"Vibe coding"

Legenda, kako je danas svi prepričavaju, glasi ovako: 2025. godina, jedan tip u trenirci sjedi na kauču, otvori laptop i kaže AI-ju: »Napravi mi aplikaciju za praćenje troškova, u plavim bojama, s grafom« — i tri sata kasnije ima aplikaciju. Nema znanja o Pythonu. Nema fakulteta. Nema petnaest godina čitanja Stack Overflowa u potrazi za rješenjem tuđeg problema koji je, čudom, identičan njegovom. Samo — vibe. Osjećaj. Opisao je što želi, AI je izbacio kod, on ga nije ni pročitao, samo pokrenuo, vidio da radi, i eto ga — programer. Legenda dalje kaže da je time programiranje, ono zanimanje za koje su ljudi studirali godinama, jednim potezom postalo dostupno svakome tko zna pisati rečenice. A rečenice, valjda, znamo svi.

Fraza „vibe coding” pojavila se i za nekoliko mjeseci pojela internet kao požar suhu travu. Netko je smislio ime, netko je smislio meme, i onda su svi — od tinejdžera koji su za vikend sklepali igricu do menadžera koji su odjednom „programirali” interne alate — počeli govoriti da su nešto „vajb kodirali”. Jedni su to slavili kao trenutak kad se rušio zid: konačno, tehnologija u rukama običnih ljudi, a ne samo elitne kaste koja govori u zagradama i točka-zarezima. Drugi su u tome vidjeli isto što profesionalni električar vidi kad mu susjed pokaže da je sam ožičio kuću po YouTube tutorijalu — poštovanje prema hrabrosti, i tihi, hladni strah od onoga što će se dogoditi kad nešto prvi put zafrkne.

A ovdje počinje ono zbog čega ovo poglavlje uopće postoji — jer ovu priču, ako si pratio ovu seriju od prve knjige, počinješ prepoznavati. Netko je kasnih pedesetih rekao da će COBOL omogućiti menadžerima da čitaju kod umjesto da ga programeri pišu. Netko je rekao da će BASIC pretvoriti pjesnike u programere. Netko je rekao da će VisiCalc, obična tablica s formulama, ukinuti potrebu za profesionalnim analitičarima. Svaki put — svaki put — struka je zavapila da je to kraj svijeta kakvog poznaje, i svaki put je industrija, umjesto da umre, narasla deset puta. Ne zato što je mit bio kriv. Zato što je mit bio pola istinit, a ta druga polovica je uvijek bila zanimljivija od cijele priče.

Ovaj put je ulog, doduše, veći nego ikad — jer ovaj put alat ne samo da olakšava pisanje koda, nego ukida potrebu da ga uopće čitaš. Prošli su valovi demokratizacije barem tražili da znaš što tvoj kod radi — COBOL menadžer je barem morao pogledati redak i shvatiti što se tu događa, pjesnik s BASIC-om je barem vidio svoje naredbe. Ovaj val ne traži ni to. I baš tu, na toj razlici, legenda se počinje pucati po šavovima — pa krenimo redom slagati koji je dio istina, koji uljepšavanje, a koji čista izmišljotina koju smo si ispričali jer nam je bilo lakše vjerovati u nju.

Evo kako priča ide, onako kako je čuješ na Twitteru, ili na X-u, ili kako se ta stvar sad zove — netko će ti to ispričati s takvim sjajem u očima kao da je upravo otkrio vatru. Sjedneš, otvoriš chat, i umjesto da učiš sintaksu petnaest godina, samo kažeš: „Napravi mi aplikaciju koja prati koliko sam kave popio ovaj mjesec i šalje mi poruku kad pretjeram.” I – napravi ti. Ne pseudo-napravi, ne skicu, ne dokument sa zahtjevima za pravog programera koji će to tek jednog dana stvarno napisati. Radnu aplikaciju. Za par minuta.

Zove se vibe coding, i ime je genijalno u svojoj bezobzirnosti — jer priznaje ono što bi se prije skrivalo. Ne pišeš kod. Ne razumiješ kod. Osjećaš vibru, kažeš AI-ju kamo ideš, i pustiš ga da vozi. On predlaže, ti kimneš ili frkneš nos, on popravi, ti opet kimneš. Sintaksa je nestala kao razlika među govornicima — bitno je što želiš, ne kako se to piše u zagradama. Sjećaš se onog trika koji se zove „few-shot” — dao si modelu nekoliko primjera, a on je sam prepoznao uzorak, bez da mu ikad objasniš pravilo? Ovo je ta ista ideja, samo skalirana s jedne rečenice na cijele programe. Prompt je novi programski jezik, a svi već znamo hrvatski, ili engleski, ili kojim god jezikom guglaš recepte za kolače.

I ono najbolje — priča ima dokaze, ne samo hype. Nisu to izmišljene urbane legende o programeru koji je preko noći postao milijunder. Ljudi koji u životu nisu vidjeli petlju for (naredbu koja programu kaže „ponavljaj ovaj korak dok ne kažem stop” — osnova osnova, ono što svaki programer nauči u prvom tjednu), doslovno neprogrameri — učiteljica koja je sebi sklepala alat za raspoređivanje zamjena kad je kolegica na bolovanju, vlasnik male trgovine koji je za vikend napravio sustav za praćenje zaliha jer mu je Excel postao nepregledan, student koji je umjesto da čeka da mu netko drugi napravi projektni menadžer, jednostavno — napravio ga je. Ovo nisu demoware trikovi za konferencijsku pozornicu. Ovo su ljudi koji su imali problem, i sad ga nemaju, a nikad nisu platili konzultanta niti upisali tečaj. Ako je demokratizacija ikad bila stvarna riječ za nešto u ovoj branši, ovo joj je zgodan trenutak da se pojavi u rečenici.

Zasad ostavimo tu sumnju za kasnije — legenda tek počinje, a mit vrijedi ispričati do kraja prije nego ga počneš cijepati na komadiće. Za sada prihvati verziju priče koja kola: alat koji je zbrisao ulaznu barijeru, koji je pretvorio svakog s idejom u nekoga s proizvodom, i koji je programiranje pretvorio iz zanata u razgovor. Zvuči predobro da bi bilo istina u cijelosti — i, kao i uvijek u ovoj enciklopediji, upravo tamo gdje priča zvuči predobro, vrijedi zavrnuti rukave i pogledati što se krije ispod.

Dobro, prva ekipa je euforična, gradi aplikacije za vikend i viče da je programiranje sad za svakoga. Druga ekipa je gledala isti prizor i zaključila dijametralno suprotno: ako AI može napisati aplikaciju iz jedne rečenice, čemu onda programeri? Cijela struka, kažu, upravo gleda svoj vlastiti nekrolog, samo što ga još nitko nije objavio. Forumi pucaju od naslova tipa »Programiranje kao karijera je mrtvo« i »Zašto sam otkazao faks«. Netko je na LinkedInu napisao da će za pet godina jedini preživjeli programeri biti oni koji treniraju modele, a svi ostali će prodavati kavu. Ozbiljno se to pisalo. I dosta se to čitalo.

Ova verzija legende ima istu strukturu kao ona optimistična iz prošlog poglavlja — samo naopako obojena. Umjesto »svatko može stvarati« imaš »nitko više neće trebati znati stvarati«. Umjesto demokratizacije, imaš masovno gašenje čitave profesije, otprilike kao kad su konjske zaprege postupno izumrle zbog automobila. Dramatično, pamtljivo, i — kao i većina apokaliptičnih naslova — krivo u dijelu koji je najbitniji.

Jer evo što se stvarno događa kad odeš iza demoa. Vibe coding sjajno radi za problem koji je mali, jasan i — ovo je ključno — već tisuću puta riješen negdje na internetu. Trebaš skriptu koja preimenuje pet stotina fotografija po datumu snimanja? Trebaš brzi prototip forme za prijavu na newsletter? Trebaš jednostavan alat koji izvuče podatke iz jednog CSV-a (obična tekstualna tablica, brojke i riječi odvojene zarezima — tako Excel i baze podataka razmjenjuju podatke kad ne žele nikakve fensi formate) i nacrta grafikon? AI to napravi u minuti, i to dobro, jer je vidio taj obrazac milijun puta u trening podacima. To nije čarolija. To je statistika koja radi baš ono za što je zvana.

Ali stavi pred isti alat sustav koji mora primati desetke tisuća zahtjeva istovremeno, čuvati novac ljudi, spajati se na sedam različitih vanjskih servisa i ne pucati kad jedan od njih zakasni tri sekunde — i euforija se pretvara u nešto sasvim drugo. Ne zato što AI odjednom postane glup. Zato što ovdje se ulazi u teritorij koji smo već obradili nekoliko poglavlja ranije: zadnjih trideset posto posla. Onaj dio koji nije »napiši mi funkciju« nego »zašto ova funkcija povremeno vrati krivi rezultat u petak navečer kad je promet najveći, a u ponedjeljak ujutro sve savršeno radi«. Taj dio i dalje traži čovjeka koji razumije što se ispod haube događa, ne čovjeka koji je opisao vibu i pljesnuo rukama.

Ono što bismo mogli zvati zidom složenosti nije mit izmišljen da se programeri utješe. On je stvaran, mjerljiv, i pojavljuje se otprilike na istom mjestu gdje se pojavljivao i s prijašnjim alatima za „lakše” programiranje — samo što se sad do njega stiže brže, jer je i put do njega brži. Prototip za vikend je stvaran uspjeh. Produkcijski sustav koji vrti tvrtku od pet stotina ljudi nije vikend projekt, bez obzira koliko je prompt (uputa koju upišeš AI-ju) bio pametan.

Dakle, ne — programiranje kao struka nije umrlo u tjednu kad je izašao alat koji piše kod iz rečenice. Ono što je umrlo, ili bolje, poblijedilo, jest ideja da programere plaća pisanje sintakse. Uvijek je plaćalo nešto drugo: razumijevanje što se događa kad stvar krene po zlu. A to razumijevanje, ironično, sad vrijedi više nego prije — jer alata koji generira kod bez razumijevanja ima napokon toliko da netko mora znati zašto pola njega ne valja.

Dobro, dosta mitologije. Skini oba plašta — i „svatko je sad programer” i „programeri su mrtvi” — i pogledaj što ostaje na stolu. Ostaje nešto puno dosadnije od oba mita, i upravo zato istinitije: vibe coding JEST demokratizacija, stvarna i mjerljiva, i ISTOVREMENO stvara dug koji netko, jednog dana, mora platiti. Ne ili-ili. I-i. Presuda glasi: kriv po jednoj točki optužnice, nevin po drugoj — i baš ta podjela je poanta cijelog poglavlja.

Prvo dokazi u prilog obrani. Netko koji nikad u životu nije napisao ni jednu naredbu, ni „if” ni bilo što slično, sad ima alat koji za njega organizira raspored smjena, filtrira mailove, generira fakture. To se prije jednostavno nije događalo — ta osoba bi platila 500 eura frilenseru ili bi ručno tipkala u Excelu tri sata tjedno sve do umirovljenja. Sad opiše što želi, AI izbaci nešto što radi, i život je stvarno lakši. To nije uljepšavanje, to nije PR agencija OpenAI-a koja piše blog post — to su stvarni ljudi sa stvarno korisnim malim alatima koji prije nisu postojali. Ta strana mita je istinita. Zapiši to, jer ćemo za par odlomaka biti puno manje ljubazni.

A sad dokazi optužbe. Taj alat koji radi — tko ga uopće razumije? Ne pita se hoće li raditi danas. Pita se hoće li raditi za šest mjeseci, kad se promijeni format ulazne datoteke, kad korisnika naraste s pet na pet tisuća, kad neki radoznali tinejdžer u polje za unos upiše nešto što ne bi trebao upisati. Autor koda to ne zna, jer autor koda ne zna čitati kod. On je opisao želju, dobio rezultat, testirao ga na tri primjera koja su mu pala na pamet i proglasio pobjedu. To nije zloba s moje strane — to je opis stanja stvari. I upravo je to mjesto gdje se ovaj most spaja s poglavljem koje dolazi: ako ni sami programeri, oni koji su za to školovani, ne stignu pročitati svaki red koda koji im AI ispljune (a o tome će biti riječi u sljedećem poglavlju, i nije lijepo), što misliš da radi netko koji taj kod čita prvi put u životu, i to tako da mu ga tumač izgovara umjesto da ga sam razumije?

I tu smo, konačno, stigli do usporedbe koja cijelu sekciju zapravo drži na nogama: vibe coding je Excel svoje generacije. Sjeti se VisiCalc-a iz druge knjige ove kronike — alat koji je uzeo računovodstvo iz ureda specijalista i stavio ga u ruke bilo kome s tablicom brojeva i željom da nešto izračuna. To JE bila demokratizacija, prava, i promijenila je poslovni svijet nabolje. Ali isti taj alat je danas razlog zašto svjetske banke, bolnice i vlade imaju negdje u podrumu poslovni proces koji se vrti na tablici koju je 2003. sklepao računovođa koji je otišao u penziju 2011., nitko ne zna zašto ta jedna ćelija ima formulu koja referencira drugu tablicu koja referencira treću, i svi se mole da nitko ne dirne to polje jer se ne zna što će se srušiti. To je dug. Nevidljiv, kamatni, i plaća ga netko drugi, mnogo kasnije, kad je premalo kasno da se pita zašto je to tako napravljeno.

Vibe coding je ista priča, samo bržim tempom i širim opsegom. Umjesto tablice, sad je čitava web aplikacija; umjesto formule u ćeliji, sad je autentikacijska logika (onaj dio koda koji provjerava je li netko stvarno taj za koga se predstavlja i čuva mu pristup) koju nitko nije pregledao, a koja često razgovara s API-jem — vanjskim servisom, tuđim programom kojem tvoja aplikacija „kuca na vrata” da joj isporuči podatke ili obavi neki posao; umjesto jednog računovođe koji odlazi u penziju, sad je milijun ljudi koji su za vikend „napravili nešto kul” i onda to pustili u produkciju (žargon za: puštanje da stvarni ljudi to stvarno koriste) jer je radilo na njihovom laptopu. Softver koji nitko ne razumije truli tiho — ne pukne odmah, radi mjesecima, čak i godinama, sve dok jedna promjena okoline (novi API, novi zakon o privatnosti, novi napad koji je jučer bio nepoznat a danas je skripta koja se lako nabavi na internetu) ne otkrije da je zgrada bila bez temelja cijelo vrijeme. Trulenje softvera bez razumijevanja ne izgleda kao rušenje. Izgleda kao tišina, dok jednog jutra ne postane vrlo, vrlo bučno.

Pa što je onda presuda ove vage? Ne „vibe coding je sjajan” i ne „vibe coding je katastrofa” — nego: demokratizacija i dug dolaze u istom paketu, uvijek su dolazili u istom paketu, i jedini razlog zašto se to sad čini novim jest brzina kojom se taj paket dijeli. Excel je trebao desetljeće da nagomila dug koji danas vučemo. Vibe coding gomila isti dug u mjesecima. Kolač je isti, samo je pećnica postavljena na maksimum.

Dobro, hajmo malo unatrag, jer ovo ti neće biti prvi put da čuješ ovu priču — samo se dosad zvala drugačije. Grace Hopper je pedesetih godina rekla da će COBOL biti toliko jednostavan da ga menadžeri mogu čitati direktno, bez programera u sredini. Vidio si to poglavlje, u prvoj knjizi ove kronike. Znaš što se dogodilo? Menadžeri nisu čitali kod. Ali jesu ga pisali. Cijela vojska ljudi koja prije toga nije imala pojma o binarnom sustavu (jedinice i nule, jezik na kojem računalo zapravo „razmišlja”) ni o asembleru (korak iznad toga, i dalje nešto što normalan čovjek ne bi poželio ni neprijatelju) sjela je i sklepala poslovnu logiku u nešto što je izgledalo kao rečenice na engleskom. Snobovi su to prezirali — »to nije programiranje, to je diktiranje računalu što da radi, kao da je sluga«. Milijuni su ipak gradili. Industrija je narasla, ne za deset posto, nego deset puta.

Onda dolazi BASIC, opet iz poglavlja K1, i ovaj put priča je eksplicitno ista — jezik za pjesnike, za ljude koji se ne bi inače ni približili računalu. Isti scenarij kao i prije: akademici su ga prezirali (Dijkstra je čak napisao da BASIC mentalno oštećuje one koji ga uče, i mislio je to ozbiljno), a djeca su na Commodoreima i ZX Spectrumima pisala igrice u spavaćoj sobi. Nitko od te djece nije razumio interpreter — onaj program koji njihov jednostavan kod u pozadini, red po red, prevodi u nešto što računalo stvarno razumije, slično kao što turistički vodič prevodi tvoje mucanje na engleskom u jezik lokalnog konobara. Poanta i nije bila da razumiju interpreter.

VisiCalc, K2, devedeset posto priče ovog poglavlja već odrađeno — tablična kalkulacija koja je pretvorila računovođu u programera, a on to nije ni primijetio. Onda četvrta generacija jezika, 4GL, obećanje da će poslovni analitičar sam pisati upite bazi podataka bez ičije pomoći. Onda no-code platforme, sučelja tipa „povuci i spusti” gdje se aplikacija slaže mišem kao od kockica, slogan „stvori aplikaciju bez retka koda” — i sad, vibe coding. Šest valova. Isti scenarij, kao fotokopija fotokopije. Prezir, pa masovna gradnja, pa desetorostruki rast, pa promjena prirode posla.

Kriva je, jer posao se ne gubi — on se transformira. Programeri nisu izumrli kad je izašao BASIC, ni kad se pojavio VisiCalc, ni kad su stigle no-code platforme koje su trebale ugasiti cijelu industriju web developmenta (sjećaš se koliko se pričalo o tome sredinom 2010-ih, da će Wix i Squarespace pojesti programere za doručak?). Umjesto toga otvorila su se nova radna mjesta: integracija, održavanje, popravljanje onoga što je neki entuzijast sklepao pa je zapelo. Netko mora spojiti dvije stvarno velike stvari, netko mora osigurati da tisuću malih VisiCalc tablica ne sruši cijelu firmu kad jedna ćelija pukne.

Ali u pravu je isto na jedan način koji se rijetko naglašava — jer stari zanat, u svom čistom obliku, doista blijedi. Programer koji je znao asembler napamet i računao cikluse procesora rukom nije bio zamjenjiv za onog koji je pisao BASIC — bio je nešto drugo, s vještinama koje su tržištu sve manje trebale. Danas se traži drugačija vrsta vještine za vibe coding nego za pisanje čistog Pythona liniju po liniju. Zanat se ne gasi naglo, on polako izumire ispod nove kože dok svi gledaju rast na vrhu.

E sad, dolazimo do zanimljivog pitanja — a vraćam se na analitiku, jer voliš mrviti brojke — raste li kolač, ili se samo dijeli na više manjih komada? Odgovor kroz svih pet prethodnih valova jasan je: kolač raste. Broj ljudi koji su ikad „programirali” nešto, u bilo kojem smislu te riječi, veći je danas nego što je bio jučer, a jučer je bio veći nego prekjučer — kroz cijelu tu povijest. Ali, i ovo je važno, udio „ozbiljnog”, dubinski razumljivog softvera u tom kolaču sa svakim valom se smanjuje. Više ljudi gradi, manje toga postotkom netko razumije od početka do kraja. To nije nova tvrdnja koju vibe coding izmišlja. To je stara matematika koju samo sad primjenjuješ na veći broj.

Dobro, vrijeme je za presudu. Porota je saslušala oba mita — »svatko je sad programer« i »programeri su mrtvi« — i oba se raspadaju pod istim pritiskom: stvarnost je dosadnija i zanimljivija od bilo koje krajnosti. Nitko nije preko noći postao programer. Programiranje je preko noći postalo nešto drugo. To je razlika koju cijela ova rasprava gubi jer je previše zaposlena vikanjem.

Kad opišeš zadatak umjesto da tipkaš sintaksu, kad prosudiš je li rezultat dobar umjesto da ga sam sklopiš liniju po liniju, kad provjeriš prije nego povjeruješ — to i jest posao. Samo je pomaknut korak dalje od tipkovnice. Sintaksa je oduvijek bila najmanje bitan dio programiranja, samo je bila toliko naporna da smo pobrkali oštrinu s vještinom. Sad kad ju je netko skinuo s popisa obaveza, ispalo je da je preostalo — razumijevanje problema, prosudba, provjera — ono što je uvijek i bilo zanat. Samo ga sad radi puno više ljudi, s puno manje treninga za dio koji je preostao.

Razlika je u razmjeru, ne u vrsti grijeha. Programer koji zalijepi rješenje sa Stack Overflowa — onog legendarnog sajta gdje generacije programera copy-paste-aju tuđa rješenja i to nazivaju „istraživanjem” — barem zna da postoji nešto što ne razumije, i ima, u teoriji, vještinu da to pročita ako zagusti. Neprogrameru koji je vibe-codeao aplikaciju za vikend ta mreža sigurnosti ne postoji. Nije da je jedno pošteno a drugo nije. Isti je problem, samo pomnožen s milijun ljudi koji nikad nisu ni imali priliku znati što ne znaju.

I tu dolazimo do konstruktivnog dijela, jer presuda ne mora biti zabrana. Vibe coding je odličan alat za učenje — brže vidiš rezultat, brže griješiš, brže učiš iz grešaka. Odličan je za prototipe koje baciš za tjedan dana. Odličan je za mali alat koji rješava tvoj osobni problem i nikad neće vidjeti drugog korisnika. Ono za što nije dobar — bez nekoga koji stvarno razumije što se događa ispod haube — jest svako mjesto gdje pogreška boli: novac, zdravstveni podaci, sigurnost, sustav o kojem drugi ljudi ovise da radi u ponedjeljak navečer. Nije linija povučena na »tko je pisao kod«. Povučena je na »koliko boli kad krivo«.

Demokratizacija je stvarna, i stvarno je dobra. Više ljudi koji mogu graditi znači više problema koji se rješavaju, više ideja koje dobiju priliku, manje čekanja u redu za programera koji ima važnijeg posla. To nije mit koji treba razbiti — to je istina koju vrijedi zadržati. Mit je da demokratizacija dolazi besplatno. Ne razumjeti što si napravio nije novi problem — to je stari problem, isti koji je pratio Excel tablice s formulama koje je netko sklepao 2003. i nitko od tada nije dirao, isti koji je pratio programe napisane u COBOL-u, a razumije ga sve manje ljudi na planeti. Novo je samo mjerilo. Kad je grešku u tablici mogao napraviti jedan računovođa, šteta je bila lokalna. Kad softver koji nitko ne razumije generira milijun ljudi paralelno, mjerilo postaje ono što bi trebalo plašiti — ne alat sam po sebi.

I tu je most koji ovo poglavlje ostavlja otvorenim, namjerno, jer sljedeće poglavlje mu prilazi izravno: ako programeri sve češće ne čitaju kod koji je AI napisao za njih, a neprogrameri ga nikad nisu ni mogli pročitati — ostaje pitanje koje nitko baš ne voli glasno postaviti. Softver koji vrti svijet, tko ga uopće razumije? Odgovor za sad glasi: sve manje ljudi, sve manje potpuno, sve više uz molitvu da radi. Zabavno je to zvati revolucijom. Točnije bi bilo zvati to kockom s odgodom plaćanja.