prestao prodavati operativni sustav, a počeo prodavati infrastrukturu. Azure, njihov cloud, zarađuje isto koliko god da tvoj server vrti Windows ili Linux — a realnost je da danas ogromna većina servera u cloudu vrti baš Linux, jer je besplatan, jer je stabilan, jer ga developeri poznaju. Ako i dalje inzistiraš da svijet mora koristiti Windows da bi tebi platio, izgubio si trku prije nego je počela. Ali ako pustiš svijet da koristi što god hoće — Linux, Windows, kontejnere, svejedno — i samo mu iznajmiš prostor na kojem to sve živi, zarađuješ bez obzira na to ko pobijedi.

Infrastruktura pobjeđuje platformu, jer platforma se svađa oko toga tko je bolji, a infrastruktura samo naplaćuje po satu, ma tko pobijedio. Microsoft je taj rat protiv Linuxa vodio dvadeset godina pokušavajući ga pobijediti kao platformu. Nadella ga nije pobijedio. Zaposlio ga je.

I upravo je ta rečenica — zaposlio ga je, ne uništio ga — razlika između Ballmerove i Nadellove firme. Jedan je gledao na tehnološki krajolik kao na bojno polje s jednim pobjednikom. Drugi je skužio da se u cloudu naplaćuje ulaznica, ne pripadnost. Srce pored riječi „Linux” na onom slajdu iz 2014. nije bilo sentiment. Bio je to račun, samo lijepo upakiran.

2018. godina, lipanj. Microsoft objavljuje da kupuje GitHub za 7,5 milijardi dolara, u dionicama. Ako si pratio prijašnja poglavlja, znaš točno što je GitHub — mjesto gdje živi skoro sav svjetski open source kod, digitalni dom za milijune developera koji su tamo skladištili svoj rad besplatno, iz principa, iz zajednice. I sad taj dom kupuje firma koja je prije petnaestak godina taj isti princip zvala rakom koji jede sve što dotakne. Osjeti tu ironiju. Osjeti je dobro, jer ovo je payoff koji smo najavili prije nekoliko poglavlja — trenutak kad se krug zatvara.

Iste godine LinkedIn je već bio dvije godine u Microsoftovom vlasništvu — kupljen 2016. za 26,2 milijarde dolara, tada najveća akvizicija u povijesti firme. Manje dramatično od GitHuba u kulturnom smislu, jer LinkedIn nikad nije bio svetište otvorenog koda kojem je Microsoft nekad bio neprijatelj broj jedan. Ali isti obrazac: kupi, ne diraj, pusti da raste, uzmi postotak prihoda. LinkedIn je i dalje LinkedIn — dosadan, koristan, svi ga otvore jednom mjesečno kad im treba posao ili kad im netko čestita rođendan koji je Microsoftov algoritam zapamtio bolje od njih samih.

I onda dođu brojke koje bi 2005. zvučale kao znanstvena fantastika. Microsoft je, po neovisnim analizama aktivnosti na GitHubu, postao najveći korporativni doprinositelj open source projektima na svijetu — ispred Googlea, ispred Red Hata, ispred svih. Firma koja je vodila antitrust ratove protiv konkurencije i otvoreno napadala open source kao prijetnju sad plaća inženjere da pišu kod za Linux kernel, za Kubernetes, za desetke projekata koji nemaju nikakve veze s Windowsima. Ovo nije gesta dobre volje. Ovo je strategija dovedena do kraja: ako zarađuješ na cloudu, a svijet vrti Linux, tvoj interes je da Linux radi savršeno baš na tvojoj infrastrukturi. Neprijatelj je postao dobavljač.

Ali najvažniji potez tog razdoblja nije bio glasan. Godine 2019. Microsoft ulaže milijardu dolara u OpenAI, tada malu istraživačku organizaciju poznatu uglavnom entuzijastima umjetne inteligencije, s misijom koja je zvučala plemenito i pomalo apstraktno. Nije bilo naslovnica kao za GitHub. Nitko u tom trenutku nije znao da će to ulaganje za nekoliko godina postati temelj cijele nove ere računalstva — da će ime OpenAI postati sinonim za alat koji će promijeniti kako pišemo, tražimo i radimo. Nadella je to tiho stavio na stol, kao opciju, kao okladu, dok je svijet pratio dramu oko GitHuba.

Brojke, dakle — završimo kako i pristoji ovoj priči, kroz novac, jer to je jedini jezik kojim korporacije stvarno razgovaraju. Kad je Nadella preuzeo firmu 2014., Microsoft je vrijedio otprilike 300 milijardi dolara, i tu je vrijednost vukao za sobom kao teret, ne kao motor. Sedam godina kasnije dionica raste, tržišna vrijednost probija dva bilijuna dolara, i Microsoft se natječe s Appleom i Amazonom za titulu najvrjednije firme na planetu. Nije loše za tvrtku koju je 2013. cijela Silicijska dolina zvala dinosaurom u odijelu.

Ako te zanima gdje smo ovaj obrazac već vidjeli, sjeti se knjige četvrte: Steve Jobs se vratio u umiruću tvrtku i pretvorio je u najvrjedniju kompaniju svijeta ne izmišljajući novi proizvod prvog dana, nego mijenjajući što tvrtka *jest*. Nadella je odradio istu vrstu čuda, samo bez povratničke drame i bez crne rolke. Iste note, druga aranžacija — dinosaur je naučio plivati umjesto da izumre.

I to je, ako želiš pouku ove serije koja je uglavnom serija propasti, groblja i inovatorskih dilema, jedna od rijetkih vijesti da se firme *mogu* promijeniti. Ne moraju umrijeti od vlastite arogancije. Kodak je umro. Nokia je umrla. Yahoo je polako trunuo. Microsoft je, umjesto toga, pogledao u zrcalo, vidio korporativnog kretena koji viče da je Linux rak, i rekao: dobro, prestanimo biti taj tip. Rijetko se to dogodi. Ali dogodi se.

Dakle ne, Nadella nije lik iz reklame za jogurt koji je odjednom naučio voljeti sve žive. On je pragmatičar koji je shvatio da je ljubav prema Linuxu, prema open sourceu, prema developerima koji ne koriste Windows — profitabilnija strategija od rata. Karakter se promijenio, motiv je ostao isti: zaraditi. Samo je put do zarade prestao ići kroz zabranu tuđe imovine, a počeo ići kroz iznajmljivanje vlastite infrastrukture svima, uključujući konkurenciju — onaj cloud, Azure, kojim je Microsoft počeo puniti džepove. Nije to čista dobrota. Ali je pametnije od desetljeća prijetnji patentnim tužbama.

Ta opklada na OpenAI, u tišini 2019., dok se svijet bavio opozivom predsjednika, Brexitom i pitanjem hoće li WeWork ikad profitirati, nije bila ono što je izgledala. Nitko izvan uskog kruga tada nije shvatio što je upravo kupljeno. Nije to bio proizvod. Nije to bio patent. Bila je to karta — opklada da će sljedeće desetljeće definirati ne operativni sustav, ne pretraživač, nego nešto što se tek zvalo veliki jezični model: program koji je pročitao toliko teksta da je naučio prepoznati obrasce u jeziku i sam ga proizvoditi, pa mu možeš postaviti pitanje i dobiti odgovor kao od (uglavnom pametnog) sugovornika. Ono što će za par godina promijeniti razgovor koji upravo čitaš.

I baš tako, s kartom u džepu, svijet ulazi u 2020. Ne sluteći ništa. Nitko u Microsoftu, potpisujući ugovor s OpenAI-jem, nije znao da će za nekoliko mjeseci cijeli planet sjediti kod kuće i da će upravo ta karta postati važnija nego što je bilo tko mogao sanjati. To je priča za sljedeću knjigu.