Bitcoin od pizze do mjehura

Neka valuta se rodi u laboratoriju, neka u banci, a Bitcoin se rodio na forumu, među ljudima koji su vjerovali da je matematika pouzdanija od vlade. Godina je 2009., Satoshi je već nestao u magli (K5, pogl. 23 — čovjek koji je otišao prije nego što je zabava počela), a ono što je ostalo jest kod i hrpica entuzijasta koji ga „rudare” na svojim laptopima kao da je riječ o zanimljivom hobiju, a ne o budućem svjetskom fenomenu. Rudarenje, ako te zanima, u osnovi znači da tvoje računalo rješava zamorne matematičke zagonetke, i ako ih riješi prije drugih, dobiješ nagradu u novim bitcoinima — zamisli to kao lutriju gdje umjesto sretnih brojeva kupuješ struju i vrijeme procesora. Cijena bitcoina u tom trenutku nije ni cijena — više je gesta, frakcija centa. Netko će godinu-dvije poslije za deset tisuća njih tražiti pizzu, i uspjet će, i to će biti vic desetljeće poslije.

Ono što slijedi nije priča o tehnologiji. Blockchain, konsenzus, kriptografski dokazi — sve to postoji, sve to radi, i sve to ćemo protresti kad dođe red. Ali ovo poglavlje ne prati kod. Ono prati novac — otkud dolazi, kome odlazi i zašto se nešto što je trebalo biti alat za plaćanje pizze pretvorilo u najveću kockarnicu ranog interneta. Jer to je ono što je Bitcoin postao između 2010. i 2017.: eksperiment u tome koliko brzo ljudska pohlepa može isprazniti svaku ideologiju iz jedne dobre ideje.

Krivulja od koje ovo poglavlje živi izgleda kao EKG čovjeka koji je upravo vidio horor film. Cijena puzi mjesecima, pa skoči deseterostruko, pa se prepolovi u tjedan dana, pa opet skoči, ovaj put toliko da normalni ljudi — frizeri, taksisti, tvoj rođak koji nikad u životu nije čuo za privatni ključ (to je, ukratko, ona šifra koja dokazuje da je bitcoin stvarno tvoj, nešto kao brava na sefu koju samo ti znaš otvoriti) — počnu pričati o njoj kao o sigurnoj stvari. Svaki put kad padne, netko na naslovnici proglasi da je gotovo. Svaki put kad skoči, netko drugi izračuna koliko bi bio bogat da je kupio prije godinu dana. Oba su tipa ljudi u pravu, samo u pogrešnom trenutku.

Ono što je zanimljivo — i zato ovo nije priča o čudacima s interneta, nego o novcu u najčišćem obliku — jest koliko je malo od svega toga imalo veze s pitanjem je li tehnologija dobra. Odluke koje su oblikovale Bitcoin u tim godinama nisu dolazile s inženjerskih sastanaka. Dolazile su s tržnice: iz straha da će konkurencija pokupiti korisnike, iz žudnje da se cijena penje što brže moguće, bez obzira na to što to znači za mrežu koja je trebala nositi sav taj teret. Novac je pisao specifikaciju koliko i kod.

Dakle — od dvije pizze do skoro dvadeset tisuća dolara po komadu, s krvavim nosom Mt. Goxa i mračnim uličicama Silk Roada usput, ovo je kronika prve pune runde balona jedne tehnologije koja će se, kao što ćemo vidjeti kroz cijeli ovaj čin, ponoviti još nekoliko puta, sa sve više nula i sve manje pameti.

Slijedimo novac. To je pravilo ovog poglavlja, a novac u ovoj priči kreće s najglupljom mogućom transakcijom u povijesti financija: 18. svibnja 2010. neki Laszlo Hanyecz, programer iz Floride, objavljuje na forumu bitcointalk.org da će platiti 10.000 bitcoina — koje je do tada rudario kod kuće, kao i svi ostali entuzijasti tog doba — osobi koja mu naruči dvije pizze. Ne prodaje bitcoin za pizzu, plaća unaprijed, kao predujam, i nada se da će netko biti dovoljno fin ili dovoljno gladan za profitom da mu dostavi hranu u kuću. Četiri dana kasnije, netko jest. Dvije Papa John’s pizze, dostavljene, pojedene, i platež izvršen — blok 170, ako baš moraš znati, jer netko uvijek mora znati broj bloka.

Vrijedi zastati na trenutak i shvatiti što se ovdje zapravo dogodilo, jer to je jezgra cijelog poglavlja. Bitcoin je u tom trenutku postojao tek godinu i tri mjeseca, imao je svoj kod, svoj protokol i svoju kriptografiju koja je, iskreno, radila savršeno. Ali dotad je bio isključivo brojka na ekranu — igračka za nerde koji su rudarili na kućnim računalima jer im je to bilo zabavno, ne jer su mislili da grade novi financijski sustav. Bitcoin je postao stvaran — u smislu da je nešto vrijedio, da je mogao kupiti nešto što postoji u fizičkom svijetu, s okusom i mirisom sira — tek onog trena kad je prešao ruke za pizzu. Ekonomisti bi to nazvali nekim doličnim terminom o funkciji novca kao sredstva razmjene; ja ću to zvati onim što jest: trenutak kad se matematika pretvorila u ručak.

Kad su pizze pojedene, 10.000 BTC vrijedilo je oko 41 dolara — realno, malo skuplje od dvije velike pizze s dostavom u nekom manje pretjeranom svijetu, ali dobro, radi se o povijesnom trenutku, netko je morao platiti premiju za slavu. Kad je bitcoin prvi put probio tisuću dolara, krajem 2013., ta ista hrpa bitcoina vrijedila je preko deset milijuna dolara. Kad je 2017. cijena pojurila prema dvadeset tisuća, isti taj iznos bio je vrijedan skoro dvjesto milijuna. A na vrhuncu 2021., kad je bitcoin flertovao s 69.000 dolara po komadu — pazi sad — ta dostava pizze koštala je gotovo 690 milijuna dolara. Ne, nisam dodao slučajno nulu. Ponovi si to naglas dok jedeš svoj sljedeći ručak i vidi kako ti prija.

Laszlo, moram reći, cijelu priču nosi s humorom kojeg ja na njegovom mjestu vjerojatno ne bih imao. Kupio je još pizza za bitcoin i poslije, a kad ga pitaju kaje li se, uglavnom samo slegne ramenima — bio je jedan od prvih koji je stvarno vjerovao da je to novac za trošenje, a ne zlatna poluga koju čuvaš pod krevetom. U tom smislu odradio je posao koji je trebalo odraditi: dokazao da sustav funkcionira kao valuta, ne samo kao ideja na forumu. Cijena koju je za tu čast platio, mjerena naknadnom pameću, apsurdna je do granice komedije — ali naknadna pamet je jedina vrsta pameti koja ništa ne košta, i s njom se lako hrabro trguje tuđim odlukama iz 2010.

Zajednica danas svake 22. svibnja slavi Bitcoin Pizza Day, s memovima, popustima na pizzu za plaćanja u bitcoinu i opsežnim, gotovo religioznim prepričavanjem priče — što je, kad malo bolje razmisliš, prilično čudan način obilježavanja najgore trgovine u povijesti novca. Ali to je i poanta ovog poglavlja o novcu koji slijedimo: u trenutku transakcije, 41 dolar za ručak bio je pošten posao, jer valuta bez ikakve prošlosti nema ni ikakvu buduću cijenu na koju bi se pozivala. Igračka je tek postala stvarna. Sve ono što je poslije dolazilo — Silk Road, Mt. Gox, taksisti koji ti daju investicijske savjete — dogodilo se tek nakon što je netko bio dovoljno lud, ili dovoljno vjeran, da bitcoinom plati stvar koju možeš pojesti.

Ako je pizza dokaz da bitcoin može kupiti nešto stvarno, sljedeće poglavlje dokazuje da može kupiti i nešto što se ne smije. Dobrodošao na Silk Road, tržnicu koja je 2011. otvorila vrata u dubinama interneta i, sasvim iskreno, prva ozbiljno pokazala svijetu čemu je ova nova valuta zapravo „dobra”. Ne filozofski dobra, ne dobra za budućnost financija — dobra u smislu: radi ono za što je dizajnirana. Anonimna, decentralizirana, bez banke koja te pita odakle novac. Na Silk Roadu se to prevodilo u jednu riječ: drogu. Kokain, MDMA, sve što zamisliš, plaćeno u bitcoinu, dostavljeno poštom u pažljivo prerušenoj pošiljci. Prvi „killer app” kripto svijeta — žargonski izraz za onu jednu stvar koja opravda postojanje cijele tehnologije — nije bio pametan ugovor ni revolucija bankarstva. Bio je online dealer koji ne mora vjerovati kupcu, ni kupac dealeru, jer transakcija ne treba vjerovati nikome.

I tu odmah stoji prva stavka u bilanci ove priče: tko je platio, a tko naplatio. Platili su korisnici, u bitcoinima koji su tada vrijedili nekoliko dolara. Naplatio je Ross Ulbricht, mladić s diplomom iz materijalnih znanosti koji je sebe zvao Dread Pirate Roberts i koji je, prema optužnici, u dvije godine provizijom od tržišta zaradio bitcoine vrijedne, po tadašnjem tečaju, oko 80 milijuna dolara. FBI ga je uhvatio 2013. u javnoj knjižnici u San Franciscu, s laptopom otvorenim na administratorskoj ploči tržnice — onoj tajnoj upravljačkoj stranici s koje je vodio cijeli posao — jedan od onih detalja koji zvuče kao da ih je smislio scenarist, samo što je stvaran. Doživotna kazna zatvora, bez uvjetnog otpusta. Bez apela na to da je »samo pisao kod«. Sud je gledao platformu koja je omogućila promet drogom u vrijednosti od preko milijardu dolara i presudio prema tome.

Dok je Silk Road pokazivao mračnu stranu potražnje, Mt. Gox je pokazivao nešto puno gore za budućnost cijele industrije: koliko je ta industrija katastrofalno nespremna da čuva vlastiti novac.

Zaustavimo se na trenutak kod porijekla te platforme, jer je i to dio priče o novcu koji ide tamo gdje najbrže može, bez pitanja je li tamo iskusan. Mt. Gox — kratica za Magic: The Gathering Online eXchange — pokrenut je 2007. kao mjesto gdje ljudi trguju kartama za kolekcionarsku igru Magic: The Gathering. Ozbiljno. Osnivač Jed McCaleb je 2010. platformu preusmjerio na bitcoin, uočivši priliku prije nego što je zapravo znao što bi s njom, i uskoro je vlasništvo prodao Francuzu po imenu Mark Karpelès. Do 2013. Mt. Gox je bio mjesto kroz koje je prolazilo oko 70 posto sve svjetske trgovine bitcoinom. Sedamdeset posto globalnog tržišta jedne valute, na infrastrukturi koja je nekoć trgovala digitalnim zmajevima i vilenjacima. Nitko na svijetu tada nije znao kako izgleda ozbiljna kripto burza, jer takva stvar još nije postojala — pa je posao pao u ruke onome tko je prvi digao ruku, a ne onome tko je za to bio spreman.

Rezultat je stigao u veljači 2014., i to u razmjerima koje je zajednica psihički teško mogla procesirati. Mt. Gox je zaustavio isplate, zatim se ugasio, a onda je Karpelès objavio bankrot uz priznanje da nedostaje 850.000 bitcoina — korisnički i firmini zajedno. Po tadašnjem tečaju to je bilo oko 450 milijuna dolara. Po tečaju s vrha 2017. bilo bi to preko deset milijardi. Danas bi to bilo dovoljno da kupiš nogometni klub, pa još jedan, pa avionsku kompaniju uz to.

Gdje je novac otišao, do danas nije potpuno razjašnjeno, i to je vjerojatno najfrustrantniji detalj cijele priče, jer nema urednog kraja. Istrage su pokazale da je platforma godinama imala sigurnosne rupe kroz koje su se coini cijedili polako, u malim iznosima, možda još od 2011. — dakle prije nego što je uopće postala dominantna burza. Karpelès je optužen za manipulaciju podacima i pronevjeru, sud u Japanu ga je 2019. proglasio krivim samo za manji dio optužnica, uz uvjetnu kaznu. Nije osuđen za krađu tih 850.000 bitcoina. Je li riječ o hakerima koji su godinama neopaženo isisavali novčanike, o unutarnjoj krađi, o čistoj nekompetentnosti koja se nakupljala do katastrofalnih razmjera — ili kombinaciji sva tri — ostaje otvoreno pitanje na koje forenzičari i dalje, više od deset godina kasnije, pronalaze tragove kroz blockchain analitiku. Dio tih coina se čak i danas, s vremena na vrijeme, pojavi na tržištu i izazove paniku, jer nitko ne zna tko ih drži ni što će s njima.

Dvije godine, dva slučaja, dvije poduke koje su stigle prerano da bi ih bilo tko slušao. Prvi je Silk Road, koji je pokazao da anonimnost povlači i one kojima treba iz loših razloga, a Mt. Gox da decentralizirani novac, kad ga se centralizira na jednom lošem mjestu, propadne posve klasično — kroz nekompetentnost, kroz nedostatak nadzora, kroz to da nitko nikome ne odgovara dok ne bude previše kasno. Tržište je to progutalo, otplakalo, i vratilo se po još. Jer cijena je i dalje rasla, a kad cijena raste, povijest čeka na sljedeći ciklus da je ponovno ne slušaš.

Sad, kad slijedimo novac, ne slijedimo ga u ravnoj liniji. Novac u kripti ide u krugovima, i to uvijek istim krugovima, kao pijani konj koji vjeruje da svaki put ide negdje novo. Pa da pošteno dokumentiramo tu koreografiju, jer nije nastala 2017. — samo je 2017. bila najbolje snimljena epizoda.

Korak jedan: hura-efekt. Netko u nekom kutku interneta izračuna da je zaradio deset puta na nečemu što se do prošlog tjedna zvalo „internet novčić za nerde”. Korak dva: mediji. Prvo poslovni portali, oprezno, s riječima poput „fenomen vrijedan pažnje”, a onda i dnevne novine, bez ikakvog opreza, s naslovima poput „ovaj student je od pizze napravio milijune”. Korak tri, i ovo je ključni trenutak — stižu novi kupci, koji ne kupuju tehnologiju, ne kupuju ideju, kupuju naslov iz novina. Korak četiri: vrh, gdje cijena ide toliko brzo gore da grafikon izgleda kao greška na monitoru. Korak pet: kolaps. I korak šest, moj favorit — nekrolozi. „Kripto je mrtvo”, pišu, sa sigurnošću liječnika koji potvrđuje smrt. Pa se za dvije godine ista osoba budi i piše novi hura-članak. Ciklus se ne uči, ciklus se ponavlja.

Ispod te koreografije stoje dva motora, i oba su psihološka, ne tehnička — što je, usput, cijela poanta ovog poglavlja. FOMO, strah da ćeš propustiti priliku, tjera te da kupiš na vrhu, kad je cijena najviša i kad ti mozak najglasnije viče da je ovo „sigurna stvar”. FUD, strah, nesigurnost i sumnja, tjera te da prodaš na dnu, kad je cijena najniža i kad ti isti mozak viče da bježiš dok još imaš nešto. Zanimljivo je da su ta dva mehanizma potpuno racionalna na razini pojedinca — svatko štiti sebe — i potpuno iracionalna na razini tržišta, jer gomila ljudi koja štiti sebe u istom trenutku proizvodi upravo onu ludu krivulju koju su htjeli izbjeći. Nitko ne planira biti onaj koji kupuje na vrhu. Svi na kraju budu baš taj.

I ako ti ovo zvuči poznato, dobro pamtiš — jer smo skoro identičnu krivulju već vidjeli u ovoj enciklopediji, samo s drugim logom na naslovnici. Dot-com mahnitost iz devedesetih (Knjiga 4) imala je iste faze: sitna ideja, mediji koji je pretvore u vjeru, gomila koja kupuje dionice firmi bez prihoda samo zato što im ime završava na ».com«, vrh, kolaps, i onda desetljeće u kojem se riječ »internet« izgovarala s prizvukom sramote. Razlika je što je internet, nakon što se prašina slegla, ostao i promijenio svijet. Pitanje koje ovo poglavlje postavlja, a odgovor ostavlja za kasnije, glasi: hoće li kripto imati svoj Amazon koji preživi pad, ili je cijela stvar bila samo pad?

A ako želiš ići još dalje unatrag, idi do Nizozemske, 1637., gdje su ljudi prodavali kuće za lukovice tulipana, jer je jedna rijetka sorta bila trenutno moderna. Nema tu tehnologije, nema blockchaina, nema »bijelog papira« (dokumenta koji bi objasnio kako sve to čudo funkcionira) — ima samo ljudsku vrstu koja, kad joj daš dovoljno likvidnosti i dovoljno priče o brzom bogatstvu, radi potpuno istu stvar svaki put, bez obzira nosi li se to u tulipanima, dionicama ili digitalnim novčićima. Manija nije izum interneta. Internet joj je samo dao brže i veće igralište.

Siječanj 2017. Bitcoin vrijedi nešto manje od tisuću dolara. Prosinac 2017. Bitcoin vrijedi gotovo dvadeset tisuća. Za one koji vole računati: to je rast od skoro dvadeset puta u dvanaest mjeseci, na aktivi koju do jučer nitko osim nekoliko tisuća čudaka na forumima nije ni znao izgovoriti, a kamoli objasniti. Nema dionice, nema obveznice, nema ni jedne ozbiljne financijske institucije koja bi takav graf nazvala normalnim. A upravo je to bio trenutak kad je novac, onaj pravi, počeo mirisati priliku — i kad se cijela priča prestala voditi u garažama punim računala koja danonoćno rudare (rješavaju matematičke zagonetke i za nagradu dobivaju svježe kovane bitcoine), a počela voditi u novinskim redakcijama i na coffee-break razgovorima koji nemaju nikakve veze s tehnologijom.

Kad taksist počne davati investicijske savjete, to nije slučajnost — to je signal. Vidjeli smo ga već jednom, u devedesetima, kad je isti fenomen pratio propast dot-com balona (K4, poglavlje 27): čim frizerka zna više o omjeru cijene i zarade nego analitičar u banci, netko negdje već broji dane do vrha. U 2017. taksisti su preporučivali altcoinove (tako se zovu sve kriptovalute osim bitcoina — Litecoin, Ethereum i stotine drugih koje su htjele biti „idući bitcoin”), frizeri su objašnjavali blockchain klijentima dok su im rezali šiške, a tvoj rođak koji je do jučer trgovao forexom sad je imao mišljenje o Litecoinu. Ekonomija tu priču zove racionalnim odabirom informiranih aktera. Realnost je jednostavnija: kad se novac umnožava brže od objašnjenja zašto se umnožava, ljudi prestanu tražiti objašnjenje.

A dok su whitepaperi cvjetali na svakom kutku interneta, netko je odlučio da entuzijazam treba i institucionalizirati. Coinbase, dotad platforma za neurotične rane usvojitelje koji su se bojali da će im se novčanik ugasiti, postala je prva prava vrata prema širokoj publici — jednostavna, uglađena, s kreditnom karticom umjesto tridesetak koraka konfiguracije novčanika. U prosincu 2017. CME i CBOE, dvije institucije koje su desetljećima trgovale svinjskim trbusima i naftom, lansiraju bitcoin futures — ugovore kojima se kladiš na buduću cijenu nečega bez da to nešto uopće posjeduješ, isto kao kad se kladiš na ishod utakmice a ne igraš u njoj. To je važan trenutak, i ne zato što je romantičan, nego zato što znači da je Wall Street konačno njušio miris novca koji se ne mora ni razumjeti da bi se na njemu zaradilo. Kad velika banka počne trgovati nečim, to ne znači da vjeruje u tehnologiju. Znači da vjeruje u volatilnost, a volatilnost je, uostalom, jedina roba koju financijski sektor stvarno voli.

Negdje u toj gužvi rođena je i kultura koja će obilježiti cijelu deceniju kripto-Twittera: „have fun staying poor” — u prijevodu, otprilike, „uživaj ostajući siromašan”. Rečenica upućena svakome koji se usudi postaviti razumno pitanje — je li ovo održivo, kome ovo stvarno služi, tko ovdje zapravo prodaje a tko kupuje — kao odgovor na kritiku umjesto argumenta. Elegantna je u svojoj brutalnosti: ne pobija tvoju tvrdnju, samo ti poželi da propadneš dok gledaš druge kako se bogate. Ova rečenica će se, s punim pravom, još detaljnije secirati u heretičkom poglavlju o kripto ideologiji (Knjiga 6) — ali njeni korijeni su ovdje, u 2017., u trenutku kad je pitanje „zašto ovo vrijedi toliko” postalo društveno neprihvatljivo unutar zajednice koja je od skepticizma napravila grijeh.

Bit cijele priče, ako je gledaš iz ugla novca a ne tehnologije, je jednostavna: 2017. nije bila godina kad je Bitcoin dokazao svoju vrijednost. Bila je godina kad je dovoljno ljudi povjerovalo da će netko drugi kasnije platiti više za istu stvar. Ekonomisti to lijepo i formalno zovu »teorija veće budale« (greater fool theory) — a suština je da nije bitno je li nešto stvarno vrijedno, bitno je postoji li iza tebe još netko spreman platiti skuplje, baš kao u onoj igri gdje se vrući krumpir dodaje dalje i nadaš se da neće izgorjeti baš u tvojim rukama. I to radi savršeno — dok postoji sljedeća budala. Problem, kao i uvijek u ovakvim pričama, nastaje kad ostane bez budala.

OK, vrijeme je za presudu — jer takav je ovaj predložak, sjeti se: slijedimo novac, a novac je upravo pojeo cijelo poglavlje. Cijena je bila glavni lik, graf zvijezda, taksisti statisti. Ali negdje ispod te predstave postoji stroj koji stvarno nešto radi, i pošteno je, prije nego zatvorimo ovaj cirkus, razdvojiti dvije stvari koje su se cijelo ovo vrijeme držale za ruku iako ne pripadaju zajedno: blockchain kao ideju (o tome smo već pričali — matematika koja rješava problem povjerenja bez treće strane) i kripto kao kazino, ono što si upravo pročitao u ova četiri poglavlja o pizzi, Mt. Goxu i ljudima koji su ti na plaži prodavali sigurne stostruke povrate.

Što blockchain stvarno radi, bez uvijanja: omogućuje transakciju bez posrednika koju nitko, baš nitko, ne može poništiti ili cenzurirati. Nema banke koja te blokira, nema vlade koja zamrzava račun, nema Western Uniona koji uzima postotak da premjesti tvoj novac s jedne strane svijeta na drugu. To je stvarno, to je moćno, i to je razlog zašto je ideja preživjela sve rušenje mjehura — jer mjehur puca s cijenom, ne s matematikom.

A onda ono što ne radi, i ovo je dio koji su ti taksisti 2017. preskočili: Bitcoin mreža obradi otprilike sedam transakcija u sekundi. Sedam. Visa ih obradi nekoliko desetaka tisuća. Svaka transakcija u vrhu mahnitosti koštala je i po pedesetak dolara naknade da bi se poslalo, recimo, dvadeset dolara — što je, priznat ćeš, poprilično loš dizajn valute za kupovinu kave. A onda dolazi energetski račun: sve to rudarenje, ono računalno rješavanje zagonetki za nove bitcoine o kojem smo već pričali, guta struju kao da nema sutra. Bitcoin mreža u punom pogonu trošila je, po nekim procjenama iz tog razdoblja, otprilike koliko cijela jedna manja europska država — Irska, recimo, ili tako nešto slično. Da parafraziram: platio si troškove male države da bi poslao novac koji si mogao poslati SMS-om, samo sporije i skuplje.

I baš tu, dok Bitcoin sjedi na svom prijestolju kao digitalno zlato koje je preskupo za kupovinu kave i preskupo za planet da bi bilo valuta budućnosti, iza ugla već čeka mlađi rođak s drukčijim planom. Ne „digitalni novac”, kaže on, nego „svjetsko računalo” — stroj koji ne samo da pamti koliko imaš, nego može izvršavati ugovore, programe, cijele aplikacije, bez ičijeg dopuštenja. Zove se Ethereum, i o njemu govori sljedeće poglavlje. Bitcoin je dokazao da ideja radi. Ethereum je pitao: dobro, a što sve još možemo staviti na ovu ideju? Odgovor će, spojler, uključivati riječi „pametni ugovori” i, nešto kasnije, riječi „sve je izgorjelo”.

Ali prava lekcija ove prve runde balona, ona koja se vraća kroz cijelu ovu knjigu kao refren — dot-com, kripto, sve što dolazi poslije — jest da tehnologija i njezina cijena žive potpuno odvojene živote. Cijena je psihologija, gomila, FOMO i FUD — priča koju svi pričamo jedni drugima dok cijena raste. Tehnologija je ono što ostane kad se priča raspline i naslovi je proglase mrtvom po sedmi put. Bitcoin 2017. nije bio ni bolji ni gori nego Bitcoin 2015. — samo je više ljudi vjerovalo istoj priči u istom trenutku. Drugi čin kripto cirkusa, s ludilom oko ICO-a (kad nove kripto-tvrtke prodaju svoj vlastiti novčić da bi skupile novac, otprilike kao dionice, samo bez papirologije i, često, bez ikakvog stvarnog proizvoda), DeFi ljetom i konačnim padom, čeka u knjizi sedam. Publika se puni, šator je isti, samo su predstave sve skuplje.