HODL: Kripto kao religija

Zamisli forum, negdje 2013., bitcointalk.org, potforum gdje se cijena upravo raspala za dobar dio vrijednosti u samo nekoliko dana. Netko, po svemu sudeći malo pripit, otvara temu s naslovom koji je trebao biti „I AM HOLDING” — htio je napisati holding, dakle drži pozicije, ne prodaje u panici — ali prsti su otišli brže od mozga i ispalo je HODL. Trebao je to netko ispraviti, izbrisati, isprozivati kao tipfeler i zaboraviti za tjedan dana. Umjesto toga, taj tipfeler je za manje od desetljeća postao najbliže što kripto zajednica ima svetom pojmu. Ne savjet. Ne strategija. Zapovijed.

E sad, tu negdje moraš stati i pitati se — kako to? Kako slovna greška postane doktrina koju ljudi tetoviraju na ruku, sasvim ozbiljno, zauvijek, bez mogućnosti undo-a?

Jer to je desetljeće kad se dogodilo nešto čudno. Tehnologija koju smo upoznali u poglavljima o blockchainu i kriptovalutama prodavala se kao inženjerski trijumf — matematika koja ne treba povjerenje, kod koji ne laže, sustav koji zamjenjuje čovjeka strojem baš zato što je čovjek nepouzdan. A onda odeš na Twitter, na Reddit, na koji god forum, i čuješ jezik koji nema nikakve veze s inženjerstvom. Čuješ „we're all gonna make it” (svi ćemo se izvući, svi ćemo se obogatiti). Čuješ „have fun staying poor” (zabavi se u siromaštvu) bačeno na svakoga tko se usudi upitati je li ovo baš pametno. Čuješ „few understand this” (malo tko ovo razumije) izgovoreno tonom koji ne ostavlja prostora za argument — samo za pripadnost ili izopćenje.

To nije jezik dioničkog tržišta. Nije ni jezik informatike. To je jezik koji smo čuli prije — u crkvi, u sekti, na oporavku vjere ispod šatora. Bijela knjiga — tehnički dokument u kojem tvorac neke kriptovalute objasni kako njegov sustav radi, obično desetak-dvadesetak stranica pune formula i dijagrama — ne citira se kao tehnički dokument, citira se kao sveto pismo. Osoba koja ju je napisala — nepoznata, odsutna, nikad se nije vratila da objasni što je mislila — postaje savršen odsutni bog, upravo zato što ne postoji da ospori vlastitu legendu.

Ono što slijedi nije rasprava o tome je li kripto dobra ili loša tehnologija — to smo, pošteno, već odradili nekoliko poglavlja prije, s brojkama i bez emocija. Ovo je nešto drugo. Ovo je pitanje zašto sustav izgrađen da eliminira povjerenje — trustless, kažu, bez potrebe da vjeruješ ikome — od svojih sljedbenika traži vjeru dublju nego što je traži organizirana religija. Legenda kaže jedno. Ono što se stvarno dogodilo, sloj po sloj, kaže nešto sasvim drugo — i priča o tome zašto je ta razlika uopće nastala zanimljivija je od bilo koje cijene ikad zabilježene na burzi.

Krenimo od legende, onako kako ti ju je netko izrecitirao uz kavu, s očima punim vjere u bolju budućnost čovječanstva. Kripto je, kažu, matematika. Ne mišljenje, ne dogovor, ne institucija — matematika. Kriptografski dokazivo, transparentno, kod je otvoren i javno dostupan na GitHubu (to je, ako nisi znao, ono veliko internetsko dvorište gdje programeri ostavljaju svoj kod da ga svatko može pogledati, kopirati ili provjeriti da ne laže) — provjeri sam ako ne vjeruješ. Nitko ne mora vjerovati nikome, jer vjeru je zamijenio algoritam. Otud i ta famozna riječ koju ćeš čuti stotinu puta prije nego što ti dojadi — trustless. Sustav bez povjerenja. Ne jer je povjerenje loše, kažu, nego jer je nepotrebno. Kod ne laže, kod ne krade, kod se ne budi jedno jutro i odluči da mu treba još jedna injekcija tvog novca da spasi banku koja je zabrljala.

Racionalan novac, kažu, za racionalne ljude. Fiksna emisija — unaprijed zadana, konačna količina novca koja se ne mijenja ni za koga — transparentna knjiga, pravila poznata unaprijed i nepromjenjiva bez pristanka cijele mreže (dakle, ne može ih promijeniti jedan čovjek ili jedna banka, nego samo svi zajedno, i to rijetko). Nema centralne banke koja preko noći odluči da je inflacija od osam posto zapravo — ako malo drukčije gledaš — samo privremena. Nema čovjeka u odijelu koji ti objašnjava zašto je tvoja plaća ove godine vrijedila manje, a njegov bonus više. Umjesto toga imaš protokol. Hladan, nepokolebljiv, ravnodušan prema molbama i lobiranju. Zvuči kao inženjerski san — sustav koji radi točno ono što kod kaže da radi, bez iznimki za prijatelje i rodbinu.

I zvučalo bi to sve prekrasno da zajednica koja to propovijeda zvuči — makar malo — kao inženjeri. Ali ne zvuči. Poslušaj ih pažljivo, ne ono što govore nego kako govore, i čut ćeš nešto sasvim drugo. Ne čuješ tehničku raspravu o propusnosti blokova ili kompromisima konsenzusnih algoritama (to postoji, negdje, u zamračenim kutovima foruma, ali nije ono što se prodaje na ulici). Čuješ jezik obraćenja. Čuješ svjedočanstva. Netko ti priča kako se »probudio«, kako je »konačno shvatio«, kako više »ne može gledati fiat isto«. Fiat, ako se pitaš, nije nikakva talijanska automobilska marka — to je stručni naziv za običan, redovan novac koji koristiš svaki dan, dolar, euro, kunu dok je još bilo kuna, novac koji ne stoji iza zlata ni iza ičega opipljivog, nego isključivo iza povjerenja da će država i njena centralna banka odraditi svoj posao. I baš je to riječ koju obraćenik izgovara s prezirom, kao što bi netko izgovorio ime bivšeg poslodavca. Riječi koje bi jednako lako mogao čuti na sastanku anonimnih alkoholičara ili u dvorištu vjerske zajednice koja te lijepo dočeka s keksima i letkom.

Možda misliš da je to samo marketing, entuzijazam ranih usvajača, uobičajena buka koja prati svaku novu tehnologiju od parnog stroja naovamo. Djelomično jesi u pravu — svaka revolucija ima svoje navijače koji preglasno viču. Ali kod kripta je razlika u dozi i u dosljednosti te doze kroz godine. Ovo nije jedan entuzijast koji je previše popio na konferenciji. Ovo je cijeli vokabular, cijela gramatika ponašanja, koja se razvila paralelno s protokolom i, kako ćeš vidjeti, često puno prije nego što je protokol imao ikakvu praktičnu upotrebu vrijednu spomena.

Zato je ovo poglavlje mit protiv stvarnosti, a ne dobro protiv loše. Ne pitamo je li lanac blokova pametna ideja — o tome smo već pošteno pisali. Pitamo nešto neugodnije: zašto se oko matematike koja tvrdi da ne treba vjeru, izgradila jedna od najuvjerljivijih vjerskih struktura ovog stoljeća? Odgovor neće biti da su svi prevaranti, ni da je sve čista istina. Bit će, kao i uvijek kad se secira mit, mnogo zanimljiviji od oba ekstrema.

Svaka ozbiljna religija ima kanon. Tekst koji se ne uređuje, ne prevodi slobodno, ne dovodi u pitanje — samo tumači, iznova i iznova, kao da je jučer napisan. Kršćanstvo ima Bibliju, islam Kuran, a kripto zajednica ima devet stranica PDF-a koje je 2008. na mail-listu bacio netko tko se potpisao kao Satoshi Nakamoto (cijela priča o njemu, ili njima, ili njoj, čeka te u petom poglavlju ove knjige — ovdje je samo bitno da je nestao, i to je, ispada, bilo najbolje što je mogao učiniti za vlastiti kult). Dokument se zove Bitcoin: A Peer-to-Peer Electronic Cash System. Ali pogledaj kako ga zajednica citira — ne kao specifikaciju, nego kao Sveto pismo. „Kao što je Satoshi predvidio.” „Vratimo se izvornoj viziji.” „Satoshi bi ovo odbio.” Nitko ne govori tako o tehničkom standardu koji propisuje kako internet šalje pakete podataka. Govori se tako o poslanicama.

I onda dođu apokrifi — u pravoj religiji to su priče koje nisu dio službenog kanona, ali ih svi prepričavaju kao da jesu, jer folklor je uvijek zabavniji od dogme. Prava religija, ona koja se hrani sama sobom, ne može preživjeti samo na jednom tekstu; treba usmenu predaju, priče koje puk ponavlja dok ne postanu važnije od originala. Kripto ih ima na hrpu, ali nijedna nije tako čista kao HODL.

Prosinac 2013. Bitcoin pada. Na forumu bitcointalk.org korisnik pod nadimkom GameKyuubi, navodno usred noći i uz čašu viskija (barem tako kaže legenda — nitko to nije provjerio, ali paše priči), objavljuje post naslovljen I AM HODLING. Ne HOLDING. HODLING. Tipfeler. Čovjek je htio napisati da drži svoje bitcoine unatoč padu cijene, promašio je tipku i, umjesto da ispravi grešku, nastavio je pisati pijano i bahato, s pravopisnim propustima koji su danas svetiji od bilo kojeg ispravno napisanog teksta. Taj jedan jedini post pretvorio se u akronim koji ljudi navodno raščlanjuju kao Hold On for Dear Life — »Drži se, o život ti ovisi« — što je smiješno, jer je to naknadno smišljeno objašnjenje, izmišljeno unatrag da opravda riječ koja je nastala slučajno. Ne mari. HODL je prešao put od tipfelera do zapovijedi. Ne savjeta za upravljanje portfeljem — zapovijedi. Desete na ploči, odmah iza »ne postavljaj pitanja«.

A gdje ima zapovijedi, ima i grijeha, i kripto zajednica je grijeh definirala s kliničkom precizno: prodati. Ne prodati previše, ne prodati u pogrešnom trenutku — prodati, bilo kad, iz bilo kojeg razloga, jer si posumnjao. Za taj grijeh postoji kazna, a zove se have fun staying poor, skraćeno HFSP, i izgovara se s onom mješavinom sažaljenja i prezira koju inače čuješ samo od misionara koji upravo izopćuju nekoga iz zajednice. Prodao si na dnu? Have fun staying poor. Rekao si da je cijena nerealna? Have fun staying poor. Postavio si pošteno pitanje o tome tko zapravo profitira od cijelog ekosustava? Have fun staying poor, brate, uzmi kolica i idi u sirotinjski dio grada gdje žive nevjernici i fiat-robovi — oni jadnici koji još vjeruju u običan, državom izdan novac, onaj u kojem ti plaćaš stanarinu i kupuješ kruh. To nije investicijski savjet. To je anatema. Formula izopćenja, uredno stisnuta u pet slogova da stane u tweet.

Vjera se, kao i u svakoj crkvi, dokazuje pod pritiskom — ne kad je lako vjerovati, nego kad je teško. Otud diamond hands, „dijamantne ruke”: one koje ne popuštaju kad cijena padne 80 posto, koje drže dok portfelj gori, i koje se za to nagrađuju poštovanjem zajednice, ne novcem (novac dolazi, ili ne dolazi, kasnije — poštovanje dolazi odmah). Suprotnost su paper hands, papirnate ruke, one koje popuste, prodaju, spase što se spasiti može — i za to dobiju prezir, isti onaj koji je nekad čekao apostate. Primijeti što se ovdje događa: racionalno ponašanje (izlazak iz pozicije koja te uništava) postaje moralni nedostatak, a iracionalno ponašanje (drži gubitak jer si obećao da hoćeš) postaje vrlina. To nije investicijska strategija. To je post i molitva.

Pa ipak — pravi kult ne funkcionira na strahu jedino. Treba i nešto slađe: osjećaj da si odabran. Otud few understand this, „malo tko razumije ovo”, fraza koja se lijepi na svaki graf, svaki tweet, svaku sliku svijeće koja izgleda kao svaka druga svijeća (da, to je stvarno kako se ti grafovi zovu — svijeće, jer oblikom podsjećaju na svijeću s fitiljem, onom pravom, voštanom; ne pitaj zašto baš to ime, nitko normalan to ne pita). Malo tko razumije ovo. Ti razumiješ. Ostatak svijeta, banke, mediji, tvoja majka koja pita zašto si stavio stanarinu u nešto što se zove novčić pasa — oni ne razumiju. Ti si posvećen u gnozu, tajno znanje rezervirano za probuđene. Nije bitno je li graf zapravo nasumičan šum s naracijama pridodanim unatrag, nakon što se već dogodio. Bitno je da osjećaj odabranosti djeluje jače od bilo kojeg argumenta, jer tko bi htio prestati biti posebna osoba koja razumije nešto što svijet ne razumije?

I na kraju, kruna cijele arhitekture, fraza koja bi trebala biti najracionalnija od svih, a zapravo je najlukavija: do your own research. DYOR — istraži sam. Nemoj vjerovati influenceru na riječ, nemoj vjerovati meni, provjeri sam. Zvuči kao znanost. Zvuči kao prosvjetiteljstvo. Ali probaj to stvarno odraditi — probaj doći do zaključka koji nije „ovo je dobra investicija” i vidi koliko dugo ostaješ u zajednici koja te uputila da istražuješ. DYOR ne znači istraži i donesi svoj zaključak. DYOR znači dođi do NAŠEG zaključka, ali svojim putem, tako da ga poslije braniš kao svoj vlastiti, iznova otkriven, umjesto tuđi, naučen. To je kružna epistemologija u čistom obliku (epistemologija — nauka o tome kako znamo ono što znamo, ako se pitaš) — sustav koji te šalje da tražiš dokaz, ali samo u prostoriji gdje je dokaz već namješten. Znaš tko još radi to? Svaka sekta koja ti kaže: ne vjeruj nama na riječ, pročitaj sam, samo — pročitaj isključivo naše knjige.

Sad kad znamo svete spise, idemo na crkveni ustroj. Jer svaka ozbiljna religija treba pet stvari: nebo, sveca koji je nestao u pravom trenutku, ljude koji svjedoče o preobraćenju, raskol oko dogme i mehanizam koji nagrađuje širenje vjere. Kripto ih ima svih pet. Ne kao metaforu koju ja natežem da bi poglavlje bilo duhovito — kao doslovnu, funkcionalnu arhitekturu.

Prvo, nebo. Eshatologija u kršćanstvu je Sudnji dan i Kraljevstvo Božje; u kriptu je „to the moon” i, za ozbiljnije teologe, hyperbitcoinization — trenutak kad će bitcoin postati jedina svjetska valuta, dolar propasti, a svi koji su HODL-ali dočekati financijsko uzašašće. Primijeti strukturu: spasenje nije duhovno, spasenje je numerički izraženo na burzi. Nema potrebe za metaforom raja kad imaš cjenovni graf koji, ako dovoljno čekaš i dovoljno vjeruješ, ide samo gore desno. To je genijalno u svojoj jednostavnosti — čista, mjerljiva, kvartalno provjeriva vjera.

Drugo, prorok. Satoshi je napisao bijelu knjigu, iskopao prve blokove, razmijenio pokoji mail s ranim programerima, i 2011. nestao. Bez oporuke, bez nasljednika, bez press konferencije. (Detalje te priče, i tko sve tvrdi da je on, ostavljamo za Knjigu 5, poglavlje 23 — ovdje je bitna samo jedna stvar: odsutnost je teološki savršena.) Svaki drugi osnivač tehnologije mora trpjeti neugodnost da ga se pita zašto mu proizvod ne radi kako je obećao. Satoshi tu neugodnost nikad ne mora trpjeti, jer ga nema tko pitati. Nema ga tko demantirati kad netko tvrdi da je bitcoin baš to što je on htio. Bog koji je otišao je bolji bog od boga koji stalno tweeta.

Četvrto, raskol — jer nijedna religija ne ostaje jedinstvena dulje od jedne generacije. Bitcoin maksimalisti vjeruju da je bitcoin jedini legitimni novac, a sve ostalo — ethereum, dogecoin, tisuće drugih — je »shitcoin«, riječ koju izgovaraju s prezirom kojim inkvizitor izgovara riječ »heretik«. Ethereum zajednica uzvraća da je bitcoin digitalno zlato za starce, muzej koji se pravi da je katedrala. Ovo nisu tehničke rasprave o propusnosti blockchaina, mada se tako predstavljaju u komentarima. To su ratovi oko toga tko je pravi nasljednik proroka koji je otišao bez jasne upute — što je, ako se dobro sjetimo, upravo ono što se dogodilo kršćanstvu nakon prvog stoljeća, samo bez Twittera.

I na kraju, motor koji sve to pokreće i koji tu vjeru razlikuje od svih prijašnjih: mrežni efekt vjere. Cijena bitcoina raste kad više ljudi vjeruje da će rasti — to je mehanički fakt, ne cinizam. Što znači da svaki vjernik ima izravan financijski poticaj da evangelizira. Svaki tvit „kupi bitcoin” nije samo iskaz uvjerenja, on je marketing koji ti direktno puni džep ako uspije. Ovo tehnički nije laž ni prijevara — svaka religija koja obećava spas onima koji dovedu nove vjernike zove se piramida, samo što je ovoj piramidi netko dao bijelu knjigu i naziv „trustless protokol” pa zvuči kao inženjerstvo, a ne kao ono što skoro uvijek jest.

OK, dosta sam se rugao. Vrijeme za poštenje, jer poštenje je ovom poglavlju dužno objasniti nešto što golo ismijavanje ne objašnjava: zašto su se milijuni pametnih, normalnih ljudi prijavili u sektu. Odgovor nije „svi su glupi”. Odgovor je da je 2008. netko stvarno zapalio kuću, i ljudi su stvarno stajali na hladnom pločniku gledajući je kako gori (K5, pogl. 23 — sve je tamo: bail-outi, banke koje su „prevelike da padnu”, mirovine koje su preko noći nestale). Kad institucija koja ti je cijeli život govorila „vjeruj nam, mi čuvamo tvoj novac” spektakularno zapali tvoj novac i onda dobije bonus za trud, psihološki mehanizam koji traži novu crkvu nije slabost. To je normalna ljudska reakcija na izdaju. Bitcoin nije upao u prazninu. Upao je u rupu koju su institucije same iskopale, lopatom, uz muziku.

I evo prve stvari koju treba reći bez cinizma: cypherpunk korijeni nisu bili prijevara. Cypherpunkeri su bili šarena skupina programera, kriptografa i paranoika koji su se od kraja osamdesetih i početka devedesetih dopisivali mailing-listama o tome kako obraniti privatnost običnog čovjeka od države i banaka — zamisli ih kao preteče Snowdena, samo s modemima od 2400 bauda. Ljudi koji su devedesetih pisali o kriptografiji kao alatu protiv centralizirane moći — nadzora, cenzure, banaka koje odlučuju tko smije trošiti svoj novac — mislili su to ozbiljno, i mnogi od njih do danas nisu zaradili ni centa na tome. Ideja da matematika može zamijeniti povjerenje u čovjeka koji sjedi u sredini i odlučuje je, kao ideja, poštena i lijepa. Problem nije bio u ideji. Problem je bio u onome što se dogodi kad lijepu ideju stave na tržište i puste ljude da na njoj grade kule.

A onda dolazimo do pravog paradoksa, onog koji ovo poglavlje zapravo pokušava razotkriti: sustav koji se prodaje kao trustless — bez potrebe za povjerenjem — u praksi traži od tebe da vjeruješ u apsurdno velik broj stvari istovremeno. Vjeruješ da je kod bez grešaka (a bugova ima, i skupih — sjeti se DAO hacka, gdje je „nepromjenjivi, savršeni” pametni ugovor — kod koji sam, bez posrednika, automatski izvršava transakcije čim se ispune zadani uvjeti — imao rupu veliku kao vrata, i kroz nju je isteklo pedesetak milijuna dolara, nakon čega je zajednica morala, ironično, ručno, ljudski, centralizirano odlučiti da poništi transakciju koja se „nikad ne smije poništiti”). Vjeruješ burzi na kojoj kupuješ, koja je često centraliziranija i manje transparentna od banke koju si upravo napustio iz principa. Vjeruješ influenceru koji ti kaže da je ovo „sljedeći Bitcoin”. Vjeruješ, konačno, u Satoshijevu viziju — a vizija je, kao svaka sveta namjera, dovoljno maglovita da je svatko tumači kako mu paše.

Dakle, ne — povjerenje nije uklonjeno iz sustava. Samo je premješteno: s institucije koju možeš tužiti, na kod koji ne razumiješ, na burzu koja može nestati preko noći, i na osobu na Twitteru koja govori uvjerljivo. To nije oslobođenje od vjere. To je samo promjena adrese na koju šalješ pisma. I to je, iskreno, ono najzanimljivije u cijeloj priči: nije da su ljudi prestali vjerovati kad su otkrili kripto. Samo su promijenili boga. A kod novog boga, za razliku od starog, nitko iz regulatora ne odgovara na tvoje pritužbe.

Dobro, hajmo onda razdvojiti stvari, jer to je smisao ovog poglavlja i vrijeme je da to napravimo pošteno, bez emocija, kao da vagamo krumpir na tržnici. Na jednoj strani vage: tehnologija. Ona je stvarna. Distribuirani konsenzus — dakle sustav u kojem se tisuće nepovezanih računala po svijetu slože oko toga što je istina, umjesto da jednoj banci ili firmi vjeruješ na riječ — i kriptografski dokazi, koji ti matematički garantiraju da nitko nije krivotvorio zapis, znače da sustav radi bez centralnog servera koji netko može isključiti. To postoji, radi, i za određene, dosta specifične probleme (prekogranične uplate bez banke koja te pita zašto šalješ novac stricu u Iranu, otporan zapis vlasništva u državama gdje registar zemljišta gori zajedno sa zgradom) ima smisla. Nišna korisnost. Ne mala, ne nikakva — ali ni približno onoliko velika koliko cijena Bitcoina implicira. Na drugoj strani vage: religija. I ta je isto stvarna, samo je stara koliko i strah od smrti i želja da netko, bilo tko, kaže da će sutra biti bolje. Kripto joj je samo dao novi kostim — hoodije umjesto redovničke halje, Discord umjesto crkve, grafikon umjesto ikone.

I sad, prije nego što zvučim kao netko tko je upravo sišao s Mount Stupida da propovijeda o tuđoj glupoj vjeri, moram udariti i svoju stranu, jer bez toga ovo nije analiza, nego linč. Tech-skeptici — dakle ljudi poput mene, koji su upravo proveli četiri sekcije rugajući se HODL-erima — imaju vlastite religije, samo skuplje obučene. Pogledaj AGI (umjetna opća inteligencija) raspravu (o njoj negdje drugdje u ovoj enciklopediji, ako te zanima cijela slika): jedna sekta vjeruje da nas umjetna inteligencija spašava od bolesti, siromaštva i smrti, druga da nas istrebljuje do 2035., i obje imaju svoje svete spise, svoje proroke, svoje raskole i, iskreno, podjednako malo dokaza koliko i onaj čovjek koji ti govori da će Bitcoin biti milijun dolara jer je »matematika«. Doomeri i akceleracionisti su HODL-eri i ratovi shitcoinera, samo s doktoratom. A indeksni fond, ono najdosadnije, najracionalnije, najzdravorazumskije što ti bilo koji financijski savjetnik preporuči — i taj ima svoju dogmu. »Tržište se ne može pobijediti, nemoj ni pokušavati, samo ulaži i čekaj.« Zvuči kao mudrost. Zvuči i kao vjera koja se nikad ne testira jer testiranje traje četrdeset godina.

Konstruktivni dio, jer sam obećao da ću ga dati: skepsa prema svakome tko ti prodaje spasenje. Financijsko, tehnološko, duhovno, svejedno. Čovjek koji ti govori da ima jedini put do slobode — bilo da nosi bijelu knjigu, PowerPoint s krivuljom rasta umjetne inteligencije ili crkvenu odoru — traži od tebe isto: da mu vjeruješ umjesto da provjeravaš. I da, uključujem i sebe u ovu rečenicu, i svaki drugi tekst u ovoj enciklopediji koji zvuči kao da zna. Ne znam. Sumnjaj i u prodavače sumnje.

A poanta, na kraju, stane u jednu rečenicu koja je ljepša nego što zaslužuje biti: »budi sam svoja banka« zvuči kao oslobođenje, a u praksi znači »budi sam svoj bog«. I bogovi su, gledano kroz cijelu ljudsku povijest, iznimno teški za održavati — treba im hram, treba im svećenstvo koje tumači njihovu volju, treba im nekoga da odgovara kad stvari krenu po zlu. Jedini lik u ovoj cijeloj priči koji je to shvatio na vrijeme — spominjali smo ga već negdje u ovoj enciklopediji, ako se sjećaš — bio je Satoshi Nakamoto. Napisao spis, pustio ga u svijet, i onda otišao, zauvijek, prije nego što ga je itko mogao pretvoriti u kult s njegovim likom na majici. Jedini bog u ovoj religiji koji je imao dovoljno pameti da nestane prije nego postane problem. Svi ostali su ostali — i sad održavaju hram.